Postaju li naši policajci bešćutni žandari?

Zagrebački dnevni tisak obznanio je 9. kolovoza 2010. vijest o samoubojstvu radnika jedne zaštitarske firme. Nesretnog su čovjeka policajci uhvatili u lakšem vozačkom prekršaju, a kako je imao 1,10 promila alkohola u krvi oduzeli su mu vozačku dozvolu. Nakon toga je uslijedio dramatičan obrat. Čovjek je kleknuo i sklopljenih ruku molio da mu ne oduzimaju vozačku dozvolu, jer mu o njoj ovisi radno mjesto. Novinar citira njegove posljednje riječi: "Nemojte, nemojte, to mi je posao". «Međutim, piše novinar, policajci su bili neumoljivi u izvršavanju svoje dužnosti te su, u situaciji s kojom se svakodnevno susreću, inzistirali na tome da djelatnik preda vozačku dozvolu.». Nakon što je bio odbijen, čovjek si je pucao u glavu.

Nakon pročitane obavijesti čovjek ostaje bez teksta jer je riječ o tragediji koja se nije smjela dogoditi. Zar ti naši nesretni policajci, ovi koji su pokazali strašno lice bešćutnosti, doista postaju žandari bez duše i sućuti, mehanički provoditelji zakona, neki novovjeki zombiji koji se za plaću odriču čovjekoljublja? Ili je preduvjet za dobroga policajca da posjeduje karakternu osobinu koja se naziva mizantropija, odnosno mržnja prema ljudima? Policajcima se nije lagano nositi s kriminalcima i polusvijetom. Bez njih bi za nekoliko sati gradom zavladala mafija. Stoga se ljutim kada ih nazivaju drotovima. Nisu ni plaćeni koliko bi trebalo. Plakao sam kada su svoja prava morali tražiti štrajkom u crkvi sv. Marka na Gornjem gardu u Zagrebu. No, sve to ne opravdava njihovu agresivnost, mizantropiju, grubost, odsustvo sućutnosti i ljudskosti.

Pokušavam se staviti u ulogu policajaca ispred kojih kleči čovjek i sklopljenim rukama moli da mu ne oduzimaju vozačku dozvolu jer će mu gazda dati otkaz. A nije učinio veći prekršaj. Pa zar je ljudski život manje vrijedan od te proklete vozačke dozvole? Mogli su ga isključiti iz prometa. Znam, kazat će da je ugrožavao tuđe živote. Postupili su po zakonu. OK! Ali mogli su postupiti obzirnije, mudrije, taktičnije, humanije, fleksibilnije i sada bi jedan čovjek bio živ, jedan ljudski život bio bi sačuvan, a jedna obitelj ne bi bila zavijena u crno. Ništa obitelj ubijenoga nema od toga što su policajci bili nepokolebljivi provoditelji Zakona. Što svi mi kao ljudi i narod imamo od toga? Konačno, zbog čega jednome visokorangiranome političaru što je u Mađarskoj skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj su dvije osobe poginule, nije oduzeta vozačka dozvola? Zašto se Zakon mora poštivati i primjenjivati u punoj strogoći kada je riječ o malome čovjeku, a ne mora kada je riječ o budžovanu?

Čitao sam članak jednoga sudionika protučetničke proslave u Srbu. Kako je bio na hrvatskoj strani, čovjek se suočio prvi puta u životu s hrvatskim policijskim kordonom koji nije branio hrvatske nacionalne interese. Upitao je policajca iz kordona za savjest. Ovaj je hladno odgovorio kako nema savjesti!

Molim sve policajce koji još nisu postali bešćutni, da sačuvaju savjest. Kada nju izgube, tada gube i čovjeka u sebi. Niti jedan Zakon neće im vratiti ljudskost. Veliki crnogorski pjesnik Njegoš davno je napisao: Kome sila leži u topuzu, tragovi mu smrde nasilništvom.

Konačno, zbog čega policija nije novinarima dala ime i prezime nesretnoga čovjeka koji je izvršio suicid? Ovim putem, pun tuge i stida, želim izraziti sućut njegovoj obitelji.

Đuro Vidmarović