Ždrijelo crnih lista (29/43)
Ženstvenost i mir
U biblioteci „Suvremena književna obzorja" aktivan riječki ogranak Društva hrvatskih književnika objavio je dvije zanimljive knjige u hrvatsko-talijanskom, odnosno talijansko-hrvatskom prijevodu: zbirku Giacoma Scottija „Nasukani brod" i Diane Rosandić pod naslovom „Golubica mira". Posljednju su preveli na talijanski Giacomo Scotti i Vanesa Begić.
Diana Rosandić je poznata hrvatska pjesnikinja koja živi u Rijeci gdje je rođena 1964. godine. Tajnica je tamošnjeg ogranka Društva hrvatskih književnika. Do sada je objavila više pjesničkih zbirki. Između ostaloga to su: „Kamen pjesnika", 1994.; „Svjedok i raskrižje", 1997.; „Antiratne i jedna ljubavna", 2004., u prijevodu na engleski jezik, te „Sabrane pjesme" 2006. Od proznih djela ističemo romane: „Lanterna", 1995.; „Puži slobodo", 1996.; „Cirkus plave ptice", 2001. i „Moj moza(i)k", 2003. Objavila je i sljedeću zbirku kratkih priča „Zlatni paun" 2002. Za mlade je 2005. godine objavila roman „Što se dogodilo s Dinom Jailon", a za djecu zbirku pripovjedaka „Ćelavi jež i druge bajke".
Kao što je iz bibliografije vidljivo Diana Rosandić je svoje knjige objavila u slobodnoj hrvatskoj državi. S obzirom da je riječ o zreloj, premda mladolikoj književnici, ne čudi što je njezin književni opus vezan i uz probleme Domovinskog rata i borbe za nacionalnu slobodu. Na to ukazuje i naslov knjige koju predstavljamo: „Golubica mira". Sintagma navedena u naslovu biblijskog je podrijetla i neposredno asocira na završetak potopa kada je Noa pustio golubicu kako bi provjerila je li se pojavilo kopno. Tijekom krštenja Isusa Krista u rijeci Jordan, iznad Njega i Ivana Krstitelja pojavio se osobno Bog u obliku goluba. Golub, odnosno, golubica mira, u literaturi je vrlo često korištena pjesnička sintagma. Na vjersko, bolje rečeno, katoličko ishodište, upućuje niz pjesama Diane Rosandić s većom ili manjom ukorijenjenošću u tradicionalnim kršćanskim istinama. Kao primjer navodimo sljedeće stihove: „Kad zvijezda porodi Čovjeka / zadrhti cijeli svemir / u anđelu zatrepere leptirova krila / i poput krijesnice / razglasi svjetlo diljem neba" („Kad zvijezda porodi Čovjeka"). U pjesmi „Drijemež" neposredno se ukazuje na božansko ishodište: „Postoje li riječi / koje još nisam rekla / a znam da bez ljubavi Tvoje sve je samo humak pepela".
Diana Rosandić kao intelektualka koja želi mir, ne u političkom, već u transcendentalnom smislu te riječi, suočava se s fenomenom zla. U pjesmi „Ako ne vjeruješ" nalaze se stihovi: „Vuk ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima / postoji dobro / a zlo je na drugoj strani". U bezimenoj pjesmi-trostihu, vjersko ishodište potpuno je zaokruženo:
„Nije li ljubav
jedino Božje pitanje
na koje čovjek mora naći odgovor".
Time smo došli do pjesnikinjinog svjetonazorskog povezivanja mira i ljubavi, što je u teološkom smislu potpuno ispravno i jedino moguće. Uz ova dva pojma ide i pojam „svjetlost" sa svojom snažnom, simboličnom refleksijom. U pjesmi „Ne dotiči se mržnje" Diana pjeva: „Neka ti svjetlost sunca dodirne rame poput prijatelja / neka ti vjetar ubrza korak onda kada žuriš / vrata će ti otvoriti lijepa riječ koju ću umjesto tebe izgovoriti". U pjesmi „Biti" nalaze se filozofski impostirani stihovi: „Samo biti / kružić svjetlosti / i odraz zbilje / u sjeni ruža, / mali treptaj u valu i pjeni." Pojmovi „kružić", „svjetlost", a poglavito pojam „ruža" imaju snažno teološko ishodište.
Pjesnikinja Diana Rosandić potvrđuje se ovom nevelikom zbirkom kao formirana poetska individualnost. Ona vlada visokom razinom estetske artificijelnosti i snažnim poetskim slikama uronjenim u misaonost zapadne hemisfere. Nije nam nakana svrstati Dianu Rosandić u pjesnike kršćanske inspiracije, jer je njezino traženje eshatoloških sadržaja osebujno i samosvojno, i često nadilazi teološke okvire. Na primjeru pjesme „Pijetao", na predmetno-tematskoj razini ona povezuje biblijsku simboliku pijetla koji je svjedočio o izdaji apostola Petra, sa snom kako ga shvaća veliki španjolski Miguel de Unamo: „Kada sanjam / jedva čekam da se probudim / a kad se probudim / želim opet zaspati / umoran sam od mirnog sna i ratne jave / tanka je linija / koja ih dijeli / a naiva pod njom ostaje". U ovoj pjesmi uočavamo specifičnost govora Diane Rosandić. Naime, riječ je o mijenjanju roda pjesničkog subjekta. Na tu činjenicu upozorava i Ružica Cindori u pogovoru našoj zbirci, pišući o Dianinoj poeziji: „U antiratnom ciklusu pjesnički je subjekt muškoga roda, dok je u ljubavnoj pjesmi pjesnički subjekt ženskoga roda. Rekli bismo – nastavlja gospođa Cindori – da se na taj način pjesnikinja ograđuje od poistovjećivanja osobe pjesnika i pjesničkog subjekta, koji još uvijek u nekim slučajevima obilježava recepciju pjesničkih tekstova."
Zbirka „Golubica mira" , ako nije to preuranjeno kazati, zrelo je pjesničko ostvarenje. Gospođa Rosandić doprinijela je poeziji antiratnog karaktera, koja sama po sebi nosi politički naboj time što je ovaj naboj ublažila izjednačavanjem Ljubavi i Boga, stvarajući pjesničke slike koje teže za mirom, ostvarujući se u transcendiranju i čine se sastavnim dijelom postojanja ljudskih bića kao djece Božje.
Đuro Vidmarović
PS
Zanimljivo: ovaj prikaz drži i dalje u svojoj ladici-ždrijelu, urednik časopisa što ga izdaje udruga kojoj je naša Dijana tajnica. Evala!
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- U Zadru je danas održana svečana primopredaja 65 stanova hrvatskim ratnim vojnim invalidima i članovima obitelji poginulih branitelja u Domovinskom ratu. .................(22. svibnja 2012.)
- Vrhovni sud će u "slučaju Hrastov" video-vezom ispitati svjedoka iz Srbije .................(22. svibnja 2012.)
- Ministar Jovanović najavio "zakonodavnu oluju" .................(22. svibnja 2012.)
- Karamarko: imperativ je jedinstvo stranke .................(22. svibnja 2012.)
- Pravaška posla: Ruži Tomašić prešlo 70 HSP-ovaca .................(21. svibnja 2012.)
- Počelo suđenje za ratni zločin na sisačkom području .................(21. svibnja 2012.)
Zadnji komentari
- O knjižici «Sve tajne HDZ-a» i...
Hrvoje Hitrec, Cetina i slični...
22.05., 22:00, Daruvar - Argentina i Indija - stravični...
A i iza ovoga stoji Njeno Viso...
22.05., 21:52, Jedino Hrvatska - Argentina i Indija - stravični...
I još nešto, to sam zaboravio ...
22.05., 21:11, Jedino Hrvatska - K. Marušić: Karamarko se treba...
Clap-clap-clap verusblog.voice...
22.05., 21:11, mirna v - O novom vodstvu HDZ-a - prve r...
Drago Prgomet je prije svega ...
22.05., 21:08, Lovro - Argentina i Indija - stravični...
Koliko znam, to vrijedi samo ...
22.05., 20:59, Jedino Hrvatska - Argentina i Indija - stravični...
Koliko znam, to vrijedi samo ...
22.05., 20:46, kbunjevac - K. Marušić: Karamarko se treba...
www.hrsvijet.net/.../ (http:/...
22.05., 20:27, Jedino Hrvatska - K. Marušić: Karamarko se treba...
Da smo kojim slučajem mi komen...
22.05., 20:10, Jedino Hrvatska - K. Marušić: Karamarko se treba...
www.hrsvijet.net/.../ (http:/...
22.05., 20:03, Cetina - Zastava sv. Vlaha
Kad je Sv. Blaž postao Sv. Vla...
22.05., 20:01, Miros - K. Marušić: Karamarko se treba...
Pa naravno, zato se i jest Ka...
22.05., 19:48, Jedino Hrvatska - K. Marušić: Karamarko se treba...
Ono što me žalosti, neovisno o...
22.05., 19:44, Lovro - Argentina i Indija - stravični...
Cetina odlično rečeno, samo i...
22.05., 19:21, Jedino Hrvatska - K. Marušić: Karamarko se treba...
U potpunosti dijelim isto mišl...
22.05., 19:16, Zenzo - K. Marušić: Karamarko se treba...
Karamarko i veliki dio članstv...
22.05., 19:13, Cetina - Vrhovni sud će u slučaju Hras...
Ima li u Vrhovnom sudu koji su...
22.05., 19:11, Cetina - O knjižici «Sve tajne HDZ-a» i...
Drago mi je da se slažemo, Hr...
22.05., 19:09, Cetina - K. Marušić: Karamarko se treba...
Kakav će Karamarko biti kao vo...
22.05., 19:08, Zenzo - K. Marušić: Karamarko se treba...
„Karamarko se treba dokazati, ...
22.05., 19:07, Jedino Hrvatska - Argentina i Indija - stravični...
Zašto me GM sjeme podsjeća na ...
22.05., 18:56, Cetina - Karamarko 971: Kujundžić 860
Boljunac je pristalica tzv. e...
22.05., 18:52, Boljunac - Karamarko 971: Kujundžić 860
Moje drago društvo, ne mogu se...
22.05., 18:44, Boljunac - Akademik Pečarić o izboru Ive ...
Ne bih ulazio u rasprave o Ivi...
22.05., 18:35, Zenzo
Najave
Tko je na vezi?
- Daruvar
- Jardo
- Jedino Hrvatska
- MIJO F
- SJENA
- triarios
- 6 korisnika
- 83 gostiju
KOMENTARI ČITATELJA
Eto u 29 nastavku spominje stanovitog Đakoma Skotija, književnika iz Rijeke, što je neprilično.
Taj njegov kvazi književnik bio je onih Račanovoh godina vrlo angažiran u demonizaciji Hrvata, proglašavajući ih sve zločincima, i zajedno s opskurnim Hedlom pisao je stotine protuhrvatskih stranica na talijanskom, na nekom talijanskom četničkom portalu.
Ako Đuro ne zna talijanski, ili ne zna tko je ili što Đakomo Skot, to ga nimalo ne opravdava, dapače.
GIACOMO SCOTTI
Il manifesto (17. 04. 00.)
(Scotti Giacomo , novinarRijeka, Braće Stipčića 34 (051) 450 921)
Jendrašić Martin Karlovac, Sarajevska 8 (047) 413 034
"Così avvennero le stragi di Gospic"
Testimonianze sugli orrori commessi negli anni della "caccia al serbo" in Croazia
Sul "caso Gospic", come i giornali croati eufemisticament e definiscono le stragi di civili serbi avvenute in quella città e dintorni nell'autunno del 1991 (un "caso" sul quale in questi giorni indagano gli inquirenti della procura generale del Tribunale dell'Aja, che hanno già individuato alcune fosse comuni) abbiamo raccolto la testimonianza di Martin Jendrasic, colonnello in congedo dell'esercito croato, all'epoca dei massacri vicecomandante della Zona operativa di Karlovac-Gospic e ivi responsabile dei servizi di informazione.
I miliziani della cosiddetta polizia militare del raccogliticcio esercito creato da Tudjman nel 1990-'91, mobilitando perfino criminali di guerra liberati dalle patrie galere e fuoriusciti ustascia fatti rientrare dall'estero, "andavano a caccia dei serbi in ogni angolo della città di Gospic" (ma lo fecero anche a Sisak e Zara): "li tiravano giù dal letto e dai rifugi antiaerei nel cuore della notte - ricorda Jendrasic – li caricavano su camion e li portavano alla fucilazione; una settantina furono liquidati in un bosco presso Perusic".
Martin Jendrašić rievoca episodi risalenti alla fine del 1991, quando, in novembre, fu mandato a Gospic "per vedere che cosa stava accadendo, vista l'inesistenza di comunicazioni con la brigata 118 del generale Mirko Norac ". Nella sua missione esplorativa il colonnello sostò a Otocac e poi a Senj, dove il comandante del gruppo operativo per la Lika, Pero Cavar , lo sconsigliò di metter piede a Gospic: "non ne uscirai vivo". A Gospic raccolse altre informazioni, dallo stesso comando della polizia civile della città, sui miliziani della "polizia militare" e la loro caccia ai civili serbi; poi, evitando gli uomini del generale Norac, ritornò a Karlovac e fece rapporto al comandante della zona operativa: "La 118 brigata operante nella zona di Gospic non può essere considerata parte dell'esercito croato, ma una vera e propria Legione straniera formata da criminali". Quell'unità, sostenne Jendrasic, non dipendeva dal Comando supremo, né dal Comando di zona, ma era collegata unicamente e direttamente con il ministro della difesa, Gojko Susak , ex fuoriuscito ustascia rientrato dal Canada e divenuto braccio destro di Tudjman.
Sul "caso Gospic", come i giornali croati eufemisticament e definiscono lestragi di civili serbi avvenute in quella città e dintorninell'au tunno del 1991 (un "caso" sul quale in questi giorni indagano gli inquirenti della procura generale del Tribunale dell'Aja, che hanno già individuato alcune fosse comuni) abbiamo raccolto la testimonianza di Martin Jendrasic , colonnello in congedo dell'esercito croato, all'epoca dei massacri vicecomandante della Zona operativa di Karlovac-Gospic e ivi responsabile dei servizi di informazione.
I miliziani della cosiddetta polizia militare del raccogliticcio esercito creato da Tudjman nel 1990-'91, mobilitando perfino criminali di guerra liberati dalle patrie galere e fuoriusciti ustascia fatti rientrare dall'estero, "andavano a caccia dei serbi in ogni angolo della città di Gospic" (ma lo fecero anche a Sisak e Zara): "li tiravano giù dal letto e dai rifugi antiaerei nel cuore della notte - ricorda Jendrasic – li caricavano su camion e li portavano alla fucilazione; una settantina furono liquidati in un bosco presso Perusic".
Martin Jendrasic rievoca episodi risalenti alla fine del 1991, quando, in novembre, fu mandato a Gospic "per vedere che cosa stava accadendo, vista l'inesistenza di comunicazioni con la brigata 118 del generale Mirko Norac ". Nella sua missione esplorativa il colonnello sostò a Otocac e poi a Senj, dove il comandante del gruppo operativo per la Lika, Pero Cavar , lo sconsigliò di metter piede a Gospic: "non ne uscirai vivo". A Gospic raccolse altre informazioni, dallo stesso comando della polizia civile della città, sui miliziani della "polizia militare" e la loro caccia ai civili serbi; poi, evitando gli uomini del generale Norac, ritornò a Karlovac e fece rapporto al comandante della zona operativa: "La 118 brigata operante nella zona di Gospic non può essere considerata parte dell'esercito croato, ma una vera e propria Legione straniera formata da criminali". Quell'unità, sostenne Jendrasic, non dipendeva dal Comando supremo, né dal Comando di zona, ma era collegata unicamente e direttamente con il ministro della difesa, Gojko Susak , ex fuoriuscito ustascia rientrato dal Canada e divenuto braccio destro di Tudjman.
Il colonnello Jendrasic spedì il suo rapporto anche al capo della Direzione dei servizi segreti (Sis) e al generale di brigata Josip Perkovic presso il ministero della Difesa - uno dei pochi alti ufficiali dei "servizi" di Tito rimasti attivi. Tre giorni dopo vennero a interrogarlo tre generali-ispett ori dell'esercito mandati dal Sis da Zagabria. A gennaio '92, infine, il capo di stato maggiore dell'esercito croato ed ex generale dell'Armata jugoslava Martin Spegelj , accertata l'esattezza delle informazioni raccolte da Jendrasic, le consegnò personalmente a Tudjman.
"Ora tutti sapevano delle stragi, ma nessuno intervenne. Anzi, fu fatta cessare qualsiasi ulteriore indagine", commenta il colonnello. Che tornò a Gospic di propria iniziativa e venne a trovarsi faccia a faccia col generale Mirko Norac, "occhi negli occhi con un criminale di guerra". Tutto veniva organizzato e posto in atto nella caserma di Gospic dove, fra le altre unità, erano sistemati gli uomini del Hos ("Forze di liberazione croata", ovvero milizie ustascia costituitesi come esercito parallelo). A un certo punto, avendo notato un soldato che vomitava uscendo dai bagni della caserma, Jendrasic si insospettì, entrò in quei locali e oggi racconta: "vidi tre civili inginocchiati sul pavimento davanti ad altrettanti miliziani del Hos che gli ordinavano di pulirgli gli stivali con la lingua, e via via che quei disgraziati si chinavano per leccare gli stivali, ricevevano un calcio in bocca. Erano come pupazzi rotti, corpi sanguinanti".
Uscito fuori, incontra il comandante dell'Hos, "tale V.R., un signore che tuttora vive a Zagabria", e gli dice che in quel momento i suoi uomini stanno commettendo un crimine di guerra: "tornai quindi dal generale Norac e gli riferii quanto avevo appena visto; disse che non ne sapeva niente, ma non si mosse. Poi, nel cortile, incontrai Zdenko Bando , comandante di plotone della polizia militare, e lo interrogai".
Banko conferma che sono stati i suoi uomini a dare la caccia ai serbi e a caricarli sui camion - per ordine di Tihomir Oreskovic (allora comandante della guarnigione militare di Gospic, ndr ) e del generale Norac. E dice che i civili servono per uno scambio con soldati croati catturati dai serbi.
"Purtroppo - lo smentii - non è così: sono stati portati nel bosco e liquidati. Nell'udire quella tremenda verità, Bando mi parve veramente scioccato. Era una persona onesta e cercai di tirarlo fuori da quell'inferno".
Zdenko Bando fu poi tra i primi dopo la fine della guerra nel 1995, insieme a Milan Levar, a rivelare all'opinione pubblica le stragi di Gospic, subendo perciò persecuzioni e attentati negli ultimi cinque anni del regime di Tudjman. Oggi, insieme a un altro testimone del Tribunale internazionale dell'Aja, e sotto la sua protezione, si trova al sicuro in Germania. Ma allora, già all'inizio del '92, subito dopo il colloquio con il colonnello Jendrsic, Bando fu preso e portato per ordine di Norac nel carcere di Senj.
Riuscì a evadere e raggiunta Zagabria, fu messo al sicuro dal colonnello Jendrasic che, a sua volta, non poté rimanere a lungo nell'esercito e nei servizi segreti, ma fu "costretto a congedarsi e a tenere la bocca cucita".
Fino a oggi questa è la prima confessione in pubblico del colonnello Jendrasic, che denuncia: "Tutti i fili, nei bagni di sangue del 1991, li tirava Tihomir Oreskovic col totale appoggio politico dei gruppi estremisti ustascia appena rimpatriati, raccolti intorno all'Hdp (Movimento per lo Stato croato) sotto la guida di Nikola Stedul". Questi è un personaggio tuttora molto influente in Croazia, spesso presente sulla stampa con articoli di esaltazione dell'ustascismo.
Na stotine ovakovih stranica je ispisao taj Skot.
Sapienta sat!
" Stranka koja jasno i glasno,bez ustezanja,brani ratnog zločinca,ne smije politički djelovati jer Glavaš je i dalje njezin neupitni vođa ".
U tekstu I.Marijačića se govori o progonu par " ustaških kapa " ,provokacijama novinara i snimatelja " HTV-a " itd., a Pecnik bi odmah zabranjivao demokratski izabrane stranke.
Niti on se nije maknuo dalje od mentalnog sklopa svoga oca,koji je došavši iz tadašnje Vojvodine, na glavi mu " lijepa kapa partizanka ",krvavih ruku,istjerao staru osječku liječničku obitelj i uselio se sa svojom priležnicom,neć akinjom,u njihov stan / Strossmayerova 1a I.kat u Osijeku /.
Pecnik ,osobno, je ,kao i D.Hedl, poznata ratna pobjegulja .Kada je u Osijeku bilo najteže, odveo je grupu studenata osj.poljopr.fak ulteta u Prag,kako bi " nesmetano mogli dalje studirati ",a on pod tom izlikom sklonio svoje dupe, dok je osječka mladež i 13000 civila gubilo živote po cijelom gradu i okolici od četničkih granata iz okolice grada.
Pavićeva "osječka TV " je pružila priliku takovim tipovima da se besramno iživljavaju nad tim činjenicama, ali svoje sramotno ponašanje,kako tada tako i sada ,biva nagrađivano medijskom sveprisutnošću, kao da su oni mjerilo svega.
Interesantno je koliko nehrvata,ali rođenih u Hrvatskoj ,mrze ovu zemlju,koja bi trebala biti i njihova domovina.
Čudno je da i dalje ostaju sveprisutni u Hrvatskoj koju toliko mrze,iako imaju svoju alternativu.Sam o što iz Njemačke, Austrije,Sloven ije,Bosne ... D.Hedl,Flauder, J.Pecnik,Küzmič ,Teršelička i ostali kroatofobi, ne bi tako direktno mogli napadati Hrvatski narod i državu,a bogami, svojim skromnim novinarskim obrazovanjem i moralnim " kvalitetama " teško da bi i našli posla u svojim matičnim zemljama.
Ovako,ostaje im samo ta ,njima, omražena Hrvatska i njen narod, jer se,ako ništa drugo,to može dobro unovčiti i pokupiti zrnce " slave " od njihovih gospodara i mentora.
Kada bi imali obraza bilo bi ih zasigurno sram,ali oni ga nisu nikada niti imali.
Nije mi jasno da može postojati ljudska aglomeracija, grad, u kojem mogu smraditi takovi smradovi kao što je taj Pecnik, hedli i slični.
Ponekad se pitam je li to pitanje psihijatrije , ili kod njih ili kod onih koji ih gledaju-trpe, ne znam; ili možda Lombrosa.
Ima li 100, 200 ili 300 građana u Osijeku da mu pljunu u cigansko lice (fenotipski je ciganin, a ima čir na želudcu i bolne hemeroide) i da mu kažu: "Beži, bre đubre!"
A i vidim ga da stalno gostuje na agramerskoj televiziji, pozivaju ga kao stručnjka za sve; posebno za katoličku crkvu.
Posebno je sraman onaj komesar-četnik A.Bašić (Ekumena), koji ga stalno poziva. I onda mu kao "suparnika" stavi onoga blesu kanjkavoga Rebića, umjesto da mu nađu nekoga, a ima takovih na nižoj razini klera, pravih svećenika (poput don Camila) da mu odbrusi što mu sleduje.
Čini mi se da je kod Hrvata sve uljuđeno, fino, mekoguza, zagrebački pederski... kao da su ženskice (nisam rekao žene), umjesto da imamo muževe koji se ne boje nikoga.
Tragično je i žalosno što su Hrvati izgubili rat, a poslije presude Gotovini i prostor, od jedne neabortirane flundre, grješke evolucije, TERŠELIĆKE, da ne spominjem Pusiće i još neke.
Vladi (hrvatske?) energetsku politiku vodi polupismeni i pijani niškoristi T.Vidan, ili onaj debeli degenerik s Krka, urbanizam im vode propali glumci i ostarjele glumačke flundre, prodavači kikirikija i semenaka itd itd.
Strašno!