Ždrijelo crnih lista (28/43)

Na vječitom izvoru

Drago Čondrić: Evanđelje po čovjeku, «Naklada Bošković», Split, 2009.

Splićanin Drago Čondrić [1] do zbirke «Evanđelje po čovjeku» bio je nepoznato je ime u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U «Bilješci o autoru» ove zbirke, pored činjenice kako je riječ o umirovljeniku, stoje i slijedeće riječi: «Poezijom se (onako, za svoju duši) bavi cijeloga života, ali do sada nije ništa objavljivao». Ovako nesmotreno i «ćoškasto» sročena obavijest ni malo ne motivira na listanje knjige, jer tko, osim rodbine i prijatelja, ima danas vremena za čitanje pjesničkih uradaka umirovljenika koji «do sada» ništa nisu objavili, ali su cijeloga života pisali «onako, za svoju dušu». Što to uopće znači «onako, za svoju dušu»? Možda označava poeziju u funkciji razbibrige, opuštanja, ili čak psihoterapije? Ipak, pročitao sam rukopis Čondrićeve zbirke, pomalo znatiželjan o kome se radi. Iznenađenje je bilo veliko, jer napisane pjesme nisu otkrivale dokonog umirovljenika koji piše iz dosade, ili za uspomenu unucima, već pjesnika s nadahnućem i božanskom iskrom. Malo nevještog u zanatskom smislu, ali iznimno obrazovanog, senzibilnog i dojmljivog književnika.

Pjesnička zbirka Drage Čondrića «Evanđelje po čovjeku» sastoji se od dvije predmetno-tematske cjeline. Prva nosi naslov kao i cijela zbirka, dok je drugoj naslov «Tužaljke sina čovječjeg». Polazeći od ustaljene pretpostavke kako se u naslovima zrcali, pa i sažima, sadržaj neke knjige, ostajemo pomalo zatečeni navedenim primjerima, kojima je naš autor odredio poetiku, logiku i ontologiju svoga pjevanja. Navođenje Evanđelja kao polaznice u pjesničkoj pustolovini duha upućuje na Bibliju kao ishodište, točnije na Novi Zavjet, odnosno na Krista kao Sina čovječjeg, na Riječ koja se ušatorila među ljudima, kao Istina, Put i Život vječni. Dodajući pojmu «Evanđelje», toliko bremenitom sadržajem i značenjem, pojam «čovjek», pjesnik je stvorio novi pojam, kako kaže logika, uži opsegom, a bogatiji sadržajem. Pjesnički kazano, stvoren je semantem «Evanđelje po čovjeku». Sveto pismo Novog Zavjeta sadrži četiri Evanđelja, ili Radosne vijesti; Lukino, Markovo, Matejevo i Ivanovo. Postoje i apokrifna evanđelja, koja nisu uvrštena u Bibliju, jer nisu nastala po nadahnuću Duha Svetoga. Drago Čondrić stvara, evo, svoje pjesničko Evanđelje pod snažnim, ali zbunjujućim nazivom «Evanđelje po čovjeku». Svaki pjesnik, ili bar mnogi od njih, pišu ne samo za sebe, već zbog čitatelja, oni su prijenosnici ljepote jezičnih dosega, misaonih cjelina, lirskih eskapada, ali i svoje intime, svoje životne stvarnosti i danosti. Bez pjesničke dimenzije navedeni naslov ne bi smo mogli shvatiti, osim kao pretencioznost. A ovaj autor to nije. On je vjernik, Kršćanin, sljedbenik Krista, i njegovo je djelo primjer kristocentričnog književnog stvaralaštva.

U svome «Evanđelju» Čondrić pjesničkim rekvizitarijem, ali znanjem teologa i osjećajnošću ljubitelja sophie slijedi Kristov zemaljski hod zapisan u Novom Zavjetu, u pravim «Evanđeljima». Čini to pretežito u bijelom stihu, s povišenim emocionalnim nabojem koji je ponekad blizak biblijskoj poetici, ponekad Tinu Ujeviću i Anki Petričević. Pjesme mu se kao cjelina približavaju lirskoj prozi, odnosno pjesmama u prozi. Kako pisac ovih redaka relativno dobro poznaje ukrajinsku književnost, ovakav poetizirani pristup Kristovom životu koristio je ukrajinski pjesnik Segij Grabar u knjizi «Od prve osobe». Čak se mogu pronaći i metodološke podudarnosti zbirke «Evanđelje po čovjeku» i zbirke «Od prve osobe».

Posebnost u Čondrićevom lirskom govoru predstavlja korištenje citata koji se implantiraju i inkorporiraju u tkivo nove poetske cjeline. No, u tome trenutku, naš se autor odvaja od uobičajene prakse. On, naime, svaki citat izdvaja ne samo oblikom slova, tzv. kurzivom, već se koristi podrubnicima, ili fus-notama, kako bi čitatelju preveo citiranu sekvencu, ukoliko je na stranom jeziku, ili ga uputio na autora. Na taj način poetski imaginarij vezuje se uz esejističku rigorozu, čime se svaka od navedenih pjesama nameće kao mala studija, esej, ogled, pa čak i propovijed na zadanu temu. Tome dodajmo i citat-posvetu stavljenu u funkciju podnaslova, s nakanom uvoda u predmetno-tematsku usmjerenost pjesme. Ovakav način pisanja nije blizak poeziji i zbog toga opterećuje cijelu zbirku. Navodimo kao primjer pjesmu «Glas iz pustinje»:

Glas iz pustinje

Evo danas nađoh čovjeka! Svete riječi,

Zlatom bi ih valjalo pisat [2]

Pred kim se i kraljevima koljena tresu

Predodređenim da ide pred Nekim većim

Koji će vijačom čistiti svoje gumno

Al' takvi uvijek rano izgube glavu

Jer prethodnici su oluja i jer u obećanom

Dolasku izvrše poslanje

Njima je tajnim pismom na čelu upisano

Fluctuat nec mergitur [3] kao garancija Neba

I oni nikad ne tonu.

O Zaharija oče - nijemi slugo Jahvina oltara

Čuješ li taj glas iz pustinje što viče

Glas do kosti uznemirujući

Prepoznaješ li u njem glas svojega jedinca

Kojega ti darova Nebo u nevrijeme

Popravite putove poravnajte staze

O Izraele, gdje si što spavaš na ovoj žezi

Bez hlada za njegovu glavu i kamena za odmor

Bez ulja u svjetiljci dočekuješ Dugoočekivanog

O ima li ovdje dovoljno tišine da bi se čuo taj glas

Kojim evo odzvanja svaki kamen u čitavoj Judeji

I svaka travka prenosi poruku mu

Delphi schlummert und wo tonnet

Das grosse Geschick? [4]

A ljeto je i zmije ispuzaše

Zmije ljutice da traže krštenje

Sve da izmaknu nahodećem gnjevu

Jesu li to dies illa [5] , o Gospode,

Je li to prorok Tvoj u haljinama od devine dlake

Koji razotkriva zmijska legla u pustinji

Taj do kosti uznemirujući glas iz pustinje judejske?

Svaka dolina neka se ispuni

Svaka gora i brežuljak neka se slegne [6] - viče

Da se iskaže dužno poštovanje Dugoočekivanom

Koje mu duguje zemlja od početka

Ali do sada sve dane prilike bijahu propuštene

Samo zbog toliko debelog leda oko srca

Koje čeka bez saznanja o šansi iskupljenja.

Prosječnom čitatelju ovakav način poetskog iskaza predstavlja stanovitu poteškoću, jer u pjesmu ulazi i ono što se nalazi u posveti u podrubnicima. Ovdje je enciklopedijski obrazovan intelektualac malo ugrozio pjesnika, a njemu se pridružio i svećenik sa širokom teološkom pojmovnom aparaturom.

S književnog aspekta, ponuđeni radovi, oslobođeni književno-povijesne citatnosti i teološkog vokabulara, nude čitatelju zanimljivu i poticajnu pjesničku građu koja im pomaže suočavati se, ili prihvatiti Kristov život kao Istinu i nadahnuće.

Hrabriji pjesnički iskorak učinjen je u drugom dijelu zbirke, pod naslovom «Tužaljke sina čovječjeg». Autor nas i ovdje na određen način opterećuje izvanliterarnim dosezima koje sintagma nosi. Prvo, tužaljka je specifična i arhaična književna vrsta, a pojmom «sin čovječji» Krist je nazivao samoga sebe, oslanjajući se pri tome na Stari Zavjet. Naravno, ovisi kako čitamo naslov: kao «Tužaljke sina čovječjeg», ili «Tužaljke Sina čovječjeg». Pisac ovih redaka doživljava sadržaj drugog dijela zbirke u prvom smislu ponuđenog čitanja ovog naslova. Ako prihvatimo ovu varijantu, tada smijemo pjesme koje slijede čitati s pozicije osobe samog autora.

Drago Čondrić je napisao 25 tužaljki u kojima je razradio problematiku suvremenog svijeta, s pozicije Kristovog učenja, odnosno kršćanske etike, estetike i logike. Neka nam kao primjer posluži ulomak iz «Tužaljke druge»:

Tužaljka druga

Ili o ubrzanju vremena

...red koji stalno razbijamo,

ritam koji iz prkosa kvarimo.

(W. H. Auden: None)

Ne sviđa mi se uopće ova avantura s vremenom

Kad njegov protok naoko postaje već nepodnošljiv

Danu se veljem nadam i radujem

Al' ne znam kako će završiti sve to

Ako se na vrijeme ne spriječe te spodobe čudne

Koje se tako luđački trude ubrzati vrijeme

Čini se da se i kugla zemaljska okreće sve brže

Pa se zemljanima uistinu počinje vrtjeti u glavi

O spriječite zaboga nekako te avanturiste

Jer svakako ja želim imati mirno srce

A znam da Otac ne dopušta bahatost toliku

I po prstima će sigurno dobiti netko.

Eto u Engleskoj jučer senzacija koja nadilazi druge

Dolly bleji po internetu i svjetskim TV postajama

Klonirana a onda i priča o ljudskom genomu

Large hadron collider duboko ispod zemlje

I Higgsov boson raspaljuju maštu

Kvazikreatora što ab initio

Sanja o prijestolju na Olimpu svome

Zamišljajuć valjda da će kad i on samo

Obrvom makne gromovi tutnjiti zemljom

Sancho, prijatelju, spavaš li ?

Spavaš li, prijatelju Sancho ?

Možda te treba buditi, priglupi prijatelju

Ili ti se samo zavrtjelo u glavi

Jer s vremenom tako stvari ne stoje

To je iluzija brate

Ubrzati se ne će.

I s rezignacijom gledam kako u ove dane

Crvene baklje divovi bacaju u carstvo neba...

Da ( kažu kako to mogu samo oni)

Rasvijetle tisućljetnu zemaljsku tamu

I novog faraona koji se kao pred Mojsijem nekad

Potpuno umišljen u svoje božanstvo

Nadmeno cereka:

Dosta je meni toga vašega boga - kaže

Evo i u mojih žreca štapovi postaju zmije

Ali, faraone, suludi faraone,

Njegov štap proguta štapove tvoje

Nil eto ispred tebe potpuno krvav teče

A sutra će zasigurno biti gore od danas

Suludi faraone.

U cjelini gledano, Drago Čondrić je ostvario potrebnu atmosferu u svojim pjesmama, znalački se kretao do ruba lirske proze, postigao unutarnju rimu i suglasje nosivih pojmova, ali uz cijenu nametnutog esejizma. Nezavisno od ove žrtve, zbirka «Evanđelje po čovjeku» predstavlja poticajan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji kršćanskog nadahnuća.

PS

Zalažem se za praćenje i književno vrednovanje književnosti kršćanskog nadahnuća. Glasila vezana uz Crkvu ne pomažu u tome onoliko koliko bi mogla i koliko bi trebala.

[1] Drago Čondrić rođen je 1944. u mjestu Klašnice kod Laktaša u BiH, gdje su mu roditelji kao prognanici iz sela Rapovine kod Livna, bili smješteni tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata obitelj se vraća u Livno, gdje Drago pohađa osnovnu školu, a nakon toga Klasičnu gimnaziju kod Franjevaca u Visokom. U Splitu završava Pravni fakultet. Ondje zasniva obitelj i ostaje živjeti do danas.

[2] M. Držić: Dundo Maroje

[3] Geslo grada Pariza (Teku a ne tonu)

[4] Holderlin: Brod und Wein (Prijevod I Macan: Delfe se zaspale, a gdje odzvanja velika kob ?)

[5] Lat.: Oni dani

[6] Lk: 3,5

Đuro Vidmarović