Ždrijelo crnih lista (27/43)

Ženstvenost i mir

Diana Rosandić: Golubica mira / Colomba di pace, „DKH – Ogranak u Rijeci & Verba d.o.o.", Rijeka 2008.

U biblioteci „Suvremena književna obzorja" aktivan riječki ogranak Društva hrvatskih književnika objavio je dvije zanimljive knjige u hrvatsko-talijanskom, odnosno talijansko-hrvatskom prijevodu: zbirku Giacoma Scottija „Nasukani brod" i Diane Rosandić pod naslovom „Golubica mira". Posljednju su preveli na talijanski Giacomo Scotti i Vanesa Begić.

Diana Rosandić je poznata hrvatska pjesnikinja koja živi u Rijeci gdje je rođena 1964. godine. Tajnica je tamošnjeg ogranka Društva hrvatskih književnika. Do sada je objavila više pjesničkih zbirki. Između ostaloga to su: „Kamen pjesnika", 1994.; „Svjedok i raskrižje", 1997.; „Antiratne i jedna ljubavna", 2004., u prijevodu na engleski jezik, te „Sabrane pjesme" 2006. Od proznih djela ističemo romane: „Lanterna", 1995.; „Puži slobodo", 1996.; „Cirkus plave ptice", 2001. i „Moj moza(i)k", 2003. Objavila je i sljedeću zbirku kratkih priča „Zlatni paun" 2002. Za mlade je 2005. godine objavila roman „Što se dogodilo s Dinom Jailon", a za djecu zbirku pripovjedaka „Ćelavi jež i druge bajke".

Kao što je iz bibliografije vidljivo Diana Rosandić je svoje knjige objavila u slobodnoj hrvatskoj državi. S obzirom da je riječ o zreloj, premda mladolikoj književnici, ne čudi što je njezin književni opus vezan i uz probleme Domovinskog rata i borbe za nacionalnu slobodu. Na to ukazuje i naslov knjige koju predstavljamo: „Golubica mira". Sintagma navedena u naslovu biblijskog je podrijetla i neposredno asocira na završetak potopa kada je Noa pustio golubicu kako bi provjerila je li se pojavilo kopno. Tijekom krštenja Isussa Krista u rijeci Jordan, iznad Njega i Ivana Krstitelja pojavio se osobno Bog u obliku goluba. Golub, odnosno, golubica mira, u literaturi je vrlo često korištena pjesnička sintagma. Na vjersko, bolje rečeno, katoličko ishodište, upućuje niz pjesama Diane Rosandić s većom ili manjom ukorijenjenošću u tradicionalnim kršćanskim istinama. Kao primjer navodimo sljedeće stihove: „Kad zvijezda porodi Čovjeka / zadrhti cijeli svemir / u anđelu zatrepere leptirova krila / i poput krijesnice / razglasi svjetlo diljem neba" („Kad zvijezda porodi Čovjeka"). U pjesmi „Drijemež" neposredno se ukazuje na božansko ishodište: „Postoje li riječi / koje još nisam rekla / a znam da bez ljubavi Tvoje sve je samo humak pepela".

Diana Rosandić kao intelektualka koja želi mir, ne u političkom, već u transcendentalnom smislu te riječi, suočava se s fenomenom zla. U pjesmi „Ako ne vjeruješ" nalaze se stihovi: „Vuk ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima / postoji dobro / a zlo je na drugoj strani". U bezimenoj pjesmi-trostihu, vjersko ishodište potpuno je zaokruženo:

„Nije li ljubav

jedino Božje pitanje

na koje čovjek mora naći odgovor".

Time smo došli do pjesnikinjinog svjetonazorskog povezivanja mira i ljubavi, što je u teološkom smislu potpuno ispravno i jedino moguće. Uz ova dva pojma ide i pojam „svjetlost" sa svojom snažnom, simboličnom refleksijom. U pjesmi „Ne dotiči se mržnje" Diana pjeva: „Neka ti svjetlost sunca dodirne rame poput prijatelja / neka ti vjetar ubrza korak onda kada žuriš / vrata će ti otvoriti lijepa riječ koju ću umjesto tebe izgovoriti". U pjesmi „Biti" nalaze se filozofski impostirani stihovi: „Samo biti / kružić svjetlosti / i odraz zbilje / u sjeni ruža, / mali treptaj u valu i pjeni." Pojmovi „kružić", „svjetlost", a poglavito pojam „ruža" imaju snažno teološko ishodište.

Pjesnikinja Diana Rosandić potvrđuje se ovom nevelikom zbirkom kao formirana poetska individualnost. Ona vlada visokom razinom estetske artificijelnosti i snažnim poetskim slikama uronjenim u misaonost zapadne hemisfere. Nije nam nakana svrstati Dianu Rosandić u pjesnike kršćanske inspiracije, jer je njezino traženje eshatoloških sadržaja osebujno i samosvojno, i često nadilazi teološke okvire. Na primjeru pjesme „Pijetao", na predmetno-tematskoj razini ona povezuje biblijsku simboliku pijetla koji je svjedočio o izdaji apostola Petra, sa snom kako ga shvaća veliki španjolski Miguel de Unamo: „Kada sanjam / jedva čekam da se probudim / a kad se probudim / želim opet zaspati / umoran sam od mirnog sna i ratne jave / tanka je linija / koja ih dijeli / a naiva pod njom ostaje". U ovoj pjesmi uočavamo specifičnost govora Diane Rosandić. Naime, riječ je o mijenjanju roda pjesničkog subjekta. Na tu činjenicu upozorava i Ružica Cindori u pogovoru našoj zbirci, pišući o Dianinoj poeziji: „U antiratnom ciklusu pjesnički je subjekt muškoga roda, dok je u ljubavnoj pjesmi pjesnički subjekt ženskoga roda. Rekli bismo – nastavlja gospođa Cindori – da se na taj način pjesnikinja ograđuje od poistovjećivanja osobe pjesnika i pjesničkog subjekta, koji još uvijek u nekim slučajevima obilježava recepciju pjesničkih tekstova."

Zbirka „Golubica mira" , ako nije to preuranjeno kazati, zrelo je pjesničko ostvarenje. Gospođa Rosandić doprinijela je poeziji antiratnog karaktera, koja sama po sebi nosi politički naboj time što je ovaj naboj ublažila izjednačavanjem Ljubavi i Boga, stvarajući pjesničke slike koje teže za mirom, ostvarujući se u transcendiranju i čine se sastavnim dijelom postojanja ljudskih bića kao djece Božje.

PS

Zanimljivo: ovaj prikaz drži i dalje u svojoj ladici-ždrijelu, urednik časopisa što ga izdaje udruga kojoj je naša Dijana tajnica. Hvala!

Đuro Vidmarović