Ždrijelo crnih lista (12/43)

 

Istakmuti književni povjesničar kao književni kritičar
Vinko Brešić: Kritike, „Društvo hrvatskih književnika", Zagreb 2008.

KritikeProf. dr. Vinko Brešić (1952.), istaknuti je hrvatski književni povjesničar i redoviti profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kako piše u obavijesti o autoru, dr. Brešić je „profesionalno usmjeren na područje novije hrvatske književnosti, uz desetak objavljenih knjiga. Priredio je izdanja djela dvadeset hrvatskih pisaca XIX. i XX. st.; sastavio više antologija i zbornika, pokrenuo i uređivao časopis za poeziju 'Zrcalo' (1991. – 1994.), te časopis za hrvatsku književnost i kulturu 'Nova Croatica' (2008.). Piše i objavljuje studije, članke, eseje i kritike uglavnom iz područja književne kroatistike». U knjizi koju predstavljamo sakupljeno je četrdeset Brešićevih književno-kritičarskih tekstova nastalih tijekom posljednjega desetljeća.

Djela koja je književno ocijenio i verificirao ovaj istaknuti zagrebački profesor, pripadaju različitim autorima glede njihove popularnosti, generacijske pripadnosti ili mjesta rada i života. To su: Ivan J. Bošković, Dunja Detoni-Dujmić, Stjepan Blažetin, Miroslav Kvapil, Dean Slavić, Ivo Brešan, Danko Plevnik, Cvjetko Milanja, Fran Galović, Slavko Cimerman, Nedjeljko Fabrio, Dubravko Jelčić, Hrvoje Pejaković, Miroslav Šicel, August Šenoa, Helena Sablić-Tomić, Goran Rem, Ivica Matičević, Franjo pl. Ciraki, Đurđa Lipovščak, Jure Kaštelan, Matko Peić, Stanko Lasić, Miroslav Šicel, Stipo M. Crnjak, Joža Horvat, Berislav Majhut, Hugo Badalić, Cvijeta Pavlović, Boris Škvorc, Katija Grubišić i Vinko Grubišić, Ante Stamać, Veselko Koroman, Jasna Ažman, Branislav Glumac i Stipo Manđarelo. Nekima od navedenih autora prikazano je više knjiga.

Dr. Brešić je većinu svojih priloga objavio u časopisu Matice hrvatske „Vijenac", ali i u mnogim drugim novinama i časopisima.

Poticajan uvod ovoj knjizi autor je napisao pod naslovom „Kritika i njezine opasnosti ili najtrusnije književno područje". Kao iskusan književni kritičar i znalac povijesne hrvatske književnosti, dr. Brešić nas upozorava da „prva opasnost (za kritiku, op. Đ. V.) vreba, dakako, iz same odluke, jer svatko tko se odluči na taj put mora biti načistu da je opasnost u naravi same kritike kao u osnovi intelektualne rabote, one koja sumnja i tu sumnju javno očituje najčešće prema pravilu neimanja dlake na jeziku". S ovoga aspekta zanimao nas je Brešićev stav prema tekstu poznatog književnika Branislava Glumca: „Kritika hrvatske 'Književne kritike'" iz 1982. i „Živjeti kao čovjek" objavljen u njegovoj „Izravnoj prozi" 2008. godine. Dr. Brešić je svoj tekst naslovio kao „Glumčev obračun s kritikom". Naime, godine 1980. u zadnjem broju „Republike", časopisa DHK, tada 42-godišnji pjesnik i pripovjedač Branislav Glumac, objavio je esej „Kritika hrvatske 'književne kritike'" kao „tek uvodne opaske". Branislav Glumac je počeo s tvrdnjom kako se od „krugovaške generacije na ovamo, gotovo nije pojavila ijedna izrazitija i kompletnija kritičarska ličnost". I tako dalje, stavio je pod znak pitanja kompetentnost hrvatske književne kritike. Dr. Brešić je priložio reagiranja vodećih književnih kritičara na Glumčev tekst. Kroz navođenje mišljenja svojih kolega Brešić je iznio i vlastiti stav, a taj je da je Glumac „sa svim svojim polemičkim žarom ostao u domeni pomalo romantičke ideje književnosti kao subjektivne kreacije čiji su arbitri i sami pisci koji nastupaju i kao njezini ocjenjivači, odnosno, dok pokazuje privrženost kritici koja se temelji na izricanju impresija što ih neko djelo izaziva u kritičara, dotle na drugoj strani njegovi oponenti uvode ne samo moderne medijsko-recepcijske parametre koji sudjeluju u proizvodnji književnosti i njezinih institucija, već u dobroj mjeri iskazuju i subverzivan stav prema konkretnoj društvenoj zajednici čije načelne procjene i razumijevanje književnosti objektivno nisu bez utjecaja na tu istu književnost i njezinu instituciju. Štoviše, glede političke pozadine, polemika se i vodi sa sviješću o njezinoj sjeni koja bdije i koju je bolje izbjegavati ako ni zbog čega, a ono zbog same naravi predmeta, iako se pokazuje da to na kraju i nije sasvim izvedivo".

Dr. Brešić na kraju ipak prihvaća Glumčevu kritiku kao „pozitivan znak kulture polemiziranja. «Pogotovu", nastavlja autor, „uzme li se u obzir vrijeme i politički sustav koji je upravo ulazio u završnu fazu bitno gubeći na rigidnosti između ostaloga i na ovaj način."

Profesor Brešić u knjizi „Kritike" zauzima poziciju dobrohotnog, kompetentnog i superiornog književnog ocjenitelja i prikazivača koji želi ukazati na vrijednosti i dosege pojedinog djela bez izlaganja mogućim osporavanjima i polemikama. Svjestan je da svojim autoritetom stavlja ocijenjeno djelo na višu ili nižu razinu književne produkcije, odnosno da će iz njegovih ocjena crpsti argumente antologičari i pisci udžbenika za uvrštavanje, ili odbacivanje pojedinih književnih ostvarenja, kao relevantnih estetskih uradaka. S te strane njegovim se književnim kritikama nema što prigovoriti. Što više, ugodno su i stručno napisano štivo. Međutim, iako Brešića cijenim kao stručnjaka, a napose kao čovjeku prema kojemu osjećam prijateljsku naklonost («Amicus Plato...»), slobodan sam, s ugla književne kritike kako je ja prihvaćam, jer kritika treba ukazivati i na društveni kontekst književnog djela, iskazati dvojbu ne prema Brešićevim ocjenama, već prema odabiru nekih djela koja je blagoslovio svojim znanjem i svojim snažnim autoritetom. Među takva smijem ubrojiti knjigu „Njihov obračun sa mnom" Danka Plevnika, te «Astaroth» i „Država Božja 2053." Ive Brešana. Kod Plevnika riječ je o političkoj pragmi i tome se nema što dodati. Daleko je složeniji i važniji gospodin Brešan. Naime, od dijela kritičara sakralizirani Ivo Brešan u romanu „Država Božja 2053." pokazao je sve odlike vrsnog autora i s te strane ništa mu se ne može spočitavati. Međutim, ovo djelo ima sadržaj koji je bliži govoru mržnje nego plemenitom književnom diskursu. Naime, Brešan stvara, njemu zbog nečega važnu izmišljenu i za većinu Hrvata-vjernika dijaboličnu, dakle ponižavajuću i politički provokativnu priču o situaciji koja je nastala u Hrvatskoj 2053. godine, kada je na izborima pobijedila stranka kršćanske orijentacije. Zajedno s vodstvom Crkve u Hrvata ta je Brešanova izmišljena politička stranka uvela nacističko-fašistički totalitarizam, što nije ništa drugo već na razinu visoke literature dignuta teza o prirodnoj genocidnosti hrvatskog naroda. Da je takvo štivo napisao Vuk Drašković, ili Radovan Pavić iz Srbije, ni malo se ne bismo čudili. Ali ovakve riječi autora kojega smo cijenili i voljeli, za kojega smo mislili da ima dobrohotan, plemenit i istinoljubiv odnos prema svome nepaćenu narodu, pa makar bile obučene u zavodljivi književni ornat, izazivaju jezu, čuđenje i odbojnost. Crkva je ovaj narod održala kroz povijesti od nestajanja, Crkva je pomogla međunarodnom priznavanju naše državne neovisnosti od pape Ivana VIII, do pape Ivana Pavla II., Crkva je ova živo Tijelo Kristovo koje se temelji na ljubavi kao aksiomu, a ne na političkim smicalicama i pokvarenosti. Iz hrvatske Kristove Crkve u kojoj je vertikala blaženi Alojzije Stepinac, ne može izaći ništa slično zlu koje joj pripisuje gospodin Brešan. Dr. Brešić u svome prikazu ovaj roman naziva „Brešanova anti-utopija", a ovom sintagmom oslobađa se obveze upozoriti na navedene detalje i navedena čitanja, dok ih ja, naprotiv, smatram vrlo važnima za razumijevanje djela. Autor ih je pisao s nakanom prenošenja jasne izvanliterne poruke, a ta je, u slobodnoj interpretaciji: Crkva u Hrvata sadrži u sebi nacistički potencijal kao temeljnu totalitarističku supstancu i kao takva je opasnost za demokraciju. Prof. Brešić piše i sljedeće: „Kao prvo, radi se o intrigantnoj priči u čijem je središtu ponovno Brešanova opsesivna tema, a to je politika i to u svojem domaćem, hrvatskome, radikalnom izdanju (spac. Đ.V.), a čiji je radikalizam u isto vrijeme i potenciran i amortiziran prebacivanjem u relativno daleku, ili relativno blizu budućnost. Odlučivši se i ovaj put – nastavlja V. Brešić – za svojevrstan tip romana s tezom, naime, da literarno argumentira svoju i tvrdnju tolikih umnih prethodnika poput inače citiranog Henria Berksona kako je trajanje jedan neprekidan progres prošlosti, koja nagriza budućnost, tj. kako bez prošlosti nema budućnosti, Brešan odlazi u 2053. godinu da bi nas iz te futurističke projekcije izvijestio što nas to čeka ako i kad bi bilo kako to biva u njegovoj priči." Upravo to: „ako i kad bi bilo" dr. Brešića ne motivira kao čovjeka ovdje i sada, kao pripadnika konkretnog naroda i njegove Crkve o kojoj Brešan piše to što piše, kao o kotlu koji u sebi sadrži nacističku supstancu što će u pogodnom času proključati političkim zlom. Umjesto Kristu ona je posvećena Astarothu. Profesor se ograničava na primjedbu da se kod Brešana javlja „inzistiranje na doista suvišnim detaljima te pomalo iritantno dociranje, upravo na toj tehnološkoj razini". «Međutim», nastavlja dr. Brešić, «baš to najbolje pokazuje kako Brešan svoju orvelizaciju Hrvatske ne temelji na principima i poticajima iz svijeta tehnike, već u prvom redu na idejama u svijetu politike i filozofije. (...) Da je pripovjedač Brešan zaokupljen u prvome redu idejom – nastavlja dr. Brešić -, a manje njezinom umjetničkom kostimizacijom, vidjelo se to i u njegovim ranijim romanima. 'Država Božja 2053.' u tome smislu doima se gotovo kao nastavak Astarotha u kojem je do paradoksa dovedena ideja zla kao principa koji utjelovljen u Sotoni vlada svijetom. (...) Ukratko, 'Država Božja 2053.' intrigantan je politički anti-utopijski roman s tezom u kojemu njegov autor, dramski klasik i sve respektabilniji pripovjedač Ivo Brešan, inspiriran djelom sv. Augustina De civitate Dei i totalitarizmima XX. stoljeća, s jedne strane gradi mračnu i grotesknu futurološku viziju buduće Hrvatske kao moguće totalitarne države kojom upravlja Crkva, s druge impresivnu intelektualističku konstrukciju koja se temelji na ideji povijesti kao neprestanoj borbi dobra i zla."

Pisac ovih redaka prihvaća i shvaća povijest kao borbu Dobra i Zla, ali znade i to da Crkva u Hrvata nikada nije bila na strani Zla. U povijesti Hrvata njoj pripada upravo suprotno mjesto od onoga koje joj nameće gospodin Brešan. Pozivati se na sv. Augustina, kako bi se vrijeđala Kristova Crkva, vjervao sam da pripada nekim prošlim vremenima. Isto tako mislim da kompliment «Državi Božjoj 2053.» kao o intrigantnom i političkom anti-utopijskom romanu s tezom, zanemaruje istaknuti ovom literarno dobro romanu odsustvo dobrote i Ljubavi. Tako osjećam kao vjernik i kao Hrvat. Iz moga, moguće subjektivnog čitateljskog ugla riječ o djelu antihrvatskog karaktera visokog emocionalnog naboja. Djela koje kaže, ujeda i nanosi bol, sve pod plaštem visoke književnosti. Kao takvo ono je doista nastavak «Astarotha».

Druga primjedba na jedan od prikaza u knjizi „Kritike" odnosi se na prikaz studije „Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas", Stjepana Blažetina iz Pečuha. Naime, dr. Brešiću je promaklo da je pisac ovih redaka prije navedene studije uvaženog Stjepana Blažetina, koja je objavljena 1998. u nakladi osječkog ogranka Matice hrvatske, objavio 1991. knjigu s istom tematikom pod naslovom „Suvremeni tokovi u pjesništvu Madžarskih Hrvata" (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1991.). Imajući na umu ovu istinu potrebno je kazati da se zaslužni i vrijedni Stjepan Blažetin nadogradio na moje djelo. Ne vidim razloga zbog čega bi se to trebalo prešutjeti, premda s nelagodom ističem ovu činjenicu.

Bez obzira na navedene primjedbe knjigu „Kritike" Vinka Brešića smatram korisnim prilogom suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici. Bez odgovornih, ideološki politički i grupaški neutralnih književnih kritičara dolazi do stagnacije i deformacije književnog stvaralaštva. U tom kontekstu visoko pozicionirani književni kritičari, kao što su Vinko Brešić, Cvjetko Milanja, Ivan J. Bošković, Ante Stamać, Zvonimir Mrkonjić, itd., imaju važnu, ali i odgovornu ulogu.

PS

Usudio sam se imati vlastito mišljenje o nekim tekstovima u ovoj knjizi, premda s autorom održavam korektne kolegijalne odnose i imam mnogo simpatija za njegov rad. Ždrijelo crnih lista nije podnosilo čak ni da se samo okrzne djelo čovjeka koji je za nju neprikosnoveni autoritet. To nije kompliment kolegi Brešiću.

 

Đuro Vidmarović

Pon, 27-01-2020, 12:32:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.