Ždrijelo crnih lista (10/43)

Znalačkim trudom gospodin Mađer je iz bogatog stvaralačkog opusa kolegice Car Matutinović izabrao najkvalitetnije radove. Pri tome se poslužio kronološkim slijedom. Prva autoričina zbirka iz čijih je redova koristio stihove nastala je 1971., pod naslovom: „Vrijeme rastanaka". Slijede: „Trudno kao dažd" (1976.), „Odiljat se" (1983.), „Kanat slaj od meda" (1987.), „Bajkoviti soneti" (1988.), „Glasovi glazba" (1988.), „Čakavske versade" (1993.), „Bezumlje" (1994.), „Disanje" (1997.), „Jerbo samo tebe gledim" (1998.), „Jabuka na glavi" (2001.), „Versi o nepotrošivoj ljubavi" (2005.), „Meštrija" (2007.) i „Uzmi me na oblaku" (2005.-2007.).

Izboru pjesama Mađer je dodao biobibliografske podatke o pjesnikinji, popis glavnih izdanja njezinih pjesničkih zbirki, te izvod iz važnije literature o njezinome djelu.

Gospođa Car Matutinović je cijenjena suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica. Rođena je u Crikvenici tako da je dio svojeg pjesničkog opusa napisala rodnim materinskim, čakavskim idiomom. No, jednaku estetsku razinu ostvarila je i na hrvatskom književnom jeziku. Književnim radom bavi se od 1961., objavivši do danas velik broj pjesničkih zbirki i prijevoda s talijanskog jezika. Prevedena je na talijanski i na desetine drugih stranih jezika. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim književnim antologijama. Prevođenjem s talijanskog jezika na hrvatski stekla je velike zasluge kao književni komunikator između dvaju naroda i dviju kultura. Stoga je nagrađena brojnim književnim nagradama i društvenim priznanjima.

Kolega Mađer u svome predgovoru ispravno odredio osnovne smjernice pjesničkog stvaralaštva Ljerke Car Matutinović. Njezin pjesnički rad stavio je u sklop hrvatskog moderniteta s jedne strane, a s druge u kontekst književnika koji su doprinijeli oživljavanju čakavskog varijeteta kao književnog jezika. Mađer s pravom ističe „romantičnu naturu" i bogatu osjećajnost naše pjesnikinje, te njenu „profinjenost" kao poetese „oplemenjene mediteranskom lektirom". U isto vrijeme s pravom upozorava na njezino obraćanje renesansnom književnom izvoru gdje biva privučena magičnom ljepotom uzvišenih trubadurskih ljubavnih iskaza i skladne renesansne metričke forme.

Prateći kronološki tijek stvaralaštva i razvoja Ljerke Car Matutinović možemo uočiti, a to nam ova knjiga omogućava, nekoliko razdoblja u njezinome književnom životu. Ta razdoblja ukazuju na činjenicu da je naša poetesa uvijek osjećala bilo vremena i unutrašnjim poetskim senzibilitetom reagirala na složene izvanliterarne procese u kojima je živjela i koji su je, htjela to ili ne htjela, prisiljavali na komunikaciju s «vanjskim» čimbenicima. U prvom ciklusu „Vrijeme rastanka" nastalom prijelazne, prijelomne i turbulentne 1971. godine, koju obilježava niz složenih političkih sučeljavanja poznatih u historiografiji kao „Hrvatsko proljeće", Ljerka Car piše snažne stihove koji otkrivaju izvanliterarne poticaje. Npr. u pjesmi „Život", nalazimo pojmove: „dodir žeravice", „napuštenost ulica", „zeleno pomicanje nemira", „cvrkut varke", „pomor nada", „pustoš rijeka", „ceremonija oklopa", „karneval ćelija" itd. To se ponavlja u pjesmi „Čovjek". Navodimo karakteristične stihove: „Gmizanje trulosti vapaj osamljeni"; „taloženje bijede uigranost klanja". U pjesmi „O gdje je širina mora" možda se najsnažnije osjeća nadahnuće u aktualitetu društvenih zbivanja. U to vrijeme ona pjeva: „O gdje je širina mora, zar ostaše snovi mućni"; ... „O gdje je ta drevna ta opjevana pružena ruka"; ... „O kako me tišti davna i meni prirasla muka". U pjesmi „Antimagistrale", dakle završnom sonetnom vijencu o kojem bi se trebalo posebno govoriti, Ljerka Car Matutinović koristi dvije snažne sintagme koje su odjek društvenih i političkih zbivanja: „Gvozdena jeka" i „surove tuđinske ruke".

Sljedeća zbirka Ljerke Car Matutinović nastala je 1976. godine. Pjesnikinja smiruje izvanliterarne dosege i pokušava sublimirati i sažeti vlastitom poetskim rekvizitarijem svoje literarne ciljeve. Međutim, i ovdje smijemo govoriti o njezinom, uvjetno rečeno, nacionalnom kontekstu. To otkriva stih u pjesmi „Kad već postoji planina" koji glasi: „Srcem i uhom ko materinsku riječ / kad već postoji planina treba je osvojiti".

Drugi tematski blok poezije Ljerke Car Matutinović predstavlja njezin oslonac na renesansnu tradiciju. U ovom kontekstu naša je poetesa postigla vrlo visoke domete i priznanja i čitalačke publike i književne publike. Poslužila se svojim ženskim senzibilitetom i ujedno svojom ženskom ironijom kako bi progovorila o složenim muško-ženskim odnosima s aspekta svoga ženstva.

Čakavski stihovi Ljerke Car Matutinović u mnogim detaljima predstavljaju najviše domete suvremene hrvatske književnosti. Njezin doprinos reafirmaciji čakavskog idioma kao književnog jezika vrlo je velik. Na materinskom govoru pjesnikinja Ljerka Car Matutinović ne piše i ne pjeva rustikalnim, ruralnim, obiteljskim ili kampanilističkim temama, već se uzdiže do misaonog književnog diskursa pokazujući kako dijalekt može funkcionirati izvan ograničenja kojima je okružen zbog predrasuda. Primjer rečenog je pjesma „Saki oltarić ima svoj križić". Početni stihovi u ovoj sjajnoj pjesmi glase: „Moja Hrvatska je zemlja lipa / ko oltarić va crikve: / sa od mora, šum i ravnic / sa od judi ća vole delat, / briženih i skrbneh / ća su od vavik inkantani va svoj kamik"...

Domovinski rat je Ljerku Car Matutinović, kao i sve normalne ljude u Hrvatskoj, prisilio da poetskim govorom suprotstavi se nepravdi, zlu i agresiji. Napisala je antologijsku pjesmu: „Tu je nekada bio grad" posvećenu „nepokorenom gradu Vukovaru". Obraćajući se svome sinu, dakle nasljedniku povijesne memorije u doslovnom i metaforičkom smislu, pjesnikinja prenosi na buduće naraštaje sljedeću istinu: „Sine moj, ne zaboravi / TU JE NEKAD BIO GRAD / Prelijep, u cvatu / Vitki zvonici izrasli iz ravnice / Pjesma široka i radosna / ko dječje oči obasjane igrom / Sine moj, ne zaboravi TU JE NEKAD BIO GRAD..." Ovim stihovima sjedinjuju se primorska i kontinentalna Hrvatska, hrvatsko Primorje i hrvatska Slavonija, hrvatsko srce i etnička samobitnost u jedinstvu borbe za vlastito postojanje.

Najnovije pjesme Ljerke Car Matutinović otkrivaju začuđujuću činjenicu, da unatoč prohujalim vremenima i životnim iskustvima ova poetesa ostaje vječno mlada, pišući snažne, tople, erotski nabijene, premda ironične, pa i sarkastične ljubavne stihove. Njezina književna artificijelnost i umjetnička zrelost sažimaju se u zaokružene lirske cjeline gdje se sjedinjuju na visokoj razini estetskog dosega ljepota jezika, bogatstvo osjećaja i dubina misaonih uzleta. Navodimo kao primjer pjesmu „Uzmi me na oblaku", i pjesmu „Život je vrhunski meštar od mučenja, dragi moj". U ovoj pjesmi završni stihovi postaju pjesma u prozi i odzvanjaju kao pjesnikinja misaona poruka naraštajima: „Život je doista vrhunski Meštar od mučenja, dragi moj, zato me zagrli čvrsto i ne puštaj svoj vrhunski stisak zatvori svojim zagrljajem sve pore na našim tijelima da se među nas ne ušulja život koji nećemo, / koji ne želimo..."

Zbirka „Jabuka puno krilo" zahvaljujući promišljenom odabiru Miroslava Slavka Mađera predstavila nam je Ljerku Car Matutinović kao poetesu čije stvaralaštvo možemo smatrati gordim dijelom hrvatske poetske književne baštine kraja XX. i početka XXI. stoljeća. Grafička i estetska razina knjige kao djela za tržište savršeno korespondira s njezinim estetskim dosezima.

Čakavski stihovi Ljerke Car Matutinović

Ljerka Car Matutinović: Meštrija. Sabrane čakavske pjesme.» Društvo hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka & Verba d.o.o.», Rijeka, 2007.

Knjigu «Meštrija» autorica je podijelila u poglavlja: «Meštrija», «Kade j' ono vrime?», «Litrati zamurani», «Merikove meštrije», «Jubav Marije Rožine», «Versi zamurani» i «Meštrije od štorij». Knjizi je dodan «Izbor iz kritika» o Ljerki Car Matutinović», s prilozima akademika Milana Moguša, Saše Vereša, Nevena Jurice, dr. Nedjeljka Mihanovića, dr. Dragomira Babića, dr. Vinka Brešića, Miroslava S. Mađera, Marije Gračaković i akademika Zvonimira Mrkonjića.

Ljerka Car Matutinović u knjizi koju predstavljamo napisala je apoteozu obiteljskom gnijezdu, rodnome vidokrugu i dragom materinskom jeziku, ponajprije, ali životu, ljubavi, životnoj radosti, hrvatskome čovjeku i njegovoj ukorijenjenosti i mudrosti kojom opstaje u prostoru i vremenu kroz vjekove, a na kraju i svojoj hrvatskoj Domovini. Čitajući pjesme u ovoj knjizi prisjetio sam se zapisa suvremenog hrvatskog pjesnika i književnog kritičara, Miroslava Mićanovića: «Paradoks je da je život vječan i da je vremena tako malo. Otuda pravo na žestinu i pamćenje, na govor koji otkriva zametnuta i zaboravljena područja djetinjstva, ali i svu grubost poraza, činjenice koje gubitak svode na kvadrate, siromaštvo i nule.» Gospođa Car Matutinović je to kazala stihovima:

(Iz pjesme: Va žepeh rogi)

(Pomoć koja je bitna čitatelju koji nije čakavac predstavlja kvalitetna akcentuacija kojom je opremljena svaka riječ u knjizi.)

Ne želimo stavljati naglasak na pjesme obiteljskog i biografskog sadržaja, na pasatizam, kako piše prof. Stojević. One su lijepe, pametne, za pisca ovih redaka kao štokavca, čarobne, gotovo bajkovite. Zamislite slijedeće stihove u kojima autorica koristi izvorni narodni govor i njegovu poetiku u obliku dječje pjesmice:

Išće pišće pod ognjišće
pride pišće pa ga išće
pride miš pa ne najdeš niš...

Iz pjesme «A ča si ti mislel?»

A da se ne govori o potresnim pjesmama posvećenima ocu i majci, s pjesmom dostojne Tadijanovićeve «U dugu zimsku noć», koja kod Ljerke glasi: «Moja mat šije i kanta». Činimo odmak od ovoga tematskog bloka zbog stava koji se još uvijek provlači kroz našu književnu kritiku, po kojem dijalektalna poezija nije ravna onoj nastaloj na standardu, jer ju ograničava pojmovni rekvizitarij, na kojem se, tobože, mogu iskazati samo seoski motivi i teme, te opisi sentimentalnog sjećanja na seosko djetinjstvo, ali nikako sadržaji refleksivnog i filozofijskog diskursa.

Želimo upozoriti stoga na Ljerkine pjesme šireg, u predmetno-tematskom smislu, dosega, na one stihove koji uočavaju i obrađuju problematiku «šireg svijeta». Ljerka Car Matutinović je pjesnikinja snažnih emocija i snažnih senzora. Čak do granice društvene angažiranosti i političke prepoznatljivosti stihotvorne riječi. U pjesmi «Vavik mićemu čoviku» krcatoj solidarnošću s malim čovjekom, pjesnički je uspjelo obrađena vječita antinomija: mali čovjek – veliki svijet. Završetak ove pjesme donosi dva efektna trostiha, u kojima je i psovka postala uspješni poetski izgradbeni materijal:

Ćapila nas je globalna noć:
Najbolje j' poć curat pa spat,
a njih matrženit poslat...

Nikamor ne moreš nego va toć:
Mićemu će čoviku oni veli
vavik neč kalumat.

Sličan je motiv nazočan u pjesmi «Ča ti j' ovaj žitak?»:

Tulko j' toga ča te straši
vavik ti neki otpeva i maši,
a ti neboški prtiš svoje brime
čekajuć nekakovo bolje vrime,
a njega ni...

Navodimo stihove s prepoznatljivim (političkim) aktualijama:

Va Evrope će nas ko kapljicu vodi
na dlanu držat, će nan ugajat
i sega nan dat: od udelaneh pomidori
do ludeh krav i munjeneh pilić
ča, neboški, zoblju s kopiti zgoru...

Iz pjesme «Ki gre, ki ne gre, mi gremo!»

Kao tematski produžetak navedene pjesme stvoreni su stihovi pod naslovom «Saki oltarić ima svoj križić», iza kojega se krije jedna od najljepših domoljubnih pjesama u najnovijoj hrvatskoj književnosti. Navodimo dijelove ove pjesme.

Moja Hrvacka je zemlja lipa
ko oltarić va crikve:
sa od mora, šum i ravnic
sa od judi ča vole delat,
brižneh i skrbneh
ča su od vavik inkantani va svoj kamik,
od judi
ki već fanj let znaju
ča j' to pacijenac...

(...)

Moja zemja ima svoj križić:
od tobožnjih sused daljih i bližeh
ča su negda od nevoje prišli
va zemju hrvacku
i krušac našli,
a sad po njen ko munjeni topću
bleju i mekeću
da j' njihov
ovi kamik hrvatcki

Fanj njih je htelo moju zemju zet
od mora do briga i ravnic,
ma su ostali s kopiti zgoru.

Srce mi počne jače tuć kad pomislin
kako bi bilo lipo
da mojoj Hrvackoj
od seh teh križi
leh jedan ostane:

oni va crikve, na oltariću!

«Meštrija» je zbirka visokog nacionalnog dometa koji nadilazi čakavsko narječje na kojem su pjesme napisane.

PS

Jednu od navedenih zbirki Ljerke Car Matutinović ponudio sam književnome glasilu iz njezina kraja, računajući na senzibilitet prema čakavskome književnom izričaju. Prikaz druge ponudio sam «Hrvatskim novinama – tajedniku gradišćanskih Hrvata» iz Austrije, želeći ih upozoriti na vrijedne čakavske stihove iz Hrvatske, kojim idiomom pišu i njihovi pjesnici. Prije Domovinskoga rata često sam objavljivao u tim novinama. Prikaze nisu do danas objavili ni urednik iz Hrvatske, kao ni njegov kolega iz Željeznoga. Teško je povjerovati u krivnju kolegice Ljerke. Krivnja je, očito, u mojoj osobi, odnosno mojoj državotvornoj i historijskoj opredijeljenosti. Ždrijela crnih lista sežu preko granica RH.

Đuro Vidmarović