Detalji iz političkog rada Dejana Medakovića, akademika SANU

Dejan Medaković rođen je 7. srpnja 1922. u Zagrebu, a umro je u Beogradu 1. srpnja 2008. godine. Njegov otac, Đorđe Medaković, bio je ekonomist; majka, Anastazija, kućanica. Njegov djed s očeve strane, Bogdan Medaković, bio je politički vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj za vrijeme austro-ugarske vladavine, predsjednik Samostalne srpske stranke i predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije te predsjednik Hrvatskog sabora od 1908. do 1918. godine. To zasjedanje Sabora poznato je po sumanutom prihvaćanju hitnog ujedinjenja Hrvatske i BiH s Kraljevinom Srbijom, zapravo hrvatsku okupaciju od oružane sile ove države i stvaranje nove velike Srbije pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Pradjed Dejana Medakovića, Danilo, živio je u Kraljevini Srbiji i obnašao razne dužnosti u administracijama knezova Miloša i Mihajla Obrenovića. S majčine strane bio je navodno potomak austrijskog vojnog plemstva, što je budući akademik maksimalno koristio tijekom Domovinskog rata kako bi s tamošnjim ljevičarskim političarima korteširao protiv Republike Hrvatske, a u korist agresorske Srbije i njenog lidera Slobodana Miloševića.

Medaković je završio nižu franjevačku gimnaziju na otoku Badiji blizu Korčule, prije nego što se preselio u Sremske Karlovce, gdje je završio pravoslavnu višu gimnaziju. Tijekom Drugog svjetskog rata živio je u Beogradu kao izbjeglica. Od 1942. do 1946. radio je kao volonter-asistent u Muzeju kneza Pavla, kasnije preimenovan u Narodni muzej Srbije. Diplomirao je 1949., a kasnije je doktorirao 1954. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na Odsjeku za povijest umjetnosti.

Postao je član Sveučilišta u Beogradu 1954. godine, gdje će ostati do umirovljenja 1982. godine. Brzo je napredovao u karijeri. Između 1971. i 1973. godine bio je i dekan Filozofskog fakulteta. Godine 1972. izabran je za dopisnog člana (SANU), a za redovitog člana promaknut je 1981. godine. Također je bio član Austrijskog društva za proučavanje osamnaestog stoljeća (ÖGE 18), Leibnizovog društva u Berlinu, član Vijeća Matice srpske u Novom Sadu i predsjednik skupštine Zaklade Vuk Karadžić. Obnašao je razne dužnosti u SANU: bio je tajnik Odjeljenja za povijesne znanosti (1981. – 1985.), glavni tajnik Akademije (1985. – 1994.), a 1999. Medaković je izabran za predsjednika SANU-a, dužnost koju je obnašao do 2003.godine. U Matici srpskoj bio je zadužen za Odjeljenje za povijest umjetnosti. Uređivao je Zbornik za likovne umjetnosti Matice srpske. Medaković je bio i pisac i pjesnik. Objavio je brojne studije, eseje, monografije, recenzije i članke o raznim temama, od novih zbivanja u umjetnosti do aktualnih društvenih i političkih pitanja. Autor je nekoliko važnih umjetničkih monografija i studija koje se bave kulturnom baštinom Srpske pravoslavne Crkve, pišući o manastirima Hilandar i Savina. Ostala važna Medakovićeva djela uključuju Kronike Srba u Trstu (1987.), Srbi u Beču, Srbi u Zagrebu, Slike Beograda u starim bakropisima, Odabrane srpske teme i Pisma. Medaković je također napisao pet knjiga poezije i autobiografski prozni ciklus pod nazivom Efemeride. Umro je od raka 1. srpnja 2008. u Onkološkom institutu bolnice u Beogradu.

Suator je zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti poznat jednostavno kao Memorandum SANU. To je je nacrt dokumenta koji je stvorila SANU u periodu između 1985.-86. kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum SANU je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFRJ. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti preko beogradskog dnevnika "Večernje novosti" u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986. godine.

Memorandum je odmah privukao pažnju javnosti u Jugoslaviji jer je dao glas stavovima o ugroženosti srpske nacije i založio se za temeljnu reorganizaciju države kako bi se to ispravilo. Glavna tema je bila da ustavna struktura Jugoslavije diskriminira Srbe i da decentralizacija vodi raspadu Jugoslavije. Tvrdilo se da je razvoj Srbije narušen u korist drugih dijelova Jugoslavije, odnosno da druge razvijenije regije cvjetaju na račun Srbije. Neki smatraju da je njegovo objavljivanje ključni trenutak u raspadu Jugoslavije i doprinos velikosrpskim agresijama na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo.

Danas se objektivni povjesničari slažu „kako je Memorandum SANU dokument koji je služio kao podloga za velikosrpski koncept neuspješno realiziran nakon raspada Jugoslavije. Njegovi autori smatrali su da Jugoslavija može opstati samo uz Srbiju kao dominantnu snagu, a iako se 'velika Srbija' eksplicitno ne spominje u dokumentu, poznato je da su intelektualci okupljeni u tadašnjem SANU-u vjerovali u tu ideju.“

Medaković je kasnije izjavio: „Molim vas, namjestili su nam da želimo srušiti zemlju. Naprotiv, Memorandum je bio dokument koji je pokušao zaustaviti raspad. ...Kada se pojavila kontroverza oko Memoranduma, Zapad nam je pljeskao. Nakon toga je protumačen kao antikomunistički dokument, kao proboj za neku novu demokratsku državu.

Službena politika zemlje nas je napala. ...“
Prema povijesnim zapisima, 18 akademika SANU-a početkom studenoga 1991. javno je izašlo s „apelom za mirno rešenje sukoba u Jugoslaviji“. Umjesto podrške, vrh SANU-a reagirao je suprotno – na redovitoj sjednici donesena je izjava kojom se Akademija oglašava protiv toga apela. Glavni tajnik Dejan Medaković objavio je da su to „stavovi pojedinaca, a ne Akademije“.

Taj dokument potpisan je 23. studenoga 1991., svega pet dana nakon što je Vukovar pao u ruke agresora, dok su se diljem Hrvatske još vodile žestoke borbe. Činjenica da se SANU tada javno distancirala od poziva na mir jasno pokazuje političku ulogu institucije koja je desetljećima oblikovala velikosrpsku ideologiju.

Isti dan kada je Medaković objavio navedenu izjavu, u Ženevi su dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević potpisali sporazum o prekidu vatre uz posredovanje UN-a. Hrvatska vojska trebala je deblokirati vojarne, a JNA se povući iz Hrvatske. Međutim, paralelno s tim diplomatskim naporima, SANU je javno poručivala kako apel za mir nije stav cijele Akademije, već tek manjih skupina akademika koji su se suprotstavljali ratnoj politici Beograda.

Dejan Medaković je uvršten među povijesne velikane srpskog naroda. O tome svjedoči i prigodna poštanska marka objavljena 2022. povodom 100. obljetnice njegovog rođenja.

Dejan Medaković, ne samo da je jedan od autora zloglasnog Memoranduma SANU, već je bio i izrazito antikatolički i antihrvatski nastrojen intelektualac, poznat po grubom vrijeđanju pokojnih kardinala Stepinca i Kuharića, stožernih ličnosti Crkve u Hrvata.

Beogradski tjednik "Vreme" u broju 340., od 26. travnja 1997. godine, objavio je tekst "Deklaracija protiv genocida nad srpskim narodom". Deklaracija se javlja neposredno nakon izbora u Hrvatskom Podunavlju koji su potvrdili spremnost većine tamošnjih Srba da prihvate mirnu reintegraciju u ustavnopravni pored RH, upravo u vremenu od mjesec dana koje je određeno za konstituiranje novoizabranih lokalnih organa vlasti, što znači da je možemo smatrati reakcijom na ove izbore. Potpisalo ju je 60 vodećih srpskih intelektualaca, a među njima akademik Vasilije Krestić, akademik Milorad Ekmečić, akademik Dejan Medaković i dr. Slavko Terzić Dakako, "Deklaraciju je blagoslovila i potpisala Njegova Svetost, Patrijarh srpski, gospodin Pavle". U tom novom velikosrpskom dokumentu stoji i sljedeće:

"Kroz čitavu svoju istoriju Srbi su suočavani s najžešćim oblicima genocida i egzodusa koji su ugrožavali njihov opstanak, a uvek su bili samobranitelji svoje egzistencije, svoje duhovnosti, kulture i demokratskog ubeđenja. U sećanju svih savremenika neizbrisivi su primeri fizičkog i psihičkog uništavanja Srba. Tokom svih tih događaja Srbi su bili na strani humanizma, spasavali su ne samo svoju egzistenciju nego su bili i brana najezdi i uništavanju drugih naroda.(...) U procesu (!?) razaranja SFR Jugoslavije Srbi su podneli najveće patnje i progon sa svojih istorijskih staništa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U ovom razdoblju Srbi su izloženi fizičkom istrebljenju i duhovnom genocidu. (...) Ono što nije uspelo Adolfu Hitleru i njegovoj marioneti Anti Paveliću uspelo je Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Sa homogenih srpskih vekovnih staništa u Hrvatskoj: u Lici, na Baniji i Kordunu, Dalmaciji, Zapadnoj Slavoniji, prognani su do kraja 1995. godine svi Srbi. Sličnu sudbinu doživeli su i Srbi u zapadnoj Bosni. Fantom progona nadneo se i nad preostalim Srbima u Hrvatskoj na srpskoj teritoriji slavonsko-baranjske oblasti". Ovakvu neistinu potpisali su srpski akademici, među njima i Pupovčev slavljenik Dejan Medaković.

Navedenu "Deklaraciju" spomenuti akademici uputili su uz pomoć srpske diplomacije Glavnoj Skupštini UN, Savjetu sigurnosti UN, Vijeću Europe, Europskom parlamentu, OESS-u i drugima, kao svoj prilog pisanju nove povijest Hrvata i kao prilog suživotu, ekumenizmu i budućim odnosima Srba i Hrvata, Republike Srbije i Republike Hrvatske.

Kao bivši političar slobodan sam izložbu o Dejanu Medakoviću u Zagrebu, doživjeti kao svjesnu provokaciju hrvatskome narodu u mjesecu kada taj narod obilježava tragediju Vukovara i pokapa pronađene zemne ostatke mučki ubijenih branitelja. SNV je dalo snažan doprinos uznemiravanju javnosti i udarilo šamar ministrici kulture, pa i cijeloj Vladi RH. Zastupnik Pupovac je iskusan političar, visoko obrazovan intelektualac i odlično je znao što čini. Zaključak se nameće: akademik Medaković mu je blizak svojim životom i djelom.

Đuro Vidmarović