U ovom trenutku SAD jedini može zaustaviti Putinovo porobljavanje Europe
Predsjednici SAD-a i Ruske Federacije sastali su 15. kolovoza 2025. u vojnoj bazi Elmendorf-Richardson na Aljasci. Američki je čelnik bio oprezan prije susreta, ali se između njegovih riječi otkrivalo nada u uspjeh koji bi mu donio Nobelovu nagradu za mir. Bilo je zanimljivo pratiti izvještaje jedne i druge strane. Pomniji čitatelj mogao je uočiti Putinovu lukavost i najavu kako ne kani ispuniti Trumpova očekivanja. A Amerikanac se trudio na razini protokola, kako se kaže, „do maksimuma“. Naredio je prostrti crveni tepih do sletne staze ruskog samodržca kako bi na taj način naglasio svoje prijateljsko raspoloženje, ali i izuzetno uvažavanje gosta. I ta je igra pokazatelj „stanja stvari“. Nije bila riječ o iskrenosti, već o lukavstvu političkog uma. Obojica su imali svoje računice i svoje razloge. No, za nas kao promatrače koji se nešto razumijemo u protokol, jezik diplomacije i politike, bilo je jasno kako je Trump pogriješio već u startu i počeo „povijesni“ susret kao onaj kome je više stalo do rezultata nego gostu. Bez uvrede, pokazalo se kako Trump nije kao političar dorastao Putinu. Štoviše, Putinova mašinerija u Rusiji odmah je to proglasila pobjedom, što je točno s protokolarnog motrišta.
Moglo se uočiti i niz drugih protokolarnih poruka na razini neverbalne komunikacije, govora tijela ili razine sudionika u delegacijama. Ruski ministar vanjskih poslova, stari diplomatski lisac, nosio je majicu s natpisom SSSR, šaljući time jasnu poruku domaćinu i svijetu. Putin, inače ledenog ili agresivnog izraza lica, u danim trenutcima nije moga sakriti podrugljivi i slavodobitni smiješak na rubovima usana. A Trump je plesao čudan diplomatski i protokolarni tango. To možemo dobro shvatiti ako pogledamo snimku njegovog susreta s ukrajinskim predsjednikom u Bijeloj kući i ovaj sadašnji s ruskim velmožom. Prije susreta prijetio je gospodarskom blokadom, carinama, verbalno izražavao negodovanje, čak i otpor nekim Putinom govorima, da bi odjednom svega toga nestalo i američki se orao pretvorio u goluba pismonošu.
Naravno, nitko oprezan nije niti očekivao kako će Putin prihvatiti bilo kakav mirovini sporazum koji ne bi uključio njegova teritorijalna osvajanja u Ukrajini i aboliciju za genocid i ratne zločine, te plaćanje ratne štete. Po meni hazjajin iz Kremlja očekuje sporazum s američkim kolegom koji bi bio varijanta onoga iz Münchena 1938. godine. Izgleda kako mu američki kolega ide u susret. U Münchenu glavni su akteri drame bili njemački kancler, Adolf Hitler, u ime države agresora, prvi ministar Ujedinjenog Kraljevstva, Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier, kao EU-mirotvorci, te čehoslovački predsjednik Emil Josef Hácha, kao njihova žrtva.
Podsjećam: Njemačka je 1938. godine poduzela nasilnu aneksiju Austrije (tzv. Anschluss). Hitler je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom. Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete - oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se odupre mijenjanju granica oružanim putem te je baš u Sudetima sagradila moćni sustav modernih utvrda. Dodatno kao vjerna francuska saveznica računala je da će joj kod ratne ugroze Francuska vojno pomoći, a preko nje i Britanija koja je također bila francuska saveznica. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu. Čehoslovački je predsjednik doživio infarkt kada je pod pritiskom britanskog veleposlanika morao potpisati kapitulaciju pred Hitlerom. Dok je potpisivao taj dokument primao je infuziju, tako da su mu držali ruku kako ne bi pogriješio.
Rukovanje Adolfa Hitlera i Nevillea Chamberlaina na Münchenskoj konferenciji
Neville Chamberlaine drži slavodobitno sporazum s Hitlerom nakon povratka iz Njemačke
Rezultat sporazuma - karta s označenim dijelovima Čehoslovačke koji su prepušteni Hitleru
Čehoslovački predsjednik Emil Hácha
U novom „Münchenskom sporazumu“ postojala bi tri glavna aktera. Procijenite tko je preuzeo čiju ulogu: - u ime države-agresora, Vladimir Putin, predsjednik RF, kao nositelj mirovne inicijative, Donald Trump, u ime SAD-a, dok bi uloga dr. Emila Háche pripala ukrajinskom predsjedniku, Volodimiru Zelenskom.
Pax Americana pokazao se kao promašaj u svim dosadašnjim oblicima. U Vijetnamu je donio poraz demokratskih snaga, pobjedu komunista i stvaranje njihove totalitarne jednopartijske države i veliki izbjeglički val očajnih ljudi. U Kambodži su Amerikanci srušili kralja Norodoma Sihanuka i instalirali svoju marionetu, generala Lon Nola. Rezultat: Crveni Kmeri pobjeđuju, uspostavljaju krvoločnu diktaturu uz pomoć Kine, istrebljuju polovicu vlastite populacije, a Amerikanci peru ruke. U Afganistanu nakon višegodišnje intervencije, američke se snage povlače, a narod kojemu su obećavali slobodu i demokraciju ostavljaju na milost i nemilost krvoločnim muslimanskim fanaticima. U Iraku nakon bombastične propagande o predsjedniku Huseinu koji proizvodi atomsko oružje, uslijedila je Pustinjska oluja, krvavo obračunavanje s domaćim pučanstvom, vjerske podjele, unutarnji rat i na kraju rasplamsavanje muslimanskog ekstremističkog i krvoločnog pokreta „Islamska država“! Ogromne ljudske žrtve, ogromna ljudska patnja, ogromno uništavanje kulturne baštine čovječanstva. U Libiji su srušili Gadafija i njegovu stabilnu državu, izazvali unutarnji građanski rat i ponovno cijepanje nacije po plemenskome ključu. Danas Libija postoji kao anarhija u kojoj teče krv. U Egiptu je srušen koliko-toliko demokratski režim generala Mubaraka, izazvan unutarnji kaos, pobjeda stranke „Muslimanska braća“, zatim vojni udar i stvaranje vojne diktature maršala el Sisija. U Jemenu je izazvan unutarnji građanski rat i danas ova država postoji samo formalno. Intervencija u Somaliji dovela je do produbljivanja plemenskih sukoba, vjerskog rata i dominacije muslimanskih ekstremista. U Siriju su intervenirali kako bi zaustavili rusku dominaciju, a onda se povukli i vjerne Kurde ostavili na cjedilu. Intervencije SAD-a u zemljama srednje i Južne Amerike su posebna ružna priča, od Čilea, preko Argentine, Brazila, Venezuele, do Granade 1983. i Nikaragve 1979.
Na sreću, premijer Ujedinjenog Kraljevstva, Keir Starmer i predsjednik Republike Francuske, Enmmanuel Macron, ne žele kapitulirati pred Putinom, te odbijaju preuzeti uloge svojih prethodnika iz Münchena 1938. godine.
Za krvavu i za Europu sramotnu budućnost Ukrajine u Moskvu su pripremljeni scenariji i prateće političke karte u kojima se jasno crta komadanje ove suverene i velike europske zemlje i istrebljenje, odnosno etničko čišćenje njezinog pučanstva koje će odbiti prihvaćanje ruske okupacije, zabranu vlastitog etnonima i lingvonima, zabranu isticanja vlastite povijesti, kulturne baštine i narodnosne samobitnosti.
Planovi za komadanje Ukrajine. Na istoku su osvojene pokrajine i Krim koji su proglašeni integralnim dijelom Rusije, u središtu bi bila kvislinška nezavisna Ukrajina po uzoru na Bjelorusiju, dok bi zapadna Ukrajina, koju nazivaju „Sporni teritorij“ bila ponuđena na okupaciju Mađarskoj, Rumunjskoj i Poljskoj, odnosno stvaranju posebne kvislinške rusinske države.
Ponuđen prostor za rusinsku Podkarpatsku Rus
Dijelovi Ukrajine koji bi „prema povijesnom ključu“ mogli pripasti Mađarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj
Nisam optimist. Povelja OUN-a je obesnažena. KESS je izgubio značenje. Osuda genocida više nema važnosti. Ukrajini se ne piše dobro. Putin i Trump će naći rješenje koje odgovara njihovim bilateralnim odnosima, na štetu Ukrajine. Europska unija ne postoji kao vojna snaga, a ekonomska blokada Rusije, poglavito uvoza ruske nafte, ne poštuje se. Vojna pomoć ukrajinskim oslobodilačkim i obrambenim vojnim snagama šalje „na kapaljku“, uglavnom se šalje oružje koje je slabije od ruskog. Tri godine Ukrajinci iskazuju bezgraničnu hrabrost, vojničko umijeće, imaginaciju u taktici i tehnici, kako bi sačuvali preostali dio svoje plemenite zemlje. Ne želim biti „zloguka ptica“, ali uvid u situaciju i intuicija mi govore kako se Ukrajini namjenjuje sudbina nekadašnje Čehoslovačke. Povijesne ličnosti ravne Hitleru, Chamberlaineu i Daladieru već se naziru. U današnje vrijeme to će biti slično sudbini nekadašnje Republike Cipar. Male su nade kako će razum pobijediti, jer je situacija iracionalna. Agresora se može zaustaviti jedino silom. Oni koji su toga svjesni gurnuti su u drugi plan. Putin nije mirotvorac, već osvajač koji si umišlja kako je novi ruski car Petar Veliki. Ponavljam učestalo, kao i mnogi analitičari u svijetu, kako će kapitulacijom Ukrajine, vrlo brzo na red doći Rusiji susjedne europske zemlje: MOLDOVA (prodor na razini agenture i provokatora koji rade na rušenju moldovske Predsjednice i preuzimanju vlasti ruske pete kolone je počeo), BALTIČKE REPUBLIKE: ESTONIJA, LITVA I LATVIJA (Medvedev bi rekao: pojesti ćemo ih za večeru), FINSKA (Medvedev: „Koja Finska? Pa to je ruska gubernija!“), ŠVEDSKA bi mogla biti za Putina prevelik zalogaj, MAĐARSKA (saveznica će biti zadovoljena okupacijom ukrajinskih pokrajina u kojima živi mađarska manjina), SLOVAČKA (peta kolona već marljivo osvaja teren), BUGARSKA (tamo djeluju snažne proruske snage, ali i Pravoslavna Crkva), RUMUNJSKA (unutarnje pro-rusko raspoloženje je snažno), SRBIJA (vjerni saveznik preko SPC), CRNA GORA („zrela kruška“), CIPAR (riznica u koju sklanjaju novac ruski tajkuni, financijski podređena), GRČKA (važna proruska uloga Grčke pravoslavne Crkve). Na braniku slobode ostaje POLJSKA sa svojim strašnim ruskim okupacijskim iskustvom. Bez vlastitog atomskog oružja bila bi nemoćna, a američke snage i tamošnjim bazama ostale bi neutralne zbog sporazuma Putin-Trump. Azerbajdžan i Turska imaju važnu ulogu, ali izvan su ukrajinskog konteksta.
Nisam fatalist, već slijedim riječi Vladimira Putina koji je ne jednom napomenuo kako ga zanima Sporazum iz Jalte, odnosno kako Rusiji pripadaju kao zona utjecaja, ili okupacije, sve zemlje koje je 1945. zauzela sovjetska Crvena Armija.
Dok pišem ove redove stidim se jer nisam spomenuo Gruziju. Tko će zaštiti ovu ponosnu i staru naciju od pokoravanja? Putin je bez velikog otpora demokratskog Zapada okupirao i integrirao gruzijske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju. Zapad je vjerovao kako su Putinovi apetiti time zadovoljeni. U Gruziji je već realiziran Münchenski sporazumu u novoj varijanti.
U ovom trenutku SAD jedini može zaustaviti Putinovo porobljavanje Europe i prisiliti ga na poštivanje Povelje OUN-a. Trump to može, da hoće, i na Bliskom Istoku. Samo jednim telefonskim razgovorom.
Đuro Vidmarović