Miki Bratanić: Priručnik za život u Hrvatskoj, Ogranak Matice hrvatske u Splitu, Split 2023.

Hrvatski književnik Miki Bratanić bio je do sada poznat po svojim čakavskim stihovima i sakupljanju etno baštine te dva napisana romana, da bi se sa svojom posljednjom knjigom prikazao potpuno novom spisateljskom izdanju. Riječ je o zbirci njegovih feljtona koji su pod navedenim, vrlo izazovnim naslovom objavilo Ogranak Matice hrvatske u Splitu u sunakladništvu s Hrvatskim studijima, Odsjek za povijest iz Zagreba. Recenzenti ove zbirke su vrlo poznata imena iz našeg znanstvenog života: dr. sc. Vlatka Vuketić (Hrvatski studiji, Zagreb), dr. sc. Zlatko Miliša (Filozofski fakultet, Zadar), dr. sc. Stjepan Šterc (Hrvatski studiji, Zagreb) i tajnik Društva hrvatskih književnika, mag. Matija Štahan.

Bratanic1 2

Nakladnik je na poleđini knjige donio osnovne misli iz tekstova svih recenzenata. Npr. Matija Štahan o ovoj vrijednoj knjizi piše: „Bez kompleksa i predrasuda – a zapravo pukih krivotvorina politizirane jugoslavenske pseudohistoriografije – Bratanić pitko i čitko raščlanjuje neuralgične točke hrvatske povijesti i politike, ne mareći za paradoks po kojemu branitelji vrijednosti tridesetogodišnje Republike – dakako u interpretaciji onih kojima je vrijednost normativ ukotvljen u svibnju 1945. godine – bivaju stjerani u sferu tobožnjega ekstremizma, dok bi u kontekstu suvremene Hrvatske, premda takvi dominiraju i arbitriraju u najtiražnijim medijima, ekstremistima trebalo smatrati upravo navedene tražitelje i promotore 'crvene niti' kontinuiteta s komunističkom Jugoslavijom“.

Bratanic1 1

Predsjednik MH, Miro Gavran, govori na predstavljanju knjige „Priručnik za život u Hrvatskoj“, 27. veljače, 2024. godine.

Poznati pedagog i publicist iz Zadra dr. sc. Zlatko Miliša ističe kako je Bratanić „odabirom osjetljivih tema iz prošlosti dvije država, Jugoslavije i Hrvatske, uspio u svojoj nakani: na smjernice kako iz povijesnih iskustava popraviti hrvatsku stvarnost, učiniti ju jasnijom, jer smo se za nju krvavo borili“. U nastavku dr. Miliša navodi ono što je po mišljenju pisca ovih redaka bitno kazati za ovu knjigu: „Dajući određene savjete za budućnost, autor pokušava objasniti uzroke tih povijesnih događaja kako bi pridonio njihovu rasvjetljavanju, što je veliko opterećenje svakodnevnice, a osobito političko aspekta. Autor u knjizi - produžuje Miliša - osjetljivim povijesnim temama pristupa iz osobnog kuta, ali mu vlastite opservacije nisu smetnja zauzimanju moralnog stava prema događajima koji su obilježili zadnjih 80-ak godina hrvatske povijesti“.

Navedenim citatima iskazana važnost ove knjige u datom političkom i društvenom trenutku hrvatske stvarnosti. Već u uvodu, koji mu je Bratanić dao naslov „Umjesto predgovora – preko zvijezda do trnja“ autor nastupa neobično i iskreno. Otkriva važne detalje iz povijesti svoje obitelji koje dobivaju na značenju u kontekstu sadržaja ovoga djela. On piše: „Moji djedovi bili su partizani. Onaj po majci izvukao je deblji kraj u jednoj od onih 'slavnih' dalmatinskih brigada, prošavši sve i svašta, prenijevši svoga sumještanina preko pontonskog mosta na Neretvi. Njihovo, tj. moje mjesto Vrbanj, zapalili su talijanski fašisti u siječnju 1943. Ukupno je iz Vrbanja u NOB-u poginulo 48 mladih ljudi. (…) Kada je u proljeće 1945. rat završio, moji su se djedovi vratili živi svojim kućama i radili isto što i prije rata – kopali lozu. Svoje su petokrake spremili u ladice i započeli novi stari život. Dok su oni kopali jame u koje su sadili život, neki njihovi 'suborci' pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su jame i u njih bacali ljude. Sadili su smrt. (…) Zvijezda moga djeda i zvijezde onih drugih ljudi samo su na izgled iste crvene petokrake. Jer kada ih pogledate na čelima ovih drugih ljudi, one su nešto sasvim drugo. Nad jamama punih mrtvi ljudi one poprimaju neku sasvim drugu simboliku. One su simbol nečovještva. Ne – čovještva. Simbol ljudi iz kojih je nestao čovjek“.

U nastavku autor daje obavijest koja pojačava njegovo etičko stajalište izneseno u ovoj knjizi: „Stoga, ako postoji netko tko može, zna i treba baštiniti tekovine antifašizma, onda sam to ja i meni slični ljudi, rasterećeni ideoloških podjela i potreba za skrivanjem vlastite prljave prošlosti. Za vrijeme rata i nakon završetka rata moji su djedovi ostali ono što su bili i prije rata: težaci, te u prvom redu pošteni i čestiti ljudi. Moji su djedovi bili partizani, ali nisu bili komunisti. Kao što ih većina nije bila“.

Razlog ovako, pomalo dramatičnom uvodu autor otkriva u našoj stvarnosti u kojoj se, kako piše, dešava „zloporaba uzvišene norme antifašizma u Hrvatskoj“, koja je postala toliko „odvratna“ da je nadmašila i ono već viđeno i proživljeno u Jugoslaviji. U sljedećoj rečenici Bratanić se žestoko obračunava s licemjerjem koje je postalo dio našeg javnog govora i nastupa: „Licemjerje i dvoličnost u tom kontekstu poprimilo je tolike razmjere da svaki normalan i pismen čovjek to jasno može prepoznati, te više ne treba i ne smije ignorirati. Skrivanje komunizma iz paravana antifašizma nije ništa drugo nego zločin. A to se u Hrvatskoj događa, evo, već četvrt stoljeća. Kao da nije bila dovoljna ista praksa kroz pola stoljeća u Jugoslaviji“.

Bratanic1 2

Miro Gavran, predsjednik MH, autor Miki Bratawnić i  predstavljač, dr. dc. Stjepan Šterc

Bratanić vrlo hrabro ali i ispravno brani antifašizam od komunizma, što je važno istaknuti zbog toga što lijevi dio naše inteligencije i publicistike to izbjegava. Stoga Bratanić upozorava: „Nemoralno je i nehumano da nositelji tako svete ljudske misije kao što je antifašizam budu oni ljudi čije se ponašanje ne može nazvati nikako drugačije, nego fašističkim i totalitarističkim“.

Bratanić nas obavještava kako je ova knjiga rezultat desetljetnog istraživanja: „Gotovo čitavo jedno desetljeće istraživao sam zločine komunizma, te upoznao ono što je dugo bilo vješto skrivano od javnosti. Našao sam tamo mnogo toga ružnog, neljudskog, zvjerskog i nevjerojatno brutalnog. O razmjerima tih zločina da i ne govorim. Gotovo svim tim zločinima zajednički je nazivnik Jugoslavija, jer je većina tih zločina počinjena u njezino ime i u njezinom interesu“. Stoga, produžuje autor, „antifašizam i zločini nikako ne smiju biti poveznice. A u nas je to isprepleteno. Mnogi naši 'antifašisti' nikada nisu ni vidjeli fašiste. Većina njih nije nikada ni vidjela rata. Oni su bili skriveni u svojim partijskim ćelijama i nazivali fašistima svakoga tko je mislio drugačije od njih. Njihov 'antifašizam' ne predstavlja Hrvatsku kao antifašističku, već isključivo kao fašističku. Oni i danas svugdje vide ustaše, Crkva im je 'klerofašistička', a državni neprijatelj broj jedan im je jedan pjevač. Isto kao i nekad. I čim se netko javi tko bi želio reći istinu, odmah postane fašist. Odmah“.

Naš autor vrlo uspješno detektira dvostruku igru tzv. antifašista: „Njihov zločinački poduhvat ostvaruje se u namjeri prikrivanja tragova zločina vlastite ideologije i rodbinske partijske uhljebske baštine, dizanjem prašine s druge strane zločina istim starim metodama“.

Autor nas sve suočava s vrlo opasnom pa i prijetećom činjenicom: „I nije to nešto prošlo. To se događa danas, pred našim očima, a nažalost događat će se i u budućnosti ako se nešto ne popravi“.

Slijedi tvrda s kojom se pisac ovih redaka slaže: „Hrvatska je u ideološko građanskom ratu koju nitko nije javno objavio, a on bukti već godina. Društvene mreže i svi mediji postali su prave bojišnice. Taj rat stalno iniciraju nasljednici komunističkih ideja i Jugoslavije koji Hrvatsku nikada nisu prihvatili kao svoju državu i kojima u Hrvatskoj nije ništa dobro“.

Naravno, iz navedenih premisa slijedi i zaključak: „Sve to skupa dovodi do podjela u narodu. To odgovara mnogima, ne samo političarima. Kao da svi od toga imaju koristi. Podijeli pa vladaj, stara je izreka. Podjele su postale bizarne i tragične, pa se na lijeve i desne dijele čak i znanstvenici i umjetnici, što je neizdrživo. A ne postoji zapravo lijevo i desno. Postoji samo istina i laž. Istina koju ovi navodno desni baš i ne žele puno, i laž koju žele puno ovi, navodno lijevi. Hrvatskoj treba istina. Samo istina“.

Vrlo je zanimljivo Bratanićevo političko razmišljanje o budućnosti Hrvatske. On nije stranački političar, niti ideolog, već afirmirani književnik, poglavito pjesnik, ali je uočio sljedeće, kao građanin i kao rodoljub: „Vrijeme je da o Hrvatskoj počnu govoriti ljudi koji Hrvatsku vole. Čiji su djedovi i očevi ginuli za Hrvatsku. I koji na temeljima povijesnih istina žele izgraditi bolju, pravednu i čestitu Hrvatsku“.

Kao pripadnik naraštaja rođenog poslije Drugog svjetskog rata, i kao antifašist, Miki Bratanić zaključuje: „Na nama je da se nadvijemo nad jame svih žrtava i u njima prepoznamo ljude, i čovjeka koji je mogao kopati lozu i saditi život, a nečovjek mu je to uskratio posijavši smrt. (…) Istinski čovjek uvijek će biti protiv antifašizma, spreman obraniti svoj dom i slobodu svoga naroda, a pri tom svoju zvijezdu i grb očuvati neokaljane i časne, zajedno sa svojim ljudskim obrazom. Tomu trebamo težiti i tim putem hodati pa makar preko trnja do zvijezda“.

Na tekst iz kojega smo citirali pojedine ulomke nadovezuje se i sljedeći koji je autor naslovio kao „Uvodnik“. U njemu piše ponovno snažno i angažirano u aktualnim problemima naše države. Naglašava kako smo i nakon 30 godina nezavisnosti ostali „mentalno zarobljeni u vlastitim zabludama i uvjerenjima naših starih kadrova koji su nam postali novi vođe, kreatori javnog mišljenja te odgajatelji novih generacija“. U nastavku Bratanić ističe: „Upravo oni koji najviše zagovaraju zaborav povijesti i propagiraju okretanje budućnosti, svakim nas danom sve više vode unatrag u povijest“.

Razlog tome Bratanić nalazi u pojmu koji izgovara hrabro, a koji mnogi naši političari izbjegavaju javno izgovoriti, a to je lustracija.

„Nažalost, piše M. Bratanić, stvaranjem države Hrvatske nije započeo proces lustracije, tj. rasvjetljavanja povijesne istine i razlučivanja istine od laži, već se nastavilo u istom tonu, pa smo sada tamo gdje smo i bili. I nije problem što ljudi ne znaju istinu već je problem što znaju punu neistinu, kako se danas popularno naziva laž. Ljudi su zbunjeni i izgubljeni u savršenoj javnopolitičkoj igri potpomognutoj medijima u kojoj se svakodnevno proizvode afere, spletke, podjele, stvara loše ozračje i osjećaj bezizlaznosti, što iscrpljuje i državu i narod. Tko je lijevo, a tko desno, što je to lijevo, a što desno, više nitko i ne zna, a to je očito i cilj“.

Ovakva zbunjenost i podjela nagnali su autora da pomogne u rasvjetljavanju problema. Učinio je to serijom članaka koji su sada objavljeni u knjizi „Priručnik za život u Hrvatskoj“. Kao intelektualac i kao književnik Bratanić se zalaže za to da svi mi trebamo znati istinu i na osnovu te istine stvaramo vlastito mišljenje, a ne na neznanju i laži. „Bez istine nema ni ljubavi, ni sreće, ni života, ni budućnosti“. – Pomalo pjesnički ističe autor. „Laž može biti temelj samo nemoralu, licemjerju i dvostrukim kriterijima, a od njih ništa dobro“.

Miki Bratanić govori i o gorućoj temi iseljavanja: „Premda je Hrvatska lijepa zemlja, a Hrvati sposobni i vrijedni ljudi, hrvatska država nije poželjna destinacija za život vlastitomu narodu, što potvrđuje kontinuirano iseljavanje i zabrinjavajući pad broja stanovnika, pogotovo mladih i radno sposobnih. Višestoljetno nepostojanje države i bivanje pod tuđinskim vlastima te tek nedavno 'rođenje' vlastitih institucija, neupitno Hrvatsku definira kao dijete – državu koja tek raste i sazrijeva. (…) Bez kruha se ne može živjeti, ali ipak ne živi čovjek samo o kruhu. Ako se među ljudima stvara negativna energija kroz razne teme zatrovane ideologijom koje ih dijele, onda čak i kada bi bili bogati, ne bi baš mogli uživati u takvom životu uz konstantne svađe i netrpeljivost. Zato ne smijemo nikako dozvoliti da se naša djeca zadržavaju i troše u nekim povijesnim iskrivljenim tezama koje će im se nametati stalno kroz medije kao nekakva nužnost određivanja. Prevelika je ostavština tih neriješenih tema i previše je neodgovorenih pitanja, što nas čini nesretnima, a imamo sve preduvjete za biti sretni“.

Miki Bratanić ovom knjigom želi ponuditi rješenja za neke goruće probleme.

Navodimo popis tema koje su obrađene s tom nakanom i predstavljene u ovom „priručniku“, odnosno njihove naslove iz kojih je vidljivo o čemu govore: Ne spominjite Jugoslaviju uzalud; Krivo srastanje; Vukovarske sjene; Nostalgičarski iluzionizam; Jasenovac – zločin nakon zločina; Dijaspora – hrvatsko ružno pače; Zašto je potrebno sjećanje?; Kako ljudski vagati; Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid; Komentatori i njihovi komentari na društvenim mrežama i portalima; Bakalar – hrvatsko gastronomsko kulturno društvo i simbol očuvanja tradicije; Priča o Božiću; Uloga hrvatskoga naroda u povijesti razvoja svjetske demokracije; Oslobađanje od osloboditelja; Pali pod oslobođenje; Ustaše i partizani – neispričana priča; Hrvatski križni put – tragedija koja se ponavlja; Tradicija – simbol prepoznatljivosti, razlog ponosa i temelj napretka; Hrvatski labirint laži i ideologija zvana jugoslavenizam; Stepinac – svetac spaljenoga srca; Što ćemo učiniti s turizmom; Hrvatska industrija sluga; Marko Perković Thompson – 'Bojna Čavoglave' – za dom spremni; Anatomija hrvatskoga srama; Husina jama – ogledni primjerak slojevitog masovnog zločina; Svi naši predsjednici i predsjednica; Goli – otok ogoljene ljudske sramote; Ilustracija lustracije; Gračanske jame – zagrebačke Ovčare; Mare Pia Pađen – nepoznata hrvatska Anna Frank; Razgovor s jamom; Harisonovo cvijeće; Priče iz Hrvatske, Migranti ante portas; Jedna priča i jedno svjedočanstvo s otoka Hvara; SPC naprijed, HPC stoj!; Hrvatska dijaspora i tri zastupnika; Druga strana medalje – njihova zla strana; Nevine žrtve i suradnici; Naša davna destinacija – Beč; Hrvatska Wikipedija i stare laži iz jugoslavenske kuhinje; Početno bijelo polje; Hrvatski medijski rat između istine i laži; Kronika jednog stoljeća; Glas naroda; Misli čovjeka iz Hrvatske koji nije ni MI ni ONI; Što je istina?; Priručnik za život u Hrvatskoj – završna riječ autora; Osvrti: Matija Štahan: Pisati kolumne u zemlji izokrenutih vrijednosti; Stjepan Šterc (bez naslova); Vlatko Vukelić (bez naslova); Zlatko Miliša (bez naslova); O autoru i Zahvala.

Svaki od navedenih feljtona zaslužio bi poseban osvrt. Bratanić je dobar stilist i dobar pisac. U ovom slučaju uhvatio se u koštac sa gorućim životnim temama našega naroda.

Iz broja navedenih feljtona izdvojio bi onaj pod naslovom „Priručnik za život u Hrvatskoj – završna riječ autora“. Ovdje Bratanić piše: „Da je na moju Hrvatsku ispaljen samo jedan projektil sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. Nažalost, ispaljeno ih je mnogo više od jednoga. Ovo ističem jer, gledajući kako smo olako preskočili preko svih tragedija koje su nam kao narodu nanesene pod simbolima i imenom Jugoslavije kroz čitavo jedno stoljeće te kako se danas o tome vremenu govori isključivo u nekim pozitivnim konotacijama, mogu jedino zaključiti da nisu zakazale institucije, već da smo zakazali svi mi i toga moramo početi biti svjesni“.

U nastavku autor piše o tome što moramo činiti: „Moramo se početi popravljati kao ljudi i odbaciti licemjerje. Moramo poraditi na sebi. I nije važno jesmo li bogati i siromašni, već jesmo li ljudi ili nismo. Mi Hrvati imamo mnogo toga čime se možemo dičiti i ponositi, samo to trebamo početi cijeniti. Moramo napokon odbaciti sve one povijesne kolektivne krivnje i sram koji nam se uporno nameće, a zaogrnuti se vjerom u sebe, ljubavlju prema svojemu, poštovanju prema tuđem i isticanjem onog dobrog. Moramo učiti o nama, o našim običajima, tradiciji, baštini, kako bismo razumjeli sve ono vrijedno što posjedujemo, te na osnovu tih nacionalnih vrijednosti stvarati pozitivnu prepoznatljivost u očima svijeta. (…) Sebe moramo doživljavati kao svojevrsno kulturno dobro koje treba zaštiti jer, po svemu što posjedujemo, mi to stvarno i jesmo – izvorište kulturnih dobara“.

Bratanic1 3

Đuro Vidmarović čestita Mikiju Brataniću na novoj knjizi

Miki Bratanić je rođen 31. srpnja 1970. u Splitu iz obitelji koja je živjela u selu Vrbanj na otoku Hvaru. Odrastao je na rodnom otoku. Nakon završene osmogodišnje škole na otoku, upisuje i završava srednju Elektrotehničku školu u Splitu. Na splitskom Fakultetu Elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje dobiva zvanje inženjera strojarstva. Životni put odveo ga je u sektor informacijskih tehnologija u kojemu je izgradio karijeru i u kojemu radi i danas. Svom rodnom mjestu posvetio je veći dio svoga književnog rada. Riječ je o projektu „Priča o konobi“, u kojoj govori o običajima, tradiciji i baštini rodnog mjesta. U sklopu tog projekta objavio je četiri knjige na temu konobe: Konoba; Priča o konobi; Slikovnica Priče o konobi za djecu; te zbirku kratkih priča Priče iz konobe za starije.

Dugi niz godina Bratanić je prikupljao i odabirao bogatu sakralnu pjevačku građu svoga rodnog mjesta, tragom Ljube Stipišića Delmate.

Čitavo desetljeće istraživao je zločine Jugoslavije proučavajući rijetko dostupnu dokumentaciju i literaturu, ali i upoznao mnoge žive svjedoke s kojima je razgovarao te prikupljao vrijedne informacije. Posebno se zanimao za masivne zločine koje je počinila jugoslavenska komunistička vlast, a koji su ostali sakriveni i nepoznati za javnost. O tome je objavljivao kolumne na jednom hrvatskom portalu. Na temelju znanja koje je stekao priredio je knjigu Otok u plamenu u kojoj javnost upoznaje s najvećom tragedijom, ali i najvećom humanitarnom akcijom u povijesti otoka Hvara, koja se zbila za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su talijanski fašisti i njemački nacisti nanijeli veliko zlo otoku, a otočani pokazali kako dobro uvijek pobjeđuje zlo“.

Miki Bratanić je na promociji najavio kako “ovim zaokružujem moj skromni laički doprinos ljudskom odnosu prema povijesti, a najviše prema mnogobrojnim žrtvama, kojima se predugo manipuliralo i koje napokon zaslužuju konačni počinak. Uz knjižicu 'Ruzarij za Hrvatski križni put', roman 'Korijeni', te knjigu 'Otok u plamenu', 'Priručnik za život u Hrvatskoj', četvrti j naslov u kojem sam se dotaknuo tema o kojima mnogi ne vole govoriti, ili preciznije o kojima se mnogi boje govoriti. Sve napisano sam izgradio utemeljeno na iskustvu svog dugogodišnjeg skromnog laičkog istraživanja naše povijesti, s naglaskom na istraživanje zločina Jugoslavije“.

Na kraju važno je istaći kako je predstavljanje ove vrijedne knjige otvorio kraćim izlaganjem osobno predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran.

Pisac ovih redaka priključuje se čestitarima. Dobili smo knjigu koja govori otvoreno, ali dobronamjerno i rodoljubivo o gorućim problemima našega naroda u nestajanju.

Đuro Vidmarović

PRILOG: DIJASPORA – HRVATSKO RUŽNO PAČE

U knjizi „Priručnik za život u Hrvatskoj“, Split, 2023. Miki Bratanić je pažnju posvetio i hrvatskome rasuću.

U predgovoru autor govori i o gorućoj temi iseljavanja: „Premda je Hrvatska lijepa zemlja, a Hrvati sposobni i vrijedni ljudi, hrvatska država nije poželjna destinacija za život vlastitomu narodu, što potvrđuje kontinuirano iseljavanje i zabrinjavajući pad broja stanovnika, pogotovo mladih i radno sposobnih. Višestoljetno nepostojanje države i bivanje pod tuđinskim vlastima te tek nedavno 'rođenje' vlastitih institucija, neupitno Hrvatsku definira kao dijete – državu koja tek raste i sazrijeva. (…) Bez kruha se ne može živjeti, ali ipak ne živi čovjek samo o kruhu. Ako se među ljudima stvara negativna energija kroz razne teme zatrovane ideologijom koje ih dijele, onda čak i kada bi bili bogati, ne bi baš mogli uživati u takvom životu uz konstantne svađe i netrpeljivost. Zato ne smijemo nikako dozvoliti da se naša djeca zadržavaju i troše u nekim povijesnim iskrivljenim tezama koje će im se nametati stalno kroz medije kao nekakva nužnost određivanja. Prevelika je ostavština tih neriješenih tema i previše je neodgovorenih pitanja, što nas čini nesretnima, a imamo sve preduvjete za biti sretni“.

U eseju „Dijaspora – hrvatsko ružno pače“ Bratanić piše: „Najveći odljev hrvatskoga naroda dogodio se u posljednjih 150 godina. (…) Došavši u drugu zemlju iseljeni Hrvati postali su u odnosu na svoj narod u domovini – dijaspora. Kako su bili vrijedni i ponizni lako su se uklapali u sredinu u koju bi došli. Bili su izuzetno cijenjeni i mnogi od njih dobili su priliku ostaviti velik trag u novim sredinama, što su i učinili. Ti tragovi vidljivi su posvuda. (…) Teško je i procijeniti koliko bogatstvo u svijetu imaju Hrvati izvan domovine – odnosno dijaspora“.

Miki Bratanić ističe važnu poruku: „Dijaspori treba zahvaliti na očuvanju nacionalnoga kulturnog identiteta koji su njegovali i promicali generacijama. Iznad svega, treba im zahvaliti na velikoj promociji svoga naroda upravo kroz tragove koje su ostavili kao svjetski poznati ljudi koji su u dijaspori ostvarili neka za čovječanstvo važna dostignuća“.

U nastavku Miki Bratanić ističe konstantu koju bismo svi trebali upamtiti: „Njihova je ljubav prema domovini neupitna. To su pokazali na mnoge načine. Pogotovo su nesebični bili u pomaganju kada je bilo najteže, kada se stvarala naša država Hrvatska. Ne znamo koliko je dijaspora prikupila i poslala novaca u to vrijeme, kao što nažalost ne znamo koliko prikupljenog novca nikada nije ni došlo na mjesto namjene“.

Miki Bratanić vrlo oštro zarezuje u bolan odnos suvremene Hrvatske prema dijaspori: „Mnogi su se htjeli vratiti u Hrvatsku nakon osamostaljenja, uložiti svoj pošteno zarađen novac te nastaviti raditi onaj posao u kojem su se osposobili u stranom svijetu i zaposliti naše ljude. Željeli su pokrenuti svoju zemlju. Nažalost, svjedočili smo, a i danas svjedočimo, da njihov novac često u Hrvatskoj nije dobrodošao“.

Bratanić uočava, pored političke distance državnih tijela i naš birokratski aparat kao problem: „Čekaju ih ovoga puta s papirima, propisima, dozvolama, suglasnostima, ugovorima, ne riješenim imovinsko – pravnim odnosima, nesređenim zemljišnim knjigama, širom otvorenom plavom kuvertom te povećom kvotom za svoje uhljebe u još par sitnica“.

Miki Bratanić vrlo oštro i hrabro ističe i protuiseljeničku politiku većine naših medija: „I nevjerojatan je taj medijski trud koji se ulaže kako bi se dijaspora stalno prikazivala u negativnom svjetlu i kako bi se opstruiralo njihovo sudjelovanje u institucijama kao što je Sabor. Ljude iz dijaspore prikazuje se kao konzervativne, zaostale, te ih se naziva pogrdnim imenima“.

U zaključku Miki Bratanić razotkriva negativnost hrvatske državne politike na ovom području: „I danas, nakon svega, kada se izmuzlo i opljačkalo sve što se moglo, kada se narod prisilio na odlazak, kada nam prijeti kadrovski slom, i dalje držimo zatvorena vrata dijaspori ili radije otvaramo vrata nekim 'stranim' investicijama ma koliko upitne bile. Otvaramo širom zapadne granice kako bi naš narod otišao, a one istočne još i šire, kako bi u ovu plodnu i bogom danu zemlju ušli pripadnici nekih drugih naroda. I kako to nazvati?  (…) Sve se može ispraviti i napraviti dok je volje i lijepe riječi“.

U feljtonu „Hrvatska dijaspora i tri zastupnika“ Miki Bratanić je podvrgao kritici hrvatski zakon o zastupljenosti dijaspore u Saboru. On s čuđenjem ističe: „Dakle, četiri milijuna Hrvata u dijaspori imaju pravo odabrati tri zastupnika u Saboru. S druge strane 0,3 milijuna pripadnika manjina u Hrvatskoj imaju pravo odabrati osam (8) osobnih zastupnika. Tako, na primjer, pripadnici srpske nacionalne manjine, kojih u Hrvatskoj ima nešto manje od 0,2 milijuna, imaju pravo birati tri (3) zastupnika, što je jednako koliko i cijela dijaspora. (…) Hrvatska ima najviše zastupnika manjina u Europi, a mnoge države uopće nemaju taj termin, što se vidi iz popratne slike. Također je potrebno napomenuti da kandidat manjina u Hrvatskoj može postati saborski zastupnik teoretski s jednim glasom – dovoljno je da na izborima glasa sam sa sebe“.

Miki Bratanić u ovom nerazmjeru vidi kršenje ljudskih prava. Stoga daje prijedlog: „Bilo bi najkorektnije kada bi se i jedni i drugi glasovi, dakle i dijaspore i manjina, ukinuli, a da Sabor i njegovi zastupnici konačno počnu zastupati SVE državljane Republike Hrvatske, kako one iz domovine tako i one u inozemstvu, te da se odrede boriti za ostanak i opstanak ljudi u Hrvatskoj“.

Miki Bratanić je vrlo razložno uočio probleme odnosa hrvatske dijaspore i matičnoga naroda odnosno države matičnoga naroda. Hoće li političke elite išta promijeniti pokazati će vrijeme. Međutim to vrijeme više nije saveznik, jer sa svakom godinom u Hrvatskoj će biti sve više useljenika iz dalekih zemalja, sve manje domicilnih Hrvata dok će dijaspora ostati daleka i neiskorištena činjenica.

Čet, 18-07-2024, 06:38:45

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.