Tko je bio Nikola Stojanović?

Internetsko glasilo „Narod“ objavilo je 7. prosinca 2023. ulomak iz intervjua dr. Mate Artukovića pod naslovom „7. prosinca 1902. ‘Srbobran’ – časopis koji je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima“. U vrlo historiografski utemeljenom tekstu urednik je izdvojio između ostaloga, sljedeće misli:

„Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom 'Novi Srbobran'. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa 'Srbobran' koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. 'Srbobran' je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije 'Srbobran' i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih. (…)

„Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je 'Srbobran'. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše). (20. srpnja 1917. Nikola Stojanović – lažne srbijanske ‘preobrazbe’ između jugoslavenstva i četništva za uspostavu Velike Srbije)

Smatram kako je član donio premalo obavijesti o Nikoli Stojanoviću. Pokušati ću to nadopuniti kratkom obavijesti: Riječ je o Nikoli Stojanoviću, rođenom u Mostaru 1880. a preminulom u Beogradu, 1964. godine. Bio je srpski pisac i veoma cijenjen političar u velikosrpskim krugovima. Još u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije zalagao se za stvaranje velike Srbije. Obrazovanje je završio u Beogradu. Pravo je doktorirao u Beču. Nakon prosvjeda u Zagrebu 1902. godine bio je primoran vratiti se iz Austrije i posvetiti se novinarskom poslu. Bio je urednik oporbenog lista Narod koji je u početku izlazio u Mostaru.

Nikola Stojanović poznat je kao autor zlogukog članka „Srbi i Hrvati“ " (navodi se i pod kolokvijalnim naslovom "Do istrage naše ili vaše” = "do nestanka našeg ili vašeg"), koji je prvobitno objavljen u Srpskom književnom glasniku u Beogradu ( br. 7 od 1. kolovoza 1902.) ,a potom u časopisu Srbobran (br. 168 i 169 od 22. i 23. kolovoza 1902. godine) koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu.

U svojem članku navodi između ostaloga sljedeće teorije:

"Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme. Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja države, a narod nastaje u državi inicijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u našoj istoriji plemenu kojim je upravljao Stevan Nemanja, ali i iza toga imamo i suviše primera koji pokazuju da srpske velmože nisu htele ili nisu mogle shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez koje nema govora o trajnom političkom jedinstvu. Politički je Srbe ujedinila zajednička odbrana na Kosovu i kasnije zajednička sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj veličanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srpske aristokracije s demokracijom u jednu nerazdeljivu, divnu sastavinu - demokraciju s aristokratskim ponosom. U tom i leži važnost kosovskog boja, u tom smislu srpski poraz na Kosovu znaci jednu veliku pobedu".

...Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“. Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“. (Ivo Lučić: To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske, Večernji list, , 1. kolovoza 2016.)

Posrbljivanje Hrvata po Stojanoviću nije dovoljno, i po njemu Hrvati moraju u potpunosti nestati jer je to "evolucijski neizbježno".

Slijedili su protusrpski prosvjedi u Zagrebu, a tada prvi puta javno nastupa i Stjepan Radić. Ti prosvjedi nisu bili samo zbog tog antihrvatskog članka, nego su posljedica dugogodišnjeg izazivačkog pisanja ovog lista.

Krajem 19. stoljeća središte velikosrpske agitacije se širi u Zagreb, posebno oko pravoslavne crkve u središtu grada (do sredine 19. stoljeća to je bila katolička crkva Svete Magdalene). Treba naglasiti kako je upravo ovdje u Zagrebu je djelovao Srbobran, jedno od glasila koje je širilo šovinističke velikosrpske ideje u Austro-Ugarskoj. ‘Ugroženost’ Srba i srpstva dominantna je ideja srpske politike napose od 1878. godine. Od tada se vodi politika koja je kontrolirana iz Beograda i obuhvaća sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. U navedenom članku 1902. u Srbobranu pod nazivom ‘Do istrage vaše ili naše’, Stojanović piše strašne stvari, te time nesvjesno kao mladi velikosrbin otkriva namjere Beograda, koje je ovaj uvijek vješto skrivao ili prikrivao pod tezom o „ugroženom Srbinu“. Prethodno naglasivši kako “…Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… (…) ali su na putu da postanu srpska narodnost.”

Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:

“Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam … Proces pretapanja niko ne može zaustaviti…” (Za citirane dijelove vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991., str. 100/104.; )

Tijekom Prvog svjetskog rata Nikola Stojanović bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora u Parizu.

Strašna je činjenica, ili bolje rečeno glupost, što su članovi Jugoslavenskog odbora bili shrvatski, srpski i slovenski političari iz Austro-Ugarske koji su se tijekom Prvog svjetskog rata nalazili u emigraciji. Jednostavno su zanemarili Stojanovićev javno iskazan šovinizam i iskazali političku nepripremljenost za velike povijesne događaje. Podsjećamo: prvi predsjednik Jugoslavenskog odbora bio je poznati hrvatski političar, dr. Ante Trumbić, a među članovima su bili jednako ugledno hrvatski političari i umjetnici: Frano Supilo, Ivan Meštrović, Fran Potočnjak, Dinko Trinajstić, Hinko Hinković, uz notornog Nikolu Stojanovića, Milana Marjanović, Slovenca Niku Županiča, Dušana Vasiljević, Gustava Gregorina i Bogumil Vošnjaka. Jugoslavenski se odbor proglasio, ništa manje, nego legitimnim predstavnikom Južnih Slavena iz Habsburške Monarhije, te si samovlasno odredio misiju da se sa Srbijom bori za stvaranje južnoslavenske države na razvalinama Austro-Ugarske. Tijekom rada Mirovne konferencije N. Stojanović je u Versaillesu 1919. godine sudjelovao u delegaciji SHS kao stručnjak za pitanje Bosne i Hercegovine.

Hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora:

Ivan Meštrović

Frano Supilo

Ante Trumbić

Hinko Hinković

Dinko Trinajstić

Franko Potočnjak

Pred početak II. svjetskog rata Nikola Stojanović ponovno naglo od ‘Jugoslavena’ postaje radikalni velikosrbin i sudjeluje u osnivanju Srpskog kulturnog kluba u Beogradu 1936. godine, koji postaje središte velikosrpstva kao SANU pred Domovinski rat. Taj klub je okupljao značajne srbijanske političare i intelektualce i bio kasnije ‘mač i oštrica’ protiv Banovine Hrvatske. SKK postaje jezgra iz koje se razvila utjecajna velikosrpska mreža sa najekstremnijim stajalištima i programom usmjerenim protiv Hrvata.

Stojanović uoči Drugog svjetskog rata postaje ban Vrbaske banovine sa središtem u Banja Luci, vrlo bitnom mjestu koje je bilo u planovima velikosrba nakon stvarana Banovine Hrvatske. Tako je Banja Luka i pred Domovinski rat postala mjesto agitacije agresivne velikosrpske politike, te je danas središte genocidne tvorevine pod imenom Republika Srpska.

Godine 1943. Stojanović prilazi Draži Mihailoviću, nositelju genocidnih ideja velikosrpstva prema planovima Stevana Moljevića i radikalnih Srba. Postaje član Centralnog nacionalnog komiteta, najvišeg političkog četničkog tijela, u kojem su bili brojni poznati srbijanski političari i intelektualci, uz ostalo: Stevan Moljević (Homogena Srbija), Adam Pribičević, Dragiša Vasić, Pero Slijepčević (Valerijanov memorandum), ali i, gle sramote, i Đuro Vilović, hrvatski književnik-orjunaš i drugi. S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.

Napominjem kako je četnički pokret u današnjoj Srbiji službeno proglašen antifašističkim pokretom, što znači da su i vođe tog pokreta rehabilitirane i stavljene u red zaslužnih i slavnih ličnosti nacionalnog srpskog panteona.

Đuro Vilović

Optuženi slušaju presudu na Beogradskom procesu 15. srpnja 1946. Slijeva na desno: Draža Mihajlović, Stevan Moljević, Đuro Vilović, Rade Radić, Slavoljub Vranješević, Miloš Glišić, Dragomir Jovanović, Tanasije Dinić, Velibor Jonić, Đura Dokić, Kosta Mušicki, Boško Pavlović, Lazar Marković i Kosta Kumanudi.

„Naš“ Đuro Vilović je na ovom procesu osuđen na 7 godina zatvora, od kojih je odslužio pet. Poslije odsluženja kazne živio je u Bjelovaru, na imanju svoje supruge gdje je i preminuo 22. prosinca 1958. godine. Hrvatski političari iz vremena DDH su svi, ali i njihove obitelji, za razlike od Đure i njegove obitelji, ubijeni, ili su završili u izgnanstvu.

Kao četnik Stojanović je radio na uređivanju lista Za slobodu i demokratiju, a bio je i urednik jednog broja listova koje je u ilegali tiskala omladina Ravnogorskog pokreta (JURAO). Tijekom okupacije dva puta je uhićen i zatvaran u logoru na Banjici. U svibnju 1943. godine Nijemci su ga internirali u Francusku, gdje je dočekao kraj rata.
Nakon rata Stojanović se prijavljuje komunističkim vlastima, ali kao i brojni Srbi četničke orijentacije nije posebno kažnjen, a posebno ne ubijen kao mnogi hrvatski intelektualci tog vremena. Oduzeta mu je imovina, a smrt je dočekao u Beogradu 1964. godine kao slobodan čovjek.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.