Denis Peričić: 105 godina samoće, Koprivnica, 2021.

Denis Peričić jedno je od vodećih književnih imena srednjega naraštaja hrvatskih literata. Rođen je u Varaždinu 1968. godine. Prozni je dramski i znanstveno–stručni pisac, esejist, kolumnist, kritičar, antologičar, prevoditelj, publicist i urednik. Sve ovo što je navedeno ukazuje na širok intelektualni raspon ovoga autora. Osim toga, on je i jedan od najviše nagrađivanih hrvatskih pjesnika. Dobio je nagrade „Marin Držić“ (dva puta), „Pasionska baština“ (dva puta), „Sfera“ (dva puta), „Stanislav Preprek“ (dva puta), „Katarina Patačić“, „Dubravko Horvatić“, „Zlatko Tomičić“, „dr. Ivan Šreter“, „Ulaznica“, „Kritičko i“, zatim Nagradu Varaždinske županije, Medalju Grada Varaždina, Veliku zlatnu plaketu „Da se ne zaboravi“, četiri nagrade za najbolji hrvatski književni putopis, te desetke nagrada za pjesme, priče, eseje, monodrame i multimedijske projekte na brojnim natječajima u Hrvatskoj i inozemstvu. Možemo istaknuti da su mu neke knjige prevedene na češki i španjolski jezik, a pojedini radovi na engleski, njemački, poljski, makedonski i gradišćanskohrvatski književni jezik. Studij kroatistike i južnoslavenskih filologija završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U svojem životopisu Peričić ističe kako je kreativno pisanje usavršavao u Beču kod poznatoga autora Nicka Cavea, a boravio je radi istih razloga u Budimpešti i Londonu. Ondje je proučavao psihoanalizu, vizualne umjetnosti i telekomunikacije.

Najnovija pjesnička zbirka Denisa Peričića pod krležijanskim naslovom 105 godina samoće vrhunsko je pjesničko djelo nadahnuto Pasijom. Već ta činjenica otkriva kako je riječ o tematski, estetski, etički i historijski vrlo slojevitom i zahtjevnom djelu, k tome napisanom ustihovima. Tema Pasije je najteža u umjetnosti i samo su se vrhunski autori uspjeli ovoj temi približiti, a da ju nisu povrijedili, banalizirali, ili čak profanirali. Naš je pjesnik izbjegao zamke banalizacije i sentimentalizacije, pristupajući Pasiji kao stvarnosti koja prožima cjelokupnu ljudsku povijest. Krist neprestano umire za ljudske grijehe, dok se oni uporno obnavljaju.

Peričić je u ovoj nevelikoj zbirci obuhvatio čitavo krvavo razdoblje hrvatske, ali i europske povijesti od početka Prvoga svjetskoga rata, preko Drugoga svjetskoga rata do hrvatskog Domovinskog rata. Prva pjesma u ovoj zbirci nosi znakoviti naslov „Galicija 1914.“, upravo znakovito vrijeme dok autor piše ovaj prikaz kada traje krava agresija Ruske Federacije na Ukrajinu, a rakete zasipaju i gradove Galicije odnosno po ukrajinski Haličine. U kontekstu ove ukrajinske tragedije vrlo je zanimljiv popis toponima i hidronima u Ukrajini kojima Peričić posvećuje svoje pjesme. To su npr. Bistrica lesna (rijeka), Odesa (najveća crnomorska luka i veliki kulturni centar), Krim (poluotok koji je Rusija okupirala i anektirala 2014.), Harkiv (najveći grad istočne Ukrajine koji ruska soldateska upravo totalno razara), Babin Jar (mjesto nedaleko od Kijeva gdje su nacisti izvršili pokolj Židova) i Orel (stari ukrajinski grad).

Uz njih kao mjesta Peričićeva nadahnuća javljaju se Beč, Nanking, Dachau, Katynska šuma, Žuta rijeka, Staljingrad, Lenjingrad, Auschwitz, Dresden, ali i naša mjesta kao što su Tezno, Huda jama, Kočevski rog, Varaždin, Vukovar, Ovčara, Štrpci, Srebrenica itd. Iz ovog popisa uočava se i tematsko usmjerenje Peričićeva pjevanja. Autor je nastojao dirnuti u bolne rane europske povijesti i mjesta stradanja, mjesta u kojima se obnavljala Kristova muka. Kao primjer navodim pjesmu „Dachau“ posvećeno ocu Jeanu Bernardu, poznatom po dnevniku koji je vodio tijekom Drugog svjetskog rata i u njemu zapisao kako su nacisti na Veliki petak razapeli 40 svećenika.

Sve su Peričićeve pjesme potresne i znakovite. Posebno me se dojmila pjesma „Ovčara 1991.“ u kojoj autor govori o strašnoj rani suvremene hrvatske povijesti. Navodim nekoliko dijelova ove pjesme:

Izbit ću ti oko, zub, bubreg, testis, dušu; izbit ću ti; u i iz muda i iz duše. Šutiraju ti mlitavo tijelo po hladnom podu, ulaze ti u pogani otvor pa te gnječe i gnječe dok te ne izdegeneče izubijaju. Doći će ruski unproforci da se malo poigraju, da se zagriju pa da zaigraju, doći će jugooficiri, doći će soldateska sva, doći će srpski dobrovoljci, kosovci i šešeljovci, a doći će i poznata lica: doći će smrt i imat će susjedove oči.

Urednik ove knjige književnik Darko Pernjak ispravno zaključuje kako Peričićevi stihovi „odišu jecajima potraćenih života, ishodišne povijesne činjenice majstorski su poetizirane neposrednošću od koje se čitatelju steže grlo. Jasno nam se ukazuje bespomoćni pojedinac u raljama iracionalnih ratnih huškača“.

Znakovito je (ponovno) premda to tako nije bilo u vrijeme nastanka ovih stihova, da Denis Peričić svoju zbirku zaključuje pjesmom pod naslovom „Ja bit ću tu, v suncu i senci“. U njoj posljednji stihovi glase:

A počelo je u Ukrajini, počelo je na Krimu, počelo je, kako neki kažu, u mojoj rodnoj Odesi…

Nažalost, pisac ovih redaka se boji kako će tragedija ukrajinskog naroda završiti u Odesi.

U pjesmi „Od Harkova do Odese“ nalazimo upozoravajuće stihove:

U Harkovu su narodne neprijatelje skalpirali i gulili
im kožu s ruku i od njih radili rukavice.
U Voronježu su čekisti kotrljali gole ljude u bačvama
koje su prethodno ispunili čavlima. U Kremenčuku,
i ne samo tamo, okupili bi kler i pobunjene seljake
i žive ih zapalili. U Kislovodsku su pobili sve
pacijente u bolnici, i to, kako su rekli, u nedostatku
bolje ideje. Rozalija Zemljačka i Bela Kun na
Krimu su, uz Lenjinov blagoslov, pobili pedeset
tisuća ratnih zarobljenika Vrangelove armije koji
su se predali jer im je bila zajamčena amnestija. A
mi, crveni konjanici, mi smo počeli tjerati generala
Denikina, poklali smo ih tisuće i utjerali u Crno
more. U Orelu su ljude po ciči zimi skinuli do gola
i polijevali ih hladnom vodom dok se nisu pretvorili u
ledene skulpture. Gotovo pa futuristička umjetnost!
U Odesi smo kuhali bjelogardijce u kazanima kipuće
vode. Tako se to radilo u Odesi!

Orel

Kad ih po ciči zimi zalijevaju hladnom vodom i dok
se polako ali sigurno pretvaraju u ledene skulpture,
jedan od njih prisjeća se odlomka iz Braće
Karamazova i otprilike, onako kako ga je upamtio,
pomišlja:
„Kad Mjesec sja i snijeg se srebri, meni je kao da
sanjam, kao da nisam na ovoj zemlji…“
Krim, Ruski građanski rat
Sunce prodire kroz krošnje, zrake se odbijaju od
rijetkog lišća, prelamajući se zamamno i prisno
u snježnom krajoliku; prizor iz nekog drugog
svijeta, možda kao iz djetinjstva, kada je ljepota bila
nadohvat ruke i sve je bilo dražesno, očaravajuće,
kada se život nudio na dlanu poput neiscrpive
škrinjice čudesa i kada je Sunce visjelo s neba kao
ružičasti jezik žednog psa.
Na stablima su povješani vojnici Bijele garde.
Neki vise u čudnim položajima, a to je zato što su
obješeni o spolovila. Pod prismotrom crvenih, drugi
bijeli vojnici čekaju svoj red za vješanje. Neki mole
Boga, neki mole neprijatelje, neki urlaju, a neki
samo rezignirano šute, ne mogavši pojmiti što se
događa i kako, zbog čega, eto, baš oni moraju ovako
okončati svoje kratke živote.

Denis Peričić vrlo efektno koristi se radom nobelovca Isaka Babelja „Odesa“ (preveo Gustav Krklec), Koprivnica 2014. Nadamo se i molimo Gospodina da se ista ova priča o kojoj je svjedočio veliki židovski književnik neće ponoviti i ovih dana nakon što, ne daj Bože padnu u ruske ruke Harkiv i Odesa.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.