Nove spoznaje o „Juditi“ Marka Marulića do kojih je došao naš iseljenik Zvonko Pandžić

Marko Marulić: Historija svete udovice Judit u versih harvacki složena (Povodom petstote obljetnice prvotiska kritičko, studijsko i preslikano izdanje). Priredio: Zvonko Pandžić, Knjižnica Male braće Dubrovnik – Bibliotheca Franciscana Ragusii (Franjevački samostan Male braće Dubrovnik), Dubrovnik, 2022.

Povodom petstote obljetnice objavljivanje čuvenog Marulićevog spjeva „Judita“ hrvatski slavist iz Njemačke, Zvonko Pandžić objavio je kritičko studijsko i preslikano izdanje prvotiska ovoga djela. Riječ je o divot – izdanju, odnosno knjizi enciklopedijskog formata na visoko kvalitetnome papiru s obiljem foto dokumentarne građe i faksimila. Autor ističe kako je „Ovo izdanje Judite prvi svezak u nizu Hrvatska djela Marka Marulića. Slijede kritička izdanja njegovih djela i prijevoda na hrvatski jezik iz priručne rukopisne biblioteke koju je napisao i oslikao za svoju sestru Biru (Viru). Dijelove te prve zbirke hrvatske pučkojezične proze uopće, otkrio je i(li) identificirao na svojim istraživanjima u Londonu, Beču, Firenci, Splitu, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i na Košljunu“, naš Zvonko Pandžić, „slijedeći trag Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Vatroslava Jagića i Carla Verdiania“.

Zvonko Pandžić je hrvatski i njemački filozof i filolog, viši studijski savjetnik iz Würzburga u Njemačkoj. Rođen je u Drinovcima, a odrastao je u Splitu gdje je završio gimnaziju. Na Sveučilištu u Freiburgu im Breisgau studirao je filozofiju, katoličku teologiju i klasičnu filologiju. Specijalist je za jezičnu filozofiju od Platona do njemačkog romantizma, odnosno za povijest znanstvenih ideja (filozofijskih, metajezičnih i poetologijskih) u humanistici. Posebno su polje njegova istraživanja djela hrvatskih autora koji su išli ukorak s novim znanstvenim idejama i time nepovratno usmjerili put razvoja hrvatskoga kulturnoga identiteta (jezika, književnosti, filozofije) već u ranom novom vijeku“.

Istražujući po europskim i hrvatskim knjižnicama profesor je pronašao veliki broj nepoznatih rukopisa, crteža i nota Marka Marulića, Frane Petrića, Jure Dragišića, Bartola Kašića, Tina Ujevića i drugih. U našoj javnosti postao je poznat po komentarima djela Frane Petrića, te prijevoda prve hrvatske gramatike Bartola Kašića i knjige „Nepoznata proza Marka Marulića“.

Zvonko Pandžić s primjerkom „Judite“

Predgovor knjizi „Judita“ - povodom petstote obljetnice prvotiska - napisao je osobno Zvonko Pandžić. Riječ je o eseju koji svojim obimom može stajati kao posebna knjiga. Ovo izdanje autor je podijelio u 15 cjelina, nakon kojih je objavljen faksimili prvotiska, preslikano izdanje i studijsko izdanje, potom literatura, kazalo imena, rječnik i sažetak. U svemu, 458 stranica velikog formata.

U predgovoru Pandžić ističe: „Marulićev ep Juditu ovdje izrijekom nazivam hrvatskim nacionalnim epom; i prije je taj naziv bio poznat, ali je rijetko rabljen. Nasuprot tomu, počasni naslov autora Judite Marka Marulića, formulirao je Ivan Kukuljević Sakcinski 1869. godine, - otac hrvatske književnosti – održao se u kontinuitetu do danas“. U nastavku Pandžić ističe: „U ovom jubilarnom izdanju, povodom petstote obljetnice prvotiska, Judita Marka Marulića otisnuta je na tri različita načina: a) prvi put uopće nakon punih pet stoljeća kao historijsko – kritičko, b) potom studijsko i c) preslikano (faksimil) izdanje venecijanskog prvotiska iz 1521. godine. Historijsko – kritičko izdanje ovdje znači i to da se tekst Judite prenosi historijskim, tj. izvornim slovopisom Marka Marulića, pri čemu su, između ostaloga strjelicama vidljivo markirane razlike u pisanju odnosno tiskanju enklitika njegovoga doba. (…) Trostruko obrađen i priređen izvorni tekst Judite, uz aparate i komentare, može i treba postati temeljem budućih usporednih istraživanja Judite i brojnih inih, široj javnosti još nepoznatih Marulićevih hrvatskih djela u rukopisu, koja više od 5 stoljeća čekaju na objavljivanje.“

Profesor Pandžić je pored faksimilskog izdanja objavio i studijsko izdanje Judite otisnuto transkripcijom u suvremeni hrvatski slovopis uz tek pokoji tumač značenja riječi u aparatu kada se radio o danas manje razumljivim pojmovima i izrazima. Kako sam piše: „Istoj svrsi služi i Rječnik Judite na kraju ove knjige“. Nakon toga slijedi obavijest: „Prve dvije inačice Judite ovdje imaju posuvremenjenu interpunkciju, što također može olakšati čitanje. Treća, preslikana inačica, izrađena je prema jedinom u cijelosti sačuvanom primjerku prvotiska koji je pohranjen u Knjižnici Franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku“.

Autor dodaje zanimljivu obavijest: „Taj primjerak nije zaveden u internetskim knjižničarskim katalozima u Hrvatskoj (Crolist i slični), zabilježen je samo kartičnom katalogu Knjižnice Male braće (sign. 55 – IV – 45)“. U podrubniku pojašnjava: „Tekst te Biblije je glosiralo više ruku, najstarija je Marulićeva. Knjižnica u svom katalogu bilježi da se tu radi o 'pokušaju konkordancije', što je doista uočljivo. Iz Marulićeve oporuke je poznato da je oporučno nekoliko rukopisnih konkordancija i komentara biblijskih i inih tekstova, pa je taj primjerak Biblije i zbog toga bio onaj iz Marulićeve oporuke.“

Autor ističe kako je u istoj knjižnici tražio i pronašao tragove Marulićeva rada na Juditi na nekim inkunabulama, „a identificirao je i druga njegova književna djela u rukopisu“. Pandžić u sljedećem tekstu pomalo prijekorno upozorava: „Kada se u obzir uzme 216 inkunabula, oko tisuću tzv. cinquecentina (knjiga tiskanih u 16. st.) i stotine sačuvanih rukopisa najstarije hrvatske književnosti na latinskom i hrvatskom jezikom kod Male braće u Dubrovniku, mogu kao istraživač samo požaliti da to veliko kulturno blago hrvatskoga humanističkoga nasljeđa još uvijek nije postalo predmetom intenzivnije konzervacijske, digitalizacijske i prezentacijske obrade. Ista je situacija s drugim samostanskim knjižnicama i arhivima u Hrvatskoj u kojima sam istraživao“.

Nakon prijekora prof. Pandžić zaključuje: „Ne čudi zato da danas, malobrojnim vrijednim istraživačima salva reverentia, zaista ne postoji opći kulturnopolitički, a slijedom toga i kontinuirani znanstveni interes u hrvatskoj humanistici da se to nepoznato hrvatsko povijesno književno blago sačuvano po samostanskim knjižnicama i arhivima istražuje, uključujući tu čak i sačuvane rukopise Marka Marulića“.

Istina je kako smo zahvaljujući nesebičnom i višegodišnjem maru profesora Pandžića u izdanjima Judite i optički i tekstualno vidjeli autografe Marka Marulića, „koji imaju kao tekstualno-kritičku tako i hermeneutičku relevantnost u smislu dubljega razumijevanja Judite.“

Zvonko Pandžić piše kombinacijom strogog znanstvenog stila, ali s polemičkim intervencijama. To ovo djelo čini vrlo zanimljivim.

Vrlo je indikativno treće poglavlje: „Judita -pjesma između vremenitosti i vječnosti“.

Već na početku ovog ulomka Pandžić iznosi temeljnu istinu: „Marulićeva Judita realno povijesno i simbolički, od samoga nastanka 22. travnja 1501. godine pa slijedom vremenȃ sve do najnovijih dana, na više načina zrcali ono što bismo mogli nazvati temeljnim i zaglavnim kamenom hrvatskoga kulturnoga, prije svega dugo traženoga, na posljetku i nađenoga, jedinstvenoga jezičnoga i književnoga, a samim time i političkoga nacionalnoga identiteta u novovjekovlju“.

U nastavku čitamo: „Međutim Judita nije samo prvi umjetnički ep hrvatskoga jezika, kako se to danas obično kaže, nego doista i svojim nastajanjem i svojim višestoljetnim postojanjem i svojom tematikom hrvatski nacionalni ep u doslovnom smislu te riječi, i u kontekstu 19. stoljeća bio je kao takav i prepoznat. Nastao je, vidjeli smo, na prvoj crti obrane Splita u Marulovu nastojanju, dajući primjer biblijske Judite koja je uspjela obraniti Betuliju, da ohrabri slabe i malobrojne branitelje, kako bi, uz Božju pomoć, obranili svoj grad, svoju zemlju i svoju vjeru. Iste te nakane imala je i biblijska Judita, pa je ona, kao glavni lik epa, Maruliću bila idealan primjer kao opće poznati biblijski lik hrabre i pobožne žene. Zajednički pučki jezik kao zajednički književni u zajednici hrvatskoga naroda bio je humanistu Maruliću već tada ideal (volgare aulico ili illustre prema Danteu) pretpostavka izgradnje zajedništva i vjere u vlastite snage, opet prema političkim manifestima Dantea i Petrarce. Klis su u to vrijeme branili Splićani i Trogirani, 'Vlaji i boduli', ali i hercegovački uskoci, a Marulić je komunicirao s ljudima i cijeloga priobalja od Istre do Kotora, pa i sa sjevernom Hrvatskom preko bana Berislavića. Svijest o nužnosti opće jezične povezanosti i umjetničke književnosti na otmjenijem narodnom jeziku kod kojega je ne samo bila sazrela, nego ju je u tim sudbonosnim trenutcima velike pogibelji za narod svojim epom i ostvario.“

„S Juditom – upozorava autor - on nije samo stvorio prvi ep hrvatskoga narodnoga jezika, on ga je tiskao i proširio, čime je promijenio jezičnu paradigmu u hrvatskoj umjetničkoj poeziji. Drugi autori Marulićeva vremena koji su također pisali na narodnom jeziku, Dubrovčani Džore Držić i Šiško Menčetić kao prvi, svoje hrvatske pjesme nisu stigli tiskati, objavili su ih Ivan Kukuljević Sakcinski i Vatroslav Jagić tek 1870. godine u drugom svesku niza Stari pisci hrvatski.

(…) Dodatno, većina od Marulićevih glavnih poetskih i poetologijskih izvora i uzora u književnoj povjesnici nisu uopće bili poznati, pa je umjetnička važnost Judite u hrvatskoj književnosti često bila minorizirana“.

U sljedećem ulomku Pandžić navodi razloga minoriziranja Marulića tijekom mnogih godina:

„Drugi, možda i važniji razlog animoziteta prema Marku Maruliću generirala je jugoslavenska jezična politika. Miroslav Krleža nju ipak nije slijedio. Ona je forsirala zajednički hrvatskosrpski jezik, a Judita je izrijekom bila pisana i tiskana hrvatskim jezikom ('u versih harvatski'). Time je Marulić postao 'anakronistički' jamac višestoljetne posebnosti hrvatskoga jezika i književnosti. Nije ga se više moglo 'prilagoditi' da ide 'u korak se vremenom' i stane u zadane 'povijesne gabarite' ('od Vuka i Gaja') državnom prisilom planiranoga zajedničkog jezika. Tako se dogodilo da je za sve one koji su branili izvornost i višestoljetnu povijest i samobitnost hrvatskoga jezika nasuprot jezičnoj politici vlastodržaca, a to je ipak bila većina Hrvata i u komunističkoj Hrvatskoj, Marko Marulić sa svojim Juditom, kao što je to nekoć radio na prvoj crti obrane, ovaj put, nakon skoro pet stoljeća, stajao doslovce na zadnjoj crti obrane hrvatskoga jezičnoga i književnoga identiteta.
(…)

Tek u neovisnoj Hrvatskoj u Splitu je konačno osnovan Marulianum, centar za istraživanje Marulićeva djela. Prije 1991. očito ga nije moglo biti, a održan je i prvi znanstveni skup Marulićevi dani 24. travnja 1991. godine.
(…)

Iako se u tiskovinama spominjao više puta, izraz hrvatski nacionalni ep nakon osamostaljenja Hrvatske nije zaživio u znanstvenoj marulistici. (…) Utjecajni su pojedinci ponekad, uglavnom sljedbenici u međuvremenu odbačene jugoslavenske ideologije, i u vrijeme već ostvarene državne neovisnosti, ipak umjeli diskreditirati Marulića, svaki put 'na idejnoj osnovi', manje na književnoj. Očito mu nisu zaboravljali 'negativan utjecaj na narod', prije svega zbog nacionalnih konotacija njegova epa u memoriji hrvatskoga naroda“.

Posebno poglavlje Pandžić posvećuje pristupu tekstu „Judite“, s naznakom „dublje čitati – bolje razumjeti“. O tome piše: „Današnji bi interpret, kao i priređivač teksta Judite, trebao barem privremeno suspendirati svoji daljinomjer i, pripadajući standardološki instrumentarij strukturalne tipizacije dijalekata, iskočiti dakle iz svojega metajezika, ako želi kao filolog razumjeti povijesne uvjete nastanka i spoznajnoteorijski približiti čitatelju pozadinu izmjene paradigme u hrvatskoj jezičnoj povjesnici. Jezičnu paradigmu, povijesna sociolingvistika to naziva izbor prestižnoga oblika jezika, kod Hrvata je, ponavljam izmijenio Marko Marulić. On je postojeću starohrvatsku paradigmu hrvatsko – staroslavenskoga književnoga amalgama zamijenio novohrvatskim pučkim jezikom, kako na polju umjetničke poezije tako i 'narodnu potrebite' proze, što je lucidno primijetio već Kukuljević Sakcinski“.

Prof. Pandžić je u svom vrlo stručno pisanom uvodu prikazao Marulićevo djelo, a poglavito Juditu u novom rukopisu, davši mu i novo temeljno značenje u povijesti hrvatske književnosti.

Gledajući grafički, tehnički i likovno „Judita“ koju je predstavio prof. Pandžić doista je novo i reprezentativno djelo.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.