Jedan dan u Beogradu (2)
Ispred i oko Skupštine Republike Srbije
Ne čekajući vijest od gospođe Vranicky-Kralj krenuli smo vidjeti zgradu nekadašnje Skupštine SFRJ. Mladi će ovo zdanje prepoznati po dvije čuvene skulpture hrvatskoga (zapravo jugoslavenskog) kipara Tome Rosandića ( Split, 22. siječnja 1878. - 1. ožujka 1958.) „Igrali se konji vrani“ postavljene ispred ulaza. Dvije sam godine pored njih, odnosno između njih ulazio u Skupštinu i kroz to vrijeme su mi postale nekako bliske. Za razliku od skulptora, čija mi politička orijentacija nikada nije „legla“. Podsjećam na osnovne biografske obavijesti o Tomi Rosandiću. Rođen je u Splitu i politički se formatirao kao orjunaš. Razvio se u svjetski relevantnu umjetničku osobnost. Pripadao je krugu bliskom Ivanu Meštroviću iz njegove vidovdanske „faze“.
Rosandić je slavu stekao izložbom u Rimu u Srpskome salonu. Nakon toga, 1912. i 1913. boravi u Beogradu, odakle se 1914. zajedno sa srpskom vojskom povlači preko albanskih planina, prepuštajući svoj dom i svoja djela ratnoj stihiji. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata Srbija se našla na strani sila pobjednica. Uz njihovu asistenciju stvorena je nova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, s apsolutnom političkom dominacijom srpskoga dvora i vojno-političke elite. Rosandić uživa slavu pobjednika. Vlada ga 1922. postavlja za nastavnika na Umjetničkoj školi u Beograd. On odabire ovaj grad za svoje stalno mjesto života. Koncem dvadesetih u Beogradu, u ulici Ljube Jovanovića gradi kuću i atelier. Tridesetih godina stvara niz skulptura kojima veliča srpsku povijest i kulturu. Npr. spomenik Njegošu (postavljen 1934. u Trebinju), ali kao srpskome velikanu, zatim skulpturu Umorni borac (postavljenu 1935. na beogradskom Kalemegdanu, a kasnije i u Negotinu), te umjetničku kompoziciju Igrali se konji vrani (grupa je postavljena 1939. na ulazu u tadašnju Skupštinu Kraljevine Jugoslavije). Na njegovu inicijativu prihvaćeno je osnivanje beogradske Akademije likovnih umjetnosti, a sam Toma Rosandić biva izabran za njezina prvog rektora. Sa Srbijom proživljava i Drugi svjetski rat. Nakon uspostave Titove Jugoslavije on je i dalje velika zvijezda. Štoviše, 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka i umjetnosti. Ostaje mi nepoznato što se zbiva s akademikom u stare dane, budući da se odlučuje na povratak u Split. Zahvalan za sve što mu je omogućio, gradu Beogradu ostavlja svoj stan i atelier, u kojem će 1963. srpske vlasti otvoriti memorijalni Muzej Tome Rosandića. Početkom 1958. umire u rodnome Splitu. Gradska će općina ispuniti njegovu želju i dopustiti, kao rijetko kome, sprovod preko Rive, što će biti zadnji takav javni ispraćaj u Splitu.
Moram priznati, meni osobno je najbolje Rosandićevo djelo skulptura „Glava Krista“ iz 1915. godine.
Stražnja strana Skupštine Republike Srbije
Prilazimo sadašnjoj Skupštini Republike Srbije sa stražnje strane. Uredan okoliš. Prilazim poznatim vratima. Kroz njih smo, mi članovi Delegacije Sabora Republike Hrvatske, 1991. često bili izvođeni zbog sigurnosnih razloga, jer su s prednje strane pristalice Šešelja i Vuka Draškovića organizirali protiv nas demonstracije, vikali ružne riječi i čak mahali noževima. Straža bi nas izvela pred vrata gdje je čekao policijski kombi koji bi nas žurno odvezao u zračnu luku. Za razliku od Stipe Mesića koji je kao član Predsjedništva SFRJ imao zaštitu tzv. saveznog SUP-a, mi iz Parlamenta to nismo imali. Tek nakon ulaska u Hrvatsku, ako smo putovali automobilima, dobivali smo zaštitu hrvatskoga MUP-a.
Tu sam nakon 31 godine
Fotografiram se i laganim korakom, zajedno s Nebojšom i Stipom, obilazim zgradu kako bih došao do glavnog ulaza. Kada tamo obnavljaju kolni ulaz i prilaz. Radnici, strojevi, naslagane kocke za popločavanje prostora… Ugledah i prvoga „Konja vranog“. Nekako sam razočaran, jer se izgubio osjećaj iznenađenja. Nisam impresioniran.
Prilaze nam ljudi iz osiguranja. Objašnjavam tko sam i zbog čega se ovuda šetkaram s fotoaparatom. Moram priznati, vrlo su ljubazni. Povlače se u zgradu kako bih u miru obavio fotografiranje. Ući ne mogu, jer kolegica Vranicky-Kralj još nije dobila odgovor na našu zamolbu. Nisam ogorčen. Možda dođem na jesen. Nakon što se konstituira novi sastav srpskoga Parlamenta u kojem će sjediti i moj kolega po peru i višegodišnji poznanik, Tomislav Žigmanov.
Hodajući ulaznim stubama prisjetio sam se svih kolega iz naše Delegacije. Evo njihovih, danas već pomalo zaboravljenih imena: 1. JOSIP BURŠIĆ, 2. BRANIMIR GLAVAŠ, 3. DRAGO KRPINA, 4. ANĐELKO KRUŽIČEVIĆ, 5. IVAN LUČEV, 6. IVAN MIKULIĆ, 7. PETAR ŠALE, 8. MILAN TAPALOVIĆ, 9. IVAN TORMAŠ, 10. JANKO VASILJEVIĆ, 11. DRAŽEN BOBINAC i 12. moja malenkost. Klanjam se uspomeni onih koju su u međuvremenu preminuli. Zapravo, na životu smo još ostali samo Glavaš, Krpina, Tormaš, Kružičević i ja.
„Igrali se konji vrani“
Evo nas između Rosandićevih „Konja vranih“. Pa kažimo nekoliko rečenica i o njima.
„Igrali se konji vrani“ Tome Rosandića
Puni naziv kompozicije glasi: „Igrali se konji vrani, a sa njima div junaci“. Tako ih je nazvao autor, slijedeći ideju srpskoga kosovskoga mita. Skulpture su postavljene 1938., premda u nekim knjiga piše i 1939. godina.
Dio naziva uzet je iz narodne pjesme „Igrali se konji vrani”, a drugi dio „... i sa njima div junaci” dodao je sam Rosandić. Treba priznati kako je sličnu kompoziciju izveo austrijski skulptor, Jozefa Laksa (1851. – 1909.) ispred zgrade parlamenta u Beču, čiji je naziv „Krotitelj konja”, a izvedena je na samom kraju 19. stoljeća.
Tumačenja i polemike stručnjaka
Zanimljivo mi je čitati diskusiju o tome što je „vajar“ želio poručiti svojim djelom. Navodim neke od njih:
Čitam:
„Boban Jeremić, vlasnik Livnice Jeremić u Vrčinu koja je izlila konje u bronci, sjeća se priča svog oca Miodraga koji mu je rekao kako je 'i sam vajar Rosandić govorio da konji predstavljaju snagu, a čovek je taj koji snagu kroti, kontroliše, kao što i poslanici u skupštini regulišu snagu u državi...'“
Milan Popadić, poznati srpski povjesničar umjetnosti dao je studiozniji odgovor na ovo pitanje:
„U igri Rosandićevih brončanih konja i njihovih jednako brončanih krotitelja, za koju je možda najprikladniji grčki izraz agon, možemo čuti i odjek riječi humanitas (čovječnost). Ta je riječ u prošlosti imala dva jasno razdvojena značenja: prvo je nastalo iz razlike između čovjeka i onog što je niže od njega, to jest životinja; drugo iz odnosa čovjeka i onog što je više od njega, to jest božanstava; u prvom slučaju riječ je o vrijednosti, u drugom o ograničenju. Rosandićeva kompozicija otuda može biti shvaćena i kao poziv na razumijevanje i prihvaćanje vlastitih vrijednosti, ali i vlastitih ograničenja. Tako je, zaogrnuta u efektni skulptorski izraz, suptilno upućena i lekcija kako nama koji pored ove skulpture prolazimo, tako i onima koji iza nje stupaju u skupštinu.“
Tumačenje samoga autora
U „Umetničkom pregledu” sam Toma Rosandića je o shvaćanju skulpture uopće, iznio ovo mišljenje:
„Naši ljudi ne umeju da gledaju skulpturu. Njihovo oko nije naviknuto da vidi oblike i da uživa u njihovoj lepoti. Naviknuti su da razumeju samo kroz reči, preko uva. Pa čak i oni koji znaju do tančina analizirati svakojake apstrakcije, stoje pred skulpturom ne razumevajući je. U skulpturi se ne traži skulptorski sadržaj u kome oblici kao takvi dolaze do potpunog izražaja, već se traži neki apstraktni sadržaj, traži se anegdota, a ne zna se da anegdota, i kad je ima, živi samo kroz skulptorsku vrednost dela...“
Ostavio sam riječi Tome Rosandića onako kako su napisane, dakle na srpskome jeziku.
Zanimljive su mi i anegdote o „Vranim konjima“. Navodim dvije, vezane uz mentalitet srpskog društva:
Prva priča (zapravo vic koji se pričao u Beogradu) – da te dvije skulpture pjesničkog imena ne znače samo igru i borbu između čovjeka i prirode, nego da jedna simbolizira čovjeka koji konja, a to će reći poslanika (hrv. zastupnika), bez otpora uvodi u skupštinu, a druga prikazuje konja koji se divlje upinje da ga čovjek ne izvede iz skupštine.
Druga priča (koja je novijeg datuma) – kaže kako je netko iz Hrvatske, kada se „velika Jugoslavija” raspala, potegao pitanje da se te dvije skulpture vrate Hrvatskoj, jer su otuda i došle u Beograd.
Naravno, ova druga priča je uvredljiva. Uostalom, šalu na stranu, skulpture je Rosandić stvarao imajući pred očima Parlament Kraljevine Jugoslavije. U političkome smislu Hrvatska mu je bila daleka zemlja. Ne mogu zamisliti ove skulpture ispred Hrvatskog državnog sabora. Sadržajno one su potpuno strane našem duhu, našoj narodnoj epici i kao takve u Zagrebu bi djelovale agresivno i neprikladno.
Toliko o Rosandiću i „Konjima vranim“.
Stipe Ercegović i moja malenkost
Nebojša Čalić
Stojim podalje od Skupštine i u miru prebirem uspomene. Bio sam presretan kada više ovamo nisam trebao dolaziti, jer je moja Domovina postala slobodna i suverena država. Sada kao stariji čovjek, oslonjen na štap, ne osjećam nikakvo posebno ushićenje. Promatram zdanje kao arhitektonsko djelo, kao povijesni topos, kao dio središnjeg beogradskog prostora. Sada je ova zgrada dobila namjenu koja joj istinski pripada. Ja želim ući u nju samo kao turist. Zanima me i Kraljevski dvor, podignut nasuprot Skupštine. Srpska se kraljevska obitelj vratila u svoj dom, ali bez ikakvih prerogativa. Malo sam pratio životopis sadašnjega krunskog princa, Aleksandra Karađorđevića. Zapravo, riječ je o čovjeku koji je odrastao u izbjeglištvu. Englezi su dali azil cijeloj obitelji. Princ je čak služio u britanskoj vojsci. Ali, on me zapravo ne zanima. Više bih želio upoznati crnogorskog kraljevića Nikolu Petrovića Njegoša.
Na ulaznim stubama u Skupštinu RS
Napuštam „mjesto zločina“ jer u ovoj zgradi su ubijeni hrvatski zastupnici 1928., a teško ranjen najveći lider Hrvata, Stjepan Radić.
Naviru uspomene
Molim Stipu i Nebojšu da pogledamo nekoliko knjižara. Uočavam obilje naslova vezanih uz Srpsku pravoslavnu Crkvu, dinastiju i nacionalnu povijest. Ne smeta mi sve to dok ne ugrožava moj narod. Kupujem knjigu „Krleža i Srbi“.
Stipe objašnjava: vidite zgradu pošte sagradio je Hrvat, a također i ovu velebnu zgradu sindikata. Ispred nje je spomenik Nikoli Pašiću u stojećem stavu, urađen prema obličju koje poznajemo iz nekadašnjih udžbenika. Beograd ima problem s parkiralištima za automobile, kao i Zagreb. Stoga Nebojša pjeva „ulicama kružim ne bih li te sreo…“ Jedva jedvice. Ogladnjeli smo i tražimo restoran. Ne želim na Skadarliju. Stipe predlaže jedan „etno“, što me obradovalo. Starija zgrada, ali restoran je ukusno uređen u srpskome nacionalnom štihu. Hrana se poslužuje i u dijelu koji se nalazi na pločniku, odnosno izvan zgrade. To mi se ne sviđa i stoga ručamo u „utrobi“ restorana. Naravno, uz srpsku narodnu glazbu. Moram pohvaliti vlasnika: glazba je puštana s mjerom, uglavnom izvorna, tako da smo bili pošteđeni zavijanja turbo-folk novokomponiranih pjesama i pjevača, uglavnom pjevačica. Naručujem poznate stvari, a od nacionalnih šopsku salatu. No, nije me se dojmila.
Promatram konobare i goste. Dosta je stranaca, što je i normalno, jer njima je zanimljivo kušati i kuhinju naroda koji su posjetili. Konobari su pretežito mladi i prezaposleni. To mi je odnekuda dobro poznato.
Centar Beograda nije se puno promijenio od 1991. godine. Uočavam kako i ovdje podižu suvremena zdanja pored onih iz prošlog stoljeća.
Treći cilj
Vraćamo se prema našoj socrealističkoj „Jugoslaviji“ kako bismo bar malo predahnuli. Usput nam Stipe pokazuje zgrade koje je NATO „bombardovao“ 1999. godine. Tu je i visoki neboder koji je pripadao CK KPJ. Reagiram malo nediplomatski i pitam domaćina znade li koliko je cijelih gradova i naselja bombardirano u Hrvatskoj? Zašutio je, a ja prebacujem razgovor na drugu temu. Stipe za to nije kriv, a možda o Domovinskome ratu premalo znade. Osjetio ga je tek kada su mu zapalili trgovinu. Konačno, on je ovdje rođen, Beograd je njegovo rodno mjesto, u njemu se školovao, oženio, dobio djecu i unučad… U Jesenice odlazi na ljetovanje. Nije mu bilo jednostavno izbjeći diskriminaciju. Mnogi Hrvati su tada šutjeli, prikrivali se, mijenjali imena, ili su odlazili, kao npr. Đokica Milaković, Željka Rajner, Ivan Gudelj, Zlatko Pejaković, Milan Štrljić i drugi manje poznati.
Doznajem da je ruinirani hotel „Jugoslavija“, to megalomansko zdanje bivšega režima, kupio neki hrvatski poslovni čovjek. Stoga je kvalitetno obnovljeno tek prizemlje. Uočavam da su sobe uredne, ali namještaj i oprema traže zamjenu. Npr. teško se koristiti kadom čije je dno oštećeno. Međutim, pogled na Dunav i „Ratno ostrvo“ vrijedan je pozornosti.
Kolegica iz Veleposlanstva javlja kako je iz Skupštine stigao pozitivan odgovor, ali za sutra. Molim ju neka se zahvali i predloži prolongiranje termina do rujna.
Belgrade Waterfront - BW
U kasno poslijepodne ostvario sam i treći cilj posjeta Beogradu: razgledanje izložbe „Beograd na vodi“. Vrlo uspješna izložba, štoviše, impresivna. Financijer, mislim kako je riječ o Sultanatu Dubai, u jednoj secesijskoj zgradi pokazala je na suvremen, razložan i znanstveno popraćen način što sve obuhvaća navedeni projekt. I što je već sagrađeno. Cijeli stari dio grada, oko nekadašnje željezničke postaje, krcat tipičnim kućama za predgrađe, u fazi je rušenja. Beograd će dobiti „svjetla pozornice“ za male novce. A takav je projekt ponuđen i Zagrebu. No, naši mudraci su ismijali i vrijeđali pokojnog gradonačelnika Bandića. Umjesto velegradskog kvarta pored Save, koja sada živi kao kanal, i dalje imamo neiskorišteni hipodrom i oronule zgrade bivšega Velesajma, koje su izvan funkcije, ali traže novac za uzdržavanje, od kojih tek dvije zaslužuju status spomenika kulture.
Kroz izložbu vodi educirani mladi stručnjak koji ima titulu „ambasador PR“. Uslužan, obaviješten i poliglot. Upoznajemo se. Ubrzo upoznajem i nekoga od vodstva Projekta. Dobivam sve potrebne obavijesti. Štoviše, šalju mi ih na moju e-poštu. Profesionalno i promišljeno.
Domaćina Stipu Ercegovića zamolio sam još prošli tjedan rezervirati mjesta za koncert vojvođanske zvijezde (nije pevaljka!), ali on je na to zaboravio, kazavši kako znade gdje se restoran nalazi i kako ne će biti problema. A problema je bilo. Od koncerta ništa. No, što je, tu je. Većinu sam zadanih ciljeva glede posjete Beogradu ispunio. Budući da sam imao na raspolaganju samo jedan dan, ne mogu biti nezadovoljan.
***
Beograd, 12. srpnja 2022. godine. Jutro.
Napuštamo Hotel „Jugoslaviju“. Sada nas „Đurđa“ bez poteškoća vodi u našu domaju. Mudri Slovenac, Ivan Cankar je napisao odličnu novelu „Domovino, ti si kao zdravlje“. Glavni lik nosi moje ime, ili ja njegovo:
„Đuro petnaest i više godina nije vidio domovinu.
Dječak, snažan i zdrav, željan posla i sreće, uputio se u svijet. Posla je našao, sreće malo. Pleća su mu bila široka i nosio je teret, koliki mu je bog odredio...“
U mojoj mladosti često se pjevala sevdalinka „S onu stranu Plive“, u kojoj jedan stih glasi: „Svaka tuđa zemlja, tuga je golema“.
Vraćam se i ponavljam stihove dragog prijatelja Ivana Tolja:
„Kad kažem Hrvatska, riječi moja budi široka“.
Đuro Vidmarović
Povezano: Đ. Vidmarović: Jedan dan u Beogradu (1)