Ivan Tormaš: Vrijeme obraćenja i poslije njega (Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Beli Manastir, 2019.

Nakon knjige Sanka Rabara o obraćenju, „Duševni križ i obraćenje“, pojavila se i druga knjiga sličnoga sadržaja, ali pisana s duge pozicije i s mnogo različitih detalja. Naime, Ivan Tormaš je bio zastupnik u Hrvatskom saboru prvoga saziva i pisac ovih redaka sjeća ga se upravo iz tih vremena. Znajući kako je nekada bio djelatan član SDP-a s nevjericom sam primio na poklon njegovu knjigu „Vrijeme obraćenja i poslije njega“. Nakon što sam knjigu pročitao ustanovio sam kako je riječ o vrlo zanimljivom štivu. Ne samo s vjerskog, već i s povijesnog, političkog i literarnog motrišta.

Autor Ivan Tormaš u uvodu svoje knjige podsjeća kako je u njoj sadržan „opis najznačajnijega događaja u mome životu“. I produžuje: „I stoga, za mene jedinstvenoga događaja, posljedično je slijedilo sve ono što je smješteno u vremensko razdoblje od prosinca 1991. godine do prosinca 2001. godine“. Naime u tom vremenu autor je doživio obraćenje i susret s Isusom: „On je došao k meni i priveo me Sebi izvaninstitucionalno. Njegovom milošću spoznah da sam ušao u živi, osobni odnos s uskrslim, živim Spasiteljem. Moj ulazak u crkvu uslijedio je 'poslije praznika“.

Ivan Tormaš je zbog velikosrpske agresije morao 1991. zajedno s obitelji napustiti rodni Beli Manastir. U prvom poglavlju opisuje upravo taj bitan moment, susreta s Kristom. „Bila je druga nedjelja Došašća 1991. godine. Tijekom noći čudnovato me probudilo blago strujanje po cijelome tijelu. Ležao sam na leđima. Ruke su bile opružene uzduž bokova, a noge jedna uz drugu. Strujanje je bivalo sve jače i jače. Naročito intenzivno bilo je u rukama. Moju nutrinu preplavljivala je plima opuštenosti, topline, blagosti i duboka mira. Imao sam osjećaj lagana ležanja u krevetu. Kupao sam se u neodređenoj mješavini miline, radosti, sreće i čuđenja.

Vrlo snažan osjećaj nečije prisutnosti govorio mi je: ON JE TU! ON JE TU, TU…

(…) Pokraj kreveta vidjeh ISUSA KRISTA. Stajao je s lijeve strane mojih nogu. Prepoznao sam njegov karakterističan lik s bradom i duhom kosom. Bio je odjeven u dugu haljinu žutosmeđe boje. Oko vitka pasa bio je opasan istobojnim pojasom. Preko oba ramena pružao se zeleni plašt koji je u padanju postrance pokrivao bokove lika. Desna ruka bila je blago podignuta u visini snažnih grudi, a njena podlaktica otkrivena jer se široki rukav skliznuo u nabore oko lakta. Lijeva ruka bila je savijena u predjelu pasa, pa je rukav haljine pokrivao polovicu podlaktice. Bogata tamnokestenjasta (ili čak crna) kosa, razdijeljena u dva jednaka ovalna oblika, padala je niz vrat iza ramena. U podnožju jaka vrata isticao se pravokutan izrez haljine. Nazirao sam tamnoputo dugoljasto lice, ali detalje njegovih crta nisam jasno vidio. No, bio sam siguran da je ON.

(…) Lik je blistao sjajem. Iz njega je zračila svjetlost. Zračenje svjetlosti nije se prostiralo okolo, već je bilo cjelokupno koncentrirano U NJEMU. Ono nije bilo oko njega, nego u njemu samome. Nije bilo bliješteće, nego ugodno sjajno. Iz lika nije zračila svjetlost koju je nemoguće gledati. Ona nije bila zasljepljujuća, njena se krasota mogla uživati. Ona je bila uživajuća lijepa svjetlost. No, istodobno kroz svjetlost sam doživljavao osobitost lika. Bez sumnje, uz mene je stajala ŽIVA OSOBA. Njena posebnost bila je u nekoj vrsti duhovnotjelesne prisutnosti. Doživio sam je kao duhovno tijelo.

(…) Nešto nevjerojatno lijepo dogodilo se u jednosobnom stanu broj stošest stambene zgrade broja 81 u Ilici u Zagrebu“.

Navedenom opisu nema se što dodati jer je riječ o osobnom viđenju. Međutim, ovdje je riječ i o vrlo literarno dojmljivome tekstu.

Ivan Tormaš je kao hrvatski orijentiran političar bio protjeran iz rodnoga Belog Manastira. Preko noći je ostao bez cjelokupne imovine. „Bio sam ogorčen zbog urušavanja moralnih vrijednosti… Do jučerašnji baranjski sugrađani odašiljali su putem okupatorskoga radija provalu proskripcija“.

Svome susretu s Kristom vratio se nakon četiri godine. O tome piše: „Nakon četiri godine, bio sam već vrlo uvjeren da ono što sam u prosincu 1991. godine nazvao 'snom', nije moglo biti nazvano tim uobičajenim nazivom. Nosilo je u sebi i suviše izuzetnih obilježja. Ma koliko meni samom to izgledao fantastično, konačno sam bilo siguran u tvrdnju NEOČEKIVANO I NIČIM ZASLUŽENO DOŽIVIO SAM MILOST OSOBNOGA SUSRETA S ISUSOM KRISTOM. Ako se to dogodilo zbog progonstva, blagoslovljeno ono bilo. Nije mi žao što mi se progonstvo dogodilo. Neka se dogodilo jer sam našao najveće i najviše dobro. Ratom sam izgubio ono što sam tada stekao, ali sam iznenada dobio ono što nisam imao. Dobio sam SVE. Kao čovjek našao sam smisao života i ništa na ovome svijetu nije mi više izgledalo toliko važnim da bi me moglo ugroziti. Bog drži do svojih obećanja. Pohodio je prognanika, učvršćujući njegova klecava koljena. Kad se nemamo za što uhvatiti, Isus Krist nas podiže. Zato On i jest Spasitelj. Nakon susreta s njim, nisam mogao ostati nepromijenjen. Odjednom sam shvatio kolika je njegova veličina. NISAM IMAO SNAGE DOĆI K BOGU, ZATO JE ON DOŠAO K MENI. Vidio sam ga u duhu. Pohodio je čovjeka kojemu se sunovratio dojučerašnji sustav vrijednosti“.

U novim poglavljima Ivan Tormaš opisuje svoj život nakon susreta s Kristom. „Božjom milošću spoznat ću vrijednost kršćanske meditacije u kojoj je sve usmjereno prema Svjetlu svijeta – Isusu Kristu.

U rujnu 1993. osjetio sam neodoljivu potrebu za pisanjem dječjih pjesmica. Zanimljivo je da je ta potreba trajala relativno dugo vrijeme. Ona se ugasila tek u lipnju 1995. godine“.

Tormaš je kroz ovo vrijeme napisao 82 dječje pjesmice od kojih je dio objavio u ovoj knjizi pod naslovom „Pjesmice“. Kao književnik moram priznati kako je riječ o dobroj dječjoj poeziji.

U šestom poglavlju pod naslovom „Crkva“ Tormaš opisuje vlastito uključivanje u crkvenu zajednicu. Čini to na emocionalan, ali literarno dojmljiv način: „Jedne nedjelje tijekom druge polovice ljeta 1994. godine, prolazeći pored obližnje crkve sv. Blaža, osjetio sam iznenadni poriv za ulaskom u nju. Ušavši u crkvu, krenuo sam prema krajnje desnim klupama te sjeo u treći red. Nalazio sam se ispred divna velika bakroreza čijim reljefom dominira u prirodnoj veličini lik Isusa Krista. Ne sjećam se koliko sam dugo netremice promatrao lik, ali znam da sam iz crkve otišao prije početka svete mise. I od toga dana ustalila mi se jedna NOVA PRAKSA“.

U autorovom privatnom i obiteljskom životu dolazi do promjene. Djeca i žena prihvaćaju crkvu. „U veljači 1997. godine supruga je krštena, a potom smo ona i ja primili svetu pričest i svetu potvrdu te obavili kršćansku ženidbu. Bili smo sretni, ali tijekom svetih obreda i zbunjeni. Što se mene tiče, mogu reći da tek kada sam na slijedećoj nedjeljnoj misi drugi put primio svetu Hostiju, osjetio sam u svojoj nutrini puninu Kristova zahvata. U danu trenutku osjetio sam kao da me je nutarnji trzaj od nečega odlijepio. Shvatio sam da me je Isus odvojio od mojega prošloga života i da više nikada neću biti isti“.

U sljedećem poglavlju Tormaš opisuje kako on naziva svoja viđenja koja nije mogao proizvesti svojom voljom. On ih opisuje redom, a bilo ih je sedam. Neću ih navoditi, ali preporučam čitateljima svakako ih pročitati.

U osmom poglavlju je govorio o „čudesima“ koja su mu se potom događala. Sam priznaje: „Bio sam čovjek koji nije vjerovao u čudesa. … Sada sam čovjek koji zna da bi bilo nevjerojatno da se čudesa ne događaju. Otkuda je došla takva promjena u meni? Temeljni odgovor na to pitanje odmah dajem. Ona je proizišla iz osobnog susreta s Isusom Kristom“. U ovom poglavlju, također detaljno opisuje ove promjene koje on naziva čudesima. To su: zapošljavanje, doček, policija, knjiga, put i bljedilo.

Zanimljiv je njegov opis „dočeka“. Riječ je o pastoralnom pohodu Svetoga Pape Ivana Pavla II. 10. rujna 1994. Svoj doček opisuje slijedećim riječima: „Propinjući se na prstima, ugledah Svetoga Oca kako u prolazu blagoslovi iz 'papa mobila' ljude koji su ga dočekali. Pri pogledu na njega tijelom mi je prostrujala silna radost. Čuh iza sebe suprugu kako viče: 'Ne vidim ga!' Premda sam jasno čuo suprugine povike, oni mi jednostavno nisu dopirali do mozga, jer sam opčinjeno gledao u pravcu Svetoga Oca. Nisam mogao na njih reagirati. No, NETKO JE REAGIRAO. U trenutku u sebi čuh iznenadni kratki šapat: 'Podigni je!' Kao podboden nečim što ne vidjeh, zgrabih suprugu ispod pasa i podigoh je u vis. Pritom ponovno mi je uslijedila poplava radosnih struja kroz cijelo tijelo. Čuo sam kako radosno kliče: 'Vidim ga! Vidim ga!' Uopće nisam osjećao njezinu težinu. Bila je laka kao pero. Nakon prolaska Svetoga Oca, oboje smo osjećali posebnu duhovnu ispunjenost“.

Dojmljiv je Tormašev opis spoznaja do kojih je došao nakon seminara koje je vodio otac Dario Betancourt. „Okrenuh se od ispraznosti ovoga svijeta. Premda sam nekada živo bio zainteresiran za politiku, povukao sam se iz nje. U borbi za vlast, utjecaj, ideologiziranje socijalnih struktura i sličnom vidio sam samo obične ljudske tlapnje. Caru carevo, a Bogu božje! Svrha moga javnog angažiranja od tada je mogla biti samo zalaganje za Kraljevstvo Božje. PRIČATI O ISUSU KRISTU, SVJEDOČITI O ONOME ŠTO JE UČINIO I ŠTO ČINI U MOME ŽIVOTU, RADOSNO NAVIJEŠTATI DA JE ON ŽIV TA DA DAJE ŽIVOT SVIMA KOJI VJERUJU U NJEGOVO IME postalo je moja silna potreba“.

U tom duhu napisana je cijela ova obimna knjiga koju preporučam pročitati svakome vjerniku.

„Unutar cjelokupnog prikaza predmeta svjedočenja mogu se uočiti dva razdoblja moga duhovnoga razvitka: 1) vrijeme obraćenja i 2) vrijeme nakon njega.

Moje obraćenje nije se dogodilo od danas do sutra iliti 'preko noći'. Ono je trajalo nekoliko godina. Riječ je o procesu koji sam smjestio u vremenski okvir od prosinca 1991. do veljače 1997. godine. Tijekom toga vremenskoga razdoblja Isus me je postupno privodio k sebi. Njegov način privođenja nešto je najljepše što sam iskusio u svome životu. Elegancija privođenja bila je u spontanosti, suptilnosti, blagom humoru i radosnim iznenađenjima. Zanimljivo bijaše kako me je Bog uvijek iznenađivao novim milostima. Kada sam bio u isčekivanju ponavljanja nečega što se već dogodilo, On mi je priredio novo ugodno iznenađenja. Ja sam bio taj koji je želio ponavljanja istoga. ALI SE ISUS NIJE PONAVLJAO. Čineći novo, On je bio ponovno iznova i iznova čudesan. Držim da je proces moga obraćenja svršio tek kada sam primio sve sakramente koje sam trebao primiti. Posljednji takav sakrament, kršćansku ženidbu, primih na Valentinovo 1997. godine. Nakon toga, zakoračio sam u vrijeme postobraćenika“.

Knjiga „Vrijeme obraćenja i poslije njega“ podijeljena je u tri dijela. To su: „Progonstvo i povratak“; „Dokumentarni nastavak“ i „Zapisci slijeda“.

Knjiga je obimna i ima skoro 400 stranica. Ona je ne samo svjedočenje jednog obraćenja već i kompleksna psihološka, socio - kulturna i teološka razčlamba cijelog ovog fenomena. Stoga je riječ o djelu višeslojnog značenja. Kao takvo ono je značajan doprinos našoj teološkoj literaturi ali i književnoj memoaristici.

Mr. sc. Ivan Tormaš je rođen 14. listopada 1948. u Osijeku. Od djetinjstva do danas prebiva u Baranji. Gimnaziju završava u Belom Manastiru na studij filozofije i sociologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Sudionik je 14. kongresa SKJ koji je završio raspadom ove Partije. Kao kandidat stranke SKH-SDP bio je izabran u Društveno-političko vijeće Sabora RH. Na zajedničkoj sjednici svih vijeća Sabora, 30. svibnja 1990. izabran je za člana Delegacije Sabora u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ („Gornji dom“). Na izbor zastupnika u Skupštini SFRJ (“Donji dom“) Sabor nije mogao utjecati, kao i na njihov rad, odnosno nije ih mogao povući. Zbog hrvatskoga državotvornog opredjeljenja morao je napustiti Baranju, koju su okupirale srpske vojne i paravojne snage., Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman odliku je ga 28. svibnja 1996. Redom hrvatskog pletera. Kako piše u svome životopisu „zahvaćen obraćenjem, napušta politiku i osam godina obavlja odgajateljski rad s osuđenim osudama u sustavu izvršenja sankcija. … Sada je u mirovni. Bio je član PASTORALNOG VIJEĆA Rimokatoličke župe sv. Martina u Belom Manastiru u kojoj redovito prakticira vjeru.“

Đuro Vidmarović