Sto godina od Tuđmanova rođenja

Obilježena je 100. obljetnica rođenja dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države. Smatram kako se značenje ove obljetnice, a time i cjelokupnog života i djela pokojnog predsjednika ne ističe dovoljno, a proslavi se ne daje najviša državna razina. To me žalosti jer predsjednik je zaslužio poštovanje cijele nacije i svih državnih struktura svojim političkim, državničkim, ali i svojim znanstvenim i društvenim radom.

Moja sjećanja na dr. Tuđmana sežu u studentske dane, u 1968. godinu kada se obilježavala obljetnica smrti Stjepana Radića. Tuđman je tada bio profesor na fakultetu političkih znanosti i držao je predavanja iz suvremene hrvatske povijesti. Njegov pristup HSS-u i problemima hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji bili su nam otkriće. Tom prilikom objavljivane su značke s likom Stjepana Radića i mi studenti nacionalne orijentacije ponosno smo ih stavljali na revere svojih sakoa.

Sjećam se i polemike koja je vođena između polemike koja je vođena između Franje Tuđmana i Bobana. Bio je to znanstveni „sudar“, dviju koncepcija i dvaju pristupa suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Franjo Tuđman je za nas studente povijesti bio otkriće, a njegove knjige čitali smo sa zadovoljstvom bez obzira što nisu bile na popisu službene literature. Poglavito je na mene djelovala knjiga „Velike ideje i mali narodi“ (1969.) jer je u njoj autor na objektivan način pristupao ovoj velikoj temi. Uloga malih naroda u velikim povijesnim procesima tada je prvi puta kod nas stavljena na dnevni red.

Rat protiv rata, (Zagreb, 1957., 2. izd. 1969., slovensko izd. Vojna proti vojni, Ljubljana, 1961.)
• Stvaranje socijalističke Jugoslavije, (Zagreb, 1960., slovensko izd. Rojstvo socijalističke Jugoslavije, Ljubljana, 1961.)
• NOR u Hrvatskoj, (Vojna enciklopedija, III., 1960.)
• Okupacija i revolucija, (Zagreb, 1963.)
• Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije,(1964.)
• Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, (München-Barcelona, 1981., engl. izd. Nationalism in Contemporary Europe, New York, 1981., 2. izd. 1982., njem. izd. Die Nationalitaetenfrage im heutigen Europa, Lidingo, 1986.)
• Croatia on trial: the case of the Croatian historian dr. F. Tudjman, (London, 1981.)
• Na braniku povijesne istine: dokumenti sa suđenja 17-20. veljače 1981. u Zagrebu, (bez godine izd.)
• Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj, (London, 1981.)
• Stirbt Kroatien?, (Hamburg, 1981.)
• Državnost nacija - ključ mira Europe, (Lidingo, 1982.)
• O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu, (Toronto, 1987.)
• Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, (Sudbury, 1988.)
• Bespuća povijesne zbiljnosti, (Zagreb, 1989., 2. izd. 1989., 3. i 4. izd. 1990., njemačko izd. Irrwege der Geschichtswirklichkeit, Zagreb 1993., 5. izd. 1994., englesko izd. Horrors of War: Historical Reality and Philosophy, Washington, 1996., kinesko izd. Peking, 1998.)
• Izabrana djela Franje Tuđmana, (knj. I. – III.: Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Državnost nacija ključ - mira Europe, Bespuća povijesne zbiljnosti), (Zagreb, 1990.)
• Zna se. HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske, knj. I. (Zagreb, 1992.), knj. II. (Zagreb, 1993.), knj. III. (Zagreb, 1995.), knj. IV. (Zagreb, 1998.)
• Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. – 1941., knj. I. – II., (Zagreb, 1993.)
• Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od stanju države i nacije, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga sabora, (Sabor, Zagreb, 1994.)
• Stanje hrvatske države i nacije, (izvješće predsjednika Republike i vrhovnoga zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske Hrvatskom saboru), (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske - politička uprava, Zagreb 1995.)
• S vjerom u samostalnu Hrvatsku, (Zagreb, 1995.)
• Usudbene povjestice, (Zagreb, 1995.)
• Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju Hrvatske države i nacije u 1995. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga sabora, (Zagreb, 1996.)
• Vlak slobode, (Zagreb, 1996.)
• Povijesna sudba naroda : Izabrani tekstovi, (Zagreb, 1996., njemačko izd. Das historische Schicksal des Volkes, Bonn, 1997., mađarsko izd. Népek történelmi sorsa Velagatott irasok (kézirat gyanánt), Budimpešta, 1997., bugarsko izd. Istoričeskata s'dba na narodite: Izabrani trudove, Sofija, 1997., češko izd. Dejinny udel národu, Vybrané texty, Prag, 1997., makedonsko izd. Istoriskata sudba na narodite, Izabrani tekstovi, Skoplje, 1998.)
• Misao hrvatske slobode - od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti (fragmenti misli i pogleda), Narodne novine, (Zagreb, 1997.)
• Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga državnog sabora, (Zagreb, 1998.)
• HDZ stožerna stranka demokratske Hrvatske, (Zagreb, 1998.)
• Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga državnog sabora, (Zagreb, 1999.)
• "Velike ideje i mali narodi", 1969.
• "Nacionalno pitanje u suvremenoj Evropi", 1981.
• Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960), Okupacija i revolucija (1963), Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941 (1993), S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995), Usudbene povjestice (1995), Povijesna sudba naroda (1996).

U svojim djelima Franjo Tuđman je dokazao nešto što je bilo u suprotnosti s jugoslavenskom unitarističkom historiografijom. Naime, po toj historiografiji Hrvati su bili krivi za slom Kraljevine Jugoslavije i za Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. Tuđman je na temelju povijesnih dokumenata kako je ta teza potpuno pogrešna i tendenciozna. Dokazao je kako je antifašistički pokret zapravo počeo u Hrvatskoj, a kada je riječ o partizanskom pokretu onda je dokazao kako se on razvijao na prostoru Nezavisne Države Hrvatske, a ne Srbije kao što je druga strana pokušavala dokazati. Podsjećam na djela: Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941., disertacija, knj. I. – II. (Zagreb, 1965.) i Jugoslavenski odbor i stvaranje zajedničke države jugoslavenskih naroda, (1966.)

Pratio sam i rad Franje Tuđmana kao člana vodstva Matice hrvatske i uredništva Hrvatskoga tjednika. Sjećam se i optužbi kojima je bio izložen kao i suđenja na koja je bio pozvan.

Nakon utemeljenja HDZ – a 1989., odnosno inicijative za osnivanje ovog političkog pokreta, priključio sam se predsjedniku Tuđmanu upravo zbog njegovih historiografskih radova i znanstvenog dokazivanja kako se hrvatsko nacionalno pitanje nije riješilo niti u Kraljevoj niti u Titovoj Jugoslaviji. Moj najuži krug prijatelja učinio je isto. To su prije svega bili Božidar Petrač, Ivan Tolj, Neven Jurica, Jakov Ivaštinović, Zdravko Gavran i drugi. Osobno sam upoznao Franju Tuđmana na poznatom predavanju u prostorijama DHK u veljači 1989. godine. Već iduće godine dobio sam zadatak za rad u Moslavini i Zapadnoj Slavoniji, dakle u mojim zavičajima, kako bih ondje pomogao Miji Hladu i Slavku Degoriciji u osnivanju HDZ po selima, a zatim i na razini općina. Uoči prvih izbora za Sabor SRH izabran sam za kandidata upravo za ovo područje. Predsjednik Tuđman je u dva navrata boravio u Moslavini, u Popovači, a zatim i u Kutini. Dobro se sjećam svih njegovih savjeta i cjelokupne koncepcije borbe za suverenost Republike Hrvatske.

Nakon pobjede na izborima, postao sam zastupnik u Društveno – političkom vijeću Sabora SRH, a nakon toga predsjednik me je zadužio da budem i zastupnik Hrvatske u Gornjem domu Skupštine SFRJ koji se je zvao „Vijeće Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ“. Nakon dr. sc. Ivana Lučeva, postao sam predsjednik hrvatske Delegacije. U obje funkcije dakle, saborskog zastupnika i poslanika u Skupštini SFRJ tijesno sam surađivao s predsjednikom Tuđmanom. Iz Beograda sam ga obavještavao o razvoju situacije u tamošnjem parlamentu i molio instrukcije za rad jer je to bilo vrijeme kada je premijer, Hrvat Ante Marković izišao s vrlo neugodnom političkom idejom o rekonstrukciji Jugoslavije jedan čovjek jedan glas. U tu svrhu osnovao je i stranku „Pokret za Jugoslaviju“.

U Saveznoj vladi ministar vanjskih poslova bio je Budo Lončar, a ministar obrane, Srbin iz Hrvatske, Veljko Kadijević. S nijednim se nije dalo surađivati. O iskustvu rada u Beogradu pisat ću jednom drugom prilikom.

Nakon prekida državno-pravnih sveza RH sa SFRJ, posvetio sam se stranačkom i zastupničkom radu. Vrlo sam ponosan što me je predsjednik Tuđman predložio u komisiju za izradu dokumenta o razdruživanju. Pored mene iz HDZ u komisiji bio još Vladimir Šeks, a iz oporbe Ivan Matija i Vlado Veselica.

Nakon ovih događaja izabran sam za predsjednika Gradskog odbora HDZ Zagreba. To je bila vrlo visoka i odgovorna dužnost jer je tada značila i sudjelovanje u vodstvu Stranke. Dvije godine koliko sam proveo na ovoj dužnosti vrlo često sam se susretao s predsjednikom Tuđmanom. Nikada neću zaboraviti radne sastanke kod njega u Predsjedničkim dvorima. Sazivao je sastanke vodstva HDZ –, a - iza ponoći kako mu se ne bi prigovorilo da u radno vrijeme rješava i stranačke probleme. Dobro se sjećam njegove radinosti, ali i fizičke izdržljivosti. Bez obzira ako bi sastanak završio i u sitne sate on je već ujutro u točno vrijeme bio na svome radnom mjestu. Na sastancima, koji su često bili burni do granice incidenta i fizičkih obračuna, predsjednik je mirno saslušavao svakog sugovornika, argumentima se sučeljavao s mišljenjima koja nije prihvaćao, a branio svoje stavove. Uvijek je znao pronaći zaključak koji je bio rezultat diskusije sviju nazočnih. Osobno nikada nisam predsjedniku dodijavao i šaptao mu na uho kao neki kolege. To mi se tada nije sviđalo. Moram priznati kako je predsjednik bio kao čovjek drukčiji od dojma koji je stvarao u javnosti. Nije bio strog niti grub, štoviše, smatram kako je bio u mnogim situacijama odviše mekan i popustljiv, pa čak i sentimentalan prema ljudima koji su bili na svoj način laskavi, ili su molili njegovu pomoć.

Kao političar bio je izvanredan. U vanjskoj politici znao je u nemogućoj situaciji, kada nitko nije vjerovao u hrvatsku suverenost, pronaći pravi put i sve nas potaknuti na optimizam. Bilo je vrlo teških trenutaka u kojima je on nastupao kao dobra znalac filozofije povijesti i povijesti hrvatskoga naroda. Sve je činio kako bi izbjegao unutarnje sukobe i podjele koje su uništavale Hrvate u Drugom svjetskom ratu. Nikada nije niti jednom riječju iskazao šovinizam prema Srbima kao narodu, ali je bio vrlo odlučan u obračunu s pobunjenicima i paravojnim formacijama koje su činile veliko zlo. Štoviše, mislim da se sada to može javno kazati, predsjednik je dosta dugo vjerovao kako JNA neće napasti Hrvatsku odnosno hrvatski narod. Na neki način, stekao sam dojam kako je još uvijek vjerovao u etiku bratstva iako je bio protiv jugounitarističkog jedinstva. Jednom sam mu morao saopćiti vijest o razgovoru s generalnom Adžićem koji mi je nakon obrazloženja kako trebamo Jugoslaviju reformirati i pronaći nove i kvalitetne oblike zajedništva kao što to uspjelo u SSSR – u, odgovorio vrlo rezolutno „mi ćemo naše probleme rešiti na bojnom polju!“. Bilo je jasno da je to značilo suprotstavljanje svim Tuđmanovim miroljubivim inicijativama.

Godine 1994. predsjednik me je zamolio da preuzmem mjesto veleposlanika RH u Ukrajini. Dobro se sjećam njegovih instrukcija, gotovo predavanja o tome što za nas znači diplomacija i kako se moramo ponašati kao diplomati. Vjerujem da je dobro proučio iskustva dubrovačke diplomacije, a žao mi je što ga nisam upitao je li čitao radove o tome tadašnjeg značajnog povjesničara Bogdana Krizmana.

Kao veleposlanik nisam direktno surađivao s predsjednikom već s ministrom vanjskih poslova. Nakon završetka veleposlaničkog mandata imao sam čast biti kod Predsjednika, ali tada je već bio vrlo bolestan i ja ga nisam želio opteretiti problemima s kojima sam se suočio, jer me ministar Granić, isključio iz diplomatskog programa, premda je predsjednik želio da preuzmem dužnost u Albaniji. Ali to je već jedna druga priča.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.