Je li danas moguć neki oblik Münchenskog sporazuma?

Mnogi politički teoretičari, vojni stratezi i novinari kod nas, ali i u Europi, kako se čita u tisku, upozoravaju da se Putina ne smije satjerati u kut, jer će inače aktivirati svoje atomske bombe. Taj „kut“ je, zapravo, neprihvaćanje okupacije Ukrajine, uz prethodno izvršeno etničko čišćenje livoberežne Ukrajine, odnosno „Malorosije / Novorosije“, razaranje svih njezinih velikih gradova, gospodarskih potencijala i tzv. denacifikaciju, prevedeno: neutralizacija, istjerivanje iz zemlje, ili istrebljenje pučanstva koje iskaže državotvorno opredjeljenje i nacionalnu ukrajinsku svijest. Oni koji upozoravaju na ovu monstruoznu alternativu, tobože, misle na čuvanje svjetskoga mira, odnosno izbjegavanje III. svjetskoga rata. Žrtvovanje Ukrajine, Gruzije, Moldavije (za sada) trebalo bi spasiti čovječanstvo od atomskoga sukoba jer bi zadovoljilo hazjajina iz Kremlja. Jesu li oni koji tako misle u pravu?

Kako iz povijesti ništa ne učimo! Stoga mi dozvolite malo povijesne poduke, uz ispriku mudrim europskim glavama koje bi mogle pomisliti kako ih podučavam, ali i naglašavanje kako sam osobno iznad svega zainteresiran za mir. Želim da moji voljeni unuci žive u svijetu bez rata, pandemija i gladi.

Teorija o zadovoljavanju Putinovih zahtjeva kao zalog svjetskome miru i izbjegavanju III. svjetskoga rata, podsjeća na slično ispunjavanje zahtjeva koje je postavljao Adolf Hitler. Ti su zahtjevi prihvaćeni čuvenim Münchenskim sporazumom kada je demokratski Zapad u plemenitoj, ali ne i mudroj euforiji žrtvovao nezavisne države, najprije Republiku Austriju, a zatim i Republiku Čehoslovačku, članice Lige naroda. Münchenski sporazum (češki: Mnichovská zrada; njem.: Münchner Abkommen) multilateralni je Ugovor s kojim je, kako se vjerovalo, riješena Sudetska kriza. Ugovor je potpisan u Münchenu, 29. rujna 1938. između Zapadnih sila i nacističke Njemačke. Što je prethodilo ovome Ugovoru?

Godine 1936. između Njemačke, Italije i Japana potpisan je tzv. Antikominternski pakt - preteča budućeg Trojnog pakta. Ohrabrena ovim Ugovorom Hitlerova Njemačka je dvije godine kasnije, tj. 1938., poduzela nasilnu aneksiju, tzv. Anschluss, nezavisne države, Republike Austrije (Anschluss je naziv za pripojenje Austrije Njemačkoj koje je izvršeno u ožujku 1938., a trajalo je do 1945. godine.). Hitlerov režim je taj potez opravdavao etničkim razlozima: provođenjem načela o pravu na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom. Demokratski Zapad je šutio, jer su Austrijanci u većini pozdravili ovu okupaciju i gašenje svoga suvereniteta. Hitler je bio njihov građanin. U ime mira.

Povijesna fotografija Nevillea Chamberlainea – nakon dolaska u londonsku zračnu luku rekao je da Münchenski sporazum znači peace for our time (eng. mir za naše vrijeme)

Dana 22. rujna 1938. počinje kulminirati politika popuštanja koju su britanska i francuska vlada provodile proteklih mjeseci. Toga su se dana u Bad Godesbergu sastali Hitler i britanski premijer Neville Chamberlain. Uvidjevši da su Britanci spremni na znatne ustupke, Hitler povećava svoje zahtjeve po pitanju Čehoslovačke. Za razliku od proteklih mjeseci, kada je tražio da se Sudetska kriza riješi demokratskim metodama, poput plebiscita na spornim područjima, Hitler sada povećava svoje zahtjeve te traži hitnu evakuaciju Sudeta s početkom 26. rujna 1938., a zahtjeva i izmjenu čehoslovačkih granica u korist Mađarske i Poljske. Na kraju razgovora ipak pravi ustupak pa predlaže da se čehoslovačkoj vladi dade vremena do 28. rujna kako može odgovoriti na ultimatum te da s povlačenjem iz Sudeta započne 1. listopada. Budući da Chamberlain na takve uvjete nije mogao pristati bez francuske suglasnosti, sastanak je završio bez konačnog dogovora. Britanci i Francuzi, nastojeći da izbjegnu rat pod svaku cijenu, brzo su se složili u pogledu ustupaka koje će učiniti na račun Čehoslovačke. Složili su se da svi teritoriji na kojima živi više od 50% Nijemaca moraju biti ustupljeni Njemačkoj. Vrlo brzo su dobili priliku svoj naum i ostvariti te pristati na sve one zahtjeve koje je Hitler istaknuo na sastanku u Bad Godesbergu. Naime, tih je dana usuglašeno da se 29. rujna 1938. održi konferencija u Münchenu na kojoj će sudjelovati Chamberlain, Mussolini, Hitler i francuski premijer Eduard Daladier i na kojoj će se konačno riješiti čehoslovačko pitanje. Prijedlog za raspravu na konferenciji se gotovo u potpunosti poklapao s Hitlerovim zahtjevima iz Bad Godesberga, a formalno ga je predložio Mussolini. Kasnija su istraživanja pokazala da je prijedlog smišljen i razrađen u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, navodno bez Hitlerovog znanja, te da je samo proslijeđen Mussoliniju da ga predloži ostalim sudionicima konferencije.

Naravno, Hitler je shvatio logiku politike kunktatorstva i egoizma zapadnih lidera, i povećavao svoje zahtjeve. Međutim, čehoslovačka Vlada i predsjednik, dr. Emila Hácha, bili su spremni oduprijeti se oružanim putem pokušaju mijenjanja granica, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska Vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je motivirala Francusku da zajedno s njom pokuša zadovoljiti Hitlera. Ova je pristala na takvo rješenje i 30. rujna 1938. sklopljen je Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete (etnički princip). Čehoslovačku delegaciju vodio je šef Države, dr. Emil Hácha. Dolazi do povijesne sramote Zapada i ljudske tragedije dr. Háche. On je imao kod kuće problema izazvanih njemačkim miješanjem u unutarnje poslove. Došlo je do spora s novoformiranim slovačkim vodstvom, te je središnja Vlada Emila Háche, umjesto da pronađe diplomatsko rješenje, u ožujku smijenila dr. Jozefa Tisoa, šefa Vlade Slovačke autonomije. Međutim, Hitler je 13. ožujka 1938. godine podržao Tisu, te je slovački parlament 14. ožujka 1938. godine priznao nezavisnost Slovačke Republike.

Neville Chamberlain i Adolf Hitler

Sklapanje Münchenskog sporazuma i potom njemačko pripojenje Sudeta bio je poraz ne samo Čehoslovačke, nego i Zapada. Zapravo, bila je to posljedica potpuno loše i naivne politike zadanih vođa. Hitler u to vrijeme još nije kompletirao svoje naoružanje i blefirao je vojnim defileima, a sama Čehoslovačka je imala vrlo ozbiljno naoružanu vojsku za obranu zemlje od potencijalnih napada totalitarnih režima u Njemačkoj i SSSR-u. Baš je u Sudetima sagradila moćni sustav modernih utvrda. Unatoč tome, Velika Britanija, Francuska i druge zemlje, s kojima je gajila blisko savezništvo, uskratile su joj bilo kakvu ozbiljnu pomoć. Predsjednik Hácha i njegova Vlada toga su bili svjesni, kao i činjenice da bi ih samostalno vođeni rat s armadom Trećeg Reicha doveo do nacionalnog istrebljenja.

Drama čehoslovačkog Predsjednika

Emil Hácha (12. srpnja 1872. - 26. lipnja 1945./, češki političar, odvjetnik, treći predsjednik Čehoslovačke), ostavljen na cjedilu od svojih Saveznika, podlegao je njemačkom ultimatumu. Nakon Münchenskog sporazuma o aneksiji Sudeta i drugih poteza Hitlera, odlučuje se na očajnički pokušaj pregovarati na tajnom noćnom sastanku 14. i 15. ožujka 1939. s Hitlerom i isposlovati logičkim argumentima, ali i dubokim ljudskim molbama da promijeni odluku. Bezuspješno. Umjesto dogovora Hitler mu saopćava kako će se, ako ne preda cijelu Češku, na Prag obrušiti bombe Luftwafea.

Dr. Emil Hácha

Zapravo, tijek događaja još je bio više poražavajući za Veliku Britaniju i Francusku. Nakon odcjepljenja Slovačke i Rutenije već istoga mjeseca 1939., britanski veleposlanik u Čehoslovačkoj, Basil Newton, savjetovao je Predsjednika Hácha da se sastane s Hitlerom. Kada je dr. Hácha prvi put stigao u Berlin, najprije se sastao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom prije sastanka s Hitlerom. Von Ribbentrop je svjedočio na suđenju u Nürnbergu da mu je tijekom ovog sastanka Hácha rekao kako "želi staviti sudbinu češke države u Führerove ruke". U večernjim satima 14. ožujka 1939. Hitler je pozvao Predsjednika Háchu u kancelariju Reicha u Berlinu. Namjerno je Predsjednika Čehoslovačke tjerao da čeka satima, dok je on gledao film. Wilhelm Keitel se u svojim memoarima prisjetio kako je Hitler, kada je Hácha stigao, rekao da će "pustiti starog gospodina da se odmori i oporavi dva sata", što je Keitelu bilo neshvatljivo. Konačno, u 1:30 ujutro, 15. ožujka 1939., Hitler je vidio Predsjednika. Rekao je Háchi da se, dok oni razgovaraju, njemačka vojska sprema napasti Čehoslovačku. Hitler je tada češkom Predsjedniku dao ultimatum: surađivati s Njemačkom, u kojem slučaju bi se "ulazak njemačkih trupa odvijao na podnošljiv način" i on bi "dopustio Čehoslovačkoj velikodušan vlastiti život, autonomiju i određeni stupanj nacionalne slobode", ili se mora suočiti sa scenarijem u kojem bi "otpor bio slomljen silom oružja, koristeći sva sredstva". U zapisniku razgovora navedeno je da je za Háchu ovo bila najteža odluka u životu, ali je vjerovao da će za samo nekoliko godina ta odluka biti shvatljiva, a za 50 godina vjerojatno će se smatrati blagoslovom. Prema Joachim Festu, dr. Hácha je tijekom ovoga sastanka doživio srčani udar izazvan Göringovom prijetnjom bombardiranjem glavnog grada. Nakon četvrtog sata ovog maltretiranja kontaktirao je Prag, čime je zapravo "potpisao Čehoslovačku" u Njemačku. Göring je priznao prijetnju, britanskom veleposlaniku u Njemačkoj, Nevileu Hendersonu, ali je rekao kako je prijetnja došla kao upozorenje jer češka Vlada, nakon što je već pristala na njemačku okupaciju, nije mogla jamčiti da češka vojska neće pucati na napredujuće Nijemce. Göring, međutim, ne spominje da je dr. Hácha imao srčani udar zbog njegove prijetnje. Francuski veleposlanik Robert Coulondre izvijestio je da je, prema neimenovanom izvoru koji Coulondre smatra pouzdanim, do pola pet Hácha bio "u stanju potpunog kolapsa, i nastavio s razgovorom samo zahvaljujući infuziji". Coulondre je opisao scenu u kancelariji Reicha: "Njemački ministri [Göring i Ribbentrop] bili su nemilosrdni. Doslovno su lovili dr. Háchu i M. Chvalkovskog oko stola na kojem su ležali dokumenti, neprestano ih gurajući pred sebe, gurajući im olovke u ruke, neprestano ponavljajući da ako nastave s odbijanjem pola Praga će ležati u ruševinama od bombardiranja u roku od dva sata i da bi to bio samo početak. Stotine bombardera čekaju naredbu za polijetanje, a tu bi naredbu dobili u šest ujutro ako potpisi ne bi stigli".

Mogu zamisliti kako se osjećao ovaj emocionalan intelektualac pri pomisli na uništavanje Zlatnog Praga, pa i njegovoga cijelog naroda. (Privatno je dr. Hácha bio pjesnik, prevoditelj engleske književnosti (najviše Tri čovjeka u čamcu Jeromea K. Jeromea ) i kolekcionar umjetnina. Njegova knjiga Omyly a přeludy (Pogreške i zablude) objavljena je 1939. anonimno, a potom pod vlastitim imenom 2001. godine.)

Sastanak Hácha, Hitlera i Göringa u Berlinu, ožujak 1939.

Stjeran u kut, pod infuzijom i s bolovima u grudima, odnosno stavljen pred monstruoznu alternativu: razaranje Praga ili kapitulacija, uz činjenicu izdaje Saveznika, dr. Hácha potpisuje dokument, nakon čega Hitler uništava Čehoslovačku 15. ožujka 1939. i stvara Protektorat Češke i Moravske kao pseudodržavu pod kontrolom vojske Trećeg Reicha. Dr. Hácha prihvaća prisegnuti pred Konstantinom von Neurathom, novoimenovanim Hitlerovim protektorom Češke i Moravske. Očito, bio je uvjeren kako time spašava svoj narod od istrebljenja, žrtvujući nezavisnost zemlje, ali i sebe osobno i svoje mjesto u povijesti. Na žalost, tijekom svog vremena kao predsjednik Protektorata, dr. Hácha se izgubio i potpisao zakonske propise po uzoru na nacističke Nürnberške zakone koji su diskriminirali češke Židove. To nije trebao učiniti po cijenu osobnog stradanja. Raspustio je parlament, zamijenivši ga Nacionalnim partnerstvom.

I onako ponižavajuća, Háchina situacija se promijenila nakon napada Njemačke na Poljsku. Dne 29. rujna 1941., Reinhard Heydrich je imenovan „zamjenikom zaštitnika Češke i Moravske“, jer je Hitler smatrao da Neurath nije dovoljno strog. Bez obzira na prihvaćanje sramotnoga položaja, dr. Hácha Hitleru više nije bio potreban. Oduzet mu je bilo kakav utjecaj na politička pitanja u svojoj zemlji. Postao je tragična figura - marioneta. I dalje nije imao hrabrosti, podnijeti ostavku i prihvatiti uhićenje i odvođenje u koncentracioni logor, ili kao krajnji izlaz - izvršiti suicid, premda su mnogi njegovi kolege i prijatelji uhićeni (uključujući premijera Aloisa Eliáša ) i strijeljani ili poslani u koncentracijske logore.

Predsjednikov kraj

9. svibnja 1945. Prag je okupirala Staljinova Crvena Armija. Predsjednika Háchu brutalno su pretukli i uhitili agenti NKVD-a, a 13. svibnja prebacili u zloglasni zatvor Pankarc. Umro je u zatvoru od posljedica ove torture veću 27. lipnja 1945. pod misterioznim okolnostima. Mnogi povjesničari i Predsjednikova obitelj drže kako je bio ubijen. Nakon smrti, najprije je pokopan u neobilježenoj grobnici na groblju Vinohrady (sada se na njegovom grobu nalazi biljeg).

Zapad se dvoumi

Dio svjetske demokratske intelektualne i političke javnosti ovim je događajima bio šokiran i razočaran, ali veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi, te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu. Sudbina Predsjednika Háche nije ih zanimala.

Nakon što je Zapad prepustio Čehoslovačku „uvjetima mirovnog sporazuma“ dakle uništenju, Njemačka i susjedne države kreću u akciju. Kraljevina Mađarska je pod vodstvom Regenta admirala Horhya zatražila reviziju svojih teritorijalnih gubitaka iz Trianonskog ugovora iz 1920. godine, pod njemačkim pritiskom, te je, uz sudjelovanje Italije, sklopljen 2. studenog 1939. tzv. Prvi bečki dogovor, kojim je Čehoslovačka prisiljena prepustiti Mađarskoj 14.106 km2 svojega teritorija, s 1,34 milijuna stanovnika. Tijekom tih pregovora, već je u listopadu 1939. vrh Čehoslovačke države pod pritiskom nezadovoljnih Slovaka i Rusina pristao na uspostavu autonomija u Slovačkoj i Karpatskoj Ukrajini.

Karpatska Ukrajina je proglasila neovisnost kada je to učinila i Slovačka, ali je Mađarska već 16. ožujka proglasila aneksiju tog područja (11.583 km2, 622 tisuće stanovnika) i uz tek mali otpor ga uspjela okupirati do 23. ožujka 1939. godine. Narednih tjedana je u mađarskom vojnom teroru živote ondje izgubilo, kako se smatra, oko 27 tisuća ljudi. U isto vrijeme su oružane snage Poljske zauzele Zaolžje, (češki Zaolší, poljski Zaozje, "kraj iza rijeke Olše"), područje s 801 km2 i 227.399 stanovnika, koje je u to vrijeme u velikoj mjeri bilo nastanjeno etničkim Poljacima i koje je bilo između dva svjetska rata predmet spora između Čehoslovačke i Poljske.

Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je, objektivno gledajući, šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje sporazuma reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunjske - država za koje se držalo da će predstavljati sljedeće mete njemačkog, odnosno mađarskog širenja i raskidanjem Münchenskog sporazuma.
U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija 7. travnja 1939. godine izvršila invaziju i do 12. travnja i tek uz manje borbe uspostavila vlast u Albaniji.

Neville Chamberlain i Adolf Hitler, sastanak u Bad Godesbergu 22. rujna 1938.

Tek nakon što je 1. rujna 1939. godine Hitler napao Poljsku, Francuska i Velika Britanija su doista objavile rat Njemačkoj - ali nisu protiv nje nisu ništa ozbiljno poduzele, izuzev uspostave pomorske blokade - Velika Britanija će doduše već 2. rujna početi prebacivati svoje vojne snage u Francusku, gdje će prije kraja rujna biti nešto više od 150 tisuća britanskih vojnika. Sovjetski Savez će se sa svoje strane, nakon što je više godina, zbog svojeg podupiranja komunista u Španjolskom građanskom ratu, bio u napetim odnosima s Njemačkom i Italijom, sklopiti u kolovozu 1939. godine sporazum o nenapadanju s Njemačkom, te će se sukladno tajnim protokolima Pakta Molotov-Ribbentrop pridružiti njemačkom napadu na Poljsku i potom na cijeli niz drugih zemalja u tom dijelu Europe.

To je povijest.

Je li danas moguć neki oblik Münchenskog sporazuma? Možemo li zamisliti predsjednika Zelenskog kao nekadašnjeg čehoslovačkog predsjednika, dr. Háchu? Koje bi se susjedne zemlje mogle kandidirati za komadanje, eventualno poražene Ukrajine? Ali tu su Gruzija i Moldavija. Hoće li ruski napad na Poljsku konačno prosvijetliti naše lidere? Poljska je, kao i nekada Čehoslovačka, odlično opremila svoju vojsku.

Pisac ovih redaka jedino sa sigurnošću može ustvrditi kako predsjednika Zelenskog ne može zamisliti u položaju dr. Háche. Mladac (za mene) Zelenski je spreman poginuti, ali ne i kapitulirati, a još manje izdati. Uz njega je ukrajinski narod spreman braniti slobodu protiv mrskog agresora. Krv mladih heroja s EUromajdana, „Nebeske sotnje“, procvjetala je domoljubljem na prostranim ukrajinskim stepama, u ukrajinskim selima i gradovima, na ulicama i u svakome domu. Nažalost kandidata za povijesnu ulogu Nevillea Chamberlainea imamo nekoliko.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.