Osvrt na knjigu 105 godina samoće

Denis Peričić: 105 godina samoće, Koprivnica, 2021.

Denis Peričić jedno je od vodećih književnih imena srednjega naraštaja hrvatskih literata. Rođen je u Varaždinu 1968. godine. Prozni je dramski i znanstveno – stručni pisac, esejist, kolumnist, kritičar, antologičar, prevoditelj, publicist i urednik. Sve ovo što je navedeno ukazuje na širok intelektualni raspon ovoga autora. Osim toga, on je i jedan od najviše nagrađivanih hrvatskih pjesnika. Dobio je nagrade „Marin Držić“ (dva puta), „Pasionska baština“ (dva puta), „Sfera“ (dva puta), „Stanislav Preprek“ (dva puta), „Katarina Patačić“, „Dubravko Horvatić“, „Zlatko Tomičić“, „dr. Ivan Šreter“, „Ulaznica“, „Kritičko i“, zatim Nagradu Varaždinske županije, Medalju Grada Varaždina, Veliku zlatnu plaketu „Da se ne zaboravi“, četiri nagrade za najbolji hrvatski književni putopis, te desetke nagrada za pjesme, priče, eseje, monodrame i multimedijske projekte na brojnim natječajima u Hrvatskoj i inozemstvu. Možemo istaći da su mu neke knjige prevedene na češki i španjolski jezik, a pojedini radovi na engleski, njemački, poljski, makedonski i gradišćanskohrvatski književni jezik. Studij kroatistike i južnoslavenskih filologija završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U svojem životopisu Peričić ističe kako je kreativno pisanje usavršavao u Beču kod poznatoga autora Nicka Cavea, a boravio je radi istih razloga u Budimpešti i Londonu. Ondje je proučavao psihoanalizu, vizualne umjetnosti i telekomunikacije.

Najnovija pjesnička zbirka Denisa Peričića pod krležijanskim naslovom 105 godina samoće vrhunsko je pjesničko djelo nadahnuto Pasijom. Već ta činjenica otkriva kako je riječ o tematski, estetski, etički i historijski vrlo slojevitom i zahtjevnom djelu, k tome napisanom u stihovima. Tema Pasije je najteža u umjetnosti i samo su se vrhunski autori uspjeli ovoj temi približiti, a da ju nisu povrijedili, banalizirali, ili čak profanirali. Naš je pjesnik izbjegao zamke banalizacije i sentimentalizacije, pristupajući Pasiji kao stvarnosti koja prožima cjelokupnu ljudsku povijest. Krist neprestano umire za ljudske grijehe, dok se oni uporno obnavljaju.

Peričić je u ovoj nevelikoj zbirci obuhvatio čitavo krvavo razdoblje hrvatske, ali i europske povijesti od početka Prvoga svjetskoga rata, preko Drugoga svjetskoga rata do hrvatskog Domovinskog rata. Prva pjesma u ovoj zbirci nosi znakoviti naslov „Galicija 1914.“, upravo znakovito vrijeme dok autor piše ovaj prikaz kada traje krava agresija Ruske Federacije na Ukrajinu, a rakete zasipaju i gradove Galicije odnosno po ukrajinski Haličine. U kontekstu ove ukrajinske tragedije vrlo je zanimljiv popis toponima i hidronima u Ukrajini kojima Peričić posvećuje svoje pjesme. To su npr. Bistrica lesna (rijeka), Odesa (najveća crnomorska luka i veliki kulturni centar), Krim (poluotok koji je Rusija okupirala i anektirala 2014.), Harkiv (najveći grad istočne Ukrajine koji ruska soldateska upravo totalno razara), Babin Jar (mjesto nedaleko Kijeva gdje su nacisti izvršili pokolj Židova) i Orel (stari ukrajinski grad). Uz njih kao mjesta Peričićevog nadahnuća javljaju se Beč, Nanking, Dachau, Katynska šuma, Žuta rijeka, Staljingrad, Lenjingrad, Auschwitz, Dresden, ali i naša mjesta kao što su Tezno, Huda jama, Kočevski rog, Varaždin, Vukovar, Ovčara, Štrpci, Srebrenica itd. Iz ovog popisa uočava se i tematsko usmjerenje Peričićevog pjevanja. Autor je nastojao dirnuti u bolne rane europske povijesti i mjesta stradanja, mjesta u kojima se obnavljala Kristova muka. Kao primjer navodim pjesmu „Dachau“ posvećeno ocu Jeanu Bernardu, poznatom po dnevniku koji je vodio tijekom Drugog svjetskog rata i u njemu zapisao kako su nacisti na Veliki petak razapeli 40 svećenika.

Denis Peričić

Sve su Peričićeve pjesme potresne i znakovite. Posebno me se dojmila pjesma „Ovčara 1991.“ u kojoj autor govori o strašnoj rani suvremene hrvatske povijesti. Navodim nekoliko dijelova ove pjesme:

Izbit ću ti oko, zub, bubreg, testis, dušu; izbit ću ti 'u' i iz muda i iz duše. Šutiraju ti mlitavo tijelo po hladnom podu, ulaze ti u pogani otvor pa te gnječe i gnječe dok te ne izdegeneče i izubijaju. Doći će ruski unproforci da se malo poigraju, da se zagriju pa da zaigraju, doći će jugooficiri, doći će soldateska sva, doći će srpski dobrovoljci, kosovci i šešeljovci, a doći će i poznata lica: doći će smrt i imat će susjedove oči.

Urednik ove knjige književnik Darko Pernjak ispravno zaključuje kako Peričićevi stihovi „odišu jecajima potraćenih života, ishodišne povijesne činjenice majstorski su poetizirane neposrednošću od koje se čitatelju steže grlo. Jasno nam se ukazuje bespomoćni pojedinac u raljama iracionalnih ratnih huškača“.

Znakovito je (ponovno) premda to tako nije bilo u vrijeme nastanka ovih stihova, da Denis Peričić svoju zbirku zaključuje pjesmom pod naslovom „Ja bit ću tu, v suncu i senci“. U njoj posljednji stihovi glase:

A počelo je u Ukrajini, počelo je na Krimu, počelo je, kako neki kažu, u mojoj rodnoj Odesi…

Nažalost, pisac ovih redaka se boji kako će tragedija ukrajinskog naroda završiti u Odesi.

U pjesmi „Od Harkova do Odese“ nalazimo upozoravajuće stihove:

U Harkovu su narodne neprijatelje skalpirali i gulili
im kožu s ruku i od njih radili rukavice.

U Voronježu su čekisti kotrljali gole ljude u bačvama
koje su prethodno ispunili čavlima. U Kremenčuku,
i ne samo tamo, okupili bi kler i pobunjene seljake
i žive ih zapalili. U Kislovodsku su pobili sve
pacijente u bolnici, i to, kako su rekli, 'u nedostatku
bolje ideje'. Rozalija Zemljačka i Bela Kun na
Krimu su, uz Lenjinov blagoslov, pobili pedeset
tisuća ratnih zarobljenika Vrangelove armije koji
su se predali jer im je bila zajamčena amnestija. A
mi, crveni konjanici, mi smo počeli tjerati generala
Denikina, poklali smo ih tisuće i utjerali u Crno
more. U Orelu su ljude po ciči zimi skinuli do gola
i polijevali ih hladnom vodom dok se nisu pretvorili u
ledene skulpture. Gotovo pa futuristička umjetnost!
U Odesi smo kuhali bjelogardijce u kazanima kipuće
vode. Tako se to radilo u Odesi!

Orel

Kad ih po ciči zimi zalijevaju hladnom vodom i dok
se polako ali sigurno pretvaraju u ledene skulpture,
jedan od njih prisjeća se odlomka iz Braće
Karamazova i otprilike, onako kako ga je upamtio,
pomišlja:
„Kad Mjesec sja i snijeg se srebri, meni je kao da
sanjam, kao da nisam na ovoj zemlji…“

Krim, Ruski građanski rat

Sunce prodire kroz krošnje, zrake se odbijaju od
rijetkog lišća, prelamajući se zamamno i prisno
u snježnom krajoliku; prizor iz nekog drugog
svijeta, možda kao iz djetinjstva, kada je ljepota bila
nadohvat ruke i sve je bilo dražesno, očaravajuće,
kada se život nudio na dlanu poput neiscrpive
škrinjice čudesa i kada je Sunce visjelo s neba kao
ružičasti jezik žednog psa.

Na stablima su povješani vojnici Bijele garde.
Neki vise u čudnim položajima, a to je zato što su
obješeni o spolovila. Pod prismotrom crvenih, drugi
bijeli vojnici čekaju svoj red za vješanje. Neki mole
Boga, neki mole neprijatelje, neki urlaju, a neki
samo rezignirano šute, ne mogavši pojmiti što se
događa i kako, zbog čega, eto, baš oni moraju ovako
okončati svoje kratke živote.

Denis Peričić vrlo efektno koristi se radom nobelovca Isaka Babelja „Odesa“ (preveo Gustav Krklec), Koprivnica 2014. Nadamo se i molimo Gospodina da se ista ova priča o kojoj je svjedočio veliki židovski književnik neće ponoviti i ovih dana nakon što, ne daj Bože padnu u ruske ruke Harkiv i Odesa.

Đuro Vidmarović

PS

Nije uobičajeno pisati „post scriptume“ književnome prikazu, ali ovaj „slučaj“ zaslužuje pozornost, kako bi autor, ali i kolege koji mi se obraćaju s molbom za recenzije svojih djela, znali na čemu su i na čemu smo, kada je riječ o časopisu „Republika“, Društva hrvatskih književnika. Dolaskom nove glavne urednice, Julijane Matanović i njenoga suurednika-pomoćnika, Maria Kolara, nametnuta je nova koncepcija časopisa, uz prešutni blagoslov Upravnog odbora DHK. Po mjeri uvažene književnice. U „Republici“, po ovoj koncepciji, za bivšega predsjednika DHK, očito, nema mjesta. Ali ima za mnoštvo kolega iz protivničkog književnog Društva. Dakako i poželjnih strmorinaca.

Kao prilog šaljem korespondenciju s kolegom Denisom Peričićem, autorom vrijedne pjesničke zbirke „105 godina samoće“. Riječ je o jednome od najboljih hrvatskih književnika tzv. srednjeg naraštaja. Smatrao sam kako prikaz ove zbirke zaslužuje objavljivanje u „Republici“, i kako bi urednici trebala biti čast podržati Denisa Peričića, ne zbog mene, već zbog njegovoga mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

17. 3. 2022.

Jako si me razveselio tekstom. Dobro je da je knjiga stavljena u aktualni kontekst.
Gdje namjeravaš objaviti ovaj osvrt?
Bilo bi mi, naravno, drago da ga sam negdje plasiraš (jer se ne volim nametati).

Najsrdačnije
Denis

***

Dragi Denise,
Poslati ću tekst u „Republiku“. I dalje stoji moja molba da mi budeš gost u emisiji „Susret u Riječi“ na Laudato TV.

Bratski:
Đuro V.

***

17.3.2022. u 18:00, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. piše:

Poštovani urednici,
šaljem prikaz zbirke stihova kolege Denisa Peričića. Ukoliko držite kako zadovoljava vaše uvjete, slobodan sam zamoliti objavljivanje u „Republici“, ukoliko ne zadovoljava, molio bih javite mi kako bih znao na čemu sam.

Srdačno:
Đuro Vidmarović

 ***

Republika je odličan odabir.
I krajnje je vrijeme da odgovorim na Tvoj poziv za snimanje.
Planirajmo za svibanj!

Hvala,
Denis

19.3.2022. u 10:24, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. piše:

Šećer dolazi na kraju:

„Poštovani kolega Vidmarović,
hvala za Vaš prilog. No, kako ste vjerojatno vidjeli, kritičke tekstove objavljujemo samo u sklopu rubrika Knjiga o fokusu (u toj rubrici više kritičara piše o istoj knjizi) i u rubrici Kritičarev izbor (u toj rubrici odabrani kritičar piše o knjigama po svojem izboru). Drugim riječima, pojedinačne kritike ne objavljujemo zbog čega se nažalost niti Vaš prilog ne uklapa.

S poštovanjem,
Urednici“

21. 3. 2022.

„Urednici“ se nisu potpisali, premda je jasno kako je riječ o Julijani Matanović, jer Mario Kolar živi na relaciji Koprivnica-Rijeka.

Molio bih kolege književnike pročitati još jednom obrazloženje urednice Matanović kako bi shvatili „stanje stvari“, a ono uključuje, legitimnu diskriminaciju svih koji nisu „odabrani“ po njezinome ćefu. Legitimnu zbog toga što je za ovakvu nenormalnu koncepciju dobila blagoslov Upravnog odbora. Konačno, kao odgovorni urednik potpisuje se predsjednik DHK. „Republika“ nije na raspolaganju jedino Julijani Matanović i njezinim odabranicima, već svim članovima DHK-a. Ako tako nije moguće, onda ovo glasilo ne treba postojati. Zbog čega urednica odlučuje tko su „odabrani“, a tko nisu? Zbog čega se „pojedinačne književne kritike“ ne smiju objavljivati? Zbog čega Denis Peričić ne bi mogao biti „odabran“ ? Koje su to nadnaravne kvalitete nove urednice? Gospođa Matanović može utemeljiti svoj vlastiti književni časopis, ili reviju i tada bi slobodno birala koga želi objaviti, i tko joj je podoban. U tom slučaju ne bih imao primjedbe. Tada bi to bilo normalno, ali ovako nije. U ovom je slučaju to obična samovolja, jer je „Republika“ jednako Peričićeva, moja, kao i Matanovićkina! Upravni odbor nema pravo staviti „Republiku“ pod privatnu kontrolu urednice, odnosno omogućiti joj da u ime tzv. uređivačke politike privatizira glasilo. Tako se nisu ponašali ni Ante Stamać, ni Milan Mirić, ni Božo Petrač, prethodni urednici „Republike“. Dužnost mi je kazati kako se ne slažem s ovom koncepcijom i molim kolege, članove DHK, neka razmisle i dadu svoju ocjenu istog problema. Iskreno govoreći, što se mene privatno tiče, širok joj drum. Bujrum! Nikada nisam ništa molio od Julijane Matanović, niti ću to učiniti do kraja života. Obećavam! Nikada više dok je ona urednica neću ni pomisliti nešto poslati za „Republiku“. Sada mi je vrlo neugodno zbog uvaženoga kolege Denisa Peričića. Neugodno mi je jer sam čovjeku nešto obećao, a konačno, stariji sam od urednice i po književnome stažu i po godinama. O zaslugama neću govoriti. Nisam slutio kako su privatizacija, bahatost i samovolja učinili svoje. Uz sve to, ovakva uređivačka politika, pod izgovorom koji mi je dala gospođa Matanović, omogućava stvaranje novih crnih lista. Poštovani kolege, sve što mislim govorim javno, jer ne ovisim od nikakvih urednika, jer sam pri kraju književnog, a može se kazati i fizičkog života, i ne moram i ne želim živjeti u strahu hoće li mi se isti smilovati i nešto objaviti, ili neće. Obećavam da ću sve što mislim kazati, kao bivši predsjednik, i na idućoj Skupštini DHK, uz ocjenu niza ostalih revolucionarnih promjena koje su ondje uvedene. Ponavljam: privatno ništa nemam protiv dvojca Matanović-Kolar. Dao im Bog dug život i dobro zdravlje! Jedino imam pravo, kao član DHK, protiviti se zloporabama, bahatosti, samovolji i nametanju ovisnosti.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.