Susret s Milanom Stipićem, vladikom grkokatoličke Križevačke eparhije

Križevci su jedno od važnih hrvatskih povijesnih mjesta. Danas su izgubili nekadašnji politički i privredni značaj, ali ostali su i dalje važno kulturno, prosvjetno i vjersko središte. Ovoga puta želio bih kazati par riječi o posjeti Križevačkoj eparhiji grkokatoličke crkve i njezinome duhovnome starješini vladiki mons. Milanu Stipiću. Kao predsjednik Hrvatsko ukrajinskog društva zajedno s Marijom Maleško, predsjednicom Ukrajinske zajednice Grada Zagreba, Ruslanom Jegorovim, kulturnim atašeom pri Veleposlanstvu Ukrajine u Zagrebu Viktorom Filimom, predstavnikom ukrajinske nacionalne manjine Grada Zagreba i njegovom tajnicom Irenom Nagy, te Borisom Graljukom, saborskim zastupnikom IV. saziva Hrvatskog sabora, posjetio sam vladiku Stipića u njegovome Biskupskome dvoru u Križevcima, radi razgovora o gorućoj temi zbrinjavanja i integracije ukrajinskih izbjeglica u Republici Hrvatskoj.

S lijeva na desno: Đuro Vidmarović, Nenad Krajačić, ravnatelj eparhijskog Caritasa, vladika Milan Stipić, Viktor Filima, Irena Nagy i Marija Maleško

Naime, u ime svojih udruga i zajednica zamolili smo vladiku da pomogne na taj način što će neke prostorije svoje Crkve smještene u Zagrebu staviti na raspolaganje budućoj Koordinacijskoj središnjici za pomoć Ukrajini (ukrajinskom narodu, ukrajinskim prognanicima i osobama raseljenim iz Ukrajine ) u Republici Hrvatskoj, kako bi zbrinjavanje izbjeglica bilo što bezbolnije. Vladika dobro poznaje ukrajinsku povijest jer je boravio u Ukrajini, a govori ukrajinski jezik, tako da je cijela ova tužna problematika njemu vrlo bliska. Osim toga, mnogi izbjeglice pripadaju nekoj od ukrajinskih eparhija grkokatoličke crkve.

Vladika Stipić je svoje biskupijsko sjedište za stalno smjestio u Križevce, gdje se nalazi i prekrasna grkokatolička katedrala. Ta je odluka po mišljenju pisca ovih redaka vrlo mudra i siguran sam kako su je križevački građani i političko čelništvo dočekali s oduševljenjem. Vladika je ugodan sugovornik, dobronamjeran i vrlo obrazovan svećenik.

Bez velikih riječi i velikog uvjeravanja shvatio je što želimo i složio se. Naravno, uz odgovarajuću proceduru koja mora tome prethoditi.

Vladika, mons. Milan Stipić
(Snimio Đ. Vidmarović)

Mons. Stipića papa Franjo ustoličio je 8. rujna 2020. na stolicu jedine grkokatoličke biskupije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Vladika je rođen 28. prosinca 1978. u Bosanskom Novom u BiH. Međutim, djetinjstvo je proveo u Lipiku, gdje je i kršten, tako da ga mi iz Slavonije držimo „svojim“ čovjekom. Osnovnu školu pohađao je u Lipiku i zbog ratnih zbivanja u Zagrebu i Čazmi. Tijekom Domovinskog rata 1993. upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu i započeo svećeničku formaciju u međubiskupijskom dječačkom sjemeništu. Godine 1997. ušao je u Grkokatoličko sjemenište Križevačke eparhije te je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz redovni studij aktivno se bavio crkvenom glazbom istočnoga obreda. Za svećenika je rukopoložen 18. listopada 2003. u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima. Prvu svećeničku službu obnašao je u žumberačkim župama Kašt i Radatovići. Zbog marljivog rada godine 2007. dodijeljen mu je naslov protojereja i povjerena skrb za grkokatolike u Dalmaciji. O njima se malo znade i nisu do tada imali svećenika na svome prostoru. Od 2012. do 2019. protojerej Stipić bio je župnik u Jastrebarskom. Njegovo napredovanje se nastavlja. Papa Franjo imenuje ga 18. ožujka 2019. apostolskim upraviteljem sede vacante (dok je biskupska stolica upražnjena) Križevačke eparhije. Za biskupa je zaređen 17. listopada 2020. u Križevcima.

Vrlo me se dojmila činjenica što je vladika povodom svoga biskupskoga posvećenja objavio vrlo ukusnu i likovnim prilozima bogato opremljenu knjigu „Grkokatolička Križevačka eparhija“. Autor teksta je o. Danijel Vranešić. U ovoj monografiji nalazimo i kraći opis tumačenja grba novoga biskupa. Ti grbovi su vrlo zanimljivi s heraldičkog i teološkog gledišta. U središtu grba mons. Milana Stipića nalazi se polukružni štit s jednostavnim plavim poljem. Srebrni osmerokraki križ smješten je u sredini štita, a oko tri kraka križa na vrhu, tri zlatne šestokrake zvijezde. Izvan štita nalaze se tri oznake biskupskog reda: kruna (mitra), križ te biskupski štap. Uokolo štita ispisano je geslo na traci sa srebrnom podlogom „Živjet ću i kazivat ću djela Gospodnja“ (Ps 118,17). Plava boja štita označava sigurnost, povjerenje i postojanost, ali i boja koja simbolizira Kraljevstvo nebesko koje nam je otvoreno Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem. Također boja je to koja se, kao i osmerokraki srebrni križ, nalazi na grbu grada Križevaca, središtu eparhije. Vrijedi ovdje istaknuti kako su križevačke barokne crkve i kapele tako raspoređene da tvore oko grada križ, te tako potvrđuju rimovanje imena grada s njegovim geografskim položajem i crkvenim titularom (Uzvišenje Svetoga Križa). Simbolika osmerokrakog križa je višestruka. Osim već spomenute simbolike, križ je to koji označava i tri križa na brdu Kalvarije, ali u misao doziva i oblik Kristova križa. Tri zlatne zvijezde također imaju višestruko značenje: već spomenuti Kristov pashalni misterij (muka, smrt i uskrsnuće), ali također povezane su i sa biskupskim geslom jer biskup kroz svoju službu živi i kazuje Gospodinova djela koja iščitavamo u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zvijezde predstavljaju Presveto Trojstvo kao i Svetu Obitelj: Isusa, Mariju i Josipa. Što se tiče simbolike vanjskih oznaka, biskupski štap, mitra i križ označavaju da je nositelj grba biskup istočnoga obreda budući da je pod tim znakovima prepoznat dok slavi liturgiju.

Nakon ovog zanimljivog uvodnog teksta slijede vrijedni povijesni i kulturno povijesni prilozi. Prvi od njih odnosi se na povijesni razvoj Križevačke eparhije i sadrži poglavlja: „Marčansko vladičanstvo od 1611. godine“. Drugo poglavlje odnosi se na „Osnutak i kanonizaciju Križevačke eparhije 1777. godine“, dok nas treće poglavlje upozorava na teritorijalnu izmjenu Križevačke eparhije. Nakon ove prve cjeline autor je izdvojio „Redoslijed grkokatoličkih marčanskih i križevačkih vladika 1611. – 2020. godine“.

Drugi dio monografije, „Povijesni prilozi“, sadrži slijedeće cjeline: „Nastanak grkokatoličke Slavonske eparhije 1699. sa sjedištem u Pakracu“. U ovoj cjelini koja obrađuje malo poznatu temu autor nas upoznaje sa Petronijem Ljubibratićem i patrijarhom Aresenijem III zvanim Černojević. Slijede zanimljivi odlomci: „Kraj grkokatoličke eparhije u Pakracu“ i „Pokušaj obnove Slavonske biskupije“. Slijedi tematska cjelina „Grkokatolici u Dalmaciji“ i podnaslovom „Stratonička – dalmatinska grkokatolička eparhija“. Ova je tema široj javnosti malo poznata stoga vrlo intrigantno djeluju naslovi kao što su: „Unija mitropolita Epifanija Stefanovića i kaluđera manastira Krke (Vir kod Zadra, 1. XI. 1648.)“; „Unija episkopa Nikodima Busovića i sjedinjeni (grkokatolici) u gradovima i dalmatinskom zaleđu (Venecija, 20. lipnja 1693.). Stratonička biskupija“; „Sjedinjeni korepiskop Nikola Metaksa (11. svibnja 1711.)“; „Razdoblje bez hijerarhije“; „Novo razdoblje za Grkokatoličku crkvu u Dalmaciji – 19. stoljeće“; „Unija dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića i grkokatoličko sjemenište u Šibeniku“; „Vojno i civilno grkokatoličko dušobrižništvo u Zagrebu i unija pravoslavnih svećenika iz Petrova Polja kod Drniša“; „Život grkokatolika u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća“; „Kanonska vizitacija 1895. i stanje u Dalmatinskom vikarijatu krajem 19. stoljeća. Kričke, Baljci, Vrlika, Dalmatinski vikarijat u 20. stoljeću“. Novo poglavlje obrađuje temu „Grkokatolici u Lici“. Unutar ove teme nalaze se poglavlja „Marčanski vladika Pavle Zoričić vizitira Viliće i Brlog“; „Marčanski vladika i Isajia Popović vizitira u Donjem Lapcu i Kosinju“; „Daljnji tijek crkvenog života grkokatolika u Lici – 18. stoljeće“; „Vladika Teofil Pašić i grkokatoličko vladičansko sjedište u Plaškom“; „Razdoblje nakon odlaska vladike Teofila Pašića iz Like“; „Tržićka unija 1820. godine“; „Sjedinjeni (grkokatolički) svećenik Nikola Gačeša“; „Nikolin prijatelj i kum pop Petar Glavaš“; „Tounjski župnik Ivan Radošaj“; „Sklapanje unije“ i „Povratak u Tržić i tragična smrt Nikole Gaćiše“.

Monografija je obogaćena vrlo lijepim fotografijama fresaka križevačke katedrale, povijesnih artefakata i nekih povijesnih fotografija. Međutim, smatram nedostatkom odnosno propustom autora što ispod reprodukcija nije naveo autora i naziv slike. To je vrlo važno zbog toga što je križevačka grkokatolička katedrala prava galerija hrvatskog povijesnog slikarstva.

Na kraju, monografija koju smo predstavili vrijedan je i ukusan prilog svečanom obilježavanju ustoličenja mons. Milana Stipića na tron vladike grkokatoličke Križevačke eparhije.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.