Esad Jogić - in memoriam

Nakon teške bolesti zauvijek nas je napustio 2. ožujka 2022. u 81. godini života, poznati hrvatski književnik, Esad Jogić. Rođen je 1. svibnja 1941. u Prijedoru. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu. U Zagrebu je 1984. diplomirao na Grafičkom fakultetu. Time postaje prvi diplomirani grafički inženjer u BiH. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Objavio je oko 10 knjiga proznih i pjesničkih tekstova u listovima, revijama i književnim časopisima poput: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most - The Bridge. Njegova djela su prevedena i na druge jezike.

S lijeva na desno: akademik Ante Stmać, T. M. Biolosnić, Esad Jogić, Đuro Vidmarović, Stjepan Čuić i Bramimir Bošnjak u DHK, 2014. godine

Esad Jogić je prozaik koji se iskazao i kao dobar pjesnik. Cijeli književni vijek kao i radni proveo je u Zagrebu. Bio je čovjek vedar i komunikativan, široka narodna duša, ali čvrste hrvatske slobodoljune i državotvorne orijentacije. Imponirao mi je svojom tolerancijom i stavom kako Hrvati trebaju biti ponosni što mogu biti višekonfesionalan narod. Za njega islamska vjera u kojoj se rodio nije bila razlog za separaciju. Odbijao je bošnjaštvo kao etničko određenje za sebe, ponosan što je dio plemenite hrvatske nacije, njezine prošlosti i sadašnjosti, njezine povijesne sudbine. Obitelj mu je strašno stradala u četničkom zločinu, u Domovinskome ratu, nakon okupacije rodnoga mjesta i tu strašnu činjenicu nikada nije prebolio.

Esad Jogić je živio u sebi dva života: jedan kao inženjer, a drugi kao književnik. Na hrvatsku književnu pozornicu stupio je 1980-ih godina kao pjesnik, dok se početkom 1990-ih godina djelatno uključio u književnost i u njoj djeluje do danas.

Esad Jogić i učenici Osnovne škole „Josip Kozarac“ u Piljenicama

Esad Jogić pripada skupini hrvatskih književnika koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, ali koji u svojim knjiženim djelima kao predmet literarne obrade pa i istraživanja koriste fenomen Bosne u njezinom historijskom, etnografskom, geografskom i fatalističkom sadržaju. Na taj se način vrlo uspješno nadograđuje snažnim literarnim diskursom, ali i vlastitim senzibilitetom na Ivu Andrića, Mešu Selimovića i Ivana Aralicu. Jogić je pokušao shvatiti tragiku i uzvišenost povijesnog usuda njegove rodne Bosne i njegovoga hrvatskoga naroda u njoj, a ponajviše čudesan odnos između zla i dobra, ljubavi i mržnje koji prožimaju njezin fatalizam. Pri tome u svojim radovima polazi od povijesti pa sve do naše suvremenosti odnosno Domovinskog rata pronalazeći tu dramatičnu i čudesnu konstantu.

 Esad Jogić je uvijek bio na strani stradalnika, patnika, njegovi junaci su mali ljudi koje uništava žrvanj povijesti u kojemu dominira zlo. Ističem kao primjer roman „Mrtvi vlak“. U njemu autor svjedoči o mukama nemoćnih stradalnika i nevinih žrtava, a žrtve nema bez zločinaca, što znači kako autor piše i o neljudskim postupanjima ratnih zločinaca, tih jezivih čudovišta koje su, mnogi voljeli i smatrali dobrim ljudima. Vlado Pandžić u predgovoru ovome djelu ističe: „Fabularne poveznice znakovito približavaju teško opustošene i zločinima ponižene Slavoniju i Bosnu, a autor kratim rečenicama jezgrovito i poticajno predočuje duboku sućut s nemoći i tugom pred sotonskim zlom“. Profesor Pandžić u nastavku zaključuje: „Autor poradi ratne stvarnosti napušta specifično divljenje ljepoti slavonskih i bosanskih krajolika te naglim napuštanjem očaravajućih vidika svjedoči kako ratna žurba, metež i panika udaljavaju čovjeka od promatranja i snatrenja“.

Esad Jogić u Piljenicama, 2015. godine

 Jedan od romana Esada Jogića koji je privukao veliku pozornost naše javnosti svakako je roman „Drinske mučenice“. Objavljen je u zagrebačkoj „Nakladi Đuretić“ uoči pastoralnog pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini. Riječ je o snažnom književnom djelu u kojem se autor ozbiljno pozabavio krvavom i bolnom sudbinom časnih sestara koje su u prosincu 1941. četnici nasilno uhapsili u njihovom samostanu „Marijin dom“ na Palama kod Sarajeva i kroz duboki snijeg i mećavu vodili na nepovratni križni put po brdima i šumama Romanije prema Goraždu i rijeci Drini. Ondje su radije izabrale smrt nego četničko silovanje. Ovo djelo, treba naglasiti nije hagiografija beatificiranih drinskih mučenica već roman o strašnome zlu koje je učinjeno nad nevinim žrtvama. Na 200 stranica autor čitatelje suočava s vječitom borbom dobra i zla, s patnjom i nepravdom te iracionalnom mržnjom konkretnih, dakle imenom i prezimenom navedenih zapovjednika četničkih formacija prema ženama čija je krivnja bila samo u tome što su pripadale katoličkoj vjeri.

Osim Drinskih mučenica, bez mogućnosti šire elaboracije skrenuo bih pozornost čitateljima na dvije njegove knjige: „Fratar Anđel i druge priče“, te „Mrtvi vlak“. Kao književni prikazivač mogu kazati da Esad Jogić doista unosi novu svježinu i novo poimanje složene tematike života i povijesti u Bosni i Hercegovini. Premda osuđuje zlo i imenuje zločince on nije književnik koji njeguje govor mržnje. Štoviše, Jogić nudi jedno novo iščitavanje međukonfesionalnih odnosa u BiH tražeći u tim odnosima etičke vrijednosti koje nemaju dodirne točke sa zlom i nositeljima zla. Zbog toga treba čitati djela Esada Jogića kako bismo se oslobodili crno – bijelog odnosa prema povijesti naroda u ovoj susjednoj zemlji koja je domovina i hrvatskoga naroda.

Esad Jogić čita svoje stihove u Piljenicama, uz rijeku Pakru, u okviru književnih
susreta „Rijeka, šuma, nebo“

Moje rodno selo Piljenice i moj zavičaj Esadu duguju veliku zahvalnost za poštovanje koju nam je iskazivao i radost koju nam je donosio sudjelovanjem na književnim susretima „Rijeka, šuma, nebo“. Ja osobno, izgubio sam prijatelja, a u ovim godinama novi se prijatelji teško nalaze. Zbog toga je gubitak starih nenadoknadiv.

Esade, neka Alah bude milostiv Tvojoj duši. Počivao u svojoj voljenoj hrvatskoj zemlji. Tvoje književno djelo će živjeti vječno.

Đuro Vidmarović