Irfan Mensur, dvostruki aristokrat, srpski kazališni umjetnik multikonfesionalnoga formata - kao pjesnik iz očaja

Prilog poznavanju života srpsko-bošnjačkoga glumca i redatelja

Na Portalu HKV-a objavio sam 12. siječnja 2022. članak „Mitologizacija jedne suvremene srpske autorske pjesme“, potaknut zanimljivom pojavom u društvenom i glazbenom životu susjedne nam države. Riječ je o skladbi slovenskoga glazbenika Roberta Pešuta Magnifica „Pukni zoro“. Da nije političko vodstvo tzv. Republike Srpske ovu pjesmu pretvorilo u izraz svojih šovinističkih nastojanja, davši joj velikosrpsko promidžbeno značenje, ostala bi ono što i jest – jedna od normalnih popularnih srpskih skladbi, nama u Hrvatskoj kao takva nezanimljiva. Sada bih želio poštovane čitatelje upoznati s još jednim sličnim, ne i istovjetnim glazbenim slučajem, ali jednako znakovitim, pa i zanimljivim. Zanimljivim i nama u Hrvatskoj jer se posredstvom autorova rodoslovlja ova skladba tiče i Hrvata.

Radeći na knjizi „Preživjeti pandemiju“ (Amsterdam – Zagreb, 2022.) „susreo“ sam mladoga srpskoga dječaka-pjevača (danas je već 20-godišnji student Muzičke akademije u Beogradu), Žarka Pribakovića koji je kao pučkoškolac sjajno izveo svjetski poznatu Cohenovu „Aleluju“. Ova je skladba u vrijeme samoizolacije imala za mene posebno značenje. Međutim, pored „Aleluje“ i rečene „Pukni zoro“, još me se dojmila jedna od Pribakovićevih videosnimaka objavljenih na YouTubeu, jer je bila intrigantna, a nepoznata. Riječ je o pjesmi lijepoga naziva „Plava ptica“. Dječak ju je izveo na, kako je pisalo u potpisu, „Svetosavskoj priredbi“ svoje škole „Čaki Lajoš“, u Bačkoj Topoli, 18. veljače 2015. godine. To bačko mjesto pretežito je nastanjeno pripadnicima mađarske nacionalne manjine.

Svetosavska priredba u Osnovnoj školi „Csáki Lajoš“  u Bačkoj Topoli. Žarko Pribaković u prvom planu.

Pjesmi je prethodio mali scenski prikaz, sa Žarkovim pjevanjem Psalma 136, u čast srednjovjekovnoga srpskoga princa Rastka Nemanjića, poslije kanoniziranoga pod imenom sv. Sava. Budući da je Bačka Topola nastanjena mađarskom nacionalnom manjinom kao većinskom u populaciji mjesta, logično je zaključiti kako su i mali Mađari izvodili ovaj prigodni igrokaz u čast vodeće svetačke osobnosti srpskoga naroda. Volio bih da je tako i u Hrvatskoj, odnosno da u školama gdje su učenici srpske manjine u većini, zajedno s Hrvatima i ostalima, izvode recital posvećen, ako ne bl. Alojziju Stepincu, onda, recimo kraljici Katarini Kosača, ili svakako, povijesnoj temi pokrštavanja Hrvata (književnih djela o tome imamo mnogo!). Snimka iz Bačke Topole govori o odnosu tamošnjih Mađara prema državi većinskoga naroda. Tu nije riječ isključivo o vjeri, jer kada bi tako bilo, male Mađare koji su ili rimokatolici, ili kalvinisti, slavljenje srpskoga pravoslavnoga svetca ne bi obvezivalo. Meni kao povjesničaru po struci, slušajući i gledajući navedenu snimku, nametnulo se pitanje: koliko oni, ali i mali Srbi – osnovnoškolci, znadu o sv. Savi?

„Plava ptica“

Tekst pjesme „Plava ptica“, koju je dojmljivo izveo dječak Žarko, pomalo odudara od naziva svečanosti „Svetosavska priredba“. Zašto? Osim riječi „princ“ ništa drugo ne upućuje na kult sv. Save. Tekst je više panteistički nego konfesionalan. Estetski vrlo relevantan. Stoga sam si dao truda i istražio tko je autor „Plave ptice“. Prije nego što doznaš što sam „otkrio“, dragi moj čitatelju, poslušaj s koliko emocija Žarko, srpski dječak-pjevač, izvodi ovu skladbu.

 Dječak Žarko izvodi lijepu vjersko-političku (!?) pjesmu „Plava ptica“ Irfana Mensura
(izvor: YouTube)

Evo što sam doznao o pjesmi „Plava ptica“. Autor teksta je, na moje veliko iznenađenje, glumac kojega smo često gledali u vrijeme bivše države – Irfan Mensur, a glazbu je skladao Sanja Ilić. Napisana je za potrebe beogradskoga Jugoslavenskog dramskog pozorišta (kazališta) za istoimenu predstavu.

Tekst pjesma iz predstave „Plava ptica“ Irfana Mensura:

Duboko, dublje, još dublje…
tonem u plavo još plavlje…
letim visoko, još bih gore,
slutim nevinost tek rođene zore…

Svemir, svilen i plav ko krv princa,
plavi vojnik na putu do sunca…
sa nadom jaše na plavoj ptici,
čujem tišinu, oko mene su krici…

Moj bog ima plave oči,
moj bog je protiv kraljeva noći,
da letim ko drugi tražim pravo,
sklopit ću ruke i misliti plavo…

Moj bog ima plave oči,
moj bog je protiv kraljeva noći,
da letim ko drugi tražim pravo,
sklopit ću ruke i misliti plavo.

Povuci i mene u tu svilu…
budi nježan… nemoj na silu…
šapni mi tajnu svevišnju i plavu,
možda zajedno taknemo slavu…

Moj bog ima plave oči,
moj bog je protiv kraljeva noći,
da letim ko drugi tražim pravo,
sklopit ću ruke i misliti plavo.

Moj bog ima plave oči,
moj bog je protiv kraljeva noći,
da letim ko drugi tražim pravo,
sklopit ću ruke i misliti plavo…

Glazba: Saša Ilić
Tekst: Irfan Mensur

Činjenica da je pjesma „Plava ptica“ uključena u svečanost „Svetosavske priredbe“ otkiva novi oblik mitologizacije suvremenih (skladanih) pjesama u srpskoj javnosti. Kao što pjesma „Pukni zoro“ nema veze s borbama na Kajmakčalanu, tako ni „Plava ptica“ nema veze sa sv. Savom. To je očito svakomu tko pročita sadržaj pjesme. Ova je pjesma bila autorov krik očaja i ujedno molba i vapaj u vrijeme kada su ga silom istjerali Miloševićevi pristalice iz Beograda i Srbije, gdje mu je bio dom i gdje mu živi obitelj. Kako otkriva njezin sadržaj, pjesma ima specifičnu vjersko-političku poruku. Napisana je kao prosvjed protiv Miloševićeva režima i možemo ju smatrati više prosvjednom, nego konfesionalnom pjesmom. Sakralizacijom je neutralizirana izvorna predmetno-tematska razina pjesme. Njezina slobodarskoga protuvelikosrpskoga naboja je nestalo, a umjesto toga „Plava ptica“ je postala dio svetosavske adoracije. Čini se kako je to izvedeno na vrlo promišljen način, što znači uspješno. A autor Mensur nije imao ništa protiv. Dječak Žarko, kao i sva djeca koja su sudjelovala u „Svetosavskoj priredbi“ vjerujem kako nisu znala ove detalje. S druge strane, uvrštavanje „Plave ptice“ u kontekst srpske eminentno vjersko-nacionalne manifestacije, stavlja ju u novu situaciju koja nadilazi njezinu prvobitnu nakanu. Riječ je o mitologizaciji na vjerskoj osnovi.

Zbog čega ovaj članak? Pjesma „Plava ptica“ je glazbeno uspjela, a posredstvom rodoslovlja njezina autora može biti zanimljiva i nama u Hrvatskoj. Zbog toga ću ukratko predstaviti (da nije Žarka Pribakovića ne bih nikada čuo „Plavu pticu“ i zahvalan sam dječaku na tome), njezina autora – Irfana Mensura, koji je upravo proslavio 70. rođendan.

Irfan Mensur podrijetlom je (po majci) Hrvat, aristokratskoga roda

Irfan Mensur (Sarajevo, 19. siječnja 1952.) srpski je glumac, kako piše u njegovu životopisu, bošnjačke narodnosti, rođen u aristokratskoj muslimanskoj obitelji, redatelj, scenarist i pedagog. Gimnaziju je završio u Nišu gdje je živio s ocem i maćehom Mimom Vuković. Glumu je diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti. Bio je član JDP-a od 1974. do kraja 1990. godine. Dobitnik je dvije godišnje nagrade koje dodjeljuje JDP. Bavi se kazališnom pedagogijom i režijom. Mensur je ostvario zavidnu i višegodišnju karijeru, ali njegov privatni život daleko je zanimljiviji. Rođen je u Sarajevu kao Irfan Kurić. Njegov otac Mensur Kurić rodom je iz Niša, a potječe iz begovske obitelji iz Donjeg Vakufa, dok mu je majka, Nada Wasche, potomak hrvatske aristokratske obitelji Alaupović. Bilo bi dobro istražiti kako je ova obitelj preživjela slom carske i kraljevske (K.u.K.) monarhije i stvaranje prve Jugoslavije, kada je većina begovskih i inih uglednih muslimanskih, danas bismo rekli bošnjačkih, obitelji bila „motivirana“ iseliti se u Tursku. Vjerojatno je tomu razlog i ženidba hrvatskom aristokratkinjom.

Irfan Mensur

Podsjećam kako je glumčev bliski rođak, dr. Tugomir pl. Alaupović, bio pristalica jugointegracije s pozicija tajne političko-terorističke organizacije „Mlada Bosna“. Radio je kao srednjoškolski nastavnik i bio profesor dr. Ivi Andriću, možda i više od toga, jer je sudjelovao u životnim opredjeljenjima i političkoj karijeri velikoga pisca. Kao ministar za vjerska pitanje u prvoj Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prof. Alaupović povukao je u Beograd, u svoje ministarstvo, kao provjerenoga istomišljenika Ivu Andrića, koji je vrlo brzo na tim pozicijama izgradio briljantnu diplomatsku karijeru.

S majčine strane Mensur ima, dakle i hrvatske aristokratske korijene. Naravno, zbog ove činjenice ne pada mi na pamet prisvajati ga. Međutim, prilika je obznaniti i malo povijesti obitelji Alaupović.

Alaupovići su stara hrvatska plemićka obitelj

„Alaupovići su jedna od najpoznatijih srednjovjekovnih obitelji u Bosni, čiji potomci danas žive ne samo u srednjoj Bosni nego i u Hrvatskoj. Korijeni Alaupovića sežu do 1333. godine, kada se prvi put spominju u pisanim dokumentima, a njihovo podrijetlo veže se uz rudare Sase u Fojnici. Legenda o ovom rodu govori da je neki njihov predak po imenu Šćito Hlapović, kao njihov mogući praotac iz spomenute povelje Stjepana II. Dabiše, a i u 'Istoriji narodnog predanja' Vlajka Palavestre, bio rudar i da je bio zadužen da svako jutro budi rudare u Fojnici uzvikom 'alle auf', što na njemačkom jeziku znači: 'svi ustajte'. Tako on u narodu dobi nadimak alaup, a od tog nadimka s vremenom posta prezime Alaupović koje se prenosilo s koljena na koljeno sve do danas. Prvi s tim nadimkom spominje se izvjesni Stjepan.

Alaupovići su već u 14. i 15. stoljeću bili plemići, a njihov obiteljski grb može se naći u nekoliko različitih grbovnika.

Članovi ove obitelji bavili su se raznim poslovima, ali najjača njihova strana od 1885. do 1912. godina bila je trgovina, a njihov najpoznatiji predstavnik u ovom cehu bio je Franjo, trgovac željezom i željeznom robom. Bili su članovi ovog roda uspješni i u podizanju i poslovanju pilana. U knjizi grupe autora: 'Fojnica kroz vijekove' spominje se Alaupova pilana, vlasništvo Tome i Franje Alaupovića....

U plejadi poznatih Alaupovića ovaj put vrijedi se sjetiti Tugomira Marka Alaupovića (1870-1958), poznatog pjesnika, pripovjedača, autora 'Napretkove' himne, političara i ministra vjera u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim Marka, nadbiskupa vrhbosanskog (1885-1979), te još 13 svećenika iz ovog roda koji se zovu: Antonius, Petar, Marko, Vinko, Pavao, Juro, Vico, Anto, Andrija, Georgijus, Dragutin te Anzel-Franjo... Još jedan kuriozitet u svezi s Alupovićima. Ova fojnička obitelj prva je bosanskohercegovačka obitelj koja je nakon stvaranja današnje suverene Republike Hrvatske 1990., postala član Hrvatskoga plemićkog zbora u Zagrebu. Dogodilo se to u siječnju 1997. godine kada je diplomu Zbora primio Vladimir Alaupović. Tako danas mnogobrojna obitelj Alupovića, razasuta širom Europe i Amerike, svoje plemstvo 'dobiveno davnom zaslugom predaka prenosi rođenjem, ali i učvršćuje i odgojem i potvrđuje životom'.“ (Izvor: Rodoslovlje)

Iz životopisa Irfana Mensura (Sarajevo, 19. siječnja 1952.)

Otac Irfana Mensura bio je musliman, a majka kršćanka. Nakon razvoda roditelja odlazi iz Sarajeva, što doživljava veoma traumatično i teško podnosi godine provedene u Nišu kod oca i maćehe Miroslave Mime Vuković. Međutim, Mima je bila glumica, pa se preko njezinih prijatelja zainteresirao za glumu i odlučio upisati akademiju. Kada je maturirao, preselio se u Beograd i upisao glumu na Akademiji za pozorište (kazalište), film, radio i televiziju. Tada je promijenio prezime Kurić u Mensur, po očevu imenu. U jednom je intervjuu izjavio da je to učinio kako bi iza sebe ostavio nešto, kako bi stvorio jednu novu malu obiteljsku lozu te dodao da su roditelji znali za njegovu namjeru i nisu joj se protivili.

Nakon završetka Akademije bio je marljiv i djelatan na filmu, televiziji i u teatru, pa se većina njegovih ostvarenja sada već smatra antologijskim. Nakon što je srbijansko vodstvo počelo rat sa Slovenijom, a zatim agresiju na Hrvatsku i BiH, Mensur je 1992. zbog terora četničkih ekstremista morao pobjeći iz Beograda i nastaniti se u Sarajevu. Nakon pada Miloševića vraća se obitelji u Beograd.

Posljednjih 25 godina bavi se i kazališnom režijom, po vlastitom priznanju, možda čak intenzivnije nego glumom. Među predstavama koje rado izdvaja nalazi se i „Plava ptica”.

Kako je nastala „Plava ptica“

Pjesma „Plava ptica“ ostala je upamćena kao „glas razuma“ u teškim godinama za njezina autora, kada je bio zbog vjerske i etničke pripadnosti fizički maltretiran i istjeran iz Beograda. Slično su prošli hrvatski glumci, Milan Štrljić, Đokica Milaković s gospođom, poznatom glumicom Željkom Rajner, pjesnik i slikar Miro Glavurtić, pjevač Zlatko Golubović, pjesnik Petar Gudelj…

***

Mensur najavljuje suradnju s Mirom Gavranom

U jednome razgovoru s Mensurom, novinar je zabilježio:

„Mensur je skroman autor koji sebe ne smatra pjesnikom, nego samo čovjekom koji može 'muzici da pomogne da se neka misao uobliči', ali pjesme za koje je napisao tekst, poput kultne 'Plave ptice' i 'Ulice sa imenom sumnjivog heroja' uspješno traju godinama. Za Đorđa Davida je za album 'Balkan' od devet pjesama napisao osam. Za kraj razgovora otkrio je kako će se uskoro 'pozabaviti' monodramom koju će za njega preraditi Miro Gavran, najizvođeniji hrvatski dramski pisac, i s kojom će pokušati obići regiju (!??) i malo više se 'aktivirati' kao glumac. (Raduje me ova suradnja moga dragog kolege Gavrana s cijenjenim bošnjačkim intelektualcem, redateljem, glumcem, pjesnikom…).
Mensurov vjerski sinkretizam kao oblik traženja sigurne luke

U istom razgovoru novinar je zapisao: „Mensur se ne odvaja od brojanice na kojoj stoji Davidova zvijezda, polumjesec i križ i priznaje da ima svog Boga. („Sjedinio“ je judaizam, islam i kršćanstvo. Po mišljenju pisca ovih redaka riječ je o utjecaju bahajske teologije.)

Irfan Mensur s brojanicom

U razgovoru, pokazujući brojanicu koju mu je izradio kolega Bogdan Diklić, Mensur je rekao:

„Vjerujem u boga koga sam izmislio, koji je skup svih vjera. Njemu se svake večeri pomolim za zdravlje svojih sinova, obitelji, mojih prijatelja, za svoje zdravlje. Ja čak znam i kako on izgleda, ali ga nikada ne bih nacrtao, niti pričao o tome. To je samo moje i ja to ne bih ni s kim dijelio. Ja sam na neki način ateist koji vjeruje. Ne priznajem instituciju hrama, poštujem ju, ali ne priznajem, jer imam svog boga i svoj hram.“

Mensur o svojem obiteljskom stablu

Za tjednik „Novosti“ Mensur je dao intervju. Izdvajam dio u kojem se osvrće na svoje rodoslovno stablo.

„Vratit ću se malo na vaše obiteljsko stablo. Vi ste i pisali dosta, radili dramatizacije, režirali... Otac Mensur Kurić, rodom iz Sarajeva, potječe iz begovske porodice iz Donjeg Vakufa, a vaša majka Nada Vaške (Wasche) potomak je grofovske porodice Alaupović. S mamine strane imate češke, mađarske i hrvatske korijene. Je li vam ikad palo na pamet da ekranizirate svoju obiteljsku priču, koja je intrigantna, gledano kroz prizmu naših emotivnih, nacionalnih, geografskih isprepletenih mreža, kroz ova naša balkanska vremena?

- Zbog svoje genetike samo ponekad sam - stradao. Jer, čini mi se da sam živio u pogrješno vrijeme. Sada ne. Sada se ponosim svojom genetskom mrežom, ali bilo je jedno vrijeme kada sam zbog te genetske mreže bio samo kažnjavan. Ne mislim u smislu stvarne kazne, ali je bilo bogohulno izgovoriti da ne pripadaš nikome, bogohulno je bilo izgovoriti da si Jugoslaven. Znate, ja ne mogu pripadati nikome. Bilo bi previše egoistično da se opredijelim, jer se ne mogu opredijeliti, ja sam ateist koji vjeruje u Boga. Izmislio sam čak i svog boga, kao što sam izmislio i da ne pripadam nikome. Moja je religija časnost, a svom bogu pomolim se za zdravlje svoje obitelji, prijatelja i svoje lično. Ali to je Bog koji nema svoj hram. (Izvor: Novosti)

Noć kada je Mensur izgubio pravo biti čovjek

Jedne noći 1992. godine Mensur je morao napustiti Beograd.  „Te 1992. godine izgubio sam pravo biti čovjek jer su neki ljudi smatrali kako nemam pravo postojati i to su mi jasno stavili na znanje. U to vrijeme zvati se Irfan Mensur u Beogradu bilo je nepristojno. A Beograd me je odgajao, školovao, u mene ulagao. Nisam sebe osjećao kao neko strano tijelo. Međutim, pojavili su se ljudi koji su smatrali da sam strano tijelo i to mi pokazali upotrebom sile. Na silu čovjek koji ima iole intelekta može odgovoriti povlačenjem i pristati na to da je poniženje u tom trenutku jedan jedini moguć oblik života. Ali treba to poniženje i preživjeti. Preživio sam i vratio se. Bilo je tužno i ružno, bio sam ponižen, ali sve je to prošlo mojim prevladavanjem problema, odustajanjem od sredine koja me je odgajala i školovala, pa onda i povratkom iz inata.“ (Izvor)

(…)

„Svojevremeno ste režirali predstavu 'Plava ptica' u JDP koja je bila hit. Song koji prati pjesmu ostao je zauvijek. Pjeva se često kao neka vrsta slobodarske pjesme, pjesme 'protiv kraljeva noći'. Kako je biti na čelu projekta koji je ostao 'za zauvijek'?

- Što se same pjesme tiče, ona je nastala nekim čudnim spletom okolnosti. Njezino trajanje još je čudnije. Glumci su to otpjevali kao svoju himnu ugodnog rada na predstavi, a poslije toga to je prepjevano u gotovo stotinjak inačica, što zborskih, a cappella, poznatih pop i rock-pjevača... Čak sam čuo, dok sam bio u tzv. izbjeglištvu, da je jedan poslanik u Skupštini recitirao nekoliko stihova te pjesme, što sam primio kao jedan svojevrstan raritet. Ima još jedna priča, a to je da je u jednom trenutku Demokratska stranka razmišljala o tome da ta pjesma bude himna te stranke u vrijeme kada je ta stranka bila zaista demokratska stranka, i vrlo jaka i veoma važna. Do dogovora nije došlo, ali se ta pjesma pjevala na njihovoj konvenciji. Pjesma je ostala kao znak jednoga sivog vremena, ostala je možda zato što se bavi bojom. Plava ptica u siva vremena.“ (Izvor: Novosti)

Ponovno malo povijesti:

Naziv „Plava ptica“ nije izvorno Mensurov. Preuzet je iz istoimenog romana Mauricea Maeterlincka, belgijskoga književnika i dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1911. godine. Predstava Mauricea Maeterlincka iz 1908. godine doživjela je mnoge inscenacije i filmske adaptacije, počevši od predstave u režiji Stanislavskoga, preko opere Alberta Wolfa, do japanske animirane serije.

Priča kreće od toga da jedne zimske noći, dječak Tiltil i njegova sestra Mitil upoznaju vilu Berilin koja dolazi u njihov san da bi ih poslala u potragu za Plavom pticom. Susret s vilom donosi djeci sposobnost razumijevati tajni život stvari i životinja iz njihova bliskog okružja, pa tako Pas, Mačka, Voda, Vatra i Kruh postaju njihova pratnja na putu kroz svijet mašte, Zemlju uspomena (gdje se susreću sa svojom pokojnom bakom i djedom), Zamak Noći i Carstvo Budućnosti (gdje upoznaju djecu koja čekaju svoj red da se rode).

Priča o Tiltilu i Mitil na poetičan se način bavi velikim pitanjima kao što su život i smrt, prijateljstvo, ljubav, odanost i izdaja, i poručuje na kraju da nam je prava sreća najčešće pred nosom, i da ćemo ju naći u putovanju, a ne u stizanju na cilj, u traženju, a ne nužno u nalaženju, i u nesebičnosti, bez očekivanja nečega za uzvrat.
Potraga za Plavom pticom predstavlja na simboličan način potragu za srećom, a predstava na djeci blizak način govori o njezinoj relativnosti i neuhvatljivosti.

Melodiju za „Plavu pticu“, na riječi Irfana Mensura, napisao je Aleksandar Sanja Ilić, rođen 1951. godine u Beogradu. Poslije uspješne skladateljske karijere (između ostalog, njegov rad je i pjesma „Princeza“ iz 1984. koju su izvodili Dado Topić i Slađana Milošević) osnovao je grupu „Balkanika“ 1998. godine, koja njeguje izvorni etno-melos. Objavili su četiri albuma, od kojih posljednji „Ceeepaj“ prije četiri godine.

Sanja Ilic & Balkanika - Plava Ptica / Blue Bird

Nemam nakanu uvrijediti cijenjenoga glumca, ali iz intervjua koji sam citirao, a on ga je dao na znanje najširoj javnosti, očito je kako Mensur ima problema sa samoidentifikacijom, sa svojim etničkim identifikacijskim kodom. Kojemu narodu pripada, kojoj vjeri, kojoj kulturi…? Jugoslavenstvo je bilo lagodno i k tomu politički oportuno rješenje. Međutim, to je politički pristup fenomenu samoidentifikacije. Naglašavam kako je samoidentifikacija demokratsko pravo svakoga pojedinca i spada u ljudske slobode.

U Hrvatskoj je bilo sličnih slučajeva, gdje su probleme stvarali umjetnici s miješanim rodoslovljem, a bez integracije u hrvatsku kulturu. I danas to čine, sramoteći hrvatski narod i državu gdje god mogu, osim kada primaju masne honorare. Kafka takvih problema u svoje vrijeme nije stvarao. Bio je židov po vjeri – koje se nije odrekao, bio je Čeh po državljanstvu, – kojega se nije odrekao, a sva je djela napisao na njemačkom jeziku – kojega se nije odrekao. I danas ga ravnopravno smatraju dijelom svoje književne povijesti Izrael, Češka i Njemačka.

Teorijski gledano, Irfan Mensur je, naravno, Bošnjak, jer se kod Slavena, i gotovo svih Europljana, pripadnost narodu određivala prema ocu, a kod Židova to se čini po majci. Budući da je odrastao u Srbiji i kulturološki bio asimiliran u tu sredinu, on kao umjetnik pripada srpskomu narodu, odnosno srpskoj kulturi. Ali ako prihvatimo mogućnost da umjetnici mogu imati više domovina, onda kod Mensura nestaju dvojbe. Što će mu jugoslavenstvo koje u etničkom smislu ništa ne znači, a politički je vrlo kompromitirano. On je, po mojem mišljenju, doista srpski kazališni glumac i književnik, jer piše srpskim jezikom, obrazovan je u Srbiji i emotivno je vezan uz kulturnu baštinu toga naroda (što je normalno), ali je ujedno i bošnjački umjetnik, jer se nikada nije odrekao etniciteta svojega oca (i to je normalno).

Teza o umjetnicima s više domovina, ovoga umjetnika pretvara u most suradnje i osobu autentičnoga, multietničkoga i multikonfesionalnoga formata. Ako se s time složi, tada može javno priznati kako je baštinik dvostrukoga aristokratskog statusa: po ocu pripada turskom (bošnjačkom) begovskom rodu, a po majci i ocu hrvatskom aristokratskom rodu. U praksi to malo znači, ali je povijesna činjenica. Prihvatili ju ili ne prihvatili, to je činjenica. Irfan je doista, kako ga u Srbiji s pravom tituliraju: Gospodin.

Naslov „Plava ptica“ dao je jednoj svojoj pjesmi i poznati američki pjesnik Charles Bukowski.

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja želi izići van, ali ja je nalijevam viskijem i uvlačim dim od cigareta tako da kurve, barmeni i sitni trgovci nikad ne doznaju da je unutra.

Plava ptica

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi izići van,
ali ja sam previše opasan za nju,
kažem joj, ostani unutra,
neću
da te svatko
vidi.

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi izići van,
ali ja je nalijevam viskijem i uvlačim
dim od cigareta

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi izići,
ali ja sam previše opasan za nju,
kažem joj,
smiri se, zar me želiš raščerupati?
zar mi hoćeš sve zajebati?
zar mi hoćeš upropastiti prodaju knjiga u
Europi?

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi izići
ali ja sam pametan čovjek, pustim je van
samo ponekad noću,
kad svatko živ spava.
Kažem joj, znam da si tu,
i zato ne budi
tužna.
onda je vratim nazad,
i ona pomalo pjevuši
unutra,
ne dam joj da
umre.
I onda mi tako spavamo
zajedno
s našom
malom tajnom
i sve je to toliko lijepo da
bi čovjek mogao
zaplakati,
ali ja ne plačem,
a
ti?

Đuro Vidmarović