Podsjećanje na smrt Jasena Drnasina, mladog junaka Domovinskog rata, u Torontu, 27. studenoga 2006. godine

Prije petnaest godina u ovo vrijeme predbožićno vrijeme u Torontu je usmrćen Jasen Drnasin, jedan od najmlađih junaka Domovinskog rata. Rođen je u Splitu 1974., a kada je imao 10 godina preselio se s roditeljima u Kanadu, u Toronto. S nepunih 17 godina upisao se u kamp kanadske vojske i uspješno ga završio, da bi se 1992. godine vratio u napadnutu i okupiranu Hrvatsku i dragovoljno uključio u njezinu obranu kao pripadnik 4. gardijske brigade HV-a. Napunio je tek 18 godina.

Kao dragovoljac prijavio se u Hrvatsku vojsku 16. rujna 1993. godine. Nakon početne sumnjičavosti u 4. gardijskog brigadi, te potvrde da je odslužio rok u kanadskoj vojsci, Drnasin je prihvaćen. U njegovoj ratnoj biografiji bilježi se da je dana 26. veljače 1994. godine, u zadarskom zaleđu, na području Kašića prilikom neprijateljskoga granatiranja na prostoru zahvaćenom nepoznatim bojnim otrovima Drnasinu utvrđena intoksikacija. Nakon kraćeg oporavka, vraća se u postrojbu i priprema u noj za nova napadna djelovanja; raspoređen je za izviđanje na području Peruće.

Godine 1994. ozlijeđen je u koljeno desne noge. Krajem 1994. godine sudjeluje na livanjsko-dinarskoj bojišnici u napadnoj operaciji Zima 94, a kasnije, unatoč teškim vremenskim uvjetima, u operacijama Skok 1 i Skok 2. U srpnju 1995. godine aktivno sudjeluje u operaciji Ljeto 95, a zatim i u operaciji Oluja te, naposljetku, i u akcijama Maestral i Južni potez. Sa svojom postrojbom besprijekorno je odrađivao sve postavljene zadaće. Po svršetku oslobodilačkih operacija prijavio se i prošao testove kao kandidat za američku vojnu akademiju West Point koju je završio 2000. godine, a 1. srpnja te godine izmješten ju u Zagreb. Odlikovan je odličjima Ljeto 95 i Oluja. U Domovinskom je ratu sudjelovao 33 mjeseca i 15 dana.

Jasen Drnasin

Jasen Drnasin, izrazito psihofizički spremom i sa znanjem engleskog jezika, upućen je 1996. kao najbolji hrvatski kandidat na West Point gdje je prošao sva moguća najstroža opterećenja. Bio je jedan među 10 izabranih od 768 kandidata iz 128 zemalja na natječaju za tu prestižnu vojnu školu. Akademiju West Point završava 2000. godine. Bio je prvi hrvatski časnik koji je završio ovaj prestižan vojni fakultet. O opterećenjima, često nemogućim, koja je morao podnijeti pričao je svojim prijateljima u Hrvatskoj vojsci kad bi kratko dolazio u Hrvatsku, tijekom školovanja na West Pointu. Sve je izdržao i postao ponos Hrvatske vojske i Hrvatske uopće. Nakon toga vraća se u Hrvatsku, kada i počinju njegovi životni problemi.

Danas, kada je već 15 godina mrtav, mogu slobodno kazati, da, mogao je bez problema ostati u Torontu, nastaviti školovanje, živjeti i biti živ, kao i tisuće njegovih sunarodnjaka u ovoj zemlji. Motiviran ljubavlju za svoj narod krenuo je, premda, zapravo, dječak, u ratnu neizvjesnost.

Nakon diplomiranja očekivao je dobrodošlicu i odgovarajući tretman u Hrvatskoj vojsci.
Želio je u četvrtu gardijsku brigadu, ali navodno mu je general Petar Stipetić to odbio. Kažem, „navodno“, ali ako je drukčije, neka ovoga mladića ima na duši.

Pišem ovo kao roditelj: Jasen je završio cijenjeno vojno učilište s visokim ocjenama. Bio je savjestan, marljiv i predan pozivu. Vratio se radostan i ponosan u Domovinu i stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci, a onda se dešava obrat tipičan na Hrvatsku i jedna od velikih mrlja naše suvremene povijesti. Umjesto da mu se čestita, da ga se pohvali i stavi kao uzor na mjesto koje mu pripada prema školskoj spremi, a koje su dobili i drugi polaznici, on je bačen negdje duboko na marginu kao za kaznu, umjesto da je nagrađen. Nakon toga dolazi do njegove unutarnje drame i očito sloma živaca. Nije mogao podnijeti i nositi se s ovim mobingom. Ja to razumijem.

Tako marginaliziran, na žalost, Drnasin počinje pokazivati simptome PTSP-a. U jeku bolesti, on napada svoju djevojku nanijevši joj lakše ozljede nožem. Svi koji ga poznaju kažu da taj incident nije posljedica njegova karaktera, nego posljedica proživljenog rata i omalovažavanja koje je doživljavao. Djevojka mu je vrlo brzo oprostila napad, vjenčali su se i dobili dijete. Uslijedila su poniženja u MORH-u koja nije mogao tek tako podnositi. Svjestan da ga guraju prema suicidu, napustio je HV uz neveliku invalidsku mirovinu, a nakon nekoliko godina vratio se u Kanadu kako bi radio najteže fizičke poslova u građevinarstvu. Junak Domovinskog rata morao je zarađivati kruh svagdašnji kao „bauštelac“ dok su bitange iz tzv. „minhenske bojne“ zauzeli mekane fotelje s visokim plaćama.

Jasan Drnasin je bio istinski zaljubljen u Hrvatsku i Hrvatsku vojsku. Pročitao sam u neslužbenim izvorima kako je nakon West Pointa odbio ponudu Amerikanaca da kao njihov časnik bude u Južnoj Africi, s plaćom od 10.000 dolara mjesečno. Na kraju, nakon potpune zanemarenosti u Hrvatskoj, u očaju je zaključio da su ga u Hrvatskoj mnogi izdali. Neki hrvatski novinari-lešinari su ga, bez ikakvih argumenata, optuživali za drogu, alkohol i druge stvari, a on je imao uredne liječničke potvrde da je potpuno čist.

A onda se zbiva tragedija u Torontu koja, po meni nije do danas razjašnjena, jer su kanadske vlasti vješto sve relativizirale. Zbog navodnog sukoba s kanadskim policajcem u autobusu ovaj ga je poprskao sprejom za osljepljivanje, neki pišu suzavcem, a neki sprejom koji se zove paprena pjena. Uglavnom, taj sprej koji bi trebao imati ograničeno djelovanje, ovoga puta se pokazao kao smrtonosno sredstvo. Nakon višednevne kome Jasen Drnasin je umro. Čitao sam članak u kojem se navodi kako je Jasen Drnasin zapravo preminuo u kanadskoj bolnici od posljedica policijskoga batinanja, a nakon incidenta u gradskome autobusu.

„Kanadska policija pokušala je pronaći alibi u neuvjerljivom tumačenju da je Drnasinu zatajilo srce uslijed špricanja sprejom, no u to je malo tko povjerovao, posebice nakon informacije o teškim ozljedama glave“. Nisam istražitelj, ali ako su dosita ustanovljene ozljede glave, tada takve ozljede nije mogao izazvati sprej, pa makar bio i od paprike. Čitam dalje kako je „Drnasinu suzavac izazvao zastoj rada srca. Reanimiran je, ali je ležao desetak dana u bolnici na aparatima za održavanje života, praktički bez nade u oporavak“. Preminuo je u bolnici u Torontu 27. studenoga 2006. godine. Službeno je obznanjeno: „nakon sukoba s kanadskom policijom koji se dogodio nešto ranije, kada je u autobusu u Torontu bio iz blizine poprskan suzavcem od strane kanadskih policajca, što je dovelo do prekida rada srca nakon čega je nekoliko dana bio u komi“. Iako je izgledalo da će se opraviti, umro je 27. studenog u dobi od 32 godine. Pokopan je na Lovrincu, u Splitu. [Izvori: www.hkv.hr, vojska.net]

Sve dok se ne otvore arhivski izvori, a vjerojatno ni tada, nećemo saznati kakav je bio sastav toga spreja i zbog čega je na takav način Drnasin usmrćen. Kada sam prije četiri godine boravio u Torontu, moji sugovornici nisu niti znali za smrt ovog mladog heroja. Kanadske vlasti su tu smrt prekrile velom diskrecije i zaborava. A upravo kod njih je ubijen jedan mlad, častan i hrabar vojnik, jedan veliki talent i visoko obrazovani čovjek pred kojim je trebala biti sjajna budućnost. Iz njega je ostalo malo dijete, a što je još strašnije pao je u zaborav ne samo u Kanadi, nego i u Domovini za koju je bio spreman položiti život. Kanadu razumijem, ali Domovinu - nikako. Naime, tko će mi odgovoriti, zašto je prvi Hrvat s diplomom West Pointa uopće doveden u poziciju da odlazi iz Hrvatske vojske i da mora u Kanadi zarađivati za život na najtežim fizičkim poslovima, kao „bauštelac“?.

Drnasin je u trenutku smrti imao je samo 32 godine!

Boraveći u Kanadi uočio sam i to da moji sugovornici Hrvati nisu uopće bili upoznati s ponašanjem kanadskih časnika koji su kao tzv. mirotvorci boravili u Hrvatskoj i svjedočili protiv generala Norca u aferi „Medački džep“.

Za manje upućene citirat ću o tome tekst iz Wikipedije:

Medački džep bilo je područje u neposrednoj blizini grada Gospića, koje se prostiralo četiri do pet kilometara u širinu, te pet do šest kilometara u dužinu. Obuhvaćalo je mjesta Divoselo, Čitluk i dio Počitelja te brojne male zaseoke. Tijekom Domovinskog rata; od 1991., do rujna 1993., nalazilo se u sklopu samoproglašene tzv. Republike Srpske Medački džepKrajine. Riječ je bio u prvenstveno seoskom kraju, gdje se šume izmjenjuju s poljima. Prije oslobađanja ovog područja tu je živjelo oko 400 stanovnika srpske nacionalnosti.

Operaciji Medački džep prethodile su tijekom 1993. učestali topnički napadi i djelovanja diverzantskih skupina snaga 15. korpusa "Srpske vojske Krajine (SVK)" nastojeći preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu Ličkog bojišta. Povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. "SVK" je u svoje vojne postrojbe uključivala sveukupno sposobno stanovništvo. Postrojbe Civilne zaštite popunjavali su stanovništvom koje nema vojni raspored i ne podliježe vojnoj obvezi: muškarcima starijim od šezdeset i ženama starijim od pedeset godina. U televiziji pobunjenih hrvatskih Srba, pokazivani su TV-prilozi o "babi" Danici Obradović iz Divosela koja rukuje teškom strojnicom M2 Browning i minobacačem, te se hvali kako je osobno zarobila jednog hrvatskog vojnika.

Uoči hrvatske ofenzive na Medački džep, srpska je strana provodila taktiku iznenadnih, kratkotrajnih, dobro pripremljenih i odmjerenih udara malim diverzantskim skupinama na hrvatske položaje, koje su kombinirali s iznenadnim topničkim napadima na šire područje grada Gospića. U jednoj takvoj diverzantskoj akciji na padinama Velebita, 4. rujna 1993. ubijena su i masakrirana dva hrvatska policajca dok su trojica ranjena. Također, prema mišljenju tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske - generala Bobetka, čitavo je područje bilo od iznimne strateške važnosti za Hrvatsku zbog križišta komunikacijskih linija između Zagreba i Splita s jedne, te Rijeke s druge strane. Pritom, Bobetko je smatrao da ona strana koja kontrolira Velebit, ujedno kontrolira i sveukupnu situaciju zbog čega je za hrvatsku stranu bilo bitno da se položaji koje je ondje držala specijalna policija i održe. Nakon što su zapovjednici Sačić i Markač izradili plan za onemogućavanje upada neprijatelja na spomenuti teritorij, isti je plan predočen i Bobetku, koji je predložio da se sve uklopi u plan aktivnosti Hrvatske vojske. Kodno ime koje je operacija dobila bilo je "Džep 93".

Borbeni raspored

Za potrebe operacije Džep 93., hrvatske snage formirale su dvije ojačane borbene grupe od koje je jednu činila 9. gardijska brigada Hrvatske vojske pod zapovjedništvom Mirka Norca, dok su drugu činili pripadnici Specijalne jedinice policije pod zapovjedništvom generala Mladena Markača. Potonja borbena grupa trebala se probiti s Velebita te se na određenom mjestu spojiti s Norčevom borbenom grupom koja je u napad kretala iz predgrađa Gospića i sela Bilaj. Time se je prostor Medačkog džepa trebao staviti u okruženje.

Napadna djelovanja hrvatskih snaga

Napadna djelovanja započela su 9. rujna 1993. u 6:10 ujutro, topničkom pripremom u trajanju od dvadeset minuta. Nakon nekoliko sati borbi, hrvatske snage ostvarile su proboj, a dvije borbene grupe uspješno su se spojile do 14:00 sati istog dana u selu Rajičevci. Budući da su prema planu dvije grupe išle jedna prema drugoj, hrvatske je zapovjednike zabrinjavala mogućnost "prijateljske vatre" prilikom spajanja. Admiral Domazet izjavio je da su pet sati nakon početka borbenih djelovanja tenkovi HV-a bili "upravo na onim položajima kako je bilo planirano". Nakon što je dvostruki obuhvat hrvatskih snaga uspješno dovršen a dvije borbene grupe spojene, na prostoru Medačkog džepa u okruženju je ostala jedna bojna (srp. bataljon) Vojske Republike Srpska Krajina (VRSK), te dio civila. Tada su uslijedile operacije čišćenja terena, te utvrđivanje radi protunapada VRSK koji se očekivao.

Srpski protuudari

Nakon što su hrvatske snage stavile Medački džep u okruženje, VRSK je ogovorila primjenom svoje strategije realne prijetnje, odnosno granatiranjem hrvatskih gradova i bojišnice dalekometnim raketnim sustavima M-87 Orkan i 9K52 Luna, prilikom čega su na meti našli Karlovac, Sisak i zagrebačko predgrađe Lučko. VRSK je također pokušala povratiti izgubljene položaje u Medačkom džepu, u čemu su ostvarili minimalne rezultate. Na kontinuirana raketno-topnička djelovanja VRSK, hrvatska je strana odgovorila zračnim udarom na paljbene položaje srpskih raketno-topničkih snaga na Baniji. U ovu borbenu zadaću je sa aerodroma u Velikoj Gorici krenuo dvojac HRZ-ovih MiG-ova 21 kojima su upravljali piloti Ivan Selak i Miroslav Peris. Iako su prema riječima Selaka piloti "dezintegrirali zadani cilj", prilikom povratka Perisov MiG oboren je iznad Vrginmosta, uslijed čega je Peris poginuo, dok se Selak u svom zrakoplovu uspješno vratio nazad na Pleso.

Povlačenje hrvatskih snaga

Nakon završetka operacije Džep 93, uslijedio je veliki pritisak UN-a na hrvatsku politiku da se hrvatske snage povuku iz Medačkog džepa zbog izvještaja o ratnim zločinima koje je UNPROFOR slao s terena, Hrvatska strana u konačnici je popustila pod tim pritiskom želeći izbjeći dodatni pritisak za vrijeme pregovora o prekidu neprijateljstava između Hrvata i Bošnjaka u BiH koji su se tada vodili u Ženevi, ali su vojnici na terenu dosta teško primili takvu zapovijed kad je ona došla do njih.

Prilikom cijele akcije pripadnicima hrvatskih specijalaca na nivou lokalnih zapovjednika postrojbi javno je čitana osobna zapovijed generala Markača da će biti sankcionirane prekoračene ovlasti pripadnika MUP-a, a u svezi čuvanja života i imovine civila na istom području, većinom pripadnika srpske nacionalnosti.
Navodna kanadsko - hrvatska bitka

Nakon što je UNPROFOR trebao preuzeti nadzor nad Medačkim džepom, Kanađani su tvrdili da je u noći s 15. na 16. rujna došlo do bitke između kanadskih mirovnih snaga u sklopu UNPROF-a i hrvatskih snaga. Za nju su i službeno nagrađeni. Generalni guverner Kanade i Vrhovni zapovjednik njenih Oružanih snaga Adrienne Clarkson 1. prosinca 2002. u Winnipegu navodi bivšem zapovjedniku 2. bataljuna Princeze Patricije pred više stotina vojnika da su ..." pripadnici 2. PPCLI Borbene grupe zadržali položaje i odbili hrvatske snage te dali lekciju Hrvatskoj vojsci i naučili ju da prestane sa stalnom taktikom "etničkog čišćenja" u Sektoru..."

U odgovoru na priznanje generalnog guvernera Clarkson potpukovnik Jim Calvin je rekao ..."to je manje od priznanja da se bitka stvarno dogodila.."

Prema kanadskim špekulacijama, u bitci je poginulo ili ranjeno 27 hrvatskih vojnika, pri čemu se pozivaju na neku snimku koju je navodno objavila HRT. U knjigama Tested Mettle i Chances for Peace ta brojka se na temelju glasina i neprovjerenih informacija napuhava i na 30 poginulih i stotinu ranjenih hrvatskih vojnika, međutim oni kanadski vojnici koji tvrde da su sudjelovali u spomenutoj bitci nisu vidjeli ni jednog mrtvog ni ranjenog hrvatskog vojnika, već svoje indicije temelje na tragovima krvi i zavoja koje su jutro nakon noćnog puškaranja navodno pronašli na položajima koje je prethodno držala HV. Časnik Rod Dearing koji je zapovijedao kanadskom satnijom na dijelu na kojem je navodna razmjena vatre između dviju strana bila najžešća, u kanadskoj dokumentarnoj seriji Turning Points of History: The Battle of Medak Pocket, tvrdi tek da "je siguran da su izazvali nešto štete" suprotnoj strani. Miroslav Međimorec tvrdi da je u potrazi za navodnom snimkom na kojoj Kanađani temelje brojku o 27 poginulih hrvatskih vojnika pretražio kompletnu arhivu HRT-a, no bez rezultata. Doduše, isti autor drži i mogućim da spomenuta snimka više ne postoji. Hrvatski službeni izvori pak navode da je tijekom cijele operacije Medački džep poginulo 10 hrvatskih vojnika, i nitko u bitci s Kanađanima. Srpski vojni izvori "RSK" ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku iako bi njima išla u prilog, a umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo na jednoj tiskovnoj konferenciji izjavio je:

– Ministarstvu savjetujem da pozove vojne atašee SAD-a (Herricka i Šarca) koji su svjedoci akcije te da pitaju Kanađane gdje su to “pokopali” 26 vojnika HV-a koje su ubili u izmišljenu sukobu, te dobili za to 800 odlikovanja..
U Medačkom džepu stradalo je 27 osoba koje se vode kao srpski civili. Ako su (kanadski unproforci) ubili 26 ljudi a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga jesu.

Nakon povratka u Kanadu, dio veterana koji su bili prisutni tijekom Operacije Medački džep patio je od zdravstvenih problema koje su u početku povezivali "s nečim što su pojeli, popili ili udisali u Hrvatskoj". Kasnije istrage pokazale su da su jednog od predvodnika ove grupe i ranijeg zapovjednika u Hrvatskoj zapravo otrovali njegovi vlastiti vojnici zbog njegove ratobornosti i straha za vlastite živote.

Kanađani Scott Taylor i Brian Nolan u navedenoj knjizi "Tested mettle" (objavljena 1998.) naveli su da je "operacija Medački džep" bila prijelomna točka u kojoj je nedvosmisleno dokazana "hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Srba i Hrvata"… Nanijeli su hrvatskome narodu veliku štetu. To je, očito, bila i nakana.

Dr. sc. Miroslav Međimorec u svojoj opsežnoj studiji koja je objavljena 2003. godine u znanstvenim časopisu "National security and the future" uz sadržaja navedene knjige zaključuje da je "takvim tumačenjem događaja u Medačkom džepu u pitanje dovedena suverenost hrvatske države, ratni zločini su postali hrvatska državna politika, a Međunarodna zajednica dobila dokaz koji je tražila da bi opravdala svoje tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji, svoju nedjelotvornost, pristranost i zadovoljavanje geopolitičkih interesa. Hrvatska je iz žrtve postala krivac za raspad Jugoslavije i rat... Posljedice su bili politički pritisci, usporavanje približavanja europskim integracijama teškoće u tranziciji i Haaški sud. Međunarodna je zajednica nakon Medačkog džepa prihvatila tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji kao "građanskog rata“ i podijelila jednaku odgovornost svih strana za taj rat". Značenje Medačkog džepa je da se javno mnijenje Zapada okreće od Hrvatske i izjednačava je s agresorom - Srbijom. Neoprostivi su zločini počinjeni tijekom te vojno-redarstvene akcije, ali zbog nje trebaju odgovarati počinitelji, ali Hrvatska - njezino političko-vojno vodstvo - po svemu zločin nije planirala, učinila, niti bi zbog toga treba snositi posljedice...

Premda je dr. Međimorec u svojoj historiografskoj studiji doista razotkrio netočnost svjedočenja kanadskih časnika, to nije pomoglo drugom mladom hrvatskom heroju, generalu Norcu, koji je također kao mladić obukao uniformu i dragovoljno krenuo o obranu Domovine, a nakon navedenog svjedočenja kanadskih časnika odležao 12 godina robije. Kanadske generale je nakon povratka u njihovu domovinu njihova Vlada nagradila visokim odličjima. Nije daleko od istine pretpostavka kako su jednako prošli i policajci koji su „sprejom“ sredili mladoga Jasena Drnasina, junaka hrvatskoga Domovinskog rata. I to je crna stranica suvremene svjetske povijesti. Ne bez razloga u poznatoj narodnoj pjesmi postoji stih: „Svaka tuđa zemlja, tuga je golema“.

Đuro Vidmarović

 

 

Pon, 23-05-2022, 11:20:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.