Luko Paljetak & Ivan Kramar: Dvoglasje za samoću, „FMC Svjetlo riječi“, Sarajevo, 2021.

Pjesnici, pa i glazbenici često zajednički stvaraju svoja djela. U najnovije vrijeme čine to i neki prozaici, ali najpoznatiji bio je ruski književni par Iljf i Petrov (Ilja Iljf /Ilja Arnoldovič Fajnzilberg, ruski: Илья Арнольдович Файнзильберг, 1897.-1937./ i Evgenij Petrof / Evgenij Petrovič Katajev, ruski: Евгений Петрович Катаев, 1903.-1942.). U ovom trenutku imam pred sobom vrlo zanimljivu i poticajnu zbirku stihova koji su autori dvojac, također vrlo značajni i zanimljivi ljudi: Luko Paljetak, akademik HAZU i u ovom trenutku najveće ime hrvatske suvremene književnosti, i fra Ivan Kramar, član Franjevačke redodržave „Bosna Srebrna“.

Kramar Paljetak 1 2

Inače, fra Ivan Kramar rođen je 1967. godine u selu Maljine, općina Travnik. Teologiju je studirao u Sarajevu i Zagrebu. Kao pjesnik pripada bosansko-hercegovačkom, ali i hrvatskom književnom korpusu. Redodržava „Bosna srebrna“ ima nešto drukčiji odnos prema nacionalnom identitetu od, recimo, Hercegovačke franjevačke provincije. Fra Ivan trenutno obavlja službu gvardijana franjevačkoga samostana u Pridvorju, u Konavlima,gdje održava i pjesničke susrete. Izabran je i za policijskoga kapelana za Dubrovačko-neretvansku županiju. Do sada je objavio nekoliko pjesnički zbirki: Na oltaru ljepote (2002), Kameno more (2019.), Čavji zime (2020.) i Dom od kože (2021.).Kada je detaširan za gvardijana u samostanu sv. Vlaha u Pridvorju, dao je zanimljivu izjavu:

„Prvi put kada sam došao u Konavle i kada sam na prvu stepenicu samostana stao, zaljubio sam se u njega. Nije mi uopće bitno jesu li me prihvatili Konavljani, nego to da sam ja prihvatio Konavle i da su upravo u ovom samostanu rođene i moje neke najbolje pjesme. Ovo je jako zanimljiv narod, zatvoren narod i nije čudo što su sve kroz povijest proživjeli. Na misu u samostan dolazi solidan broj vjernika, da nije bilo pandemije bilo bi još više. Ovdje se jako puno radi, vidi se taj jedan osjećaj i za samostan i za svećenika i za ono dostojanstvo koje je potrebno jednom svećeniku. Sada, da ću ja biti Konavljanin sigurno neću, ali da ću zavoljeti ovaj kraj to je sigurno“.

Veliki je uspjeh fra Ivana i kao redovnika, i kao pjesnika, uspostavljanje prijateljskih i suradničkih odnosa s velikanom kakav je akademik Luko Paljetak.

Dakle, za istim pisaćim stolom, odnosnom vođeni istim nadahnućem našli su se hrvatski akademik i bosanski fratar. Rezultat je zajedničko pjesničko djelo.

Kramar Paljetak 1 3

Fra Ivan Kramar i akademik Luko Paljetak čitaju svoje verse.

Imponira ovakva suradnja i prijateljstvo. Kako je Luko postao udovac, a fratar je osuđen na tišinu svojim pozivom, naslov knjige koju predstavljam dobiva na prozirnosti i jasnoći. Kako bi izbjegli moguće dileme zajednički su popratnim riječima popratili zbirku, kazavši: „Ove smo pjesme pisali svaki i svojoj samoći družeći se odlučili smo staviti ih u izazovni suodnos. Smatramo da su sve ikad napisane pjesme jedina pjesma. Želimo da i ove budu dio te neprekidne i neprekidive pjesme svijeta“.

Književni prikazivač mora se suočiti s pitanjem, kako tretirati autorstvo ovih stihova? Koji je od pjesnika „prevagnuo“? U čiji opus ulazi zbirka? Ili je, možda, ova zbirka nova poetska cjelina koju treba odvojiti od dotadašnjih opusa obaju autora, kao zasebni duhovni entitet. Ipak, teško se oteti dojmu, ma koliko on bio subjektivan, kako su renesansna širina akademika Paljetka, s jedne strane, a s druge strane kršćanska duhovnost i evanđeoska bjelina fra Ivana, proželo sve ove stihove. Stoga ne čudi transcendentno i kršćansko nadahnuće ove zbirke. Bolje rečeno čudesna pobožnost svetoga Franje Asiškoga osjeća se u pozadini. U prvoj pjesmi „Vrt“ to se uočava:

Platit ću cijenu.
Mravima bit ću brat u znoju lica svoga,
voljeti um mladih trešanja.

Ista misaonost prožima vrlo snažnu pjesmu „Buđenje“:

Ne mogu shvatiti kako, kad probudim se, uđem
u onog koji jesam, a uđem, čak i hvalim
tim pothvatom se negdje; u tijelu posve tuđem
osvanem i za svojim nimalo baš ne žalim;

Ova pjesma završava četverostihom u kojem se autori, na franjevački način dive ljepoti prirode:

da vječna si, a ona muca i nešto sriće
nalik na pjesmu koja ovdje u ovom času
postaje moja; shvatit ne mogu zašto viče;
u meni netko koga poznajem tek po glasu.

Vrlo je potresna pjesma „Oblaci“. Osamljenost u njima dolazi do punog izražaja. Živimo u vrijeme kompletne osamljenosti i stoga ovi stihovi imaju univerzalnu poruku.

Svaka noć udruži se s mojom i dan se smanji
na malu zraku svjetla zato da me probode
iskosa, samog, ovdje na pupku zemlje, blanji
nalik je svaki novi trenutak, nema vode
(…)
moji su noćni sati, prekasno noć se spusti
na mene, premda moje planine zoru prve
osjete kao osjet na koži, zatim gusti
objašu oblaci ih i sve pod sobom smrve.

Niz pjesma u zbirci Dvoglasje za samoću ima novozavjetni sadržaj, neposredno ili posredno. Istakao bih pjesmu „Znanci“, koja nam govori o Isusu Kristu premda se izrijekom on ne spominje.

Ušao si u našu kožu, u našu špilju
neudobnu a ipak odobravam ti, dijete
iz naše rodnice si, ugledao si zbilju
našega svijeta iz nje, vidio kako lete

po zraku nisko mali anđeli koji poju
pjesmice neobično naivne, nisi dao
uspavati se, brzo ustao si, u znoju
i krvi platio si ono što nije znao

nitko od nas, ti jesi, tebi po našem kroju
skrojena su i rebra i ruke koje znaju
što je trn i klasje od kojeg kruh u znoju
mijesiš nam ti i riječi govoriš nam što traju
(…)

Jedna od završnih pjesama nosi naslov „Žalobna pjesma“ i pisac ovih redaka predmnijeva kako pripada peru našeg akademika. Njezini završni stihovi glase:

U dvoglasu s tugom tješim cvijeće,
milujem lica zastalih breza,
na istoku sunce svladava noć.

Umrem li danas,
poklonite me moru,
darujte me vjetru.

Zbirka „Dvoglasje za samoću“ zanimljivo je ali i vrijedno pjesničko ostvarenje. Ukusno je opremljena s naslovnicom koju je odabrao Luko Paljetak, a čijim sadržajem se upućuje na antičko ishodište ove poezije. Time se pojam transcendencija nadaje kao temelj duhovnosti kulturne baštine zapadne hemisfere ovog malog svemirskog tijela koje se zove Zemlja.

Đuro Vidmarović

 

Pon, 23-05-2022, 10:37:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.