Hrvatski državni protokol i hrvatska književnost
Posjet francuskog predsjednika Emanuela Macrona Republici Hrvatskoj bio je važan politički događaj za hrvatsku vanjsku politiku i njezino geopolitičko situiranje u ulogu vrata Europske unije prema zapadnom Balkanu, a ne vrata Balkana u zapadnu Europu. Premijer Plenković je učinio vrlo efektan diplomatski potez predloživši gostu prošetati se ulicama Gornjega grada, od Banskih dvora do kule Lotrščak i crkve sv. Katarine. Imponiralo je i to što je s gostom razgovarao na njegovome materinjem jeziku. Ispred židovske OŠ Lea Deutsch Macrona su pozdravila školska djeca. Tijekom šetnje predsjednik Macron se susreo s gospođom Lyiliane Fournier, majkom vukovarskog heroja, Francuza, Jeana Nicoliera. Bila je u pratnji svoga drugog sina. Novinarka Snježana Vučković o tome susretu izvještava:
„Prolazeći Zagrebom u društvu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, francuski predsjednik Emmanuel Macron zaustavio se pored , majke francuskog dragovoljca Jean Michel Nicoliera, ubijenog na Ovčari.
Odvojio čak pet minuta za majku heroja
Iako je Macron zbog svog rasporeda samo na sekundu, dvije zastajkivao s građanima, s majkom francuskog dragovoljca pričao je gotovo pet minuta!
Da je njihov razgovor bio neočekivano plodonosan, kazao nam je Herve Rousseau, prijatelj majke i brata Jean Michela.
Lyiliane Fournier sa sinom u društvu francuskog državnog poglavara i hrvatskog Premijera. Foto: Herve Rousseau
Macron je sinoć po prvi puta čuo za Jeana
'Macron je sinoć prije spavanja dobio brošuru o Jean Michel Nicolieru. On je po prvi puta čuo za sudbinu svog hrabrog sugrađana i neopisivo je ganut tim idealima koji su Jeana doveli u Hrvatsku', doznajemo od Hervea.
'Kada se susreo sa Lyliane, nije mogao sakriti svoj interes… Ona mu je objasnila sve o svom sinu i kazala mu kako se njegovi ostaci nisu još uvijek pronađeni. Macron joj je tada rekao da će on pričati sa Srbima o tome, te da će učiniti sve što je u njegovoj moći.', kazao nam je Herve i otkrio kako je i Lyliane ovoga trenutka na službenom ručku sa francuskim predsjednikom.
Predsjednik Macron saznao je od gospođe Nicolier za sudbinu njezinoga sina, dragovoljca Domovinskog rata ubijenog na Ovčari, čije posmrtne ostatke majka još uvijek traži.“
Novinarka je nazvala brošurom sjajan roman Nevenke Nekić JEAN ILI MIRIS SMRTI, u kojem je ona prva podsjetila našu javnost na mladog Francuza koji je kao dragovoljac branio Vukovar i dragovoljno prihvatio da ga četnički zlikovci zakolju na Ovčari, a potom njegovo tijelo bace u neku jarugu tako da majka još uvijek traži posmrtne ostatke. Dakle, nije riječ o brošuri, kako sugerira novinarka, već o književnome djelu visoke estetske razine i važnog povijesnog dosega. Hvala Protokolu što predsjedniku Macronu poklonio ovu „brošuru“, umjesto knjige, pa makar i prije spavanja. Ne želim biti pakostan, ali sumnjam kako mu je tada bilo do čitanja. Bliže je istini, kako je premoren jurnjavom, susretima, govorima i protokolarnim obvezama tijekom dana, nakon što se smjestio u hotelskom apartmanu i pozdravio sa ženom, legao i zaspao.
Nevenka Nekić drži u ruci svoj roman „Jean Nicolier ili miris smrti“
Žalosno je što hrvatski protokol nije pripremajući ovaj posjet poklonio predsjedniku Macronu, već do tada prevedenu na francuski jezik, cijelu knjigu Nevenke Nekić o mladom junaku iz Vukovara. A knjigu „Jean Nicolier ili miris smrti“ može se kupiti u svakoj opremljenijoj knjižari. Usuđujem se primijetiti, jer bih osobno tako učinio da sam sudjelovao u organiziranju Macronovog posjeta i obilaska Zagreba, kako je bilo pristojno uz gospođu Nicolier pozvati i gospođu Nekić. Ne bi svojim možebitnim nesnalaženjem, osramotila naš protokol jer je dugo godina bila osobni prijatelj nadvojvode Otta von Habsburga i kao dopredsjednica Hrvatske paneuropske unije obišla većinu europskih prijestolnica i susrela se s najvišim državnim dužnosnicima. Sigurno se sjećamo kako je u ime hrvatskih katoličkih intelektualaca pozdravila papu Benedikta XVI. tijekom njegove posjete Zagrebu, i tom prilikom s njime razgovarala na njegovome materinjem jeziku.
Mladi vukovarski heroj Jean Nicolier nekoliko dana prije smrti
Knjiga „Jean Nicolier ili miris smrti“, bez uvrede, važnija je za francusko – hrvatske odnose od „Larine pjesme“ koju je 1966. na francuskom snimila Tereza Kesovija. Time ne umanjujem zasluge pjevačice lakih nota. Što više, svaka joj čast, ali, mit respect, književnica je učinila veliko djelo. Veliko zbog estetske razine romana, ali veliko i po posljedicama njezinoga truda. Sve do objave ovog romana nitko u Hrvatskoj nije znao za Jeana Nicoliera. Zbog razloga koje ne razumijem on je bio izbrisan s liste dragovoljaca Domovinskog rata, ali što je još začudnije i s liste boraca HOS – a, čiji je bio vojnik. Gospođa Nekić je gledajući dokumentarni film slučajno ugledala mladog Francuza i čula kako odbija povratak u Francusku iz vukovarske bolnice i spasiti se od sigurne smrti, kazavši kako želi podijeliti i dobro i zlo sa svojim suborcima. Ponukana izjavom ovog mladog stranca, odlučila je istražiti njegov životopis, a to je značilo otkriti odakle je došao, gdje je rođen, stupiti u vezu s njegovom majkom, organizirati njezin dolazak u Hrvatsku, isposlovati vraćanje Nicoliera na listu dragovoljaca Domovinskog rata, čega je posljedica bila stjecanja prava njegovoj majci na mirovinu, organizirati njezin prijem kod tadašnjeg predsjednika Josipovića koji je posmrtno odlikovao mladog Francuza itd. U tome joj je pomagao i bivši veleposlanik Ive Livljanić kao profesor francuskog jezika, čija je kćerka sveučilišna profesorica u Parizu. I još mnogo detalja moglo bi se nabrojiti koje je morala uraditi gospođa Nekić prije nego što je pristupila pisaćem stolu. Tek nakon objavljivanja navedenog romana, mladi Nicolier je postao heroj, u Vukovaru su mu podigli spomenik, a da prilikom njegovoga otvaranja Nevenku Nekić nisu ni spomenuli, a kamoli pozvali. Tako ni sada. Dokle takav odnos prema književnicima? Molio bih da se prestane s takvom praksom.
Osobno kao bivši veleposlanik znadem što se može a što se ne može učiniti kada se organiziraju posjete na visokoj diplomatskoj razini. I sam se pitam, sada kao umirovljenik, znadu li naše diplomati u MVP-u koji organiziraju susrete s izraelskim kolegama za sve knjige suvremene židovske poezije koje sam zajedno s kolegicom Jelenom Zaričnajom preveo na hrvatski. Takva djela mogu biti sitan, ali znakovit i vrijedan poklon gostima. Do sada sam uživao tretman istovjetan ovome koji je darovan kolegici Nekić.
Nadam se, premda u to nisam siguran kako će ovo upozorenje imati odjeka. Ali rekoh i olakšah dušu svoju.
Đuro Vidmarović