Ljiljana Matković – Vlašić: Zašto sam slikala? Otkrivanje umjetnosti, „Kršćanska sadašnjost“, Zagreb, 2021.

Ljiljana Matković – Vlašić pripada nevelikom broju hrvatskih književnica koje se paralelno s književnim radom bave i slikarstvom. Navodim samo neke od njih: Nevenka Nekić, Anka Petričević, Enerika Bijač, Sonja Tomić i naša Ljiljana Matković – Vlašić.

Rođena je u Zagrebu 1938. Diplomirala je romanistiku 1961., a magistrirala lingvistiku 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1961. do 1963. studirala je slikarstvo i kiparstvo u ateljeu velikog slikara Vilima Svečnjaka.
Ljiljana Matković je u kršćanskim krugovima jedna od najpoznatijih djelatnica u pokoncilskoj obnovi Katoličke crkve u Hrvatskoj. U tom svojstvu djeluje još od 1966. godine. U doba komunizma bila je poznata po svojim brojnim predavanjima i člancima u katoličkim časopisima širom Hrvatske, a dio života provela je i u Francuskoj. Stoga se afirmirala i kao prevoditeljica s francuskog jezika. Svoje pokoncilsko djelovanje digla je na europsku razinu i surađivala sa mnogim inozemnim vjerskim udrugama, tako da je za svoj rad primila blagoslov pape Ivana Pavla II 1994. godine.

Svoja književna djela objavljivala je uglavnom u izdanju renomirane izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost“ iz Zagreba. Riječ je o slijedećim knjigama: „Traganje za blizinama“, 1971., „Žena i Crkva“, 1973. (izašla dva izdanja), „Ti nisi sišao s križa“, 1974. (drugo izdanje ove knjige objavljeno je 1995. pod naslovom „Moj protivnik“), „Sabrani dani“, 1977., „U zemlji živih“, 1983., „Laici u prvim ili zadnjim redovima“, 1987.

Zasto sam slikala

U izdanju Teovizije 1998. objavila je knjigu „Velike žene Staroga zavjeta“.

Nakon demokratskih promjena, u veljači 1992. Ljiljana Matković – Vlašić pokreće sa skupinom suradnika časopis za kulturu mira i nenasilja „Mirotvorni izazov“ koji uređuje do 1999. godine.

Godine 2015. KS objavljuje sabrane pjesme Ljiljane Matković – Vlašić pod naslovom „Budi bez svega budi bez svega živote“, a tri godine kasnije isti nakladnik objavljuje njezinu autobiografsku knjigu „Blago mirotvorcima. Glas vapijućeg u pustinji“.

Pred nama je najnovije djelo Ljiljane Matković – Vlašić u kojem se osvrće na svoji slikarski opus. Riječ je o zanimljivoj knjizi sastavljenoj od slijedećih poglavlja: „Napomena prije početka“; „Kako je počelo“; „Veliki slikarski snovi i susret sa velikim slikarom“; „Daljnja otkrića“; „Putovanja kao izvor nadahnuća“; „Smisao portretiranja“; „Opet knjige, slike, izložbe, susreti“; „Epilog koji to nije“; „Epilog koji to jest“. Nakon toga knjigu je snabdjela kazalom imena, bilješkom o autorici, ali i reprodukcijom nekoliko svojih slikarskih radova.

Uvod u zbirku koju predstavljamo napisao je poznati svećenik – kulturni djelatnik i pjesnik Anton Šuljić. U svome prologu pod naslovom „Ceste uvijek nekamo vode“ on piše: „Već u naslovu svoje knjige autorica postavlja pitanje: 'Zašto sam slikala?' Je li odgovor dan u sentenciji koju navodi u Napomeni prije početka, a za koju, jer nema potpisa, držimo da je njezina? Očito. Štoviše, složili bismo se s tom sentencijom koja, ukratko, slikaru želi da bude i pisac, a piscu da bude i slikar. Polazeći od tih premisa, Ljiljana Matković – Vlašić ispovjedno, autobiografski, mudro i pronicljivo niže pred čitateljem svoje poglede, razloge, povode i poticaje koji su je navodili na slikanje, ali i više od toga. Ona promišlja o umjetnosti općenito, a zapravo promišlja o životu. Knjiga je u isto vrijeme i književno i teoretski vrijedna. Autorica pisanju pristupa s izraženim poetskim perom, što će nas se dojmiti“.

U cijelosti se slažem s Antonom Šuljićem, jer je knjiga koju predstavljam književno djelo pisano sa snažnim pjesničkim nadahnućem. Npr. opis sa slikarom Vilimom Svečnjakom, koji je snažno utjecao na autoricu snažno je lirski obojem: „Pogledah ga. Kao u svim sudbinskim trenutcima, njegov sam lik snimila tajanstvenom duhovnom kamerom koju nesvjesno nosimo u sebi, pa i danas imam pred očima njegovu pojavu u onom trenutku. (…) Svečnjak je bio zadovoljan crtežima koje sam mu donijela da ih prosudi. Dao mi je nekoliko knjiga da iz njih kopiram ljudske likove i uskoro – bio je početak veljače 1962. – predložio je da radim skulpture u njegovu atelieru. Držao je da imam talent za kiparstvo“.

Kao pobornica nove uloge žena u Crkvi naša autorica i u slikarstvu okreće se ženama. „U povijesti se spominje malo žena slikarica i književnica u usporedbi s muškarcima. Ženama je gotovo do 20. stoljeća bilo uskraćeno akademsko izučavanje slikarstva. Neke obuzete slikarskom strašću i najupornije učile su u privatnim atelierima ili na akademijama gdje nisu smjele crtati aktove. (…) Porazna mi je ta spoznaja. Nisam nikada imala u glavi misao da su ta područja rezervirana za muški rod i nisam nikada na skupnim izložbama brojila koliko je muških, a koliko je ženskih izlagača“.

U nastavku ovoga eseja autorica razrađuje problem koji ju je zaokupio: „Kad me već pomalo zaokupljaju muško – ženski odnosi u slikarstvu, a i patnja kao česta pojava u životu žene – umjetnice, osvrnut ću se na jednu knjigu o slikaricama 18., 19. i s početka 20. stoljeća, koju dugo imam u svojoj biblioteci“. Riječ je o knjizi Renate Berger, povjesničarke umjetnosti na Sveučilištu u Marburgu. Time je Ljiljana Matković – Vlašić ušla u sferu povijesti umjetnosti.

„Na kraju krajeva postavljam pitanje: slikaju li muškarci bolje od žena? To pitanje tek sada mi se nameće i prije o tome nisam razmišljala“.

Vrlo je zanimljivo autoričino razmišljanje o putovanjima kao slikarskome nadahnuću.

Ljiljana Matković – Vlašić u svojoj knjizi pokazuje enciklopedijsko znanje i širinu intelektualnog interesa. Osobno mi je vrlo dojmljivo njezino uspoređivanje glazbe i slikarstva. O tome piše: „Držim da je zanimanje za umjetničko slikarstvo danas čak i manje od zanimanja za klasičnu glazbu. O uzrocima toga ne bih razglabala, iako sam mnogo o tome razmišljala. Prije šezdeset godina, kada sam počela slikati, nije bilo tako. Ljudi su tada vješali slike na svoje zidove, ali nisu svi, što je i razumljivo, bili svjesni značenja prave slike. Kad kažem prava slika, onda mislim na sliku 'iza koje će u zrcalu ostati para', kako je rekao Piccaso. Danas je zavladao zidni nihilizam, zidovi su prazni ili ispunjeni čudnim dekoracijama i golemim fotografijama nepoznatih lica i kičastih predjela. Smanjio se broj istinskih ljubitelja slikarstva koji će nastojati vidjeti izložbe koje se, primjerice mogu vidjeti u Zagrebu“.

Autoportret

Autoportret u plavom, 1971., ulje na  platnu, 39 x 48 cm

„Cijenim pokušaje današnjih mladih slikara koji se služe modernim digitalnim tehnikama. To ne mora biti nikakvo ekscentrično muljanje nego iskreno traženje. Filmska umjetnost, da i nju barem spomenem ima, po mome mišljenju više potencijala od drugih umjetnosti i upravo je ona najuspješnije iskoristila suvremena tehnička dostignuća“.

Dramatično, ali i smirujuće zvuče završne misli Ljiljane Matković – Vlašić: „Već danima na stolu rukopis na istoj stranici koju sam u predvečerje potresa čitala… Ne nastavljam… Ne mogu. Na stalku nedovršeno platno. Nekoliko poteza kistom bilo bi dostatno: produžiti grane drveća preko ruba, ispuniti dva – tri bijela polja. Tih poteza kistom neće biti. Možda nekih drugih poteza… Možda nekih drugih nastavaka…. Možda će biti“.

Ljiljana Matković – Vlašić priložila je svojoj knjizi i reprodukcije nekoliko svojih slikarskih ostvarenja. Riječ je o vrlo uspješnim radovima koje bismo mogli svrstati u psihološko slikarstvo, odnosno slikarstvo duše. Autorica nema jedinstven stil već upravo prema nadahnućima stvara djela, a prema priloženim reprodukcijama čini to vrlo strogo i dostojanstveno.

Đuro Vidmarović

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.