Inkulturacija muslimanskih egzilanata u europskim zemljama - zapreke i mogućnosti (3) Primjer mladoga glazbenika Ibrahima Nasrullayeva iz Švedske

Majci, Reihan Nasrullayevoj, posvećujem

O etnosu Tati/Tats(a)

Dragi čitatelji, rekao sam na početku kako je Ibrahim Nasrullayev, najvjerojatnije, pripadnik maloga i nama nepoznatog naroda Tati/Tats, čiji dijelovi žive u Azerbajdžanu kao nacionalna manjina. Potrudio sam se doznati što više o tom narodu. Učinio sam to kako bih još više istaknuo Ibrahimov životni put, snagu talenta i majčinu vjeru kako dobra glazba može otvoriti sva vrata. (Ako sam i pogriješio glede etničke samoidentifikacije, ipak bit će od koristi doznati osnovne obavijesti o nama nepoznatom etnosu. VidmarovićU tom se slučaju ispričavam mladome glazbeniku.). Nije bilo lagano, jer se izvori razlikuju. Ruski pišu jedno, azerski drugo, iranski treće, turski četvrto, a tatski, malobrojni i bojažljivi izvori, nemaju dovoljno znanstvenih suradnika. Pokušao sam u tome višeglasju otkriti istinu o Tatima, ili joj se bar približiti.

Naravno, tek bi mi Ibrahim mogao osobno kazati koja je njegova etnička samobitnost, koji je njegov etnički identifikacijski kod, odnosno u kojoj se mjeri osjeća pripadnikom naroda Tati, a u kojoj je mjeri asimiliran u Azere. Svojim glazbenim djelovanjem u staroj Domovini afirmirao je azerski melos i Azerbajdžan kao državu. Njegova majka, međutim, ako se smije suditi po antropološkim crtama, potpuno se razlikuje od svoje djece. Budući da ne spominje oca, a on i sestra nisu slični majci, moguće je razmišljati i o etnički mješovitom braku. Međutim, jedan detalj upozorio me je kako mu je tatska komponenta u životu važna. Na svojoj facebook-stranici čestitao je svojim prijateljima 28. svibnja 2018. Dan azerbajdžanske državnosti, ali, očito, Azerbajdžana prije boljševičke okupacije, uz fotografiju prvoga azerbajdžanskog predsjednika Məhəmməd Əmin Rəsulzadə. Prenosim:

Ibrahim Nasrullayev
28. svibnja 2018. ·
1918 #28MAY #THE #REPUBLIC #DAY #OF #AZERBAIJAN .

Najslavniji Tat / Tats
***
M əmm əd Əmin R əsulzad ə bio je azerbejdžanski državnik, učenjak, javna ličnost i prvi i jedini Predsjednik Demokratske Republike Azerbajdžan 1918.-1920.
Sretan Dan Republike, dragi Azerbajdžanci!

Pretpostavljam kako je Ibrahimu važna činjenica što je veliki književnik, državnik i političar, prvi predsjednik Azerbajdžana - bio Tat. O tome sam našao mišljenje kompetentnog povjesničara, zamjenika dekana Fakulteta za orijentalne studije i stručnjaka za orijentalne studije na Univerzitetu u Erevanu, prof. dr. Vardana Voskanyana:

„Od prvih godina formiranja Azerbajdžana narod Tati igrao je glavnu ulogu u uspostavi ove umjetno stvorene države. Prvi predsjedavajući parlamenta Azerbajdžanske demokratske republike, Rasulazade, bio je Tat. U budućnosti je, naravno, ova zemlja počela ugnjetavati i asimilirati ovaj narod i danas su Tati među narodima u Azerbajdžanu koji žive u najgorim uvjetima.“

M. A. Rasulzade

Məhəmməd Əmin Rəsulzadə (tatski: Məhəmməd Əmin Axund Hacı Molla Ələkbər oğlu Rəsulzadə), 31. siječnja 1884.- 6. ožujka 1955. - azerbajdžanski državnik i javna osoba, političar i književnik, predsjednik Azerbajdžanske Demokratske Republike (1918.-1920). i jedan od vođa azerbajdžanske političke emigracije. Bio je jedna od najistaknutijih i najvećih ličnosti u povijesti Azerbajdžana i vodio je pokret za nacionalnu neovisnost Azerbajdžana. Slika1Njegova poruka: "Zastava koja se jednom uzdigne, više se nikada neće spustiti!" postala je moto pokreta za neovisnost Azerbajdžana u XX. stoljeću.

U jesen 1917. M. A. Rasulzade izabran je u ruski parlament iz Azerbajdžana i Turkestana. 26. svibnja 1918. Zakavkaški Parlament je raspušten kao rezultat unutarnjih frakcijskih borbi. 27. istog mjeseca osnovano je Azerbejdžansko nacionalno vijeće, sastavljeno od članova različitih stranaka koje pripadaju muslimanskoj frakciji Parlamenta. Većinom glasova Rasulzade je izabran za Predsjednika nacionalnog vijeća. 28. svibnja 1918. godine radio stanice i novine svih zemalja emitirale su svijet o proglašenju neovisne Demokratske Republike Azerbajdžan. Formirana je Vlada na čelu s Fatalikhanom Iskanderom oglu Khoyskim. Dakle, narod Azerbajdžana uspostavio je Republiku ne samo prvu među tjurskim narodima, već i prvi put u cijelom islamskom istočnom svijetu. Na sastanku Nacionalnog vijeća Azerbajdžana 17. lipnja, MA Rasulzade je u svom vatrenom govoru rekao:

"Azerbajdžan, koji je rođen pod utjecajem svjetskog rata i ruske revolucije, prvi puta je ušao u svjetsku politiku i prolazi kroz važne trenutke. To je stvar koja zaokuplja sve umove! To je težak zadatak za one koji uzimaju nacionalizam u svoje ruke, na primjer da ne unište sudbinu Azerbajdžana, ali to je častan zadatak i časna odgovornost zajedno sa svim poteškoćama.

Godine 1907. Rasulzade se upoznao sa Staljinom, koji je bio revolucionar u Bakuu. Prema seriji memoara MA Rasulzadea u istanbulskim novinama Dunya pod naslovom "Revolucija sa Staljinom", 1905. bogati ljudi na naftnim poljima Balakhani htjeli su baciti Staljina u naftnu bušotinu jer je pozivao radnike na štrajk, ali Rasulzade ih je u tome onemogućio. Slika2Također je bio organizator otmice Staljina iz zatvora Bayil od strane članova Musavata. Početkom studenog 1920. Staljin, koji je bio u Bakuu na godišnjicu Listopadske revolucije, saznao je da je Rasulzade u zatvoru. Komesar za narode RSFSR-a V. Pankratova, načelnik posebnog odjela Staljinove XII. armije, dao je upute i osobno otišao u zatvor i pustio MA Rasulzadea. Na taj je način Staljin zahvalio Rasulzadeu, koji ga je spasio od smrti 1905. godine. Doveo ga je u Moskvu imenovao službenikom za tisak u Komesarijatu za narode RSFSR-a. MA Rasulzade je, također, predavao perzijski jezik na Moskovskom institutu za orijentalne studije (bivši Lazarev) pri Komesarijatu naroda RSFSR-a. U prvom broju časopi-sa "Novi Vostok" iz 1922., koji je bio tijelo Komesarijata nacija RSFSR-a, izvještava da će u drugom broju časopisa biti objavljen članak MA Rasulzadea "Komunisti drevnih zemalja. Iran. " Međutim, usprkos vijestima u izdanju, ovaj članak nije objavljen. Ovaj se članak o pokretu mazdakizma vjerojatno može objasniti emigracijom MA Rasulzadea. Točne detalje o odlasku MA Rasulzadea u inozemstvo iznosi poznati azerbajdžanski književni kritičar povodom njegove smrti, u memoarima. Piše:

Jedna od najvažnijih inicijativa tajnog središnjeg odbora stranke "Musavat" bila je oteti M. A. Rasulzadea iz Moskve. Prvo se išlo preko prijatelja, a zatim slanjem bivšeg člana Parlamenta, pokojnog Rahima bega Vakilova i šefa vojne organizacije u Bakuu, našeg mučeničkog druga dr. Dadsha Hasanzadeha, s nešto novca u Moskvu. Uspjeli su doći u kontakt s Rasulzadom. Mohammadu Aminu Rasulzadehu ponuđeno je da u ime znanstvenog istraživanja dođe u Lenjingrad. Odatle je, uz pomoć pokojnog tatarskog odgojitelja Muse Jarrullaha Bigijeva (1875.-1949.), otet i prebačen u Finsku čamcem preko Finskog zaljeva. Iz Finske je prešao u zapadnu Europu, a zatim u Tursku. Godine 1923. objavljuje u Istanbulu knjigu Prošlost, formiranje i trenutno stanje Azerbejdžanske Republike". Nakon nje objavljuje knjige "Sjena našeg stoljeća" i "Ideologija neovisnosti i mladosti". "Sjena našeg stoljeća“ objavljena u Istanbulu 1923. godine, nadahnuta je "Šahnamom" velikog iranskog pjesnika Firdusija, a napisana je u duhu ideje neovisnosti, mijenjajući događaje u vremenu i prostoru i povezujući ih s Iranom. Knjiga završava obraćanjem Mammada Amin Rasulzadeha mladima Azerbajdžana:

"Da, građani! I tako vi, sljedeći naraštaj, naša ste mladost! O, odrasli sinovi Siyavush-a našeg stoljeća! Imate sjajan zadatak naraštaja prije nego što ste stvorili zastavu, sveti idealni simbol ni iz čega. Podižući je s tisuću poteškoća, rekao sam: 'Zastava koja se jednom podigne više se nikada neće spustiti!"

1923.-1927., pod njegovom uredništvom, u Istanbulu je počeo izlaziti časopis Novi Kavkaz , ali na zahtjev Moskve, vlada Kamalista je zabranila časopis i Rasulzade je bio prisiljen preseliti se u Europu i živjeti u Varšavi i Berlinu.

Godine 1928. objavio je svoja djela u Istanbulu, poput "Bankrot revolucionarnog socijalizma i budućnost demokracije", "Nacija i boljševizam" i "Kavkaski Turci" . Iste godine pod njegovom uredništvom izlaze "Azeri Turku" (1928.-1931.), Zatim časopisi "Odlu Yurd" (1929.-1930.) I tjednik "Obavijest" (1929.-1931.) .

M. A. Rasulzade 1930. u Parizu objavljuje na francuskom jeziku "Azerbajdžan i neovisnost“, a na ruskom jeziku "Na Kavkazu, u vezi s problemom panturanizma".

Knjiga "Neke bilješke o Azerbajdžanskoj Republici" autora MA Rasulzadea, objavljena u Berlinu 1933. godine, također je imala veliki odjek.

MA Rasulzade također je bio i istaknuti književni kritičar. Važan je njegov esej "Suvremena azerbejdžanska književnost" objavljen je u Berlinu 1936. godine. Isto tako njegove knjige "Problem Azerbajdžana" na njemačkom, u Berlinu 1938. i "Azerbejdžanski rat za neovisnost" objavljena na poljskom u Varšavi 1939. godine. On je radio kao savjetnik Poljske vlade od 1938., a zatim je živio u Rumunjskoj od 1940. godine. Članak pod naslovom "Azerbejdžanski dijalekt" objavio je u prvom svesku "Islamsko-turske enciklopedije" . MA Rasulzadeh se 1947. preselio u Ankaru i ondje 1949. objavio knjigu pod naslovom „Azerbajdžan – kulturni štreberi“. Njegove iduće knjige: "Suvremena azerbejdžanska književnost" (1950.) i "Povijest suvremenog Azerbajdžana" (1951.) pokazuju da je MA Rasulzade tih godina radio vrlo produktivno. Donio je mnoge inovacija u studije svjetskog poretka objavljivanjem svoje autoritativne monografije "Azerbejdžanski pjesnik Nizami", u Ankari 1951. godine. Iste je godine njegov članak "Republika Azerbajdžan" objavljen u 7. svesku 3. broja zbirke "Ukrajina" objavljen na engleskom jeziku u New Yorku. Također je napisao članak u Britanskoj enciklopediji, objavljenom na engleskom u Londonu: „O povijesti stranke Musavat i formiranju Demokratske Republike Azerbajdžan“. U Turskoj nakon Drugog svjetskog rata većinu članaka o Azerbajdžanu u turskoj enciklopediji napisao je MA Rasulzade. Tijekom boravka u Ankari blisko je surađivao s Turskim povijesnim društvom i Institutom za turski jezik. Serija članaka o povijesti i književnosti azerskog naroda objavljena je u časopisu "Azerbajdžan" koji je izlazio u Ankari od 1952. godine. Ovdje se možete upoznati s nevjerojatnim djelom MA Rasulzadea. Prije Drugog svjetskog rata objavljivao je članke o Kavkazu na ruskom jeziku (1932.- 1938 . ) i na francuskom jeziku: Prometej (1928.-1939.)u Parizu. Mnogo toga objavio je pod pseudonimima.

MA Rasulzadeh je bio i talentirani književnik. Njegovo prvo književno djelo " Mukhammas" objavljeno je u novinama „Istočna Rusija“. Članci i pjesme A. Rasulzadeha na različite teme objavljeni su u novinama " Irshad " i " Taraggi " . Neko je vrijeme bio i privremeni urednik lista „Irshad“. Važno njegovo djelo je "Tursko-ruski i rusko-turski rječnik" iz 1907. Ponovno je iste godine na azerbejdžanski preveo knjigu A. Bluma "Što treba radničkoj klasi (o zastupništvu naroda). 5. prosinca 1908. postavljeno je njegovo kazališno djelo pod pseudonimom Mohammad Amin: "Svjetla u mraku". Glavna linija predstave bila je promocija pokreta za nacionalno buđenje i neovisnost. Ovim je radom počeo širiti ideju o "Autonomiji Azerbajdžana". Slika3Ova je predstava prva predstava u Azerbajdžanu koja je u potpunosti povezana s pokretom za nacionalnu neovisnost. Pored ovog djela, postoji drama MA Rasulzadea pod nazivom "Nagahan bala" napisana iste godine. Umro je u izbjeglištvu u Ankari.

Kabinet ministara Republike Azerbejdžan usvojio je odluku br. 26, od 13. siječnja 1993. "O podizanju spomenika MA Rasulzadeu u Bakuu" i na taj način odao počast velikome političaru, književniku i politologu.

M. A. Rasulzade imao je dva sina, Rasula i Azera. Rasul je rođen 1914. godine. Studirao je u tehničkoj školi. Rasul je kao o otac mu, imao talent za pisanje poezije. Međutim, boljševici ga progone od 1934. godine, a 15. siječnja 1938. i uhićuju. Razlozi za njegovo uhićenje bili su monstruozno jednostavni: "On je sin Mohammada Rasulzadeha" i "izveo je kontrarevolucionarni posao". Ispitivan je samo dva puta. Na tim „ispitivanjima“, po ustaljenoj praksi NKVD-a, sve je "dokazano". Strijeljan je 6. ožujka 1938. godine u dobi od samo 24 godine. Staljin je dao ubiti sina od čovjeka koji je njega samoga spasio od sigurne smrti. Monstruozno! Rasul Rasulzade rehabilitiran je tek 27. listopada 1989. godine. Najmlađi sin Mohameda Rasulzadeha, Azer - rođen je 1920. godine, dok je otac bio u zatvoru. Kad je Rasulzadeha Staljin odveo u Moskvu, dopušteno mu je sastati se obitelji, a potom odlazak u Tursku, ali bez obitelji. Dvomjesečni sinčić Azer, kojemu je majka dala ime Aliheydar, morao je biti preimenovan u Azer Beya. Godine 1937. 17 godišnji Azer osuđen je na progonstvo u Kazahstan. Nije se nikada vratio u Domovinu. U Kazahstanu je kao prognanik umro 1993. godine u gradu Karagandi, a pokopan je na groblju Novkhani.

Azerov sin, a unuk velikoga Mohameda Rasulzadeha, Rais, rođen je u progonstvu 1946. godine, u kazahstanskoj regiji Taldy-Kurgan. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je tamo u Karagandi gdje mu je živjela obitelj. On se vratio u Domovinu i danas je „Zaslužni umjetnik Republike Azerbajdžan“ i trenutno radi kao izvanredni profesor na Azerbajdžanskom državnom pedagoškom sveučilištu.

Tijekom događaja iz 1937. uhićena je i poslana u progonstvo ne samo Rasulzadehova obitelj, već i većina njegove rodbine. Njegov rođak, poznati književnik Seyid Hussein je 1937. osuđen na 10 godina GULAG-a, a potom je strijeljan. Supruga Seyida Husseina, pjesnikinja Umgulsum, uhićena je i osuđena na osam godina logora u dalekoj Mordoviji. Boljševici nisu imali ljudskosti niti samilosti, jer je Hussein imao malu djecu. Tu su dječicu stavili živjeti pod skrbništvom Sayyare, kćeri njegove sestre Seyide Hussein. Sudbina obitelji drugog rođaka MA Rasulzade - Mohammada Alija Rasuloglua također je bila tragična. On je bio i osnivač stranke Musavat. Uspio je izbjeći smrt bijegom u emigraciju, ali su nakon toga boljševici njegovu ženu Razija i njihovo troje malodobne djece deportirali u Kazahstan. M. M. Rasulzadeh se, nakon iseljenja koje mu je odobreno bez obitelji, što je bilo s moralne točke, opet neljudski, silno trudio spasiti svoju obitelj i dovesti ju u Tursku. Njegovoga sina Azera, čak su se jednom pripremili za ulazak u vlak (to se dogodilo 1925.-1926.), ali su boljševici nakon ovakvog psihološkog mučenja, zabranili spajanje obitelji bivšeg prvog Predsjednika Azerbajdžana. Ono što je u tim uvjetima jedino mogao, do 1932. godine M.A. Rasulzadeh je pružao obitelji financijsku pomoć posredstvom raznih ljudi, čak im je i kupovao i slao odjeću. Nakon 1932. to nije bilo moguće jer su tada granice SSSR-a potpuno zatvorene. Isto tako članovi Musavata koji su živjeli u Bakuu potajno su pomagali Rasulzadehovu obitelj.

Nakon što je doznao kako je njegova obitelj poslana u progonstvo i da mu je supruga umrla, M.A. Rasulzadeh oženio se Vandom, rodom iz Poljske. Oboje su radili u Nacionalnoj knjižnici u Ankari. Iz ovog braka nije imao djece. Gospođa Vanda rođena je u Varšavi 1885. godine i diplomirala je na Sveučilištu u Varšavi. Kaže se da je bila u rodbinskoj vezi s maršalom Pilsudskim i Beckom, koji je ujedno bio i poljski ministar vanjskih poslova 1930-ih.

Prvi predsjednik Azerbajdžana umro je 1974. i pokopan je na groblju "Jabechi" („Stoljeće“) u Ankari.

Mnoge istaknute političke osobe, kao i predstavnici azerbajdžanske inteligencije, podrijetlom su Tati. Tati su podrijetlom bili prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Azerbajdžanske SSR, Veli Akhundov, predsjednik Središnjeg Izvršnog odbora SSSR -a, Gazanfar Musabekov, predsjednika KGB Azerbajdžan, Ilhuseyn Huseynov, predsjedatelj Vijeća ministara Azerbajdžanske SSR, Sadikh Rahimov, ministri Azerbajdžanke SSR, Satar Zulfugarov i Elmira Gafarova, prvi predsjednik Azerbajdžanske SSR, Ayaz Mutalibov i mnogi drugi. 

Tati - narod kojem, vjerojatno, pripada Ibrahim Nasrullayev

Tati/Tats (varijante imena: kavkaski Perzijanci, Tats, Parsi, Dagly, Lahij ) maleni su etnos koji govori iranskim jezikom, a živi u Azerbajdžanu i Ruskoj Federaciji (na jugu Republike Dagestan). Ispovijedaju obje grane islama, sunitsku i šiitsku. Tati-suniti uglavnom žive u azerbejdžanskim regijama Guba i Shabran, a također i u Dagestanu, gdje nastavaju sela zapadno od grada Derbenta. Tati također žive i u Gruziji – Općina Sagarejoi.
Etnonim Tati prvi se put pojavio u 8. stoljeću. Kroz stoljeća je nekoliko puta mijenjao svoje značenje. U ranoj eri naziv Tat/Tats nalazi se u monumentalnim natpisima drevnih perzijskih kraljeva iz dinastije Ahemenida (vrijeme: oko 5. st. pr. Krista). Riječ "Tat" označavala je jedno od drevnih iranskih plemena. Također, treba napomenuti kako se kršćansko stanovništvo u planinskim područjima Krima također zvalo Tati, ali je govorilo grčki. Spominje se u antičkog natpisima Bosporskog kraljevstva.

 Slika4

 Enklave u kojima danas još žive Tati

Tatski jezik nema službeni status i ne podučava se u Republici Azerbajdžan. Stoga su udžbenici za malobrojnu tatsku djecu napisani azerbejdžanskom latiničnom abecedom, a azerski jezik Tati koriste kao svoj književni jezik.

 Slika5

Od 1990. godine odlukom azerbajdžanskih vlasti Tati se moraju služiti ovom abecedom.

Do listopadske revolucije 1917. Tati su koristili perzijski jezik kao pisani jezik, a mali dio njih govorio je arapskim jezikom. U sljedećim godinama jezik Tata ostao je bez pisma. Stoga Tati iz Azerbajdžana nemaju vlastito pismo. Obrazuju se na azerskom jeziku. Jedina sfera njihove etničke samobitnosti ostao materinski govor, usmena književnost i folklor.

Tatski jezik je pod ozbiljnom prijetnjom izumiranja. Proučavanje tog jezika lingvisti provode tek od sredine 20. stoljeća. Tatski nije raširen, nije službeno odobren i ne podučava se u školama. Ima dva dijalekta: šiitski i sunitski dijalekt. Stručnjaci primjećuju da azerbajdžanski Tati nikada nisu imali priliku školovati se na svom materinjem jeziku, čak ni u najvećim selima obuka se provodi samo na azerskom, što je stvorilo paradoksalnu situaciju kada su, živeći među svojim narodom, mnogi Tati sebe smatrali Azerima. Naftni bum i s tim povezana unutarnja migracija Tata iz sela u Baku i druge velike gradove, konačno će isprati sve tragove ovoga naroda koji govori iranski jezik. Shvativši kako će završiti tragično povijest Tata u Azerbajdžanu, znanstvena zajednica aktualizirala je temu: Tati /Tats. Možda će to pomoći zaustavljanju konačne asimilacije Tata u Azerbajdžanu.

Danas sa sigurnošću možemo reći da su Tati-muslimani u stvari narod koji nestaje, ili bolje rečeno, aktivno se azerizira. Štoviše, u znanstvenom području kulturni i vjerski spomenici podrijetlom iz naroda Tati bili su namjerno uništavani, ili pripisani Azerima.

 Slika6

 Slika7

 Tati u Azerbajdžanu. Fizički naočita etnička populacija muževa i žena.

Vidi:
КТО ТАКИЕ ТАТЫ??? (ruski: Tko su Tati?)
•25. travnja 2020.

Povjesničari se slažu kako povijest Tata nije potpuno razumljiva i vrlo je malo povijesnih vrela o njihovu podrijetlu. Postoji nekoliko teorija o podrijetlu Tata. Neki povjesničari su skloni vjerovati kako je riječ o etnosu skitskog podrijetla, pozivajući se na lingvističke izvore. Drugi govore o njihovome sasanidskom podrijetlu. Postoje verzije o njihovome židovskom podrijetlu i asimilaciji Massageteae. U literaturi se mogu pronaći studije o dijelu Tata koje nazivaju

Planinskim židovima, jer ispovijedaju judaizam. Ova je skupina većinom iselila u Izrael.
Većina autora smatra kako su Tati autohtoni stanovnici Kavkaza, koji su postupno postali jezično iranski, ali kasnije, u procesu formiranja azerbejdžanskog naroda nisu postali Azeri. Zadržali su svoj jezik i dobili ime Tati/Tats. Složenost njihove etničke povijesti ogleda se u činjenici što nemaju jedinstvenu vjeru, već se dijele na muslimane, kršćane i judaiste. Većina ih je kasnije prešla na islam. Prema izjavama azerbejdžanskih etnografa, nacionalna samobitnost i kultura islamskih Tata, svodi se na jezik.

Poljoprivreda je bila tradicionalno sredstvo za život Tata. Njihovo planinsko područje s blagom klimom izvrsno je za poljoprivredu, posebno za uzgoj voća i grožđa. Stoka je manje važna. Obrt je dobro razvijen. Nešto drugačiji trend razvio se među Tatima na Apsheronskom poluotoku, nedaleko Bakua, odakle je i moj „aleluja“- posinak - Ibrahim. Već u 19. stoljeću ovdje je postojala poznata naftna industrija u kojoj su, između ostalog, radili mnogi Tati. U socijalističkom Azerbajdžanu život Tata uvelike se promijenio uvođenjem sovjetskog režima i kolektivizacijom. Međutim, to nije značajno promijenilo egzistenciju Tata, jer su poljoprivrednici i dalje živjeli od voća i vina. Međutim, dogodile su se velike promjene u stilovima njihove arhitekture. Tati s Apsheronskog poluotoka, zbog blizine grada Bakua i njegovih industrijskih regija, u kulturnom su pogledu osobito skloni reformama. Gotovo svi azerbejdžanski Tati su muslimani. Pretežnu većinu čine šiitski muslimani (šiiti), a oko jedne desetine su sunitski muslimani. Zbog kontinuiranog progona od strane boljševika za vrijeme Sovjetskog Saveza, muslimanski Tati su prakticirali svoju religiju u polutajnom obliku, poznatom kao "paralelni islam".

Muslimanski Tati pridržavaju se pet osnovnih "stupova" ili odgovornosti u islamu: (1) Musliman mora znati da "nema boga osim Allaha, a Muhammed je njegov poslanik." (2) Pet puta dnevno mora se moliti okrenut Meki. (3) Godišnje mora plaćati obvezne kamate (vrlo slično desetini). (4) Mora postiti tijekom ramazana, devetog mjeseca muslimanske godine. (5) U svom životu mora pokušati barem jednom hodočastiti u Meku.

Godine 1921., prema popisu stanovništva, bilo je više od 100 tisuća Tata. 1931. registrirano je 60,5 tisuća Tata, 1989. njihov je broj pao na 10 tisuća, a 1999. samo se 10,9 tisuća ljudi nazvalo Tatima. Treba naglasiti kako su Tati jedan od malih naroda Azerbajdžana i zbog toga i najosjetljiviji na procese asimilacije. To je uočljivo posebno među urbanim muslimanskim Tatima.

 Slika8

 Zastava naroda Tati

Kultura

Interakcija Tata s drugim narodima utjecala je na njihovu kulturu, pa se u uočavaju strani sadržaji. Tatski tepisi i rukotvorine izrađeni od tkanine poznati su daleko izvan granica Azerbajdžana. Tati su majstori obrade metala i izrade vrlo lijepih ukrasa. Najveće bogatstvo njihove kulture je nacionalna poezija. Njihovi rubai - katreni su postali popularni na Bliskom i Srednjem Istoku. To su lirske pjesme koje sadrže filozofska promišljanja o svemiru.

Tati nemaju jako razvijenu glazbenu umjetnost, ali su izvrsni pripovjedači. Njihove bajke govore o ljudima, životinjama i magiji. Svaka bajka želi ugoditi duhovitošću i postati poučna za čitatelja. Najpopularniji lik iz bajke je Jyrtdan. To je mali dječak koji se čitatelju čini prilično lijenim i lukavim momkom. Često prevari drugu djecu da ga nose na leđima, ali istodobno je Jyrtdan pametna i hrabra osoba. Ako sretne čudovište, odmah se pretvara u hrabrog heroja, spremnog da zaštiti druge momke.

Tatska proza neraskidivo je povezana s legendama. U svakoj legendi postoje mnoge povijesne činjenice i događaji koji će zasigurno završiti poučnim završetkom. Neke su legende povezane s religijom. Postoje i mnoge legende koje detaljno opisuju svakod-nevni život. Najpopularnija legenda među Tatima je priča o proroku Sulejmanu. Legende o Djevojačkoj kuli također su vrlo popularne. Njihove pjesme, također, govore o životima ljudi. Dijele se na radne, povijesne, šaljive i lirske. Pjesme često izvodi jedan umjetnik. Tijekom zborskih pjesama glasovi zvuče jednoglasno.

Tati imaju mudre poslovice. One odražavaju svjetovnu mudrost, a mnoge su poslovice poznate i ruskom narodu. Na primjer: "Ne možete jesti med bez truda." Neke od njih doslovno pozivaju osobu na posao, ističući kako joj Bog neće dati ništa tek tako. Izreke ukazuju na važnost prijateljskih odnosa - prijatelj je možda važniji od daljnjeg rođaka.

Zagonetke kod Tata nisu ništa manje popularne. U pravilu je odgovor na svaku od njih određena prirodna pojava ili životinja (kukac).

Tati-judaisti danas se u znanstvenim krugovima nazivaju Planinskim Židovima, a Tati-kršćani smatraju se sastavnim dijelom armenskog etnosa. Nakon deportacije i masakra Armenaca u Azerbajdžanu, kršćanski su se Tati preselili u Armeniju,

Tati su bili glavno stanovništvo Bakua početkom prošlog stoljeća. Kako je rečeno, prema popisu stanovništva u Azerbajdžanu 1999. godine, samo se 10,9 tisuća ljudi upisalo se kao Tati. Međutim, s druge strane, pročitao sam kako u samo jednom selu Tata – Lahija, živi više od 10 tisuća. Stoga neki misle kako službena statistika stanovništva u Azerbajdžanu ne može odražavati stvarnu sliku naseljavanja Tata u ovoj zemlji, a posebno njihov broj.

Država Azerbajdžan u kojoj je rođen Ibrahim Nasrullayev

Dragi čitatelji, Ibrahim pripada narodu Tati o kojemu ništa nismo znali, ali i iz države Azerbajdžan, o kojoj, također malo znademo, a ono što znademo tiče ratova je vodila ova Država sa susjednom Armenijom. Stoga mi dozvolite navesti nekoliko osnovnih obavijesti o Azerbajdžanu. Tim više što je upravo prošle godine počeo novi krvavi sukob Armenije i Azerbajdžana zbog jurisdikcije nad pokrajinom Gornji Karabah, naseljenom u cijelosti Armencima, ali smještenoj unutar azerske Države. Povijest se krvavo poigrala i Azerima i Armencima. Svemu su kumovali Staljin i boljševici. Sovjetske vlasti nisu dozvoljavale nacionalno čiste federalne jedinice. Nacionalne proturječnosti Moskva nije gasila, već ih je poticala. To je činila i carska Rusija i njima se koristila još od Katarine Velike. Sada se nacionalnim razlikama mora dodati i često nepremostiva vjerska razlika. Azeri su muslimani, a Armenci najstariji kršćanski narod s visoko razvijenom kulturom i civilizacijom još od antičkih vremena.

 Slika9

Karta Azerbajdžana. Ibrahim je rođen u selu nedaleko od Bakua (piše Suraxany)

Republika Azerbajdžan/Azǝrbaycan Respublikası), država je u istočnom dijelu Zakavkazja, uz Kaspijsko jezero; Prostire se na 86 600 km². Leži između Gruzije i Rusije na sjeveru, Armenije na zapadu, Irana na jugu, te Kaspijskoga jezera na istoku. U sastavu Azerbajdžana je Nahičevanska Autonomna Republika (azerbajdžanski Naxçıvan; 5.500 km²), enklava okružena Armenijom, i područje Gornji Karabah (azerbajdžanski Dağlıq Qarabağ; 4.400 km²).

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2009. Azerbajdžan ima 8, 922. 447 stanovnik, a prema procjeni iz 2013. god. 9, 336. 500 stanovnika. Od ukupnoga stanovništva 91,6% (2009.) su Azeri, a ostalo Davestanci (Lezgini; 2,0%), Rusi (1,3%), Armenci (1,3%) i drugi. Po vjeri su uglavnom muslimani (96%: šijiti 63%, suniti 33%), te pravoslavci (3,8%; pripadnici Ruske Pravoslavne i Armenske Apostolske Crkve) i židovi (0,2%). Natalitet je visok (19,0‰, 2012.), a mortalitet nizak (6,0‰, 2012); Glavni je grad Baku ima 2, 150. 800 stanovnika (2013.).

Do raspada SSSR-a u Azerbajdžanu Rusi su činili četvrtinu populacije, dok ih sada gotovo nema. Stimulirani su na repatrijaciju. U Bakuu, koji je bio poluruski grad, danas se mogu naći tek beznačajni ostaci predstavnika brojne ruske zajednice. U ostalim gradovima ima ih oko nule.

Gospodarstvo

Nakon stjecanja neovisnosti Azerbajdžan je od sredine 1990-ih gospodarski razvoj utemeljio na bogatim nalazištima nafte i prirodnoga plina, u suradnji s pretežno zapadnim kompanija-ma. Godine 2012. dnevno je proizvedeno 872 000 barela nafte (1,1% svjetske proizvodnje); najviša proizvodnja od 1,023 milijuna barela dnevno bila je 2010. godine. Nafta se uglavnom izvozi, najviše (oko 80%) preko Gruzije i Turske, naftovodom Baku–Tbilisi–Ceyhan (otvoren 2006.). Ostatak se izvozi u Rusiju naftovodom Baku–Novorosijsk (otvoren 1997.), a manji dio drugim naftovodom preko Gruzije, pravcem Baku–Supsa (otvoren 1999.).

Proizvodnja plina 2012. iznosila je 15,6 milijarda kubnih metara (0,5% svjetske proizvodnje), uglavnom iz ležišta polja Shah Deniz (u kaspijskom podmorju, oko 70 km jugoistočno od Bakua). Od kraja 2006. plin se izvozi preko Gruzije i Turske (plinovodom Baku–Tbilisi–Erzurum).

Novac

Novčana je jedinica manat (m.; AZN); 1 manat = 100 gopika.

Povijest

Teritorij Azerbajdžana od VIII. st. pr. Kr. naseljavala su plemena Medijaca. Poslije je postao dio Perzijskoga Carstva. Sredinom VII. st. osvojili su ga Arapi, koji su uveli islamsku kulturu, a u XI. st. Seldžuci. Godine 1231. napali su ga Mongoli, a potkraj XIV. st. Timur Lenk. Od XV. do XVIII. st. u Azerbajdžanu su se prožimali osmanski i perzijski utjecaji. U XVII. st. ponovno je pod vlašću Perzije. Nakon perzijsko-ruskog rata 1804.–1813. mirovnim ugovorima iz 1813. i 1828. dio teritorija predan je Rusiji. Granica koja je tada nastala održala se do danas. Većina povijesnog Azerbajdžana dio je Irana.

Godine 1870. ukinuto je kmetstvo; potkraj XIX. st. razvija se naftna industrija.

Kao dio Rusije do 1917. godine, Azeri nisu imali nikakvu autonomiju. Činili su provincije Baku i Elizavetpol.

Baku je početkom dvadesetog stoljeća bio velik i bogat južnoruski kolonijalni grad, s bezuvjetnom dominacijom ruskog jezika. Glavno bogatstvo Azerbajdžana je nafta, po tome je poznato od davnina. Zahvaljujući nafti, Baku se počeo aktivno razvijati krajem 19. stoljeća i postao jedan od prvih ruskih gradova.

Nakon Listopadske revolucije (1917.) u Azerbajdžanu dolazi do nacionalno-oslobodilačkog pokreta, ali i snažnoj boljševičkoj agitaciji među radnicima na naftnim bušotinama. Tako je 28. svibnja 1918. u Tbilisiju je proglašena Azerbajdžanska Demokratska Republika, s vlastitim Predsjednikom, Parlamentom i Vladom. Za to je zaslužna azerska domoljubna stranka, tzv. musavatisti, odnosno pripadnici Azerbajdžanske Muslimanske Demokratske Partije Musavat (Jednakost). Proglašeni teritorij Azerbajdžanske Demokratske Republike bio je velik. Obuhvatio je ne samo Gorski-Karabah i Nahičevan, već i značajan dio današnje Armenije. Ali čitav ovaj teritorij zapravo nije bio pod kontrolom središnje vlasti, već državno-pravni provizorij. Ubrzo je prijestolnica nove Države premještena u Ganju, a zatim u Baku. Za svoje vrijeme bila je ovo prilično napredna država. Postojala je gotovo dvije godine i imala je puni suverenitet. Azerbejdžanska Demokratska Republika izdala je vlastitu valutu – azerbejdžansku rublju. Na žalost, u svibnju 1920. porazila ju je Crvena armija, a Azerbajdžan je nasilno proglašen Sovjetskom Socijalističkom Republikom. Tijekom 1920. boljševici potiču armensko-azerbejdžanski međuetnički sukob, popraćen masovnim pokoljem armenske populacije. Bila je riječ o etničkom čišćenju toliko temeljitom i okrutnom da nakon toga na nekim teritorijima Azerbajdžana gotovo više nije bilo ni jednog Armenca. Nakon što su Turske vlasti izvršile genocid nad armenskom manjinom u Turskoj, ovo je bio novi prilog istrebljenju ove stare kršćanske nacije koja je imala nesreću živjeti velikim brojem rasuta unutar muslimanskih naroda. No, ubrzo su komunističke vlasti u Moskvi uspjele ugasiti međunacionalno neprijateljstvo, ali posljedice etničkog čišćenja nisu se mogle više ispraviti. Umjesto znanstvenog i povijesnog rješavanja nacionalne samobitnosti boljševici stvaraju 1922. umjetnu i nametnutu "nadnacionalnu" Zakavkasku Socijalističku Federativna Sovjetska Republika (TSFSR) s Tbilisijem kao glavnim gradom. Gruzija, Armenija i Azerbajdžan bili su ugurani u tu tvorevinu. Konačno su uvidjeli kako je to promašen potez i 1936. ZSFSR je podijeljen u tri nacionalne Republike. Njezinim raspadom Azerbajdžan je postao konstitutivna Republika SSSR-a. To mu je omogućilo proglašavanje nezavisnosti 1991. godine. Armensko-azerbejdžanska napetost tada će buknuti svom strahotom.

Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, Azerbajdžan je 30. VIII. 1991. proglasio neovisnost. Od 1989. s Armenijom je bio u sukobu oko Gorskoga Karabaha (enklave u Azerbajdžanu većinski naseljene Armencima), koji je prerastao u rat.

 Slika10

Karta Azerbajdžana s označenom pokrajinom Gornji Karabah (obojen zeleno), nastanjenom Armencima koji nisu željeli doći pod vlast Azera, imajući gorko iskustvo s ranije provedenim etničkim čišćenjem, te su proglasili svoju neovisnu državu „Republiku Gorski Karabah“, tijesno povezanu s Armenijom.

Država Armenija tu secesiju priznaje i time ugrožava teritorijalni integritet i državni suverenitet Azerbajdžana. Azeri to odbijaju i krvavi istrebljujući rat između dviju država bio je neizbježan. Dogodili su se brutalni masakri azerbejdžanskog civilnog stanovništva u Khojalyu i armenskog civilnog stanovništva u Shushi. Nove neovisne države Armenija i Azerbajdžan dobile su pristup naoružanju Sovjetske armije. U ratu su se masovno počeli koristiti tenkovi, teška artiljerija, pa čak i zrakoplovstvo. Svi Azerbajdžanci su protjerani iz Armenije, a svi Armenci protjerani iz Azerbajdžana. Na teritoriju Azerbajdžana uništene su gotovo sve građevine i svi kulturni spomenici na bilo koji način povezani s Armencima i njihovom religijom: groblja s kačkarama (drevni nadgrobni spomenici), kuće-muzeji istaknutih Armenaca rođenih u Azerbajdžanu. Armenci na svom teritoriju, međutim, učinili su isto. Intenzitet mržnje i razina neljudskih zločina bili su visoki s obje strane. Ipak Azeri su prednjačili. Samo u Bakuu bilo je barem dvostruko više Armenaca nego u Gornjem-Karabahu. Svi su etnički očišćeni. Selo Chardakhli, smješteno izvan Karabaha, potpuno je uništeno, a u njemu su rođeni poznati Armenci, maršali Sovjetskog Saveza, Baghramyan i Babajanyan.

Mržnja prema Armencima u Azerbajdžanu totalna je i univerzalna. Svim nositeljima armenskog prezimena, imena ili patronima zabranjen je ulazak u Azerbajdžan. Neće im biti dopušteni ni tranzitni letovi kroz zračnu luku Baku (na primjer, Moskva - Baku - Dubai). Oni koji nisu etnički Armenci, ali imaju, na primjer, armensko prezime, također neće biti propušteni. Ako prezime završava na "-yan", ali nije armensko, već, na primjer, moldavsko, tada je za unos potreban dokument koji označava nacionalnost.

Početkom 1992. Azerbajdžan je primljen u UN, a od 1993. KESS posreduje u pokušajima okončanja rata. Istodobno je Azerbajdžan obilježavala unutarnja nestabilnost: do 1995. izvršena su tri državna udara i dva neuspjela pokušaja, kao i smjene predsjednika (Ajaz Mutalibov, Abulfaz Elčibaj) dok 1994. nije uspostavljen režim Hejdara Alijeva. On je Azerbajdžan otvorio zapadnim, uglavnom američkim naftnim kompanijama (sporazumi 1994. i 1997) radi iskorištavanja bogatih kaspijskih naftnih ležišta i izgradnje novih regionalnih naftovoda, čime bi se smanjila ovisnost o Rusiji i dobila politička potpora SAD-a. Od 1992. Azerbajdžan je bio u sporu s Iranom zbog svojatanja tzv. »Južnog Azerbajdžana« na sjeveru Irana, u kojem živi dvostruko više Azera nego u matičnoj državi. Odnosi su poboljšani 1996. sporazumom o opskrbljivanju teritorijalno odvojene Nahičevanske oblasti Azerbajdžana iranskim plinom. S Gruzijom, koja mu je važna radi nove mreže naftovoda, Azerbajdžan je početkom 1997. potpisao protokol o određivanju granica. Postoji i zahtjev manjinskih Lezgina (oko 200 000) za ujedinjenjem sa sunarodnjacima u Dagestanu (Rusija) radi stvaranja neovisnog Lezgistana. Rusija je nastavila koristiti prijašnju sovjetsku radarsku postaju Gabala, strateški važnu u proturaketnoj zaštiti. Potkraj 2012. novi sporazum nije postignut pa se rusko osoblje povlači. H. Alijev je zbog bolesti odstupio s vlasti 2003., a potom je za predsjednika izabran njegov sin Ilham (reizabran je 2008.); predvodi politički vodeću Novu azerbajdžansku stranku (osnovanu potkraj 1992.). Povremeni oporbeni prosvjedi suzbijeni su političkim progonima. Pogoršani su ostali odnosi s Armenijom (sredinom 2012. došlo je do oružanih incidenata na granici). U listopadu 2013. Ilham Alijev ponovno je izabran za predsjednika uz oporbene prosvjede. Sukobi s armenskim snagama oko Gorskog-Karabaha trajali su nekoliko dana u travnju 2016. (vraćena su manja područja uz bojišnicu), a veću i uspješnu ofenzivu Azerbajdžan je pokrenuo potkraj rujna 2020. (uz efektivnu potporu Turske). Posredovanjem Rusije borbe su sporazumno okončane 10. studenoga, 2020. (poginulo je oko 2.800 azerbajdžanskih vojnika i oko 100 civila, a približan je broj poginulih i na armenskoj strani). Armenske snage pristale su na povlačenje iz većine područja, osvojenoga (1991.–1994.) oko Gorskog-Karabaha, te su do početka prosinca 2020. Azerbajdžanu vraćeni okruzi Ağdam (Agdam), Kəlbəcər (Kalbadžar) i Laçin (Lačin). Dogovorena je i mirovna operacija Rusije s raspoređivanjem oko 2.000 ruskih vojnika (na rok od pet godina). Pitanje statusa Gornjeg-Karabaha ostavljeno je za buduće međudržavne pregovore; Azerbajdžan je pristao na njegovo prometno povezivanje s Armenijom preko Lačinskoga koridora, pod nadzorom ruskih mirovnih snaga (Armenija se obvezala Azerbajdžanu osigurati prometnice do njegove teritorijalno odvojene Nahičevanske Autonomne Republike).

Politički sustav

Prema Ustavu od 12. XII. 1995 (reformiranome na referendumu 2002), Azerbajdžan je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države. Na izravnim ga izborima biraju građani za mandat od 5 godina, bez ograničenja broja mandata. Dakle, može i doživotno! On je nositelj izvršne vlasti, imenuje članove Vlade, a suglasnost parlamenta potrebna mu je samo za izbor premijera. Zakonodavna vlast pripada jednodomnoj Nacionalnoj skupštini (Milli Məclis), sa 125 zastupnika biranih na izravnim izborima za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud (civilni, kazneni, vojni i upravni sporovi) i Gospodarski sud (civilni i upravni sporovi u poduzećima). Administrativno je Azerbajdžan podijeljen na 66 okruga (rayon) i 11 gradova (şəhər). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 28. svibnja (1918).

Na kraju: znak sumnje

Ovo priča o mladoj švedskoj pjevačkoj zvjezdici, Ibrahimu Nasrullayevu, zapravo je priča o njegovoj mudroj majci, Reihan Nasrullajevoj. Zahvaljujući njoj, Ibrahim danas s majkom i sestrom živi u Švedskoj kao cijenjena tinejdžerska zvijezda.

Kako bih bio siguran u biografske detalje iz mladićeva života, poglavito glede etničke pripadnosti, jer preko svemrežja to nisam uspio, uputio sam mu pismo na ruskom jeziku. Siguran sam da ga poznaje, jer sam na svemrežju čitao kako s majkom komunicira na tom jeziku. Pismo sam stavio kao poruku na Ibrahimovu facebook-stranicu.

Ibrahim Nasrullayev

sri 18:41
Poslali ste Jučer u 31. 3. 2021. 18:41

Уважаемый Ибрагим, меня зовут Джуро Видмарович. Я живу в Республике Хорватии, в городе Загребе. В прошлом я был дипломатом, а сегодня занимаюсь литературой. Я написал книгу о вас, то есть о вашем жизненном пути от Азербайджана до Швеции и о ваших музыкальных успехах. Ваш жизненный путь я считаю образцом присоединения имигранта в шведское общество. В ходе написания книги я опирался исключительно на доступные в Интеренете данные - Инстаграм и Фейсбук. Но полная картина вашей жизни мне недоступна. Поэтому я прошу разрешить мне задать вам несколько вопросов: 1) Вы приналдежите народу Таты или же Азер? 2) Какой ваш родной язык? 3) На каком языке вы учились? 4) Откуда происходит семья вашего отца? 5) Планируете ли вы постоянно остаться в Швеции? 6) Считаю вашу маму исключительно мудрой женщиной. Из какого она народа? 7) Вы смогли в Швеции реализовать все ваши цели и чаяния? У меня еще вопросы, но пока ограничусь только этим. Желаю вам всего хорошего и низкий поклон вашей уважаемой маме. С особым уважением, Джуро Видмарович, посол на пенсии и писатель.

Pretpostavljao sam kako će Ibrahimova majka, kao mudra i oprezna žena, odbiti korespondenciju sa mnom, bojeći se da iza svega stoji nečija zla nakana. Tako se i zbilo. Stoga sam zamolio sina poznatoga hrvatskog književnika, Esada Jogića, koji živi u Švedskoj, da pokuša kontaktirati menadžera mladog pjevača, kao švedski državljanin. Nadao sam se kako će ta činjenica ublažiti strahove od moguće zloporabe. No i on je odbijen uz obrazloženje da kontakt s mladim pjevačem nije moguć. Ovakav odgovor potvrdio je moje sumnje glede sigurnosti mlade zvijezde, odnosno bojazan da je pod zaštitom švedske obavještajne zajednice. Očito, Ibrahimovi napori glede inkulturacije ne idu bez poteškoća.

Ovakvim razvojem događaja oslobođen sam daljnjeg istraživanja, čime mi je omogućeno objaviti pjevačev životopis sukladno podatcima do kojih sam došao na svemrežju. Dakako, bona fide.

Đuro Vidmarović

Povezano: 

Inkulturacija muslimanskih egzilanata u europskim zemljama - zapreke i mogućnosti (1)

Inkulturacija muslimanskih egzilanata u europskim zemljama - zapreke i mogućnosti (2)

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Pon, 25-10-2021, 06:30:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.