Domovina iznad svega

Knjiga koju su navedeni Ogranci objavili zove se Domovina iznad svega – moj otac Mime Rosandić, a autorica je Nj. E. Neda Rosandić Šarić, američka Hrvatica i bivše veleposlanica RH u Argentini.

domovinaiznadsvega1

Neda Rosandić Šarić rođena je u Zagrebu 24. rujna 1943. godine. U svibnju 1945., kao dvogodišnje dijete s obitelji se povlači se prema Austriji, uspijeva izbjeći partizansko zarobljavanje, prebaciti se u Italiju, a iz Italije u Argentinu. Ondje počinje tegoban izbjeglički život s dvije sestre i samohranom majkom – u dalekom, stranom i nepoznatom svijetu. Oca više nikada nije vidjela. Previše tuge za početak života djeteta koje je postalo žrtva krvavoga svjetskoga rata. Odrasla je u Argentini kojoj, kao i tisuće hrvatskih izbjeglica, može zahvaliti što je uopće ostala živa. Da ih nije primila Argentina završili bi u komunističkom zarobljeništvu i njihovim logorima za eliminaciju političkih protivnika. Nikada nismo na dostojan način zahvalili generalu Peronu i njegovoj supruzi Eviti Peron. U Buenos Airesu je pohađala osnovnu i srednju školu, prilika je kazati, zajedno s današnjim papom Franjom. Slijedi životopis dostojan filma: zahvaljujući radu i skrbi svoje majke pametna djevojčica Neda završila je srednju školu, a zatim je diplomirala socijalni rad na Fakultetu pravnih i društvenih znanosti Sveučilišta u Buenos Airesu. Specijalizirala je industrijski socijalni rad u Socijalnom centru za poduzetništvo u Buenos Airesu. Slijedi udaja i preseljenje u SAD.

Od 1970. Neda Rosandić je u braku je s dr. Stipom Šarićem. Iduće godine supružnici sele u SAD, gdje je buduća veleposlanica nastavila stručno usavršavanje koje je završilo obranom magistarskog rada iz područja socijalne zaštite na Državnom sveučilištu Wayne u Detroitu, u saveznoj državi Michigan. Specijalizirala je psihosocijalnu terapiju, te stekla prestižno zvanje samostalnog terapeuta za duševne bolesti. Radila je kao socijalna radnica za odrasle i za djecu u institucijama socijalne skrbi te u privatnoj praksi. Zbog postignutih uspjeha izabrana je za mentoricu studentima socijalnog rada Državnog sveučilišta Wayne u Detroitu i Državnog sveučilišta u Clevelandu u saveznoj državi Ohio.

Pored stručnog rada i profesionalnih obveza uspjela je surađivati u različitim političkim i društvenim udrugama hrvatskih iseljeničkih zajednica. Kao takva izabrana je za vijećnicu u Hrvatskome narodnome vijeću, parlamentu hrvatske dijaspore, u mandatima od 1977. do 1981.

Nakon demokratskih promjena pokojni predsjednik Franjo Tuđman zamolio je Nedu Rosandić Šarić za suradnju. Ona je to prihvatila i 1990., a time je prihvatila i Predsjednikov prijedlog o pomirenju djece ustaša s djecom partizana. U tom kontekstu treba promatrati i ovu knjigu. Ugledna američka liječnica postala je članica Ustavne komisije Republike Hrvatske, a 1995. Predsjednik ju je imenovao izvanrednom i opunomoćenom veleposlanicom Republike Hrvatske u Argentini, detaširanom za Republiku Paragvaj i Republiku Urugvaj. Nakon pobjede lijeve koalicije 2000. na izborima za Sabor RH, na prijedlog novog ministra Picule i predsjednika Mesića, smijenjena je s dužnosti, nakon čega napušta MVP i odlučuje se na povratak u SAD.

Nositeljica je Spomenice Domovinskog rata te odličja Reda hrvatskog trolista i Reda kneza Branimira s ogrlicom. Argentinski predsjednik dodijelio joj je Orden de Mayo.

Udovica je i majka dvoje djece, Anere i Ante te baka troje unučadi.

Među diplomatima je poznato kako je Neda Rosandić Šarić bila izuzetno uspješna kao veleposlanica tako da je njezin opoziv i isključenje iz diplomatske službe 2000., kao oblik grubog ideološkog revanšizma, bio, zapravo, veliki gubitak za hrvatsku diplomaciju.

Povratkom u SAD nastavila rad u struci i na fakultetu, ali uz stalno održavanje veza s domovinom Hrvatskom.

rosandićvidmarović

Neda Rosandić Šarić i Đuro Vidmarović u Beču, 8. lipnja, 2013.

Kolegica Neda Rosandić Šarić živi i radi u Clevelandu, gradu s brojnom hrvatskom zajednicom. Posjetio sam ovu zajednicu prije 15 godina, u okviru književnih susreta „Hrvatska iseljenička lirika“ i uvjerio se koliko je bivša veleposlanica poštovana među svojim sunarodnjacima, ali i cijenjena kao stručnjak u svojoj profesiji.

Godine 2021. Neda Rosandić Šarić je objavila knjigu sjećanja na svoga oca, Mimu Rosandića, pod naslovom „Domovina iznad svega“. Tek onaj tko je imao životni put kao ona mogao bi razumjeti koji su je osjećali prožimali i lomili tijekom rada na knjizi. Sama o tome piše:

„Dugo sam razmišljala, hoću li pokušati napisati knjigu o ocu. Kad sam se konačno odlučila, znala sam da se želim oslanjati na poznate i utvrđene povijesne činjenice. (…) Nastojala sam opisati njegove korake, nadajući da će i drugima biti nadahnuće o tome kako se od ideala nikada ne odustaje. Plamen se nikada nije gasio u njegovoj duši. Ustrajno je išao za svojom zvizdom, prema svojoj odrednici, prema samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj“.

Mime Rosandić (1900. - 1948.), bio je šumarski stručnjak, hrvatski politički borac, uznik, i mučenik.

Autorica u poglavlju „Zadnji susret“ piše: „Bilo je to u proljeće 1947., u Italiji, u blizini izbjegličkog logora Fermo u kojem su bili smješteni Hrvati. (…) Na potoku je bio zakazan oproštajni sastanak oca s obitelji, prije njegova ponovnog putovanja u Rim, odakle će nešto kasnije krenuti u Austriju, te u Hrvatsku, u borbu za oslobođenje domovine. U to doba nisam imali niti četiri godine, ali se događaja sjećam iako samo kao kroz laganu maglu. Na sastanak smo išle majka i nas tri curice. (…) Malo sam vremena provela s njime, no uvijek me pratio snažan doživljaj očeve blizine, i tako će biti do kraja života.

(…)

Majka je bila prava hrvatska žena. Rođena je u Slavoniji, u Novskoj. Bila je širokih pogleda kao njezina ravnica. Bila je inteligentna, požrtvovna, produhovljena i praktična… Ime joj je bilo Fina, a djevojačko prezime Obelić. Često nam je opisivala život u svojoj obitelji, život u Slavoniji, dobre i teške dane. (…) Majčino tijelo danas počiva u slobodnoj Hrvatskoj, u Slavoniji, u njenom zavičaju, na groblju sv. Josipa u Novskoj“.

Neda Rosandić Šarić je iz povijesnog zaborava izvukla lik manje poznatog hrvatskog političara, Mime Rosandića. Kako nije obnašao najviše dužnosti u stranačkom i državno -administrativnom životu nestao je iz vidokruga povjesničara i postao tek broj u nekom od registratora Državnog arhiva Hrvatske.

„Mime (Milan) Rosandić, rođen je 4. studenog 1900. u selu Kaniža kraj Gospića. (…) Majka je govorila o njegovu čvrstu karakteru. Bio je kao stijena. Uvijek uporan, ustrajan, odlučan, pošten, skroman i samozatajan, i vjeran u prijateljstvu. Nije se razbacivao riječima, pa kad je govorio, pozorno su ga slušali. Dana riječ bila mu je svetinja, njegova je bila da se 'ljudi drže za riječ, a volovi za rogove'. Ljubio je svoj hrvatski narod i zbog dobra naroda bio je odan ideji stvaranja samostalne hrvatske“.

U nastavku autorica ističe:
„Otac je bio vrijedan student, uza sve nevolje i političke aktivnosti uspio je na vrijeme diplomirati. Zvanje inženjera šumarstva stekao je 13. listopada 1924. godine. Kao inženjer šumarstva počeo je raditi 1925. u Direkciji šuma u Vinkovcima, na položajima od šumarskog pripravnika do šumskog pristava. (…)“.

Godine 1938. Mime Rosandić se zaručio s Finom Obelić iz Novske. Vjenčali su se 12. prosinca 1938. u crkvi sv. Luke u Novskoj, i to uz rano jutarnju misu. „Kumovi na vjenčanju bili su Mile Budak i Mate Frković.“

Politički rada Mime Rosandića

„Bio je i jedan od idejnih organizatora Velebitskog ustanka 1932. godine (kojega su organizirala stranka UHRO, uz podršku tadašnje KPH, op. a.). Nakon pothvata je napustio domovinu kako bi izbjegao uhićenje. U Italiji se priključio ustaškom pokretu dr. Ante Pavelića. U Hrvatsku se vratio nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, u travnju 1941. godine.“.

Dr. Pavelić je ponudio ing. Rosandiću ministarsko mjesto, ali se on zahvalio. „Mislio je da može puno učiniti kao organizator i stručnjak u gospodarskim šumarskim poslovima. … Ali Poglavnik je rekao ocu da u državnoj vladi trebaju biti pošteni ljudi, da ga želi barem na mjestu državnog tajnika, u Ministarstvu šuma i ruda. Na čelu tog ministarstva bio je Ivica Frković. Otac je položaj prihvatio i na toj je dužnosti ostao sve četiri godine. Suradnja ministara i oca bila je uvijek izvrsna. … Bio je rat, ali život je išao dalje, kod nas je bilo sretnih obiteljskih događaja. Roditeljima se rodilo prvo dijete, moja starija sestra. Nabrajali su imena, ali u posjet je došao prijatelj Mile Budak i pitao ih, imaju li što protiv, da im kći dobije ime Anera. Dakako, otac je odmah pristao, a i majka, i tako je sestra postala, koliko znam, prvom Anerom prema liku junakinje iz romana „Ognjište“. Dvije godine kasnije došla sam na svijet ja. Otac je želio da nosim ime njegove majke Mare, ali umiješala se Grozda Budak, koja je bila pozvana da bude krsna kuma. Skupa s mojom majkom odlučila je da ću imati dva imena, prvo da će biti Neda, a drugo Mara. (…) Grozdu su ubili 25. svibnja 1945. u blizini Škofije Loke, u Sloveniji. Ocu Mili Budaku su prije smaknuća pokazivali fotografiju izmrcvarenog tijela njegove ljubljene kćeri Grozde.“

Ing.Rosandić je u Vladi NDH djelovao isključivo kao stručnjak. Spada u red poštenih i predanih rodoljuba koji, vjerojatno i nije shvaćao sve političke procese i tijek Drugog svjetskog rata. Bio, kako bi se danas kazalo, stručnjak, odnosno tehnokrat, ali s punim povjerenjem u mudrost političkog vodstva, ispunjen srećom što je hrvatski narod ostvario državni suverenitet. No, Njemačka je gubila rat, strašni oblaci poraza nadvili su se i nad Hrvatskom.
Autorica nam približava i ovo povijesno vrijeme, dajući vrijedne obavijesti za sagledavanje povijesnoga tijeka s aspekta jedne ustrašene obitelji.

Propast Države

„O tome kako je tih strašnih dana bila u očevomu rodnome Gospiću, govorila mi je sestrična Marija kad smo se nakon uspostave Republike Hrvatske konačno susrele. Pri prvim smo susretima dijelile sjećanja, ja sam njoj govorila o njezinu ocu, o stricu Josi – on je 1948. dospio u Argentinu, kao i mi. A Marija je meni pripovijedala o svome djetinjstvu, o prilikama u kojima je rasla, a o čemu do tada nisam imala prilike čuti. Opisivala mi je zadnje dane u Gospiću, prije pada grada. (…) Grad je bio pod strašnom paljbom i vatrom. Ali gospićki su se branitelji i stanovnici i toga jutra još nadali da će obrana izdržati. Govorilo se kako se čeka naredba za proboj prema Velebitu. No već sredinom prije podneva postajalo je sve jasnije da je gotovo, da je pitanje sati kada će grad pasti. Pred podne je počelo povlačenje vojnika i civila, i to prema selu Smiljanu i dalje prema Pazarištu, jedinim preostalim djelomično slobodnim putem.

(…) Već je počeo padati mrak, uspjele su se skloniti u podrum kuće obitelji Adžija, kamo su se već bili povukli drugi susjedi. A partizani su već češljali ulice i kuće, i ubrzo su ih sve istjerali sve iz podruma. Prenoćile su u vlastitoj kući. Ali već sutradan majka se s djecom odlučila vratiti u Budak, što će im spasiti život. Uspjela je s njima proći uz partizanske straže, i doći do kuće kumova Alića“.

Članovi političkog vodstva, ali i svi državni službenici, prosvjetni djelatnici, inteligencija, novinari, književnici, cjelokupna etnička elita naroda koja nije bila na strani komunista, našla se pred užasnim pitanjem: braniti zemlju ili bježati iz nje u susret Saveznicima? Autorica opisuje ove sudbonosne dane:

„Tih zaista teških dana, tijekom travnja i samog početka svibnja 1945., Hrvatska državna vlada vijećala je o mogućnostima. Radilo se na tzv. Zvonimirovoj obrambenoj liniji, a razmatrao se i prijedlog potpredsjednika Vlade dr. Džafera Kulenovića da se krene u Bosnu i ondje nastavi borba.

Nisam pozvana pisati o tim događajima, mogu reći samo ono što sam čula od majke. Otac nije bio vojnik ali sudjelovao je, ne znam kako je do toga došlo, u pripravljanju plana da se pukovnik Frane Sudar sa svojim postrojbama ubaci na partizanska područja i nastavi borbu. Hrvatska je vojska bila disciplinirana, sposobna za obranu domovine, bili su spremni za zadnju bitku. Nažalost, do nastavka borbe nije došlo, hrabra će vojska doživjeti kapitulaciju.

Otac je sebi pripravio naprtnjaču za put u šumu. Njegov je stav i stav brojnih suboraca bio, da muškarci idu u šumu i nastave borbu, a žene i djeca da krenu na povlačenje. (…) Zadnja odluka je pala! U dva sata nakon ponoći, u noći s 5. na 6. svibnja, otac je došao kući ravno sa sjednice Vlade. Donio je vijest da je poglavnik naredio da se ide u potpuno povlačenje. Bilo je ljudi, pa i članova Vlade, koji su se i prije te odluke spremili na put. Kod nas to nije bio slučaj. Kad se ranije govorilo da bi se sklonile žene i djeca, majci je pomisao da bi se išlo na povlačenje, pogotovo u tuđu zemlju, bila vrlo strana. A sada je odluka bila donesena, morala je suočiti se sa stvarnošću. Nije znala kamo se ide, osobno nije vjerovala da će povlačenje trajati kratko kako se govorilo. Ali morala je djelovati. Počela je uz Ikinu pomoć spremati najpotrebnije: nešto rublja, malu perinu i poplun. Na brzinu je u jastučnicu ubacila osobne dokumente. Također i fotografije, one koje imam i danas. Ponijela je i nešto hrane, i po koju od drugih potrepština. Baka Mara je odlučila da će i ona ići s nama, mnogo je toga vidjela tijekom rata, znala je što je sad čeka kad 'oni' dođu na vlast. Meni je bilo osamnaest mjeseci, otac je predlagao da bi me ostavili u Zagrebu kod rođaka koji se nisu povlačili, mislio je da sam premala i sitna za naporan put. Majka je isprva teška srca pristala na prijedlog, ali se brzo trgla. Vladalo je strašno uzbuđenje pred nepoznatim, plakala je Anera i plakala je Ika, ali majka je odlučno rekla: 'Ne! Idemo svi skupa, pa što se dogodi nama, dogodit će se i njoj!' Tako je moj životni put u času promijenio smjer.

(…)

Obitelj je na put krenula tog 6. svibnja… Od naše obitelji bile smo majka, nas dvije curice, baka Mara i Ika Duić. U autu je bilo puno osobnih stvari te naprtnjača sa streljivom i finska strojnica. U koloni su bili i stričevi, Joso i Ive, na kamionima. Otac je bio u autu s dobrim prijateljem Jurom Pavičićem. Pavičić je bio rodom iz sela Boričevca u Lici, tijekom Nezavisne Države Hrvatske bio je na više dužnosti, a od 1943. na dužnosti doglavnika, bio je poznati književnik, tijekom prve Jugoslavije vlasti su ga zatvarale i teško zlostavljale i mučile, kao i druge starčevićance. Nakon povlačenja on će se uspjeti spasiti. Ali OZNA ga je pratila otrovali su ga plinom u hotelskoj sobi u Rimu 9. veljače 1946. godine. Otac i Jure Pavičić na povlačenje su krenuli sa skupinom dr. Vlatka Mačeka. Mačeku je Hrvatska Vlada osigurala zaštitu i financijsku pomoć. Tada se mislilo da bi on u slijedećem razdoblju mogao preuzeti vodeću ulogu i spasiti Hrvatsku, ali to se, kako znamo, nije dogodilo, zato što je Maček hrvatsku uvijek gledao u okvirima Jugoslavije, a ne kao samostalnu državu. (…)

Kolale su svakakve vijesti, a posebno da će Klagenfurt zauzeti Rusi, opasnost je vrebala sa svih strana. Otac je dao sve od sebe da opet oblikuje kolonu, da ljudi budu spremni krenuti dalje kad zatreba. (…) Hvala Bogu, ostali smo živi i ostali smo zajedno, što nije bio slučaj s mnogima iz skupine u koju su bili ministri i obitelji. Englezi su brojne među njima izručili jugoslavenskim partizanima, a oni su ih pobili“.

Neda Šarić vrlo detaljno i potresno opisuje te teške trenutke u kojima su ona, majka i sestre spašavale goli život, ali otac obitelji u tome nije uspio.

Uloga Britanaca

„Ali približili su nam se Britanci. U komunikaciji je pomagala supruga Lovre Sušića, znala je engleski. Ali britanske vojnike nije osobito zanimalo ono što su im Hrvati željeli reći. Prvo čemu su pristupili bilo je pljačkanje. Izbjeglicama su oduzimali sve što je vrijedilo. Nama su oduzeli auto i strojnicu. Svima su nam naredili da pješice krenemo naprijed. A na obližnjoj su nas željezničkoj pruzi počeli tjerati da se penjemo u stočne vagone vlaka koji je ondje stajao.

(…)

U stočnim je vagonima bilo grozno. Jedni do drugih bili su nagurani muškarci, žene, stari ljudi, djeca. Svi napeti te znojni, žedni i gladni. Spominjala se riječ izručenje, Hrvati su već bili shvatili do od zapadnih Saveznika ne trebaju očekivati razumijevanje ili milost. Pojedini su odlučili iskočiti iz vlaka u brzini, pa su tako i napravili, i možda su spasili život. Drugi su ostali zato što su imali obitelji za koje su se trebali brinuti, i išli su dalje. (…) Majka se sjećala da se dugačka kompozicija zaustavila u Villachu, i da smo u neizvjesnosti ondje čekali cijeli dan. (…) Navodno je američki časnik bio zato da se vlak pusti prema Italiji. Svjedoci su se sjećali da je i otac tom prilikom bio uključen u pregovaranje. (…) Hrvati su Amerikancu pokušali prenijeti da je stočni vlak pun civila, žena i djece, i on je doista odlučio kako je opravdano da nas pusti dalje. I vlak je krenuo prema slobodi, barem u tom trenutku. Za mnoge opasnost tada ipak nije prošla. (…)

Svi smo stigli u Fermo, u izbjeglički logor koji je bio pripravljen za Hrvate, a kojim su upravljali Britanci. U Fermo smo stigli 18. srpnja 1945., nakon sedamdesetičetiri dana mukotrpnog putovanja. U logoru Fermo provela sam dio najranijeg djetinjstva, blijedo se sjećam pojedinih prizora“.

Logor Fermo

„I otac je bio među onima koji se nisu prijavili logorskoj upravi. Htio je najprije vidjeti kako će se prilike razvijati. Znao je da su Britanci nakon predaje na Bleiburgu mnoštvo Hrvata, pa i članove hrvatske Vlade izručili jugoslavenskoj vojsci, i nije im vjerovao. Tako u početku za oca nije bilo hrane ni mjesta za počinak. Majčina snalažljivost i požrtvovnost puno je pomogla. (…) U Fermu su se našli Hrvati iz svih hrvatskih pokrajina, iz raznih društvenih slojeva, najrazličitijih zanimanja. Bilo je seljaka, radnika, poduzetnika, športaša, glazbenika, liječnika, učitelja. Bilo je i sveučilišnih profesora, a među njima i rektor Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Stjepan Horvat. (…)“

Uloga dr. Krunoslava Draganovića

„Svećenik dr. Krunoslav Draganović uspostavljao je veze sa svakom od hrvatskih skupina, kako je koja stizala u logor. Pomagao je izbjeglicama u svakovrsnim teškoćama, a prvenstveno je gledao kako bi preko svojih veza spasio ugrožene Hrvate od izručenja. Plan mu je bio tražiti mogućnost za siguran smještaj u trećim, prekomorskim zemljama. Neupitana je njegova odanost Hrvatskoj i hrvatskome narodu“.

Saveznici izručuju Hrvate Titovim komunistima

„Već 1946. bio je potpisan ugovor između britanskih savezničkih snaga i komunističke Jugoslavije o postupcima uhićenja i izručivanja osoba koje je Jugoslavija proglasila ratnim zločincima. (…) Na bijelom popisu bili su žene i djeca, na sivom ugledni i priznati Hrvati koji su djelovali protiv Jugoslavije, a na crnom oni koji su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili na istaknutijim položajima i koje je Jugoslavija proglasila ratnim zločincima. … Upravitelj logora White beskrupulozno je sudjelovao u provođenju odluka o izručenju“.

Autorica i navodi imena engleskih dužnosnika koji su pomagali izručivanju Hrvata komunistima.

Majka je govorila kako je našem kumu ing. Juri Petraku, koji je u upravi logora radio kao predstavnik izbjeglica, major White jednom prilikom pokazao popis ljudi kojima je prijetilo uhićenje. Na popisu sivih bilo je ime Frane Manestara, a uz ime je u zagradi pisalo Mime Rosandić. (…)

"Crkva je bila snažno prisutna, sa svojim je odanim svećenicima čuvala vjerski život ljudi u logoru.“

Odlazak u Argentinu

„Na brodu sam se teško razboljela. Bilo je zdravstvenog osoblja, ali točnu dijagnozu nisu mogli postaviti. (…) Ali, eto, stigla sam u Buenos Aires živa, dobro se sjećam kako sam krhkim koracima ušla u novi svijet. (…) U logoru Fermu umrla je naša baka Mara, 2. rujna 1947. godine“. (str. 77. – 79.)

Mime Rosandić se odlučuje na gerilu

Mime Rosandić je u tim krajnje opasnim trenutcima rodoljublje stavio ispred političkog realiteta. Povjerovao je kako se partizanskim pobjednicima treba i može suprotstaviti njihovom taktikom – gerilom. Bilo je to samoubilačko i u tome trenutku politički idealističko herojstvo. Umjesto pokušati krenuti prema Argentini, on se odlučio priključiti skupini koja je pokušala podići gerilski ustanak protiv partizanskih pobjednika. Pridružio se tzv. Kavranovoj grupi i završio na stratištu.

„Otac je pošao. Bilo je proljeće 1947. Krenuo je prema svojoj slijedećoj postaji, prema Austriji. U logoru u Fermu ostavio je ženu, nas djecu i staru majku. Ostavio je i braću, i dobre prijatelje znance i suborce.

(…)

U Fermu majka nije znala kuda se otac kreće. Nije znala da je bio u zatvoru u Austriji, nije znala gdje je živio i s kime se sastajao, niti kako je. (…) Otac je u Austriji proveo gotovo cijelu godinu. (…) Raspolažem s tri očeva pisma koja je pisao dr. Lovri Sušiću predsjedniku državnog vodstva“. Iz ovih pisama autorica je mogla rekonstruirati posljednje očeve godine života.

5. travnja 1948., desetak dana prije nego li je otac prešao austrijsko – jugoslavensku granicu, majka se s nama djecom u Genovi ukrcala na brod, krenuli smo prema Buenos Airesu u Argentini. Kasnije je znala reći: 'Kakva nas je sudbina zatekla!' Često je govorila o rastanku s ocem u Fermu. On je tada vjerovao u ponovni susret. Ali to je zapravo bio početak drame“.

Prve godine u Argentini

Vrlo je zanimljiv opis prvih godina autoričinog života u Argentini. Hrvatskim izbjeglicama pomagali su franjevci. Neda kaže: „Za naš su se dolazak zapravo i pripremili. Znali su da Argentini treba radna snaga i da će otvoriti vrata Hrvatima“.

Mime Rosandić uhvaćen, osuđen i ubijen

U poglavlju „Istraga“ Neda Rosandić je istražujući u Udbinim arhivima saznala za sudbinu svoga oca. Pripadnike njegove skupine UDB-a je uhitila 15. travnja 1948. „Svi sudionici pothvata od prvog su trenutka nakon uhićenja znali što ih čeka. (…)

„U rukama sam držala prvi UDBIN zapisnik o očevom ispitivanju. Naslovljen je: O saslušanju Rosandić Mime Milan, kao okrivljenoga, sastavljen od 21. 4. 1948. u kancelarijskim prostorijama UDB – e za Hrvatsku u Zagrebu“. Postoji i zapisnik od pet stranica, naslovljen „Mime Rosandić o sastanku s Kavranom 1946. u Civitavecchia kraj Rima, na kraju kojega je potpis za kojega sam sigurna da nije očev“.

U poglavlju „Optužnica“ autorica detaljno donosi tekst optužnice protiv njezina oca i suboraca. Optužnicu je potpisao dr. Josip Hrnčević, tada javni tužilac FNRJ. Za njezinog oca u optužnici piše da spada u red najstarijih i najistaknutijih članova ustaškog rukovodstva, kako za vrijeme okupacije tako i nakon bijega iz zemlje u emigraciju“.

Suđenje je održano u velikoj dvorani staroga Zagrebačkog velesajma, na zagrebačkoj Savskoj cesti, ondje gdje su danas zgade Studentskog centra. Počelo je 12. srpnja 1948., a završilo 27. kolovoza 1948.

Impresivna posljednja izjava

„Otac je od trenutka uhićenja znao da ga čeka smrt. … Optuženici su pred kraj suđenja imali priliku za završnu riječ. Većina njih mogućnost nije iskoristila, ali otac jest. Izrekao je slijedeće riječi, za mene važne, takve koje se nikada ne zaboravljaju:

'U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agenstvom, čime bi osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskome narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro. (…) S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je eto, krivo, da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponizuje do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da me oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!'

Zapisano je da je tužitelj Hrnčević ironično komentirao: 'Sad ste čuli izljev patriotizma!' (…)

Smrt

Proći će mnoge godine prije nego što smo doznali za očeve zadnje riječi na jugoslavenskom sudu. Za njih nije znala majka, nismo znale ni mi, njegove kćeri, ni Hrvati koji su oca poznavali i poštivali. Ali narodna sudbina je htjela da Hrvati ipak dođu do slobode i obnove svoju državu, i da dođemo do ovih zapisa. Tako su očeve riječi došle do nas, da svjedoče o čovjeku koji je život posvetio upravo postizanju te slobode.

„Drago mi je što moj otac nije tražio pomilovanje od jugoslavenskoga komunističkog suda."

Smrtna kazna izvršena je 31. 8. 1948. u Zagrebu na Mirogoju. Mime Rosandić je obješen.

Na str. 207. autorica donosi popis svih ubijenih.

Život u Argentini, na granici egzistencijalne ugroze

„Naš se život u Argentini morao nastaviti. Živjeli smo u svojoj sobici koja nam je postala domom. Sobica je imala dvoja vrata, ali nije imala prozor. Jedna su vrata bila na strani prema velikoj dvorani, u kojoj je fra Vlado Bilobrk uredio kapelicu posvećenu Gospi Sinjskoj“.

Kad je bila srednjoškolka Neda Rosandić je dobila od vlč. Lukete pismo koje je prije smrti obitelji poslao njezin otac.

Posljednje očevo pismo dostojno Petra Zrinskog

„Omotnica s pismom prošla je mnoge ruke prije nego li je stigla do Pere Ćulumovića, očeva tajnika u Ministarstvu šuma i ruda. Ćulumović je postupio po očevu naputku da u slučaju njegove pogibije pismo proslijedi obitelji. Ono je stiglo do nas majka ga je dugo čuvala, čekala je da budemo dovoljno spremne da čujemo zadnju očevu poruku i primimo je k srcu. „U pismu između ostaloga stoji:

Nama je domovina iznad svega i to me se pokoravamo. Neka je vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostavite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne“.

Pogovor knjizi koju smo predstavili napisao je poznati hrvatski povjesničar, dr. sc. Anđelko Mijatović. On je ispravno zaključio:

„Autorica piše zorno i nenametljivo, a pruža vjeran opis prilika i vremena, pa nas potiče da što više saznamo i naučimo. Radi se o doista uspješnom prikazu koji će pridonijet sagledavanju stradanja devedeset šestorice hrvatskih domoljuba 1948. godine, a i sagledavanju stradanja njihovih obitelji i prijatelja, u borbi za slobodnu Hrvatsku. Njezin će rad upotpuniti prazninu u hrvatskoj historiografiji o hrvatskim povijesnim zbivanjima dvadesetog a stoljeća“.

Istina je kako ovakvih svjedočenja ljudi koji su pripadali poraženoj strani imamo vrlo malo, u odnosu na broj svjedočenja s pobjedničke strane. Koliko je patnji, koliko stradanja, koliko nepravdi time zataškano. Sve unesrećene obitelji jednako su nesretne. Da ne govorimo o falsificiranju povijesti u sladu s antičkom parolom „Vae victis“, odnosno: „Povijest pišu pobjednici“.

Đuro Vidmarović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Sub, 8-02-2025, 10:11:10

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.