Milan Rupčić, „Gluho doba“ (aforizmi), Udruga hrvatskih aforista i humorista, Zagreb, 2020.
Milan Rupčić je vrlo marljiv pisac amater. Piše poeziju, prozu, bećarce i aforizme. Kao što sam već nekoliko puta istakao pisanje aforizama treba održavati i poticati, jer su kao književni žanr gotovo nestali, premda su nekada bili vrlo cijenjeni u našoj književnosti. Na neki način, nakon Drugog svjetskog rata komunističke parole su potisnule aforizme, a ideološka čistoća koja je tražila strogost od autora, strana je aforizmu. Aforizam mora biti kratak, zvučan, jedak, duhovit, misaon i pisan lijepim književnim jezikom. Uostalom, neki od najboljih svjetskih književnika kao npr. Jirži Lec stekao je svjetsku slavu svojim aforizmima. (Stanisław Jerzy Lec, rođen je u ukrajinskom gradu Lavovu (L'viv), 6. ožujka, 1908., a umro u Varšavi, 7. svibnja, 1966. Poljski je književnik.)
Milan Rupčić je rođen 1948. godine u ličkom selu Vrbovljani. Djetinjstvo i mladost proveo je na selu. Diplomirao je organizaciju rada i politologiju, a kasnije je bio sindikalni aktivist. Dio života je proveo kao gastarbajter. Godine 2012., sada već u zreloj životnoj dobi javio se prvom zbirkom stihova pod naslovom „Sjećanja pod hrastom“. Slijede knjige „Kamen u grudi snijega“, „Kaplje od vremena“, „Mi ili o nama“, „Boje, zvuci, mirisi“ i „Bećarim se… što mi mogu“.
Posebnu pozornost, po meni zaslužuje zbirka aforizama, kako zbog afirmacije ovoga žanra tako i zbog pučke duhovitosti i mudrosti samoga autora.
Rupčić je svoju knjigu podijelio u osam cjelina, pod slijedećim naslovima: „Gluho doba“, „Bolesti demokracije“, „Bez boje i mirisa“, „Pogled u stvarnost“, „Seksforizmi“, „Studija o 'srednjem prstu'“ i „Aforizam; bolest ili lijek“.
Prvo poglavlje „Gluho doba“ sastoji se od osam tematskih cjelina. Kako piše autor predgovora Josip Balaško ovo poglavlje „kroz različite aforizme naglašava 'gluhoću' u vremenu i prostoru u kojem onda svaki pojedinac pokušava ostvariti želje, ali bez podrške drugih“. Kao primjer navodim nekoliko aforizama iz ovoga ciklusa:
„Lijenost duha, majka je svih lijenosti“.
„Za pravo vrijeme, uvijek je malo vremena“.
„U krivo vrijeme razmišljamo o pravovremenosti“.
„Umiljati pisac, dva fonda sisa“.
„Ruke u parlamentu njišu se –
kako politički vjetar puše“.
„Ne možeš biti tako dobar, da te svi vole“.
Drugo poglavlje ima vrlo zanimljiv naslov: „Bolesti demokracije“. U njemu Rupčić kroz aforizme ističe kako su mito i korupcija problem u demokraciji.
„Mito i korupcija postali organski dijelovi
demokracije“.
„Mito i korupcija u demokraciji –
pandemska bolest“.
Poglavlje „Bez boje i mirisa“ rasčlanjuje glupost kao odrednicu ljudskog djelovanja.
„Glupost nema oblik, boju, okus i miris –
a sveprisutna je“.
„Glupost je besplatna, ali često koša“.
„Gluposti vođa uvijek narod plaća“.
„Glupost nema spol ni rod“.
U poglavlju „Misliti il' ne misliti“ Rupčić duhovito analizira promišljanje o bitnim stvarima, ukazujući na paradokse što može samo aforizam.
„Tajkuni ne misle samo na novac…
misle i na nekretnine“.
„Ministri ne misle samo o svom resoru…
misle – što premijer misli“.
„Ljepotice ne misle samo na nogometaše…
misle i na rukometaše“.
„Književnici ne misle samo o pisanju…
misle o promocijama“.
„Putnici u tramvaju ništa ne misle…
uključeni su im mobiteli“.
Poglavlje „Pogled u stvarnost“ bavi se problemima našega društva.
„Većina aktera ovoga društvenoga trenutka našli su se obuhvaćeni pogledom aforiste“.
„U tramvaju više nema žamora;
pišu se i čitaju SMS poruke“.
„Elegantni frak i šešir, europski –
karakter i narav domaći“.
„Visoka politika obilježena –
niskim udarcima“.
„Siromašnima, demokracija je pokrpana“.
„Uspjeh preko noći, traje do jutra“.
Vrlo je zanimljivo poglavlje i novitet u našoj aforističkoj književnosti, znakovitog naslova „seksforizmi“. Autor se ipak zadržao u granicama dobrog ukusa.
„Ako te brine rezultat rada, upamti:
dobra priprema, pola je posla“.
„Nježnim se riječima razmakne put k sreći“.
„Mali je, problem između nas“.
Poglavlje „Studija o srednjem prstu“ pripada našem tzv. novogovoru. Sve do prije desetak godina izraz srednji prst nije ima značenje koje ima danas. Autor vrlo duhovito, na način koji pripada žanru aforizma, piše:
„'Srednji prst' – međunarodni znakovni izraz“.
„'Srednji prst'… više nego cijela abeceda“.
„'Srednji prst' na svim jezicima –
znači isto“.
„'Srednji prst' više govori i kada šuti“.
„'Srednji prst' ne govori, ali puno kazuje“.
U posebnom poglavlju „Aforizam, bolest ili lijek“ naš aforist pokušava odgovoriti na temeljno pitanje: koja je uloga aforizma u kreativnom smislu te je li aforizmi utječu na društvene pojave.
„Za društvene bolesti –
aforizam je antiseptik“.
„Tko nema sreće u ljubavi,
može je naći u aforizmima“.
„Tko aforizam ozbiljno ne shvaća –
sudbina mu vraća“.
Na kraju, želio bih preporučiti ovu zanimljivu, inovativnu i vrijednu zbirku aforizama. Milan Rupčić je iznenadio bogatstvom imaginacije i misaone koncentracija koja je potrebna za pisanje dobrih aforizama. Ovom je zbirkom dao aforistički doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Đuro Vidmarović