Nenad Šepić - In memoriam

Smrt nam je u 78 godini njegovoga života, oduzela još jednog uglednog člana – Nenada Šepića. Svaka smrt je nenadoknadivi gubitak, ali smrt književnika je nenadoknadivi gubitak za cijelu našu zajednicu i naš narod. Književnici, zajedno s ostalim umjetnicima, da se nitko ne uvrijedi, stvaratelji su duhovnosti, književne baštine, čuvari materinskog jezika i narodnosne samobitnosti. Zbog toga je njihova smrt gubitak u ljudskome smislu, ali njihovo književno djelo ostaje svjedočiti o njima, njihovim umjetničkim htijenjima, uzletima dostižnima samo ljudima od talenta. U tome djelu živi i njegov tvorac, autor, književnik, i traje mistikom povijesne memorije sve do konca etnosa i civilizacije kojoj je pripada.

Sepic1 1

Kolega Nenad Šepić ostaje zauvijek s nama kroz svoja književna djela. A ona su značajna, premda još uvijek ne dovoljno valorizirana, prema je njihov autor bio kao pisac neobično samozatajan. Osobno mi je žao što se nisam stigao više pozabaviti njegovim književnim djelima, posebno onim u kojem dotiče i ukrajinsku povijest. Nije u prvi plan isticao svoj spisateljski ugled, što možemo razumjeti obzirom da je obnašao visoke i najviše dužnosti u svojoj pravničkoj struci. Podsjećam: naš neprežaljeni kolega Nenad bio je i vrhunski pravni stručnjak. Rođen je 2. rujna , teške ratne 1943. godine u Velikoj Britaniji, kao izdanak ugledne građanske hrvatske istarske intelektualne obitelji. Nakon završetka rat s obitelji se vraća u Domovinu. Završio Pravni fakultet u Zagrebu (1965.), gdje je i magistrirao 1968. godine s temom “Djelovanje arbitražne klauzule na određenje mjerodavnog supstancijalnog prava”. Od 1977. radio je kao sudac na Okružnom privrednom sudu u Zagrebu, a 1995–2002. bio je predsjednik Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske.

Ostaje pomalo nejasno zbog čega u svim biografijama i na svim obavijestima o Nenadu Šepiću na svemrežju, izostaje podatak o roditeljima. Držim to propustom, jer pokojni kolega Šepić je sin znamenite ličnosti iz hrvatske znanstvene i političke povijesti koje se nema razloga stidjeti. Njegov je otac bio akademik JAZU/HAZU, Dragovan Šepić, hrvatski povjesničar i diplomat Kraljevine Jugoslavije, sudionik jednog prevažnog povijesnog događaja. Nakon studija prava u Zagrebu (1928–33) završio jednogodišnji studij na Institut des Hautes Études Internationales u Parizu; Od 1935. do 1944. bio je u diplomatskoj službi, a 1944 - 1945. bio jer tajnik, dakle osoba od najvišeg povjerenja, bivšega bana Banovine Hrvatske koji je u Londonu postao predsjednik Jugoslavenske Kraljevske Vlade u egzilu s međunarodnim legitimitetom, dr. Ivana Šubašića, te je sudjelovao pri sklapanju sporazuma Tito–Šubašić na Visu 1944. godine. Stoga je naš pokojni kolega Nenad rođen u Engleskoj. Nakon ovog sporazuma spajaju se Kraljevska Vlada i egzilu i partizanski NKOJ u novu Kraljevsku (kralja Petra II. Karađorđevića zamjenjuje Namjesničko vijeće) Vladu Demokratske Federalne Jugoslavije s Titom na čelu i dr. Šubašićem kao ministrom vanjskih poslova.

Ova Vlada nosi pridjev Kraljevska od 7. ožujka do 29. studenoga 1945. godine. Nakon prvih poratnih izbora (11. XI. 1945), održanih pod paskom partizanske policije (koje su saveznici priznali), KPJ je zadržala vlast i uspostavila staljinistički jednopartijski režim. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) proglašena je 29. XI. 1945 (svrgnuta dinastija Karađorđevića bila je lišena svih prava). Tito je bio imenovan za premijera, a 14. I. 1953. postao je predsjednik republike. Šubašić i nekoliko drugih ministara (Milan Grol, dr. Juraj Šutej) iz građanskih stranaka odigrali su ulogu smokvinih listića i grubo bačeni u ropotarnicu povijesti. Bili su korisne budale. Ban Šubašić završava kao tragična i povijesno kompromitirana figura koja je svome narodu nije donijela afirmaciju. Dragomir Šepić se nastanjuje u Zagrebu s građanskom političkom poputbinom i uspijeva dobiti povjerenje KPJ, (OZN-e) tako da mu dozvoljavaju 1953. zaposliti se u Jadranskom institutu JAZU. Radi tiho i marljivo. Godine 1968. doktorirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a 1970. postaje profesor (do 1978.) na partijskome Fakultetu političkih znanosti. Od 1978. do 1996. bio je voditelj Zavoda za povijesne i društvene znanosti JAZU u Rijeci. Od 1986. redoviti član JAZU (HAZU). Proučavao je političku povijest Hrvatske, poglavito Istre, u XIX. i XX. st. te jugoslavensko-talijanske odnose (Zemlja muka: Jugosloveni u Italiji, 1931; Supilo diplomat, 1961; Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914, koautor, 1968; Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje: 1914–1918, 1970; Vlada Ivana Šubašića, 1983). Dio njegova opsežnog opusa o Istri objavljen je u knjizi Hrvatski pokret u Istri XIX. i na početku XX. stoljeća (2004). Ujedno se bavio likovnim i književnim temama (pisao o A. Motiki, S. Aralici, Z. Prici, O. Glihi).

Sepic1 1

Uz uvažavanje navedenih činjenica, za nas kao književnike u prvome su planu književna djela Nenada Šepića. Napominjem kako je stvarao izvan glavnih tijekova suvremene hrvatske književnosti. Riječ je o proznim djelima.

U književnosti se javlja pripovijestima koje je objavljivao u Kolu, Forumu, Vidicima, Dometima, a u najnovije vrijeme često je objavljivao zapažene pripovijetke u zagrebačkome Večernjem listu.

Sepic1 2

Godine1969. Nenadu Šepiću izlazi knjiga pripovijesti "Granice beskraja" za koju je nagrađen tadašnjom republičkom nagradom za književnost. Ta će zbirka novela biti prva najava nadolazećega naraštaja i poetike tzv. borgesovaca (fantastičara).

Godine 1972. objavljuje knjigu Majstori sreće koju, također možemo svrstati u krug hrvatskih borgesovaca. Poslije je objavljivao pripovijetke i romane s pomorskom tematikom (Čudesne pripovijesti s mora i kraja, 1993; Izdana jedra, 1991.).

Sepic1 5

Posebnu pažnju stekao je opsežnim trodijelnim političko-filozofskim alegorijskim roman Prosječnikova čest (1995,), za kojega su književni kritičari istaknuli kako je „nastao pod utjecajima R. Musila i H. Hessea“.

Sepic1 6

Šepićev posljednji roman, također je pisan u duhu povijesne fantastike i zove se Jakovljica. Objavljen je 2005. godinu i pripada književnosti kojoj je nadahnuće hrvatski Domovinski rat, ali i obiteljski zavičaj, Istra. U ovome djelu autor je povezao sudbinu hrvatskoga branitelja s poviješću njegovih predaka u XVII. stoljeću.
Proza mu je uvrštena i u ’Antologiju hrvatske fantastike’ Branimira Donata i Igora Zidića, ’Guja u njedrima’ Ivice Zpana, te ’Hrvatska nova proza’ Velimira Viskovića.

Đuro Vidmarović

 

 

Pet, 23-04-2021, 05:03:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.