Odlazak s političke scene bivšeg urugvajskog predsjednika Josė Alberta „Pepe“ Mujice Cordano

Ovih dana neka su glasila donijela obavijest u konačnom povlačenju iz politike bivšega urugvajskog predsjednika Jose Mujice. Jedno od tih glasila, 18. 8. 2020. piše: „Bivši urugvajski predsjednik José Mujica, koji je zbog svog životnog stila prozvan najsiromašnijim predsjednikom na svijetu, odbio je penziju na osnovu svog senatorskog staža, što je oduševilo tamošnje medije i ljubitelje skromnog političara. Mujica je u utorak dao ostavku na senatorsku poziciju, koju je držao od 2015. godine, otkako je završio njegov petogodišnji predsjednički mandat, piše BBC. Svojevrsnu slavu stekao je zbog odbijanja života u predsjedničkoj palači tijekom mandata, kao i zbog činjenice da je veći dio svoje plaće redovito donirao.“

Pandemija koronavirusa je ubrzala odluku tog atipičnog bivšeg Predsjednika. "Ova situacija me obvezuje, uz duboko žaljenje zbog mog političkog poziva, da predam ostavku", izjavio je pred Senatom u koji je ponovno izabran 2019. nakon što je već ranije obnašao tu funkciju.

"Pandemija me izbacila", dodao je. "Biti senator znači govoriti ljudima, susretati se s njima, to se ne zbiva u uredima. Ja sam dvostruko ugrožen, godinama i bolešću", objasnio je Mujica koji pati od autoimune bolesti.
Dok je bio Predsjednik, jedan novinar postavio mu je pitanje: „Mediji su stvorili sliku o Vama kao najsiromašnijem predsjedniku na svijetu. Jeste li time zadovoljni?“ Predsjednik je odgovorio:

– Kad bih imao mnogo stvari, morao bih provesti mnogo vremena i brinuti se da mi to ne ukradu. Morao bih imati mnogo zaposlenih, tako da navečer ne bih u kući mogao hodati u gaćama. Budući da sam star, moram ići u toalet nekoliko puta tijekom noći. Izgubio bih tu slobodu. Želim živjeti jednostavnim životom bez velikog imetka, tako da vrijeme mogu trošiti na stvari koje me ispunjavaju.

Živim životom velikog broja mojih sugrađana, a ne životom manjine ljudi. Postoji mali broj ljudi koji žive u drugoj ekonomskoj galaksiji, ali većina mog naroda je poput mene. Namjerno sam želio živjeti poput običnog čovjeka, kako bih afirmirao svoj revolucionarni stav. Ponosan sam što sam običan čovjek, a ne grof, kralj ili lord.
Što ćete raditi kad odete u mirovinu?

– Uvijek sam sebe smatrao revolucionarom. To ću biti dok god me tijelo i mozak budu služili.

Kako bi dokazao podudarnost svojih riječi i privatnog života Mujica je kao Predsjednik Urugvaja vozio 'bubu', Volkswagen iz 1987. i prodavao cvijeće koje je sa svojom suprugom uzgajao u vrtu. Živio je u skromnoj seoskoj kući pokraj Montevidea, sa suprugom, senatoricom i bivšom gerilkom Luciom Topolansky, te tronogim psom Manuelom. Nije imao tjelohranitelje, niti službeni vozni park. Moram priznati kako me život ovog bivšeg gerilca, po skromnosti jedino, a potom državnog Poglavara, pomalo podsjeća na Stjepana Sulimanca „Štefinu“, političara -seljaka, staroga Radićevca, koji je bio podpredsjednik Hrvatskoga sabora u prvome sazivu.

Mujičina žena, madam Topolansky je, također, obnašala visoke državne dužnosti. Potječe iz imućne obitelji, a zbog političkih ideala pridružila se Tupamarosima. Politički biografi ističu njezinu ljevičarsku odlučnost, ali i činjenicu kako je bila odličan strijelac i njezinome snajperu mnogi politički protivnici morali su upamtiti. U zatvoru je provela 13 godina. Lucia Topolansky je 1969. organizirala jednu od najsmionijih akcija gerilskog pokreta, onu u kojoj je srušena Monty Financial House (privatna banka). Saznala je da se u poslovanju banke kriju neke neregularnosti pa je o tome obavijestila institucije, a zatim i novinare. Kad su se svi oglušili kontaktirala je neke prijatelje iz pobunjeničke skupine Tupamaros. Oni su izveli oružani napad na banku te su odnijeli inkriminirajuće dokumente. Osim toga ukrali su i puno novca kako bi se mogli financirati.

Zbog prezimena koje podsjeća na lično ime Muhamed, odnosno Mujo, od milja Mujica, dugo sam vremena mislio kako je riječ o čovjeku koji vuče podrijetlo iz naših krajeva. Međutim, bivši je urugvajski Predsjednik podrijetlom Bask. Puno mu je ime i prezime José Alberto "Pepe" Mujica Cardano, a rođen je u Montevideu, 20. ožujka 1935. godine. Dužnost Predsjednika Urugvaja obnašao je od 2010. do 2015. godine. U svijetu je postao poznat kao "najsiromašniji predsjednik na svijetu" jer je od mjesečne plaće od 12.500 dolara (72.500 kuna), Mujica za sebe zadržavao samo 1.250 dolara ili 7.250 kuna, a ostalo davao socijalno potrebitima. Dakle, svjetsku slavu nije stekao velikim političkim potezima, ili velikim i izvornim političkim vizijama i političkim uspjesima, najmanje gerilskom okrutnošću, već skromnim privatnim životom i velikim ljudskim poštenjem u obnašanju visoke državne dužnosti. Velikim - u kršćanskome smislu. Njegova je skromnost graničila s asketizmom i bila je potpuno strana političarima na takvim položajima. Taj stari revolucionar, gradski gerilac „tupamaros“, dakle kriminogeni političar, ako smo na crti legitimiteta i legaliteta Države u kojoj je živio, poglavito danas kada se osuđuje svaki oblik terorizma, pokazao je kako bi istinski socijalno osjetljiv političar trebao živjeti i nakon preuzimanja čelne dužnosti. Jose Mujica, bivši marksistički revolucionar, ateist i u konačnici protu-katolik, kao Predsjednik Urugvaja preobrazio se u svetoga Franju Asiškog, za razliku od svoje žene. U svakom slučaju riječ je političaru koji je ušao u legendu i vrlo brzo postati će nadahnuće za književna djela.

José Mujica rođen je u obitelji europskih doseljenika, otac mu je bio Bask, a majka Talijanka. Kao gerilski borac zloglasne organizacije Tupamaros, dakle terorist, proveo je u zatvorima 13 godina, tijekom vojne diktature u 1970-im i 1980-im.

Kao član stranke Široka fronta i koalicije lijevih stranaka, Mujica je bio Ministar stoke, poljoprivrede i ribarstva od 2005. do 2008. godine i senator nakon toga. Kao kandidat Široke fronte pobijedio je na predsjedničkim izborima 2009. i preuzeo dužnost predsjednika 1. ožujka 2010. godine.

Želio bih podsjetiti kako Jose Mujica posredno ima dodira i s Hrvatima. Do te sam spoznaje došao pišući roman „Preživjeti potres i epidemiju“, tijekom samoizolacije zbog epidemije virusa Covid 19. Naime, u romanu sam posvojio nekoliko dječaka iz raznih zemalja svijeta koji izvode Cohenovu „Aleluju“ i nazvao sam ih „moji 'Aleluja' posinci iz vremena epidemije“. Jedan od tih dječaka bio je brazilska evangelička gospel-zvijezda Jose Antonio Viana de Holanda, poznat pod umjetničkim imenom Jotta A. U danima pisanja romana o je obznanio kako napušta Evangeličku Crkvu i pridružuje se LGBT zajednici. Tada se, momak fotografirao u majici kojoj je na prednjoj strani pisalo „Tupac“. Očito s razlogom.



Mujica 1 1

Jotta A.: „Ne ometajte me dok stvaram svoj vrt!“

Ispod fotografije koju sam priložio ovom članku Jotta je napisao poruku svojim ranijim suradnicima koji se nisu složili s njegovim prijelazom u homoseksualni tabor: „Ne ometajte me dok stvaram svoj vrt“! Zanimalo je ime legendarnog indijanskog vođe u borbi protiv kolonijalista, Tupacu Amara. I danas se u Južnoj Americi gradski komunistički gerilci nazivaju „tupamarosi“.
Nama u Hrvatskoj biti će zanimljivo čuti kako se ime „Tupac“ s Jottove majice, na indirektan dotiče i hrvatskog naroda. Svijet je globalno selo.

Malo povijesti:

1. Tko je Túpac Amaru?

Tupak Amaru II. (šp. Túpac Amaru II;) je bio vođa ustanka Kečua Indijanaca protiv Španjolaca koji je izbio 1780. Godine. To je bio prvi veliki ustanak sa independističkim težnjama u Potkraljevstvu Peru. Pravo ime Tupak Amarua je bilo Hose Gabrijel Kondorkanki Nogera (šp. José Gabriel Condorcanqui Noguera) i vjeruje se kako je bio potomak posljednjeg cara Inka, Tupacu Amarua I. Rođen je u Tinti, u Peruu, 19. ožujka 1742., a pogubljen je u Kusku, 18. svibnja 1781. Godine.

Iako je ustanak bio ugušen u krvi, Tupak je kasnije postao mitska figura u borbi domicilnih Peruanaca za nezavisnost, kao i u pokretu za prava Kečua domorodaca u Peruu.



Mujica 1 3

Spomenik u Cuscu, u čast Joséa Gabriela,  Tupak Amara, na istoimenom trgu.

Tko su Tupamarosi? Tu ima i Hrvata!

Pokret nacionalnog oslobođenja - Tupamaros (šp. Movimiento de Liberación Nacional-Tupamaros; skr. MNL-T) bila je urugvajska radikalno lijeva teroristička organizacija koja je djelovala krajem 1960-ih i 1970-ih. Ime je dobila po navedenome Tupac Amaruu II., legendarnom potomku posljednjeg vladara Inka. Osnovao ju je advokat Raul Sendić,.U ideološkom smislu je bila temeljena na marksizmu, a kao strategiju je koristila koncept urbane gerile. Početne aktivnosti su bile pljačkanje banaka i streljačkih klubova (kako bi se nabavio novac i oružje – po uzoru na Staljina), da bi se potom prešlo na otmice stranih diplomata i službenika. Vrhunac aktivnosti se zbio 1970. i 1971. kada su Tupamarosi oteli britanskog veleposlanika Geoffreya Jacksona i držali ga osam mjeseci u zatočeništvu. Tupamarosi su nedugo potom postali dio transnacionalne južnoameričke Revolucionarne koordinacijske hunte, ali su njihove aktivnosti za nekoliko godina izazvale brutalnu reakciju vlasti, koja je 1973.pučem u Urugvaju prešla na stranu vojske. Do godine 1989. je većina Tupamarosa odbacila nasilje i prihvatila mirne metode političke borbe, uključivši se u ljevičarsku stranku „Frento Amplio“. Bivši urugvajski predsjednik Jose Mujica je bivši tupamaros. Bio je gerilski borac organizacije Tupamaros, zbog čega je proveo 13 godina u zatvoru za vrijeme vojne diktature u 1970-im i 1980-im. Nakon pada diktature tupamarosi prihvaćaju politički regularnu borbu. Organiziraju se u političku stranku „Široka fronta“ (nešto kao Socijalistički savez), zapravo koaliciju lijevih stranaka. Nakon uspjeha na izborima, Mujica je izabran za Ministra stočarstva, poljoprivrede i ribarstva od 2005. do 2008., i senator nakon toga. Kao kandidat „Široke fronte“ pobijedio je na predsjedničkim izborima 2009. godine i preuzeo dužnost Predsjednika 1. ožujka 2010. godine. Mandat mu prestaje 1. ožujka 2015. godine. Nije hrvatskog podrijetla, kako bi se prezimenu dalo naslutiti, već baskijskog, ali njegovi vodeći Tupamarosi jesu:

Mujica 1 5

JOSĖ ALBERTO „PEPE“ MUJICA CORDANO – primjer istinskog pučkog državnika

Tko je osnivač Tupamarosa?

Otac i sin s hrvatskim prezimenom Sendić kao povijesne ličnosti urugvajske ljevice

Mujica 1 7

Raúl Sendić Antonaccio

Raúl Sendić Antonaccio (16. ožujka 1926. - 28. travnja 1989.) bio je urugvajski marksistički odvjetnik, sindikalist i utemeljitelj pokreta za narodno oslobođenje Tupamarosa (MLN-T). Rođen u ruralnom području, u blizini sela Juan Jose Castro, u kotaru Flores. Bio je peto dijete braka kojeg su tvorili Viktor Sendić i Amalia Antonacci. Po prezimenu se vidi njegovo hrvatsko podrijetlo, premda obavijesti na svemrežju to prešućuju. Sendić je s ocem radio kao seljak na farmi jabuka dok nije završio srednju školu i napustio svoj dom kako bi studirao u Montevideu. Godine 1952. stekao je zvanje odvjetnika. Tijekom boravka u Montevideu pridružio se socijalističkom pokretu mladih Socijalističke partije Urugvaja, postajući ubrzo istaknuti član. Njegova se društvena aktivnost intenzivirala tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, postajući sindikalni odvjetnik seoskih radnika i osnivač sindikata. UTAA (radnici na šećernoj trsci), SUDA (radnici na šećernoj repu). Projekt sveobuhvatne asocijacije seoskih radnika, SUDOR, stvoren je kao posljedak njegovih akcija. Sendić je vidio i doživio zlostavljanja od strane poljoprivrednih poslodavaca u područjima u kojima se činilo da nisu svjesni demokracije. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća Sendić je pokrenuo kampanju za stvaranje društvene svijesti kod radnika u Montevideu. Četiri stotine radnika marširalo je Montevideom pod motom "Za zemlju i sa Sendićem" (španj. : Por la tierra y con Sendic ). Učesnici su više puta bili rastjerani od policije. Stoga je Sendić došao do zaključka kako je jedina opcija za zemlju terorističko nasilje koje bi pomoglo ispuniti zahtjeve radnika. Stoga utemeljuje gradsku gerilsku organizaciju koju nazivaju po legendarnom povijesnom gerilskome vođi domicilnog pučanstva, Tupaku Amaru“- National Liberation Movement, skraćeno „Tupamarosi“, kratica MLN-T. Godine 1963. Tupamarosi su opljačkali trgovinu oružjem u Coloniji kako bi osnovali gerilski pokret. Policija otkriva akcije MLN-T tek 1967. godine, za vrijeme predsjedništva Jorgea Pacheca Areca. Dolazi do uhićenja većeg broja gerilaca. To opet izaziva mobilizaciju i odgovor raznih oporbenih marksističkih grupa, poglavito Tupamarosa.

MLN-T je započeo pljačkanjima banaka, klubova s oružjem i drugih poduzeća početkom 1960-ih, a zatim je u Montevideu ukradenu hranu i novac dijelio siromašnima. Krajem 60-ih godina bavi se političkim otmicama, oružanom promičbom i atentatima. Grupa je otela upravitelja banke Pereyra Rebervela i veleposlanika Velike Britanije u Urugvaju, Geoffreya Jacksona, zatim je otela i likvidirala Dan Mitrionea, agenta FBI-a, za kojeg su tvrdili da je podučavao vladine policijske snage tehnikama mučenja u raznim latinoameričkim zemljama.

Vrhunac Tupamarosa bio je 1970. i 1971. Tijekom tog razdoblja organizirali su svoj logor pod nazivom „Narodni zatvor“ (španj. : Cárcel del Pueblo ) gdje su držali one koje su oteli. Godine 1971. više od 100 zatvorenih Tupamarosa pobjeglo je iz zatvora Punta Carretas. Unatoč tome, pokret je ugrozio niz događaja koji uključuju ozbiljna strateške zlodjela i izdaju visokopozicioniranog Tupamarosa, Héctora Amodia Péreza, te kontranapad vojske, koja je angažirala i zloglasne „Odrede smrti“ ("Odred smrti"). Polica je dobila odriješen ruke u borbi s Tupamarosima. Sendić je uhićen u Urugvaju 7. kolovoza 1970. i ostao je u zatvoru do bijega 6. rujna 1971. godine. Nastanio se u Urugvaju kao bjegunac sve do uhićenja godinu dana kasnije. Tada je urugvajska vojska pokrenula kampanju masovnih uhićenja i selektivnih nestanaka i raseljavanja gerilaca koji nisu bili ubijeni ili uhićeni. Taktika nije bila učinkovita i do 1972. MLN-T je vidno oslabio. Njegovi glavni vođe bili su u zatvoru tijekom sljedećih 12 godina. Unatoč smanjenoj prijetnji, civilna vlada Juan Maria Bordaberryja srušena je 1973. u tzv. „beskućničkom državnom udaru“ koji je doveo do daljnje represije protiv stanovništva i onemogućavanja rada svih političkih stranaka.

Raúl Sendić i osam čelnika MLN-T-a bili su zatvoreni u različitim improviziranim zatvorima i držani u kriminalnim uvjetima 12 godina. Trpjeli su kontinuirana fizička i psihička mučenja. Nakon što je vojna diktatura pala 1985., Sendić je pušten iz zatvora. Tupamaros se vratio u javni život kao dio političke stranke, „Pokret narodne participacije“. Danas stranka čini najveću političku skupinu unutar vladajuće ljevičarske koalicije „Frento Amplio“ .

U studenom 1979. godine Sendićeva supruga Violeta Setelich podnijela je žalbu Odboru za ljudska prava Ujedinjenih naroda u njegovo ime, navodeći kršenje Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), ugovora čiji je Urugvaj država-potpisnica. U listopadu 1981. Odbor je utvrdio da je Urugvaj prekršio članke 7, 9, 10 i 14 ICCPT-a u vezi sa Sendićem tijekom suđenja i zatvora. Sendić je umro u Parizu 1989. u dobi od 63 godine. Sprovod je održan u Montevideu, gdje je i pokopan. Raúl Sendic imao je petero djece: Raul Fernando, i Ramiro iz braka s Nildom Rodríguez, Jorgea Raúla i Alberta s Violetom Setelich i Carolinu Sendić s posljednjom suprugom.

Njegov sin, Raúl Fernando Sendić Rodríguez, bivši je potpredsjednik Urugvaja, a obavljao je i dužnost ministra industrije. Rođen je u mjestu Paysandú, 29. kolovoza 1962. godine. Sendić je odrastao u Urugvaju, a posjećujući svoga oca u zatvoru, seli se na Kubu. Tamo živi od 1980. do 1984. godine i studira medicinu. Potom putuje u Švicarsku, Francusku i Brazil, prije povratka u Urugvaj. Stekao veliko međunarodno političko iskustvo.

Po povratku u Urugvaj, Raúl Sendić postaje politički aktivan u "Pokretu 26. ožujka". Nakon gubitka na izborima 2004., Sendić je pomogao formirati izbornu listu Compromiso Frenteamplista, lista 711. Izabran je za zastupnika u Nacionalni kongres u razdoblju od pet godina, od 2000. do 2005. godine. Raúl Sendic je služio kao potpredsjednik odbora direktora te kao predsjednik ANCAP-a, urugvajske nacionalne naftne tvrtke. Dužnost predsjednika obnašao je od 2008.-2013. Od 2009. do 2010. godine, bio je ministar industrije, energetike i rudarstva.

Mujica 1 9

Raúl Fernando Sendić Rodríguez

1. ožujka 2015. Raúl Sendić je preuzeo dužnost potpredsjednika Urugvaja; izabran je 2014. godine zajedno sa predsjednikom Tabareom Vazqezom.

Bilo bi zanimljivo istražiti veze koje su postojale između tupamarosa i teologije oslobođenja. Kršćanski socijalizam mogao im je biti snažna poveznica. Za nas je to važno jer se smatra kako sadašnjem Papi ovaj teološki pokret nije nepoznat.

Teologija oslobođenja je osnovana 1965. godine, nakon Drugog vatikanskog sabora. Najviše se raširila po Trećem svijetu. Posebice je podlogu našla u Latinskoj Americi. Glede raširenosti marksističkih revolucionarnih ideja u tom području, ova je škola se ponegdje i splela sa njima. Smatra se kako je riječ o latinskoameričkom teološkomi pokret kojemu je cilj oslobođenje od socijalnog, ekonomskog i političkog ugnjetavanja. Kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji „Nastao je kao reakcija s jedne strane na teorijsku teologiju (metafiziku) koja smisao života i spasenja vidi u onostranosti, a s druge strane na pasivnu ulogu Katoličke crkve u ovostranim životnim pitanjima čovjeka. Iako se temelji na nekim teorijskim teološkim postulatima izvedenima iz Biblije (prije svega Isusova poslanja siromašnima), teologija oslobođenja primarno je usmjerena praksi, odn. davanju prednosti djelovanju nad dogmom u smjeru smanjenja siromaštva i opresije. Iz tog se razloga proširila diljem svijeta, a njezinu su razvoju pridonijeli Leonardo Boff u Brazilu, Juan Luis Segundo u Urugvaju, Jon Sobrino u Španjolskoj, evangelički teolozi René Padilla u Ekvadoru, Samuel Escobar u Peruu, Orlando Costas u Puerto Ricu, a razvijena je i u sjevernoameričkom pokretu Crne teologije, feminističkoj teologiji oslobođenja, te pokretima u Južnoafričkoj Republici, Palestini, Indiji, Južnoj Koreji i dr.
Često se smatra ovu teologiju svojevrsnim oblikom kršćanskog socijalizma. Jedan od ključnih mislitelja ove škole je Gustavo Gutierrez, čije se djelo "Teologija oslobođenja: Povijest, politika, spasenje", smatra manifestom kršćanskog socijalizma. Veliku povezanost ove škole sa revolucionarstvom i marksističkim idejama je istaknula i Kongregacija za nauk vjere, tako da je 1984. godine, objavljena "Instrukcija", kojom se teologiju oslobođenja osuđuje i optužuje za poticanje nasilja i za marksističke ideje u njenoj filozofiji.

U jednom dokumentu objavljenom prije "Instrukcije", čelnik Kongregacije je napisao da Analiza fenomena teologija oslobođenja otkriva da je ona fundamentalna prijetnja vjeri crkve. Sukladno tim mišljenjima, osoblje koje je bilo pristalo uz ovu teologiju je bilo sankcionirano i marginalizirano.

Gustavo Gutiérrez Merino OP (rođen 8. lipnja 1928.) peruanski je filozof, teolog i redovnik Dominikanac kojeg smatraju jednim od utemeljitelja teologije oslobođenja.

Njegov teološki fokus nastoji povezati spasenje i oslobođenje kroz povlaštenu opciju za siromašne ili naglasak na poboljšanju materijalnih uvjeta siromašnih. Gutierrez ističe kako su otkrivenje i eshatologija pretjerano idealizirani nauštrb napora da se uspostavi Kraljevstvo Božje na Zemlji. Na taj je način njegova metodologija često kritična prema socijalnoj i ekonomskoj nepravdi za koju vjeruje da je odgovorna za siromaštvo u Latinskoj Americi i svećenstvo unutar Katoličke crkve. Središnje pastoralno pitanje njegova djela je: "Kako prenijeti siromašnima da ih Bog voli?" Gutiérrez je 1974. godine osnovao ogranak u Limi Institut čiji je cilj koristiti teologiju kao sredstvo za rješavanje suvremenih društvenih problema i obrazovanje putem istraživanja, suradnje sa zakonodavcima i suradnje s lokalnim organizacijama. Papa Franjo susreo se s ovim teologom i nakon toga neke stvari su postale razvidnije.

Ernesto Cardenal (Granada, 20. siječnja 1925.) - nikaragvanski je katolički svećenik i pjesnik, sljedbenik teologije oslobođenja, član zloglasne revolucionarne Sandinističke stranke, koju je kasnije napustio. Od 1979. do 1987. godine bio je ministar kulture u Vladi Nikaragve. Sjećamo se fotografije na kojoj ga osobno prekorijeva sveti Ivan Pavao II.

Đuro Vidmarović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 21-01-2021, 05:46:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.