Mijo Karagić

Mijo Karagić je rođen 14. svibnja 1945. u mjestu Gara, nastanjenom bunjevačko – hrvatskim stanovništvom. Ova je činjenica odredila njegov život. Bio je jasno hrvatsko opredijeljen i kada su se uskolebali duhovi izazvani Miloševićevom politikom pretvaranja Hrvata Bunjevaca u Vojvodini u poseban narod, Karagić nije imao dvojbi. A iz Srbije su dolazili vrlo žestoki pritisci. Pisac ovih redaka bio je svojevremeno tajnik hrvatsko – mađarske međuvladine komisije za nacionalne manjine i dobro se sjeća kako je nakon upozorenja da mađarski statistički ured ne bi trebao Hrvate koji se izjašnjavaju subetnonimom Bunjevci svrstavati u posebnu rubriku i izdvajati ih u konačnom zbroju iz ukupnog broja pripadnika hrvatske manjine. Nakon moga prijedloga i upozorenja došlo je do žustre diskusije u kojima je svojim argumentima nastupao i Mijo Karagić, tako da je mađarska strana cijelu problematiku dala na ekspertizu Mađarskoj akademije znanosti i umjetnosti, a ova je s pravom zaključila slijedeće: pojam Bunjevac je subetnik etnonima Hrvat i nastao je tijekom povijesne izolacije od matičnoga naroda.

Stipan Filaković i Mijo Karagić, Baja 1976. Snimio Đuro Vidmarović

S Mijom Karagićem veže me višedecenijsko prijateljstvo. Kroz to vrijeme i on je prolazio veliki životni luk od seoskog učitelja u gradišćansko hrvatskom selu Undi, preko službenika u Demokratskom savezu južnih Slavena u Mađarskoj, uspješne obrane doktorata, pa do demokratskih promjena 1990. kada je postao i tajnik Saveza Hrvata u Mađarskoj. Njegov život je, zapravo, zrcalo povijesti Hrvata u Mađarskoj tijekom posljednjih 75 godine.

O lijepoj obljetnici našeg slavljenika veliki je članak napisao, odnosno objavio, tjednik gradišćanskih Hrvata u Austriji, „Hrvatske novine“. Nažalost, istu pažnju nije mu posvetio „Hrvatskih glasnik“, glasilo Saveza Hrvata u Mađarskoj.

Očito i ovdje vrijedi pravilo o povijesnom zaboravu.

U razgovoru za „Hrvatske novine“ dr. Karagić se sjeća svoga djetinjstva i svoje bunjevačke obitelji:

„Svi moji preoci a imam podatke iz početka 17. stoljeća bili su Bunjevci. Sačuvali smo svoju vjeru, jezik i legendarnu bunjevačku gizdost, ponos. Vjera u Boga, čuvanje tradicija i pozitivan, pošten pristup rješavanju svakidašnjih briga i poslova, obiteljska radost i najmanjim uspjehom. Ne laži, ne kradi, ne ubijaj, Bogu se pomoli i vjeruj da te On voli i čuva. Djeluj pošteno i ako možeš pomozi i drugima. Tuđe poštuj. Duh roditeljskog doma prati me i danas, a o tom u djetinjstvu i mladosti kod kuće nismo govorili. Prirodno nam je bilo da smo Bunjevci, katolici, da nam je domovina Mađarska. Kruh je svetinja, a ako je suh i tvrd pošpricaj ga hladnom vodom, pošećeri ga i u ruci imaš fantastičnu „bunjevačku tortu“.

Gara je veliko selo na južnoj granici Mađarske, ne daleko od Baje. U selu živi preko dvije tisuće žitelja. Mađari, Nijemci i Hrvati. Nekada vidljiva nacionalna podijeljenost danas se polagano gubi. Svi smo imali svoje vrtiće, škole, danas je ostala tek jedna škola. Po završetku 'bunjevačke škole' školovanje sam nastavio u budimpeštanskoj Srpsko hrvatskoj gimnaziji, zatim sam postao pitomac Visoke vojne akademije. Diplomirao sam u Pečuhu na Visokoj nastavničkoj školi, pak na sveučilištu ELTE. Jedan semestar sam bio gost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta“.

Kao što sam spomenuo, Karagić je karijeru počeo kao hrvatski učitelj 1968., pa do 1976. Bio je dekretiran na hrvatske škole Kaćmaru, Budimpešti i Undi. Ja sam ga upoznao upravo kao učitelja u Undi. Ondje je sklopio brak i sa svojom cjeloživotnom družicom Valerijom.

Godina 1968. kritična je za hrvatsko školstvo u Mađarskoj. Tada je mađarska vlada, pod izlikom objedinjavanja manjih škola oko većih i manjih poljoprivrednih zadruga u veće reducirala i nastavu hrvatskoga jezika. Gotovo u svim školama hrvatskih je prestao funkcionirati kao nastavni jezik a postao je predmetni. Međutim i pored ove promjene takve škole su i dalje javno nazivali hrvatskima, premda one to više bile nisu. Taj problem ostao je nerješiv do danas i snažno je ubrzao asimilaciju Hrvata u Mađarskoj.

Godina 1990. vrlo je značajna za Hrvate u Mađarskoj. Do tada oni su bili po državnoj i partijskoj odluci ujedinjeni, zajedno s Srbima i Slovencima u Mađarskoj u jedinstvenu narodnosnu udrugu kojoj su dali naziv Demokratski savez južnih Slavena u Mađarskoj. Ova narodnosna udruga bila je organizirana na unitarističkim osnovama jer su u njoj vodstvo preuzeli jugoslavenski diplomati staljinističkog opredjeljenja a srpske nacionalnosti, koji su 1948. otkazali poslušnost Beogradu i zatražili politički azil u Mađarskoj. Ondje su ga i dobili a potom bili postavljeni na vodeća mjesta u narodnosnim institucijama, pri čemu su skoro u cijelosti uništili hrvatski jezik i kao nastavni uvodeći kao supstitut bastardne nazive: srpsko hrvatski; hrvatsko srpski; srpski ili hrvatski; pa čak i delslavski jezik. Iza svih ovih naziva krio se normalan i snažan srpski književni jezik.

U političkoj udruzi DSJS, kako je kazao pokojni književnik Juraj Lončarević, Hrvati su činili vagone a Srbi lokomotivu, budući je hrvatska manjina bila deseterostruka veća od srpske i slovenske, ali Srbi su bili na svim vodećim funkcijama DSJS-a. Godine 1989. u Mađarskoj dolazi do demokratskih promjena. Iduće godine Gradišćanski Hrvati u Ugarskoj osnivaju Društvo gradišćanskih Hrvatov u Ugarskoj kojemu za dopredsjednika izabiru Miju Karagića. Iste godine i ostale hrvatske zajednice Hrvata u Mađarskoj, nakon intenzivnih političkih pregovora u kojima su s hrvatske strane u ime Sabora sudjelovao saborski zastupnik, Đuro Vidmarović, u ime HDZ – a književnik Milivoj Slaviček i Ivan Tolj, savjetnik u Kabinetu Predsjednika Tuđmana. Ranije je diplomatski dio posla odradio ministar vanjskih poslova, Zdravko Mršić. Tada je na kongresu u Sambotelu utemeljena nova hrvatska udruga Savez Hrvata u Mađarskoj kao krovna udruga sedam hrvatskih etničkih skupina. Prvi predsjednik bio je Đuro Franković.

Karagić o tome piše:

„Teško je bilo usuglasiti regionalne interese, a najveći spor vodio se oko lokacije administrativnog središta budućeg saveza. Budimpešta ili Pečuh? Puno, jako puno energije je izgubljeno zbog tog pitanja. Zbog toga su se koplja lomila čak do 1993. godine. Ali unatoč svim poteškoćama, organizacijskim propustima 2-3. studenoga 1990. u Sambotelu osnovan je Savez Hrvata u Mađarskoj. U tom povijesnom trenutku tako su odlučili (jednoglasno!) predstavnici Bačke, Baranje, Gradišća, Podravine, Pomurja, Budimpešte i Peštanske županije. Delegati su na kraju prvoga skupa svih hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, izabrali čelnike Saveza: predsjednik je postao Đuro Franković, a glavni tajnik Mijo Karagić. Prema odluci kongresa, Savez Hrvata u Mađarskoj imat će šest ravnopravnih regija.

Osnivačkoj skupštini Saveza Hrvata u Mađarskoj nazočili su dr. sc. mons. Đuro Kokša u ime Biskupske konferencije Hrvatske i Đuro Vidmarović u ime Sabora Republike Hrvatske. (Pored biskupa Kokše sjedi, koliko se sjećam, biskup Biskupije Sombatel).

Nakon lokalnih izbora 1994. Mijo Karagić je izabran za prvoga predsjednika Hrvatske državne samouprave koja je na političkoj razini predstavljala cjelokupnu hrvatsku manjinsku zajednicu. Mijo Karagić je na toj dužnosti ostao tri mandata, sve do umirovljenja 2006. godine. Pokazao je potrebnu diplomatsku umješnost vješto posredujući između mađarske Vlade, hrvatske Vlade i svoje nacionalne zajednice. Od strane Republike Hrvatske ukazana mu je čast počasnog konzula sa sjedištem u Velikoj Kaniži, 1999. godine.
Mnogo je toga učinjeno tijekom njegovih mandata.

Mijo Karagić je i književnik. Godine 1976. objavio je roman „Prvo polivanje“, a pored njega i mnogo književnih članaka i eseja. Uredio je desetak knjiga, među kojima su one Lajoša Škrapića, Mate Šinkovića i Marije Huljev Fülöp. Uz prozu piše i poeziju. Kako je izjavio, sada kao umirovljenik priprema za objavljivanje dva romana.

Miju Karagića je predsjednik Tuđman odlikovao „Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića“ (1997.), „Redom kneza Branimira s ogrlicom“, a mađarski Predsjednik mu je dodijelio 2004. „Viteški križ Republike Mađarske“ što mu daje pravo da između imena i prezimena stavi pridjev vitez.

Obitelj Karagić: Valerija, supruga, Mirjana, kćerka i naš slavljenik

Umirovljeničke dane Mijo provodi u rodnoj Undi. Kćerka Mirjana je dužnosnica u aparatu hrvatske državne samouprave, a sin Duško je mađarski diplomat u Sarajevu.

Na kraju pomalo sjetno naš slavljenik kaže: „Zahvalan sam i rodnom selu Gari i malom selu Undi gdje živim sa svojom ženom. Gara me je pustila iz svog zagrljaja, a Unda primila. Priznajem 75 mi je godina, polako sam za muzej, ali povijest naša dragomu Bogu hvala živi u meni, i ona stara i najnovija osobito.“

Vedešin, 2015.: Mijo Karagić, Geza Völgy i Đuro Vidmarović

I mi se u Hrvatskoj pridružujemo čestitkama. Mijo je od 1974. pa na dalje u stalnim dodirima s matičnim narodom, a surađivao je u hrvatskim časopisima, a također i u Matici, glasilu Hrvatske matice iseljenika.

Uzdamo se kako će se ta suradnja produžiti, a ja mu izražavam dobre želje i kao predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Đuro Vidmarović