S. Alma Anica Bernatović: „Sretno se vratila“, Kloštar Ivanić, 2017.

Vrlo je rijedak slučaj da znanstvenici postanu predmet pjesničkog nadahnuća. Takav jedinstveni slučaj otkrio sam slučajno u Kloštar Ivaniću. Tamošnja franjevka Alma Anica Bernatović objavila je knjižicu: „Sretno se vratila“ posvećenu istaknutoj hrvatskoj znanstvenici, dr. sc. Ivi Tolić.

Autorica ove neobične pjesničke zbirke rođena je 19. srpnja 1943. u Donjoj Mahali kod Orašja. Pripada redu Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko – Hrvatske provincije. Završila je osnovnu školu u Virovitici, a gimnaziju u Jajcu, dok je u Zagrebu završila studij na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

Časna Alma Bernatović je intelektualno vrlo znatiželja i radina osoba. Osim što piše poeziju, posvetila se i istraživanju lokalne povijesti Kloštra Ivanića, poglavito istraživanju još do sada u historiografiji neotkrivenog podatka o tome kojem su narodu pripadale prve redovnice koje su dovedene u Kloštar Ivanić još u 13. stoljeću.

Iva Marija Tolić je mlada ali blistava zvijezda hrvatske znanosti. Rođena je rođena 24. lipnja 1974.) , po struci je biofizičarka, poznata po radu na citoskeletu mikrotobula i pripadajućim motornim proteinima. (Citoskelet)

(Citoskelet ili stanićni skelet je složena, dinamična mreža isprepletena vlakana koja se prostire kroz citoplazmu. Može obavljati mnoštvo funkcija. Njegova primarna funkcija je održavanje oblika i mehaničke otpornosti na deformacije ćeliji, a povezivanjem sa izvanstaničnim vezivnim tkivom i ostalim stanicama stabilizira cijela tkiva. Citoskelet se također može suziti, čime deformira stanicu i njeno okruženje i omogućava stanicama da migriraju. Primjer djelovanja citoskeleta u velikom razmjeru je kontrakcija (grč) mišića.

Mikrotubule su upravo nosioci citoskeleta. To su cjevčice promjera 240 A, dugačke više mikrometara. Najvažnija njihova funkcija je u izgradnji teznih niti diobenog vretena u toku diobe stanice čime omogućuju raspodjelu genetičkog materijala. Vrlo komplicirano, op. a.)

Trenutno je znanstveni Voditeljica grupe i profesorica iz biologije na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Zajedno s drugim mužem, Nenadom Brgićem, umjetničkim fotografom, živi u Zagrebu, nakon što se 2015. odlučila iz Njemačke vratiti u Hrvatsku. I zbog toga zaslužuje svako poštovanje.

Znanstvenica s mužem

Neobično je vidjeti po godinama doista mladu i neobično lijepu ženu s tako velikim i uspješnim znanstvenim postignućima iza sebe. Njezina majka je čuvena hrvatska književnica, književna teoretičarka i rusistica, prof. dr. Dubravka Oraić Tolić, redovna članica HAZU, dok joj je otac poznati publicist i bivši političke djelatnik Benjamin Tolić.

Autorica Alma Bernatović zbirku je napisala u duhu tradicionalnog narodno stihotvorstva svoga kraja, jer joj je taj tradicionalni književni diskurs omogućio iskazati osjećaje koje je gajila prema doktorici Tolić, ali i drugim, poglavito domoljubnim sadržajima u ovoj knjizi. Naslovi njezinih pjesma govore o tome. To su: „Sretno se vratila u Domaju svoju!“; „Bijela lastavica – Kloštarčanka (posvećeno Antonu Kikašu u zahvalu)“; „Put u Svetu zemlju“; „Polnoćka u Kloštru Ivaniću 1979.“; „Leti visoko, viteže hrvatski (posvećeno Rudolfu Perišinu)“; „Pjesma moja, pjesmice (posvećeno zarobljenim braniteljima iz Orašja)“; „Pjesma“; „Jato ptica“; „Branik“; „Slobodanu Miloševiću“; „Blažena Salomea“; „U kloštarskim vinogradima 1962.“; „Kamilica“; „Otkrića“; „Biblija Petra Zrinskog“; „Iz Mađarske“; „Umfal 1973.“; „Prvi snijeg“; „Ciganka Ruža“; „Slobodanu Praljku u spomen“; „Majci Zlatki na rastanku“ i „Niku Bori Pranjiću u spomen“.

U prvoj pjesmi posvećenoj dr. Tolić autorica u besjednom tonu između ostaloga piše: „Otkrila je na mikroskopu da se / starenje može zaustaviti i život produžiti“. U tom stilu opisuje sadržaj velikoga otkrića naše znanstvenice.

Anton Kikaš hrvatski rodoljub i poslovni čovjek iz Kanade bio je zarobljen 1991. prilikom pokušaja dovoženja oružja u Hrvatsku teretnim zrakoplovom jedne zrakoplovne kompanije iz Angole. Sestra Alma mu je posvetila pjesmu „Bijela lastavica – Kloštarčanka“ u kojoj posljednji stihovi glase:

Anno Domini, 9., jedanaestoga dana,
Ako Bog da i iduće godinice,
Vrati nam se, bijela lastavice.

U pjesmi posvećenoj Rudolfu Perišinu autorica pjesmu zaključuje himničkim stihovima:

Hrvatska je tvoja lijepa ko' zalaz
sunca iznad Vukovara
i ko' prelet tvoga miga od Bihaća
pa do Klagenfurta, ispred novinara.

 Časna sestra Alma (Anica) Bernatović

Hrvatska povijest je omiljena tema u pjesmama sestre Alme. Tako u pjesmi „Otkrića“ govori o Lištanskoj ploči, čudesnom povijesnom i palegrafskom dokumentu..

Lištani su selo smješteno je na padinama Dinare, na jugozapadnom dijelu Livanjskog polja, 24 km udaljenosti od Livna, na putu za Bosansko Grahovo.

Priča o nalazištu u Lištanima počela je još 1981. godine, kad se asfaltirala cesta koja ga je presijecala. Tada je otkrivena prva kasnoantička presvođena grobnica, koju su arheolozi iz Mostara konzervirali te je ostala neistražena. Dvadeset godina poslije, na poticaj don Ivana Vrdoljaka iz Lištana i u organizaciji Franjevačkog muzeja i galerije Gorica, počelo je sustavno istraživanje Podvornica. U tri kampanje iskapanja (2001., 2003., 2004. godine) dala su senzacionalna arheološka otrkića. Ispod debelih slojeva zemlje ukazao se ranokršćanski kompleks s dvije bazilike, krsnim zdencem i zidanim presvođenim grobnicama. Sve to datirano je od kraja 4. do 6. stoljeća, no nađeni su i brojni nalazi iz ranijeg rimskog razdoblja (1.-3. st.). Također, otkriveno je starohrvatsko groblje na redove, po nalazima u grobovima i načinu ukopa datirano od 10. do 13. stoljeća. Nalazište, koje svjedoči o životu na tim područjima još u prapovijesno vrijeme, bogato je i pokretnim nalazima.

Važnošću i ljepotom ističu se dijelovi rimskih urna i stela, ranokršćanski stakleni pehar iz krsnog zdenca, svjetiljke i keramičke posude, brojni ulomci ranokršćanskog crkvenog namještaja reljefno ukrašena, bogat repertoar starohrvatskog nakita nađen u grobovima, posebno naušnice i prstenje, zastupljen svim tipovima nakita starohrvatske kulture, a osobito je zanimljiv natpis pisan hrvatskom ćirilicom (bosančicom), koji je uklesan na bočnoj ploči unutar groba, oko kojega se razvila znanstvena polemika.

Navedena ploča s tekstom otkrivena je na lokalitetu Podvornice u navedenom selu Lištani, uz starokršćanski kompleks, i starohrvatsko i kasno srednjovjekovno grobište. Riječ je vapnenačkoj ploči s natpisom na ćirilici, s utjecajem glagoljice, koja je otkrivena u kolovozu 2003. godine Natpis je u cijelosti pročitan i objavljen krajem 2007. godine.

Tekst glasi:

“Se ležit p(o)p Tjehodrag. A je imel pet synov. Tere red edinim godi strije.”, u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik: “Tu leži pop Tjehodrag. Imao je pet sinova. Svi su u jednoj godini bili ubijeni”.

Lištanska ploča

Prvi i drugi Lateranski koncil u 12. st. zabranili su svećenicima i đakonima suložništvo sa svakom ženom. Očito se Tihodrag nije držao odredaba celibata, što je bio običaj i u splitskoga klera tijekom 12. i 13. stoljeća.

Poznata arheologinja Marija Marić objavila je studiju: Pop Tjehodrag i njegov natpis, (Franjevački muzej i galerija Gorica u Livnu Gorička cesta bb, 80101 Livno, Bosna i Hercegovina), u kojoj, između ostaloga ističe:

„Natpis pisan crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije i hrvatskom ćirilicom na kojem se spominje pop Tjehodrag i njegovih pet umorenih sinova pronađen je 2003. g. tijekom sustavnih arheoloških istraživanja na lokalitetu Podvornice u Lištanima na jugozapadnom dijelu Livanjskoga polja. Na tom se mjestu kontinuitet življenja i umiranja može pratiti od vremena rimske antike do kasnoga srednjega vijeka. Urezan je na tvrdoj, dobro obrađenoj, vapnenačnoj ploči. Sastoji se od dva retka teksta s 15 slavenskih leksema. Svi pokazatelji upućuju na zaključak da je nastao tijekom 12. st. Jedan je od najstarijih natpisa pisanih hrvatskom ćirilicom. Donosi spomen do sada najstarijega imenom poznatoga popa glagoljaša. Njegova zavidna izvedba upućuje na zaključak da je njegov sastavljač, baš kao i urezivač slova, bio vrlo vješt pismu odnosno klesarstvu – stoljetnim tradicijama na livanjskom području.

Natpisom popa Tjehodraga prvi se pozabavio Mirko Vidović, čija interpretacija nema nikakva uporišta u struci. Vidovićev neprofesionalni pristup ovom vrelu rezultirao je, ne samo njegovim netočnim čitanjem i krivom interpretacijom, nego i potpuno proizvoljnim datiranjem u drugu polovicu 3. st. poslije Kr. Ovaj je natpis pisan hrvatskom ćirilicom s elementima glagoljične i latinične grafije. Miješani glagoljsko ćirilski spomenici, slični ovom, na hrvatskom području pojavljuju se na prijelazu iz 11. u 12. st., a čisto ćirilski koncem 11. i tijekom 12. st. Tijekom 12. i 13. st. ćirilski spomenici pojavljuju se na priobalnom području Zahumlja i Duklje, potom u Bosni i Raškoj, te u kancelarijama romansko-dalmatinskih gradova: Splita i Dubrovnika. Natpisu popa Tjehodraga prostorno su najbliži grafit Restoja Miholne – notara, kancelara, komornika, protovestijara i emisara kralja Tvrtka II. Tvrtkovića (1421.-1443.) i Stipana Tomaša (1443.-1461.) sa sarkofaga iz klaustra franjevačkoga samostana Sv. Ivana Krstitelja u Livnu, te natpis sa stećka iz Lipe kod Livna sa spomenom Radivoja Ilića iz Rame iz 15. st. Pisan je relativno pravilnim slovima, osim što je znak za poluglas pisan kao malo ćirilično slovo b (b). Za razliku od natpisa iz Lipe, koji je urezan ujednačenim i čitljivim slovima bez estetske vrijednosti, Natpis popa Tjehodraga izveden je kaligrafski precizno s unaprijed isplaniranim natpisnim poljem zbog čega djeluje lijepo i skladno. Inače na formu natpisâ presudno su utjecali sadržaj i namjena. Vjerski sadržaji urezivani su posebno lijepim oblicima i slovima. Natpis popa Tjehodraga pisan je crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije te je kao takav usporediv sa srednjovjekovnim lapidarnim natpisima pisanim hrvatskom ćirilicom, nekim hrvatskim ćirilskim rukopisima, hrvatskoglagoljskim tekstovima, te bosanskim rukopisima 14. i 15. st.

Transliteracija, transkripcija i prijevod na suvremeni hrvatski jezik a) transliteracija † se ležitъ : p(o)pъ :têhodragъ : a e imêlъ : d synovъ :tere / rêdъ edinêmъ godê stry e b) transkripcija † se ležitъ : p(o)pъ : têhodragъ : a (j)e imêlъ : d (= 5) synovъ : tere / rêdъ (j)edinêmъ godê stry (j)e c) prijevod na suvremeni hrvatski jezik † tu leži pop tjehodrag imao je pet sinova / su svi u jednoj (istoj) godini bili ubijeni“

Marija Marić je o navedenim arheološkim iskapanjima i pronađenim nalazima izjavila:

- Dosadašnji nalazi upućuju na jedinstven, kompleksan i kulturološki važan lokalitet čija povijest seže od rimskog razdoblja (1.-4. st.), preko ranokršćanskog kompleksa (koji svjedoči o ranoj prisutnosti kršćanstva i prvim pokrštavanjima /Livanjsko je polje do 533. godine pod neposrednom upravom Salonitanske nadbiskupije), do srednjeg vijeka i županije Hlivno (lat. Cleuna) u kojoj se razvila mreža srednjovjekovnih naselja kao dio staroga hrvatskog kraljevstva.

Do sada je zvanično utvrđeno da su ćirilicom Hrvati pisali najkasnije od XI. st. i to na razmjerno širokom prostoru. Najstarija zasvjedočena ćirilička slova nalaze se na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz središta Istre) iz XII. st, a ima ih nekoliko i na Bašćanskoj ploči koja je na prijelazu XI. u XII. st. napisana, a sredinom XIX. st. i pronađena na otoku Krku. Na istočnom polu hrvatskoga glagoljaštva, južno od rijeke Krke, ovo je pismo nakon XII. stoljeća posve potisnulo glagoljicu i nastavilo se razvijati – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju, i to od sredine XIV. st. Do XIX. st. latinica će potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita (povremeno još i šire u Dalmaciji), dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici. Šibenska molitva (sredina XIV. st.).

Jedna od kitica u pjesmi „Otkrića“ otkriva autoričinu bogatu poetsku imaginaciju:

Lištanska ploča kazuje da je to
hrvatsko pismo u Europi najstarije.
I još nešto, narode mili, iz II. stoljeća
naši svećenici u Livnu otkrili:

Najstariji Gospin kip u svijetu…

Sestra Alma je uspješna kada obrađuje subjektivne i lirske teme. Npr. u pjesmi „Prvi snijeg“ nalaze se čudesni imaginativni stihovi:

Te snježne zvijezde dolaze tako tiho,
spuštaju se oprezno na travu,
drveće, klupe, ograde, vrtove i kuće,
ne žele ništa
ozlijediti i raniti.
Donose mir i ljepotu,
i to sve za nas.

Isti lirski ugođaj nalazimo u kraćim pjesničkim formama. Npr. u pjesmi „Jato ptica“ početna kitica vrlo je lijepa pjesnička impresija:

Uplašeno jato ptica
skrilo se po granama grma.

A u pjesmi „Branik“ rodoljubni zanos pjesnikinja kazuje slijedećim stihovima:

Na braniku, na vidiku
sve Hrvati, Bogom dati
da obrane dom.

Kloštar Ivanić – samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko – Hrvatske provincije.

Kada su sestre došle u Kloštar Ivanić 1957. godine uselile su se u staru župnu kuću koja je bila u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. Budući da je broj novakinja rastao, kuća je postala pretijesna pa je 1968. uz velike žrtve i odricanja u blizini iste sagrađena nova kuća uz koju je pak 1972. izgrađeno novo krilo čime je cjelokupni objekt dobio izgled, za tadašnje prilike, impozantna samostana. Iz potrebe za karitativno-socijalnim djelovanjem na našim prostorima, uz postojeći samostan je 1995. izgrađen Dom sv. Franje u kojem sestre skrbe o starijim i bolesnim sestrama.

Sestra Alma Bernatović, na pomalo starinski, lijep i romantičan način opjevava važne povijesne i rodoljubne sadržaje. Stoga njezina poezija sadrži eho naših prošlih vremena.

Kako sam obaviješten, s. Alma nalazi se na liječenju u jednoj bolnici. Uskoro je njezin rođendan (19. srpnja) pa neka je ovaj prikaz njezine skromne, ali iskrene zbirke stihova čestitka za rođendan sa željom da što prije ozdravi i vrati se u svoj kloštranski samostan. Taj je samostan važno duhovno žarište u Moslavini i sestrama zahvaljujem na svemu što čine za svoj hrvatski puk.

Đuro Vidmarović