Staljinovo uništavanje cijelih etnosa

Poštovani profesor Jevgenij Paščenko objavio je 4. lipnja 2020. godine, na Portalu HKV-a potresan članak pod naslovom „Genocid i represije nad narodima Kavkaza“. Riječ je o starim etničkim zajednicama koje su kod nas gotovo nepoznate: KARAČAJEVCI, KALMIKI, ČEČENI, INGUŠI I BALKARI. Možda nešto više znademo o Čečenima jer su vodili oslobodilački rat kako bi izašli iz Ruske Federacije, a potom bili pobijeđeni i decimirani.

Želio bih podsjetiti sve koje zanima sudbina ovih naroda na dvije knjižice ukrajinskog akademika Ivana Dzjube:

prva: ”Застукали сердешну волю...” Шевченків “Кавказ” на тлі непроминального минулого, До 150-річчя з часу написання “Кавказу”, Київ, “Дніпро”, 1995.

i druga:

Иван Дзюба :”Кавказ” Тараса Шевченкa на фоне непроходящего прошлого К 150- летию со дня написания поэмы “Кавказ”, Київ, 1996.

Obje studije preveo sam na hrvatski jezik i objavio, najprije u „Novoj Istri“, a potom u svojoj knjizi „Ukrajinsko-hrvatske teme“, Naklada Bošković, Split, 2012., pod naslovom KAVKAZ TARASA ŠEVČENKA NA TLU NEPROMIJENJENE PROŠLOSTI.

Akademik Dzjuba je historiografski obradio velikorusko osvajanje i istrebljenje kavkaskih naroda. U tom kontekstu treba promatrati genocid koji su Staljin i njegova komunistička vrhuška izvršili nad kavkaskim narodima. To je trebalo postati „konačno rješenje“ problema s „ovim divljim muslimanskim narodima“. Optužiti cijele etnose za kolaboraciju s nacistima, i time steći odobravanje antifašističke koalicije i zapadnih Saveznika , značilo je dobiti suglasnost za stvarni genocid.

Politička karta kavkaske regije (2016.)

Stanovnici sjeverno-središnjeg Kavkaza: Čečeni, Inguši i Bacbijci

„Ova skupina obuhvaća Čečene, Inguše i Bacbijce. Ponekad je nazivaju NAHĆINCI (“narod” ili “naš narod”). Čečeni sami sebe zovu Nahčo, Inguši Galgaj, a Bacbijci Bacbi; poznatija imena prvih dvaju naroda potječu od ruskih adaptacija imena dvaju lokalnih sela (aula). Prije raspada SSSR-a, Čečenija (glavni grad Groznij) i Ingušetija (glavni grad Nazran) tvorile su zajedno Čečensko-Ingušku Autonomnu Republiku, premda su bile odvojene u ranom sovjetskom razdoblju. Čečena je 1989. bilo 958.309, a Inguša 237.577, pri čemu je 734.501 Čečena i 163.711 Inguša živjelo u svojoj autonomnoj republici i činilo 70,7% njezina stanovništva. (...)

Čečeni i Inguši mogu se međusobno razumjeti, premda oba jezika postoje kao zasebni književni jezici. Čečenski se isprva pisao arapskim pismom, a 1925. godine uvedena je latinica koja je 1938. godine zamijenjena ćirilicom. Vlada Džohara Dudajeva uvela je novu verziju latinice 1993. godine. Inguši su se u svom pismu koristili latinicom još 1923. godine, pa su 1938. godine prešli na ćirilicu.

Poslije X. stoljeća Čečeni i Inguši su donekle osjetili utjecaj kršćanstva iz Gruzije, ali je Čečenija zatim postepeno prešla na islam (suniti hanefitske škole) koji su Avarci i Kumici polako uvodili poslije XVI. stoljeća. Sufitski tarikat, jedan od najkonzervativnijih oblika islama, djelomice i danas određuje njihov identitet; organizacija sufijskog reda dobro se stapa s prevladavajućim društvenim ustrojstvom koje se temelji na općem sustavu rodova (taipa) i često prelazi granicu između Čečena i Inguša. (...) Odnose s Rusijom – catrističkom, sovjetskom i postsovjetskom – već više od dva stoljeća uvjetuje vjerski žar u sprezi s brđanskom privrženošću slobodi.

Veliki sjevernokavkaski ustanak protiv ruske najezde 1783. godine vodio je čečenski šeik Usurma Mansur. Čečeni su pružali osobito žestok otpor tijekom dugog rata u XIX. stoljeću, pa su im Rusi namjerno uništili dobar dio šuma. Trajna ogorčenost prema stranoj vlasti, s pobunama dvadesetih i tridesetih godina ovoga stoljeća, dovela je do njihove najnovije tragedije. Lažno optuženi zbog suradnje s nacistima – koji su se htjeli domoći naftonosnih polja u Groznom (i Bakuu) – svi su Karačajevci (listopad-studeni 1943.), Čečeni i Inguši (veljača 1944.) i Balkarci (ožujak-travanj 1944.), uz Kirejce, povolške Nijemce, Kalmike, Krimske Tatare i Meškijance, deportirani u pustoš srednje Azije.

Ti narodi kao da nisu nikada postojali, i njihovi su teritoriji nestali sa sovjetskih karata; Staljin je poklonio većinu Karačaje (koja tada nije bila povezana sa Čerkezijom), te dijelove Kabardino-Balkarije i Čečenije-Ingušetije, svojoj rodnoj republici Gruziji, dok je inguški Prigorodni rajon pripao Sjevernoj Osetiji. Hruščov je tek potkraj pedesetih godina dopustio tim narodima da se vrate (ali ne i Nijemcima, Tatarima i Meškijancima), i tada su im uglavnom vraćeni i teritoriji. Gruzija više nije imala tako istaknutog pokrovitelja u Kremlju, pa je vratila sve teritorijalne dobitke, dok su Karačaji nametnuli uniju sa Čerkezijom. Međutim, Sjeverna Osetija smjela je zadržati dodatno stečeno područje, premda su se Inguši mogli ponovno ondje naseliti. Mnogi se Čečeni i Inguši još nalaze u srednjoj Aziji. S obzirom na takvu noviju povi-jest, ne začuđuje činjenica da je postsovjetski režim Dudajeva iskoristio priliku da proglasi nezavisnost od Moskve. Inguši su se zatim odvojili od Čečena u uvjerenju da će zbog toga Moskva biti sklonija zadovoljavanju njihovih zahtjeva za povratkom izgubljene zemlje; no, Moskva nije pokazala nikakvu sklonost, pa je ponovno sjedinjenje s Čečenijom vrlo moguće. (...)

Zajedno s Gruzijcima, Čečni uživaju glas glavnog pokretača organiziranih kriminalnih mreža koje cvatu u cijelom bivšem Sovjetskom Savezu. Zapadni mediji pojačavaju taj stereotip ... (The Times, Narodi Europe, Felipe Fernandez-Armesto, “Naklada Zadro”, Zagreb, 1977., str. 369-371.)

Uvaženi profesor Paščenko nije stigao spomenuti stradanje Krimskih Tatara koji su, također, doživjeli nasilno odvođenje u daleke klimatski nepogodne krajeve i ondje bili prinuđeni živjeti u logorskim uvjetima. O njima se kod nas premalo pisalo pa i onda kada je 2015. Moskva izvršila anšlus Krima. A riječ je o domicilnom pučanstvu. Evo osnovnih obavijesti o njima:

Krimski Tatari (ukr.: Кримські татари ili Кримці / Krimci; rus.: Крымские татары ili Крымцы / Kr'imc'i); narod turkijske jezične skupine altajske porodice naroda, podrijetlom od tatarskih skupina pristiglih na poluotok Krim u sklopu Zlatne Horde tijekom 13. i 14. stoljeća. Krimski Tatari ponešto se razlikuju od drugih Tatara, ujedno i onih koji žive u današnjoj Ruskoj Federaciji, pa iz istih razloga postoji opisni predložak da je riječ o Tatarima sa poluotoka Krima. U 14. stoljeću osnivaju vlastiti kanat sa središtem na poluotoku Krimu koji je od 1475.. pa do 17. stoljeća bio pod protektoratom Osmanskog sultanata. Zlatno doba Krimskih Tatara završava rusko-turskim ratom (1676.–1681.) odnosno vojnim pohodima na krimsko središte 1887. i 1689. godine. Okupacijske trupe Carske Rusije predvodio je jedan od ruskih generala Hristofor Antonovič Minih, a veći sukobi završavaju 1783. godine kada su osvajači svladali posljednjeg krimskog kana Šahin GIraja. Giray bježi na otomansko područje kao i stotine tisuća krimskih Tatara, no veliki broj njih pritom je svejedno stradao. Neki članovi Girayove obitelji preživjeli su do danas. Slijedeći rat Turske s Ruskim Imperijem bio je poguban za Krimske tatare. Poznat je u povijeti kao Krimski rat. Bio je to vojni sukob između Rusije i Osmanskoga Carstva (1853–56), te osmanskih saveznika Velike Britanije i Francuske (od 1854.) i Kraljevstva Sardinije (od 1855.) za prevlast na Balkanu, Dardanelima i Bliskom istoku. Premda službeno neutralne, u rat su se na strani Osmanskoga Carstva uključile i Austrija i Pruska. Kao povod za početak rata Rusija je iskoristila negativni odgovor Osmanskoga Carstva na njezin ultimativni zahtjev o uspostavljanju ruskog protektorata nad pravoslavnim stanovništvom u Osmanskome Carstvu. Rat su započeli Rusi, koji su u srpnju 1853. zaposjeli Moldaviju i Vlašku, a u studenome razbili osmansku flotu kraj Sinope. Francusko-britanske kopnene snage počele su se u srpnju 1854. iskrcavati u tjesnacima i utvrđivati se kraj Varne, a u rujnu kraj Jevpatorije, u namjeri da osvoje Sevastopolj. Pobijedivši rusku vojsku na rijeci Almi (sjeverno od Sevastopolja), Francuzi, Britanci i Osmanlije započeli su 20. IX. 1854. opsadu grada, koji su nakon jedanaest mjeseci osvojili. Saveznici nisu nakon toga poduzimali nikakvih većih ratnih akcija na Krimu, dok su Rusi, unatoč teškim gubitcima na Kavkazu, zauzeli Kars potkraj studenoga 1855. Car Aleksandar II., koji je 1855. naslijedio Nikolu I., smatrao je da je tim uspjesima čast carskoga oružja spašena i pristao je da se povedu pregovori, koji su završili mirom u Parizu 30. III. 1856. Rusiji su vraćeni Sevastopolj, Balaklava, Jevpatorija, Kerč-Jenikale i Kinburn, ali se istodobno morala odreći dijela južne Besarabije, koji je bio pripojen Moldaviji, a jednako tako i protektorata nad dunavskim kneževinama, koje su ostale pod suverenitetom Osmanskoga Carstva. Tjesnaci su ostali zatvoreni za ratne brodove svih zemalja, Osmanskomu Carstvu vraćen je Kars, a Crno more bilo je demilitarizirano, što je bio udarac za Rusiju, koja je time obećala da ondje neće držati ratnu flotu ni graditi utvrde (obveza poništena na Londonskoj konferenciji 1871). Poraz u ratu prisilio je Rusiju na opsežne društvene reforme, što ih je od 1861. započeo car Aleksandar II. Krim kroz 3. stoljeća intenzivno naseljavaju Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi, a represija se završava Staljinovim etničkim čišćenjem 1944. kada su preseljeni na daleki istok SSSR-a. Tatari su s Krima iseljeni za samo dva dana. Egzodus je počeo u zoru 18. maja 1944. godine, neposredno pošto je sovjetska vojska oslobodila Krim od Nemaca. U 67 železničkih kompozicija, po preciznim podacima NKVD-a, ušlo je 194.155 krimskih Tatara. Sovjetska vlada je preuzela vlasništvo nad kućama, nameštajem, zemljom, stokom i ostalom imovinom. Svaka porodica je mogla da ponese sa sobom 500 kilograma ličnog prtljaga. Tako je izvršena Staljinova naredba kojom se zbog izdaje i pomaganja nacističkoj Nemačkoj u ratu protiv SSSR, proterivanjem kažnjava čitava nacija. Na putu za Daleki istok veliki broj Krimskih Tatara je ubijen ili je umro od gladi, nad njima su se vršili zvjerski zločini karakteristični za staljinističko razdoblje. Veliki broj preživjelih Krimskih Tatara uRusiji se iz straha pred progonom počeo izjašnjavati etničkim Rusima. Povratak Krimskih Tatara na Krim uslijedit će tek uspostavom nezavisne Ukrajine. Na Krim se vratilo manje od 248,000 Krimskih Tatara, a njihov politički predstavnik bio je Nusatafa Džemilev. Ruskom okupacijom Krima 2014. velik broj Krimnskih tatara ponovo mora bježati iz svoje zemlje. Najveći se dio preseljava u Ukrajinu.

Krimski kanat

Rusku okupaciju Krinski Tatari doživjeli su kao novu povijesnu tragediju. Teka kada su se počeli „kučiti“ u svojoj Domovini, počevši život od nule, uslijedila je vojna invazija oružane sile naroda koji govori istim onim jezikom kojim su govorili NKVD-ovci i stražari i krvnici koji su ih odvodili u Sibir i ondje držali u uvetima blizima smrti. Ktrimskotatarski narodni vođe su uhićeni, ili, ako su izbivali, zabranjen im je povratak u domovinu. Predsjednik Čubarov našao se u izgnanstvu.

Obitelj Krimskih Tatara u 19. st.

„Tatarske vođe sa Krima oslobođene i prevezene u Tursku

Politika, Beograd, 25. 10. 2017.

Moskva - Rusija je oslobodila danas i poslala zrakoplovom za Tursku dvojicu istaknutih predstavnika Krimskih Tatara, koji su bili osuđeni na zatvorske kazne zbog protivljenja ruskoj aneksiji poluotoka Krim, javilo je više izvora.

Ilmi Umerov i Ahmet Čijgoz oslobođeni su ubrzo poslije odvojenih sastanaka turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana sa predsjednicima Rusije i Ukrajine, Vladimirom Putinom i Petrom Porošenkom, prenijela je agencija Frans pres.

„Ilmi Umerov i Ahmet Čijgoz oslobođeni su i njihov zrakoplov je vjerojatno već sletio u Ankari”, rekla je za Frans pres Umerovljeva supruga Maja Umerova, potvrdivši izjavu njihovih advokata. Da su njih dvojica oslobođeni i prebačeni u Tursku potvrdio je i ukrajinski predsjednik, Petro Porošenko.

Kako prenosi agencija AP, Porošenko je u današnjoj Twiter poruci zahvalio turskom predsjedniku na pomoći i posredovanju u oslobađanju dvojice tatarskih vođa, Umerova i Čijgoza. Čijgoz, zamjenik predsjednika tatarske skupštine na Krimu, Medžlisa, bio je osuđen na osam godina zatvora pod optužbom kako je organizirao nerede za vrijeme ruskog pripajanja Krima 2014. godine.

Rusija je poslala trupe na Krim, i proglasila pripajanje te ukrajinske Autonomne pokrajine Ruskoj Federaciji tri tjedna kasnije. Umerov, drugi zamjenik predsjednika Medžlisa bio je osuđen na dvije godine zatvora zbog kritike ruske aneksije. Vrhovni sud Krima je zabranio Medžlis u travnju, proglasivši ga ekstremističkom organizacijom.

Vođa tatarske skupštine na Krimu Refat Čubarov je iz Kijeva pozdravio ulogu ukrajinskog predsjednika Petera Porošenka, turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana i njemačke kancelarke Angele Merkel u oslobađanju dvojice krimsko- tatarskih vođa. On je rekao kako je to rezultat dvotjednih aktivnih napora i nedavnih razgovora ruskog predsjednika Putina i Erdogana, prenosi Frans pres.

Nevladina organizacija Amnesty International je osudila presude izrečene dvojici krimsko-tatarskih aktivista, i nazvala njihovo suđenje farsom, koja se svrstava u „seriju politički motiviranih procesa, nasumičnih hapšenja i zastrašivanja” osoba kritičnih prema ruskim vlastima na Krimu.

Evropski parlament je tražio njihovo oslobađanje, kao i poništenje presude novinaru Nikolaju Semenu, koga je sud na Krimu u rujnu proglasio krivim za poticanje separatizma i osudio na uvjetnu kaznu od dvije i po godine zatvora. (Beta)“

Stravične povijesne fotografije o istjerivanju Krimskih Tatar iz njihove zemlje 1944. godine:

Bahčisaraj - središte Krimskog Kanata do danas je sačuvao duh svoga naroda

Želio bih upozoriti na patnje Krimskih Tatara

Polovinom svibnja 2020. primio sam kao predsjednik Hrvatsko-ukrajinskog društva prijateljstva i kao bivši veleposlanik RH u Ukrajini, kopiju pisma predsjednika Medžlisa krimskotatarskog naroda, gospodina Refata Čubarova.

Refat Čubarov (krimskotatarski: Refat Abdurahman oğlu Çubarov; (1957. u Smarkandu, Uzbečka Sovjetska Socijalistička Republika) je vođa Krimskih Tatara. Od 2013. godine predsjednik je Medžlisa Krimskih Tatara, od 1998. do 2007. bio je član Verhovne Rade – ukrajinskog Parlamenta. U lipnju 1014. zabranjen mu je ulazak na teritorij RF, a to znači i Krim, jer nije prihvatio aneksiju

Nikoga ne želim ovime povrijediti, ali ne mogu biti ravnodušan prema sudbini jednog naroda. Ovdje nije riječ o narodnoj manjini koja je postala remetilački čimbenik, pobunila se protiv svoje stvarne Domovine i postala transmisija vanjske politike Države svoga matičnog naroda, već o kompletnom narodu kao makrosociološkoj formaciji.

Neslužbeni prijevod s ukrajinskog jezika

Vaša Ekscelencijo!

18. svibnja u Ukrajini obilježavaju dan sjećanja na žrtve genocida krimskotatarskog naroda – sjećanje na zločinačku deportaciju krimsko-tatarskog naroda iz svoje domovine – Krima, isplaniranu komunističkim režimom bivšeg SSSR-a i ostvarenu sovjetskim represivnim organima 18. svibnja 1944.

Tijekom te operacije deportirano je u najudaljenije dijelove Uzbekistana, Kazahstana i Ruske Federacije oko 200 000 krimskih Tatara, od kojih su većina bili žene i ljudi starije životne dobi.

Na mjestima posebnog smještaja krimski Tatari su iskorištavani za teški i iscrpljujući rad, uključujući rudnike, sječu šume, izgradnju vodovodnih kanala.

Prema različitim procjenama u prvoj godini progonstva zbog posljedica gladi, masovnih bolesti, maltretiranja i teških radova u mjestima posebnog smještaja umrlo je više od 46% krimskih Tatara.

Period nasilnog zadržavanja krimskih Tatara u mjestima posebnog smještaja i zabrana njihovog povratka i života u svojoj Domovini, na Krimu, trajao je do studenog 1989. godine.

Četvrta sjednica Kurultaja krimskotatarskog naroda (9. – 11. prosinca 2005.) priznala je deportaciju 18. svibnja 1944. i sljedeća desetljeća nasilnog zadržavanja krimskih Tatara na mjestima progonstva činom genocida krimskotatarskog naroda – domicilnog naroda Krima.

Uredbom iz 20. ožujka 2014. br. 1140-VII „O izjavi Vrhovne Rade Ukrajine vezano za garancije prava krimskotatarskog naroda u sastavu Ukrajinske države“ Vrhovna Rada Ukrajine priznala je krimskotatarski narod kao domicilni narod Ukrajine i garantirala zaštitu i realizaciju neodvojivog prava krimskotatarskog naroda na samoidentifikaciju u sastavu suverene nezavisne Ukrajinske države.

Uredbom Vrhovne Rade Ukrajine iz 12. studenog 2015. br. 792-YIII “O priznavanju genocida krimskotatarskog naroda“ Vrhovna Rada Ukrajine priznala je deportaciju krimskih Tatara iz Krima u 1944. godini genocidom krimskotatarskog naroda.

Istovremeno Vrhovna Rada Ukrajine izjavila je da sustavni pritisak na krimskotatarski narod, represije državljana Ukrajine prema etničkoj oznaci, organizacija etničko i političko motiviranih proganjanja krimskih Tatara, njihovih tijela, kao što je Medžlis krimskotatarskog naroda i Kurultaj krimskotatarskog naroda, na privremeno okupiranom teritoriju Ukrajine od strane državnih organa Ruske Federacije, počevši od datuma početka privremene okupacije, je svjesnom politikom etnocida krimskotatarskog naroda.

23. travnja 2019. Medžlis krimskotatarskog naroda obratio se parlamentima i vladama država članica UN-a „O priznavanju genocida krimskotatarskog naroda“.

Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine uputilo je navedeno obraćanje Medžilisa krimskotatarskog naroda parlamentima i vladama stranih država.

Medžlis krimskotatarskog naroda visoko cijeni priznavanja od strane Latvije i Litve 2019. godine deportaciju krimskotatarskog naroda 1944. činom genocida.

Mi iskreno vjerujemo da će i druge države izraziti svoju solidarnost s Ukrajinskom državom i krimskotatarskim narodom te će priznati čin genocida krimskotatarskog naroda sukladno Konvenciji UN-a o sprječavanju zločina genocida i njegovog kažnjavanja.

Gore spomenuto posebno je aktualno pred obilježavanjem u Ukrajini 18. svibnja 2020. godine Dana sjećanja na žrtve genocida krimskotatarskog naroda.

U slučaju poteškoća s razmatranjem parlamentom Vaše zemlje u danom trenutku službenih dokumenata vezano za priznavanje deportacije genocidom krimskotatarskog naroda zbog proceduralnih ili drugih objektivnih razloga, izazvanih širenjem pandemije COVID-19 u svijetu, mi se nadamo izjavama visokih državnih dužnosnika Vaše države u znak sjećanja na žrtve genocida krimskotatarskog naroda.

Službeni glas Vaše države na zaštitu krimskotatarskog naroda, koji osjeća svakodnevna progonstva u uvjetima ruske okupacije Krima, čvrsti zahtjev prema Ruskoj Federaciji s ciljem zaustavljanja kršenja osnovnih temeljnih načela međunarodnog prava te ispunjavanja zahtjeva međunarodne javnosti, posebno deokupacije Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolj, će pružiti krimskotatarskom narodu i svim stanovnicima privremeno okupiranog Krima nadu u neponavljanje tragedija 20. stoljeća.

S poštovanjem,
Predsjednik Medžlisa
krimskotatarskog naroda

Refat Čubarov

Original pisma upućen je Ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske, što je ispravan protokolarni pristup.

Kao predsjednik Hrvatsko-ukrajinskog društva prijateljstva nemam nikakve diplomatske ili političke nadležnosti, a „preskakati“ MVP i davati si važnost bez uporišta u stvarnosti, nepotrebno je, pa i štetno, i nije mi padalo na pamet, a opet nisam se mogao oglušiti, sukladno govoru vlastite savjesti, stoga sam reagirao diplomatski oprezno, ali iskreno i pošteno:

Veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatskoj
Nj. E. g. dr. sc. VASYL KYRYLYCH, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik
Voćarska 52
10 000 Zagreb
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ekselencijo,
Poštovani kolega, Vasyle Kyrylychu,

Kao predsjednik Društva hrvatsko – ukrajinskog prijateljstva slobodan sam zamoliti Vas da prenesete slijedeću poruku uvaženom narodnom zastupniku Rifatu Čubarovu, predstavniku krimskotatarskog naroda u Vrhovnoj Radi Ukrajine:

Vrlo poštovani gospodine Čubarov,

upoznati smo kao političari, društveni djelatnici i kao ljudi s tragedijom koja je zadesila krimski narod 18. svibnja 1944. godine, kada je zločinačkom odlukom vrhovnih vlasti tadašnjega SSSR-a, na čelu s Josifom Visarionovičem Staljinom, cijeli krimskotatarski narod bio proglašen krivim zbog tobožnje suradnje s nacističkim invazorima i kolektivno kažnjen protjerivanjem iz svoje tisućljetne postojbine. Cijeli krimskotatarski etnos bio je nasilno transportiran u udaljene krajeve SSSR – a, odnosno Rusije i Kazahstana, i ondje prisiljen živjeti u uvjetima koji su bili vrlo bliski logorskim. U tim naseljima bila je ograničena sloboda kretanja, a ljudi su bili prisiljeni raditi najteže i iscrpljujuće poslove. Zbog neljudskih uvjeta koji su vladali tijekom transporta, kao i u uvjetima klimatski vrlo dalekima krimskotatarskom narodu, a bez potrebne medicinske skrbi i bilo kakve etničke i ljudske pravne zaštite, skoro polovina ovoga starog i domicilnog krimskog naroda nije preživjela. Oni koji su preživjeli dobili su mogućnost povratka u svoju rodnu zemlju tek nakon raspada SSSR – a i uspostavljanja suverene Države Ukrajine. Slažemo se kako je krimskotatarski narod doživio genocid, jer njegovo stradanje odgovara međunarodnoj definiciji genocida.

U Ukrajini Krim je uživao status Autonomne Republike, s visokim stupnjem političke, kulturne, vjerske i narodnosne autonomije. Kao veleposlanik Republike Hrvatske u Ukrajini nekoliko sam puta posjetio Krim i detaljno se upoznao s poviješću krimskotatarskog naroda, te grčevitim naporima da uspostave normalna život nakon povratka. Njihovi predstavnici sudjelovali su u radu vrhovne Rade i zakonodavnih tijela Države.

Nasilno pripajanje Krima Ruskoj Federaciji čin je potpuno suprotan međunarodnom pravu. Krimski Tatari nisu prihvatili aneksiju. Dio njih potražio je spas preseljavanjem u Ukrajinu očito imajući u prvom planu strašnu povijesnu memoriju iz vremena egzila.

Hrvatsko Društvo hrvatsko - ukrajinskog prijateljstva smatra kako je nad krimskotatarskim narodom 1944. godine izvršen akt genocida jer to odgovara suštini ovoga pojma kako na moralnoj tako i međunarodno – pravnoj razini.

Vrlo poštovani gospodine Čubarov, primite izraze našeg velikog poštovanja i ujedno Vas molimo da svojim suradnicima i cijelom svom narodu, koliko je to moguće, prenesete izraze poštovanja Hrvata, prema vašoj etničkoj samobitnosti, povijesnoj memoriji i društvenim stremljenjima u današnje vrijeme. Koliko je u našoj mogućnosti bit ćemo Vam od pomoći pri uvjeravanju našega parlamenta da skrene pozornost na stradanje Vašega naroda i pozitivno odgovori na poziv koji ste iznijeli u svome pismu.

Uz izraze ponovljenog poštovanja:

Đuro Vidmarović