Emilio Marin: Portreti iz starine, Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Emilio Marin je istaknuti znanstvenik – arheolog, diplomat, sveučilišni nastavnik… Domaću i svjetsku slavu stekao je otkrivanjem rimskih spomenika u neretvanskom selu Vid gdje je potom izgrađen veličanstveni muzej rimskih artefakata. Rođen je 1951. u Splitu. Ovdje je maturirao na klasičnoj gimnaziji, dok je arheologiju i latinsku filologiju završio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Na istom je Fakultetu magistrirao iz arheologije i epigrafije i doktorirao iz antičke povijesti i arheologije. Karijeru je počeo kao kustos u Arheološkom muzeju u Splitu (1973. – 1988.), gdje napredovao 1988. do dužnosti ravnatelja koju obnaša do 2004., kada postaje voditelj arheoloških istraživanja u Saloni i Naroni, te začetnik danas već slavnoga Muzeja Narone. Paralelno s ovim obvezama dr. Marin objavljuje znanstvene radove. U školskoj godini 1984/1985. gostujući je profesor na All Souls Kollege sveučilišta u Oxfordu. Iduće godine izabran je za počasnog doktora Sveučilišta Paris – Est. Od godine 2002. gostujući je profesor i na Sveučilištu Paris – Sorbonne, te redoviti naslovni profesor provincijalne arheologije na Sveučilištu u Splitu (1997/1998.), a od 2003. u trajnom zvanju.

Emilio Marin je svojim znanstvenim arheološkim radovima stekao toliki ugled da je držao predavanja o rezultatima tih istraživanja na mnogim sveučilištima, sudjelovao na velikom broju znanstvenih skupova, a postavio je i niz arheoloških izložaba. Pisac ovih redaka smatra velikim priznanjem što je 1994. Emilio Marin izabran za glavnog tajnika XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju što je održan u Splitu i Poreču iste godine. Godine 1998. izabran je za glavnog urednika „Vjesnika“ za arheologiju i historiju dalmatinsku (1988 – 2004.).

Posebno mjesto u Marinovoj biografiji čini njegov diplomatski rad. Kao ugledni arheolog sa svjetskom reputacijom i znalac najvažnijih svjetskih jezika izabran je 2004. za veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici i pri Suverenom viteškom malteškom redu. Na ovoj dužnosti ostao je neuobičajeno dugo, do 2011. godine. Nakon toga izabran je za redovitog profesora antičke arheologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, na kojem je 2012. izabran za prorektora za međunarodnu suradnju.

Tijekom četiri i pol desetljeća rada dr. Marin se istakao kao arheolog, pedagog, urednik, konzervator, predavač, esejist, diplomat, a iznad svega kao znanstvenik. Svojim radovima zadužio je historiografiju, filologiju, epigrafiju, povijest umjetnosti, a nadasve hrvatsku i svjetsku arheologiju. Koga detaljnije zanima znanstveno djelo Emilia Marina, na raspolaganju ime je „Zbornik u čast Emilia Marija“, Kačić, XL – XLII, Split, 2011.

Među znanstvenim radovima Emilia Marina ističu se slijedeća djela: „Starokršćanska Salona“ (Zagreb, 1988.); „Salona Christiana“ (Split, 1994.); „Radovi XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju“ (Split – Poreč, 1994.); „Forum Naronitanum“ (Vid, 2017.); „Mursa – Hadrijanova kolonija uz Limes Rimskog carstva“ (Zagreb – Osijek, 2018.).

Za širi čitateljski krug vrlo su prihvatljive Marinove esejističke knjige, npr. „Muzej imaginacije“ (Zagreb, 1982.); „Ave Narona“ (Zagreb, 1997.); „Upoznao sam dva pape. Pripovijest o čuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.“ (Zagreb – Split, 2009.); „Moji rimski papiri (2004 – 2011.)“ (Zagreb, 2013.). Navedeni popis samo je dio iz opusa dr. Marina.

Važno je spomenuti kako je dr. Marin član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za humanističke znanosti. Izabran je 2003. godine, a dopisni je član Pontificia Accademia Romana di Archeologia, Rim 1996. U Vatikanu ga je papa Benedikt XVI. 2012. imenovao članom Papinskog povjerenstva za sakralnu arheologiju. Uz sve to član je mnogih drugi znanstvenih institucija i nositelj visokih odličja.

U knjizi „Portreti iz starine“ akademik Marin objavio je svoje priloge o istaknutim znanstvenicima, te ljudima iz kulture i javnoga života, kao i skupne portrete, te tekstove autobiografskog sadržaja. U proslovu između ostaloga piše: „Starinoznanstvo, arheologiju, epigrafiju, filologiju, u mnogočemu sam doživljavao kao povijest osoba, njihovih pregnuća i postignuća, ta radilo se o par excellence humanističkoj znanstvenoj disciplini! Stoga sam uvijek bio svjestan da je iza nekog otkrića, neke spoznaje, doista konkretan rad neke osobe, da je tu negdje lice te osobe, ono koje je prvo ugledalo otkriće, lice koje je prvo reagiralo na neku novu spoznaju. (…) Za ovu knjigu nanizao sam pak portrete koji su, izvorno, bili govori ili prigodna slova. Za neke sam napravio neke preinake, imajući u vidu novi kontekst, većina je ostala nepromijenjena u odnosu na trenutak kad je portret nastao“.

Akademik Marin je knjigu „Portreti iz starine“ podijelio u četiri poglavlja: „Starinoznanci“; „Starinoznancima bliski“; „Skupni portreti“ i „Autoportreti“.

U poglavlju „Starinoznanci“ portretirani su slijedeći: akademik don Frane Bulić, akademik o. Ruđer Bošković, akademik dom Anzelm Bandur, akademik Jacques Zeiller, akademik Charles Diehl, akademik Andre Grabar, akademik Mihovil Abramić, don Ivan Ostojić, akademik Veljko Gortan, akademik Duje Rendić – Miočević, akademkinja Blaga Aleksova, ravnatelj Mladen Nikolanci, muzejski savjetnik Ivan Marović, don Bariša Ereš, kustos Frane Buškariol, ravnatelj Zlatko Gunjača, mons. Anton Benvin, mons. Partick Saint – Roch, fra Josip Ante Soldo, fra Michele Piccirillo, akademik Jean Leclant, akademik Geza Alföldy i prof. Vesna Girardi – Jurkić.

Drugo poglavlje, „Starinoznancima bliski“donosi priloge o rimskome caru Dioklecijanu, sv. Jeleni Križarici, sv. Anastaziji, sv. Ivanu Pavlu II. i Ivanu XXIII., bl. Alojziju Stepincu, Aaronu Jean – Marie kard. Lustigeru, nadbiskupu Frani Franiću, nadbiskupu Anti Juriću, Vladi Gotovcu, Bošku Utrobičiću i Branku Penderu.

Poglavlje „Skupni portreti“ predstavlja slijedeće priloge: „Arheološki muzej u Splitu i Boka kotorska“, „Zbirka slika Arheološkog muzeja u Splitu“, „Frane Franić i koncilski oci“, „Papa i kardinali Splitskog evanđelistara“, „Zrcalo pontifikata pape Franje“, „Galerija portreta na rektorskim lancima“, „Uz predstavljanje Spomenice Hrvatskog katoličkog sveučilišta“, „Za Rektorsku konferenciju u Rimu“, „Južnoamerički susreti“, „Oxford – Opuzen Livija opet u Hrvata“, „Utihe“, „Vertikala čempresa na groblju“, „Pučiški tragovi u Vatikanu“ i „Jedan na jedan“.

U trećem dijelu knjige autor prilaže tekstove autobiografskog sadržaja. To su: „Pariški doktor Honorist causa“, „Počasni građanin Dubrovačko – neretvanske županije“, „Stečeni zavičaj“, „Laureat 'Don Frane Bulića“ i „Počasni građanin Zagreba“.

Između velikog broja zanimljivih i poticajnih priloga pisac ovih redaka izabire tek neke kako bi ilustrirao elokventnost, ljepotu stila i enciklopedičnost akademika Marina. Kao prvi ističem esej „Oxford – Opuzen Livija opet u Hrvata“ zbog toga što sam osobno divio se ovoj skulpturi, ali bio impresioniran i njenim putovanjem od jednog muzeja do drugoga i sporova oko toga. U ovom eseju Marin piše o problematičnom katalogu izložbe koja je održana u Zagrebu 2014. pod naslovom „Klasični Rim na tlu Hrvatske – arhitektura - urbanizam – skulptura“. U njemu zaključuje glede carice Livije slijedeće: „Imajući u vidu opseg kataloga, značenje konkretnog Livijina spomenika i tretman koji je dan u predstavljanju izložbe, mislim da navedeni opseg koji je dan ovoj Liviji ne može zadovoljiti ni prosječnog posjetitelja odnosno čitatelja, a da o nekom stručnom pogledu ni ne govorimo. Ako je to tako, postavlja se pitanje zašto su Klovićevi dvori uopće posuđivali i izlagali spomenik“.

U drugom dijelu pod naslovom „Otkriće“ akademik Marin pojašnjava: „Naime, premda je torzo, koji je iz Vida (antičke Narone), bio prenesen u Opuzen 1847. ili nešto ranije, i to pod vodstvom tamošnjeg perfekta Anđela Vidovića, već 1848. bio je prvi put spomenutu u stručnoj literaturi, isto kao što je i kasnije bio poznat i objavljen Livijin portret iz Ashmolean muzeja, najstarijeg muzeja sjeverozapadne Europe, koji je, po već legendarnoj zamjeni sa svojim šeširom u Vidu 1878., donio i u Englesku, tada mladi, kasnije znameniti, engleski arheolog Sir Arthur Evans, nitko nikad nije bio doveo u vezu ta dva spomenika. Međutim, kad sam 1995. bio otkrio Augusteum u Naroni, odmah sam pomislio da bi oxfordska Livija mogla biti podrijetlom iz tog Augusteuma. Prijelomno je bilo moje predavanje na Sveučilištu u Bostonu 3. listopada 2000. (…) Međutim, tek smo 22. siječnja 2001. nedvojbeno utvrdili, u samom Opuzenu, da je spoj oxfordske glave i torza kipa, koji se čuvao u Opuzenu, savršen. Opuzenski torzo, uspjeli smo ući u trag, bio je pronađen najvjerojatnije zajedno s drugim kipom, za kojega se ustanovilo da je bio iz Augusteuma, a koji smo pripisali caru Tiberiju, pa je, uz još neke dodatne razloge, doista vrlo vjerojatno da je skulptura kojoj se tijelo sačuvalo u Opuzenu, a glava u Oxfordu, izvorno bila također u Augusteumu Narone. (…) Originalnu smo glavu Livije iz Oxforda bili dobili na posudbu 18. prosinca 2000. i ona je onda bila izložena u novootvorenom postavu splitskoga Arheološkog muzeja, da bismo je potom spojili ponovno s tijelom iz Opuzena (budući da je i Grad Opuzen bio posudio torzo splitskom Arheološkom muzeju) te svečano izložili od 14. svibnja 2002. Nekoliko godina je ta cjelovita skulptura bila u Splitu i na pet velikih izložaba, dvije u Hrvatskoj, tri u inozemstvu, na najprestižnijim mjestima, uz prigodno filatelističko izdanje marke i bloka Hrvatske pošte, svugdje izložena kao Oxford – Opuzen – Livija“. U nastavku ove zanimljive arheološke priče Marin pojašnjava: „Međutim, nakon mog odlaska s mjesta ravnatelja Arheološkog muzeja krajem 2004., tj. nakon otvorenja 5. izložbe, u Zagrebu, tijelo i glava Oxford – Opuzen – Livije su bezrazložno i razdvojeni ljeta 2005. Glava je bila zatočena u Arheološkom muzeju u Splitu, a tijelo u Opuzenu. Glava je iz Splitskog muzeja vraćena u Englesku krajem ljeta 2009. dok je tijelo ostalo u Opuzenu!“

Drugi članak koji ističem kao primjer Marinovog stila i širokog znanja je onaj o hrvatskom IsusovcU, akademiku Ruđeru Boškoviću. O ovom velikom znanstveniku, kojega neki susjedi prisvajaju odričući mu hrvatsku narodnosnu pripadnost, Marin piše:

„Isusovac otac Ruđer Josip Bošković – homo universalis – rođen u Dubrovniku 1711., napušta rodni grad poput Bandura, ali na svoj način, ostajući uvijek vjeran svojoj domovini i gradu, a da im se nije vratio; u osnovi matematičar, bavio se proučavanjem svemira, zanimao se za arheologiju, a imao je osobine koje su ga kvalificirale za diplomaciju, kako papinsku tako i francusku, ali u prilog Dubrovačke Republike. Profesor na Collegium Romanum, prethodniku Gregorijane, kasnije na sveučilištima Pavie i Milana. 1748. bio je izabran kao dopisni član u Academie des Sciences, dok je 1761. bio izabran za redovitog člana Royal Society. Ruđer Bošković primio je francusko državljanstvo 1773. Umro je u Milanu 1787.

Njegovo slavno djelo Philosophiae naturalis theoria redacta ad nicam legem virium in natura existentium prvo je objavljeno u Beču 1758., a potom u Veneciji 1763., dok je treće izdanje bilo ponovno tiskano venecijansko izdanje popraćeno engleskim prijevodom (Chicago – London 1922.)! Konačno, taj engleski prijevod bio je opet objavljen u Cambridgeu, Massachusets, 1966. Mletačko izdanje popraćeno hrvatskim prijevodom bilo je ponovno objavljeno u Zagrebu, 1974. 'U Boškoviću imamo analizu, imamo proučavanje mnogovrsnih znanstvenih grana, ali imamo i strast za jedinstvom. A to je tipično za katoličku kulturu. Tako se izrazio Benedikt XVI. u Zagrebu, 4. lipnja 2011. Zapravo, godina 2011. bila je na razne načine proslavljena u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, budući da se tada navršilo 300 godina od Boškovićeva rođenja. Bili smo u prilici osigurati za tu obljetnicu zajedničko hrvatsko – vatikansko filatelističko izdanje“.

Akademik Emilio Marin posvećuje pažnju manje poznatoj aktivnosti Ruđera Boškovića – onoj za arheologiju. Zbog toga piše: „Kao mladić u Rimu, naš je isusovac u više navrata osobno iskopavao rimske ostatke u Tusculumu, na nadmorskoj visini od oko 600 m u Albanskim brežuljcima, u čarobnom krajoliku rimske okolice, gdje i danas jedna ekipa Španjolske škole iz Rima istražuje suvremenim sredstvima. Potom je 1748. Bošković protumačio astronomsku funkciju netom, na Martovu polju, pronađena Augustova obeliska. Naš Dubrovčanin imao je pravo: U stvari, August je bio podigao egipatski obelisk, koji je pratio sunčani meridijan, 10. pr. Kr., kako bi pokazao točnost novog kalendara, koji je uveo Julije Cezar. Konačno, 1761. Bošković je posjetio lokalitet za koji se držalo da je Troja, koja je oduvijek pobuđivala radoznalost erudita, potom i arheologa“.

Knjiga „Portreti i starine“ korisno je štivo za sve one koji vole arheologiju, ali i šire od toga. Emilio Marin je sjajan pripovjedač odnosno izlagatelj teme o kojoj govori, a zanimljivosti ove knjige pridonijeli su i njegovi autobiografski tekstovi. Riječ je o doista izuzetnoj stvaralačkoj i znanstvenoj osobnosti na koju možemo biti ponosni.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.