Od Karla Marxa do austrijske katoličke zaklade „Pro Oriente“ – postojanost nepravdi prema Hrvatskoj i Hrvatima (6. dio)

Plakatna akcija o kojoj sam pisao izgleda da je dio većeg i dugotrajnijeg projekta. Beogradska "Naša borba" - kako piše Dubravka Vrgoč u "Vjesniku" od 19. travnja 1997. g. - objavila je vijest da će u subotu u bečkom teatru "Scena" u organizaciji Radničke komore biti izvedene tri monodrame: zagrebačkog glumca Željka Königsnechta, sarajevskog glumca Josipa Pejakovića i beogradskog glumca Petra Kralja. U sklopu toga programa "Naša borba" najavljuje okrugli stol pod nazivom "Prvi put zajedno" na kojem će sudionici tog susreta razgovarati o tome je li moguća suradnja kazališnih umjetnika s prostora bivše Jugoslavije.

(...)

Zagrebački glumac, slobodni umjetnik Željko Königsknecht o tomu je saznao pročitavši vijest objavljenu u "Vjesniku." "Šokiran sam onim što sam pročitao .Očito mi se podmeće, jer o zajedničkom nastupu sa sarajevskim i beogradskim glumcem doista ništa ne znam. Nastupao sam u Beču u organizaciji Radničke komore s predstavom 'Traži se novi suprug' Teatra Epilog i sa svojom monodramom 'Aplauz žalosnom varalici' i bio sam tamo predstavljen kao hrvatski Vidmartovićglumac. Sada mi je ta ista Radnička komora ponudila da odigram monodramu 'Aplauz žalosnom varalici'. O okruglom stolu ništa ne znam... Nitko me nije pitao za sudjelovanje na ikakvom okruglom stolu. Zbog očitih insinuacija otkazujem gostovanje u Beču i smatram da susreti kazališta s područja bivše Jugoslavije ili okrugli stolovi na temu suradnje mogu se eventualno dogovoriti na državnoj razini, a nikako privatno', kaže Željko Königsnecht.

O kakovoj je 'privatnosti' riječ pokušali smo saznati u telefonskom razgovoru s voditeljem Radničke komore i bečkog teatra 'Piranha' Ilom Zagorcem.

'Naša kuća ne organizira nikakav okrugli stol. Namjera nam je bila da u istoj večeri u tri termina nastupe tri glumca iz bivše Jugoslavije. Taj smo program nazvali 'Prvi put zajedno" jedino je što je htio reći Ile Zagorec.

Već ime "Ile Zagorec" ukazuje da se radi o prijevari. Nama koji nešto znademo o hrvatskoj patronimiji jasno je da hercegovačko lično ime Ile i prezime Zagorec u kajkavskoj varijanti, dakle rezervirano za područje Hrvatskoga Zagorja, ne idu zajedno. U ovom slučaju radi se o podvali i ruganju Hrvatima, jer taj koji se tim imenom i prezimenom predstavio sasvim sigurno ne pripada hrvatskome etnosu. U najboljem slučaju moglo bi se raditi o janjičaru.

Jugonostalgičari su postali folklor. Ovo njihovo trabunjanje o bratstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, na topao način, podsjeća na političku pjesmicu - rugalicu koju su pjevali u Hrvatskoj za vrijeme stare, Kraljevine Jugoslavije: "Srbin, Hrvat i Slovenac idu srati na Oplenac!"

Zahvala gradišćanskim Hrvatima koji su primali hrvatske izbjeglice

Kako se ne bi mislilo da sam pristran, ili nezahvalan, da nedaj Bože generaliziram, navodim slijedeću istinu i podcrtavam ju debelom crtom:

Tijekom Domovinskog rata, dio gradišćanskih Hrvata je humanitarno pomagao matični narod, na čemu smo trajno i Vukovariskreno zahvalni. No ni asimilanti nisu mirovali. Uključili su se u antihrvatsku kampanju srpskog lobija. Kako bi dokazali da oni sa Srbima mogu surađivati kao s braćom, čak su doveli iz Novoga Sada nekog lažnog koreografa «Samardžića Smokija» (!) i omogućili mu da sudjeluje u njegovanju njihovog folklornog naslijeđa. Mirni, koncilijantni i gradišćanskim Hrvatima veliki prijatelj, gospodin dr. Ivančan, se užasnuo zbog toga i javno kazao što misli o tom "koreografu". Slično je bilo s hrvatskim izbjeglicama. Jedni su ih prihvaćali kao rodbinu, a asimilanti kao neprijatelje, vičući "neka idu doma!" Poznat je slučaj Vukovarca kojemu su oduzeli dijete, proglasivši ga neuravnoteženim čovjekom. Mnogo bi se toga dalo napisati, ali još nije vrijeme za to, a osim toga ne bi u ovome trenutku bilo korisno. Nama treba biti cilj pomoći da se sačuva narodna svijest onih Hrvata u Austriji koji još nisu podlegli asimilacji, tako da ostanu vjerni svojoj novoj Domovini, a Austriju motivirati da ispuni čl. 7. Državnog ugovora, te da isključi pomoć asimilantima. Time će ojačati naši dobrosusjedski odnosi, a Hrvatska je susjed na kojega će se uvijek moći osloniti. No za ljubav je potrebno dvoje, a Hrvatska više nije u poziciji da jobovski strpljivo podnosi vrijeđanja i poniženja. Bez obzira na iskrenu i veliku zahvalnost ministra Mocka koji nam je pomogao prilikom borbe za međunarodno priznanje, potrebno je kazati da je dio austrijskog lijevog političkog establišmenta do sada uradio mnogo kako bi došlo do prekida dobrosusjedskih odnosa, a ono što je do sada prakticirano kao manjinska politika Beča, ponavljam, upravo je školnički primjer antimanjinske politike većinskog naroda. Lukavost ove politike sastoji se u slijedećem: Iz redova manjine izdvoje se odnarođeni pojedinci i potom stave na funkcije koje im omogućuju da zastupaju interese te iste manjine. Isto su nekada činili Osmanlije, treba i to kazati.


Bečka docentica Katja Sturm-Schnabl, kao paradigma

Prvo je u «Hrvatskim novinama» br. 35.,od 30 kolovoza 1996. g. neka "koruška Slovenka" i "sveučilišna docentica dr. Katja Sturm-Schnabl" (predavačica na "Katičićevom“ Institutu za južnu slavistiku) iz Beča, objavila "pismo" pod naslovom "... solidarnost sa srpskimi bigunci iz Vojne krajine". Nakon što je pohvalila Petera Tyrana, docentica je iskazala i ushićenje što joj je Bog omogućio da živi u njihovoj zajedničkoj i sretnoj domovini Austriji, gdje sve što postoji miriši na demokraciju. Do tih je ljubavnih izjava sve bilo u duhu austrijskog patriotizma i bilo je shvatljivo. No, nakon čestitanja Peteru na hrabrosti, docentica je preporučila da se razmisli o odnosu "Gradišćanskih Hrvatov - državljanov Republike Austrije - do krajinskih Srbov - državljanov Republike Hrvatske." Koruška Slovenka ima za to povijesno opravdanje:

"Obadvi manjine su povezane povijesnom sudbinom: u 16. stoljeću su se zbog povijesnih okolnosti začeli Hrvati preseljavati iz Vojne Krajine u kraje, kade danas živu kao narodna grupa 'Gradišćanski Hrvati' (1984. smo s Vami svečevali 450. obljetnicu naseljenja); u kraje, ki su se zapustili pa su se naselili Srbi, ki su takaj početo odonda živili u takoimenovanoj Vojnoj krajini, očuvali svoju vjeru, jezik i kulturu - do ljeta 1995.,kada su morali kolektivno napustiti svoje dome, svoje imanje, svoju većstoljetnu domovinu."

Slijedi jeremijada u istom Martićevskom intelektualnom duhu i zaključak:

"Mislim da bi bilo samo pošteno, da bi se Gradišćanski Hrvati zalagali za sudbinu kolektivno prognanih Srbov iz Vojne krajine, da bi izrekli solidarnost s narodom, ki je nekrivo zgubio domovinu, u koj je stoljeća dugo živio. (...) Mi pak, ki smo suoblikovali austrijsku demokraciju, imamo dužnost, da svoju kulturno-političku zrelost zalažemo za pravo svakomu, ki je žrtva post komunističkih nacionalizmov, ki strašno grozljivo ponavljaju misaone uzorke Tretoga rajha" - zaključila je ova dobronamjerna i skromno obrazovana sveučilišna docentica iz Koruške, očito s velikim političkim ambicijama, a mi se podsjetimo informacije o konferenciji za tisak Milana Martića u Beču i sponzorima te konferencije, te o "Fondu kapetan Dragana" koji je u Beču širio svoju humanu misiju o nužnosti istrebljenja genocidnih Hrvata.

Ja sam ovoj Austrijanki citirao ono što je napisao glavom i bradom Milivoj Vojnović, "ministar vanjskih poslova RSK" u beogradskom NIN-u od 25. kolovoza 1995.:

Svi borci koji su sada u Beogradu tvrde kako su takvu zapoved (za napuštanjem «RSK», op. a.) dobili od svojih predpostavljenih. Zbog toga su članovi vlade, na nedavnom sastanku u Bjeljini, inzistirali da predsjednik Martić i general Mrkšić odgovore na pitanje tko je tražio povlačenje vojske. Predočen nam je dokaz da je Martić potpisao samo odluku o evakuaciji civila. Mrkšić je, pak, kategorički negirao da je on zapovjedio da vojska napusti zapadni dio RSK."

IZ navedenih riječi je vidljivo kako su, pobunjeni Srbi po naređenju svojih vođa morali krenuti u evakuaciju, kako bi poslužili u kasnijim političkim igrama onih koji su najprije nahuškali na krvavu pobunu, obećavajući Veliku Srbiju u kojoj će teći med i mlijeko, a potom ih iskoristili kao potrošni materijal. Ja te ljude žalim, ali ne mogu dopustiti da se naređenje srpskih vođa svali na leđa Hrvatima kao nova krivica i onda se uz pomoć te konstrukcije vrše politički pritisci na RH.

Kemal Mahmutefendić među gradišćanskim Hrvatima kao tumač zbivanja u Hrvatskoj

Nakon provokacije gospođe docentice, ali i misaonog obrasca austrijskih ljevičara, došlo je do polemike. Ono što me je potreslo jest činjenica da se u polemiku nije uključio niti jedan jedini lider gradišćanskih Hrvata, što dovoljno kazuje o demokraciji u kojoj žive. Nisu se usudili oponirati stavovima koje iznosi i austrijski tisak, a nisu daleko niti od vrha socijalističke partije. Jedan jedini koji se usudio bio je umirovljeni župnik Joško Preč, nastanjen u mađarskom gradu Juri. No, za to se vrlo nadahnuto, u polemiku uključio, pored nekoliko osoba vezanih za RH, Kemal Mahmutefendić, književnik iz BiH koji živi među gradišćanskim Hrvatima, uživa njihovo povjerenje i uvažavanje, a on im u znak zahvalnosti pomaže u objašnjavanju rata u bivšoj Jugoslaviji. U svome članku, Kemal je dao neopozivi sud o pismu koruške Slovenke:

"Gospođa je, u stvari, branila Hrvatsku i njezin ugled koji je, bojati se, pored ostaloga i zbog Srba, podobro poljuljan u svijetu. Možda znaju, ali neće da znaju. Dobro bi ih bilo upitati: zašto neće da znaju...."

Na kraju je Kemo citiro i Bibliju. O
O navedenome Kemalu pišu "Hrvatske novine" br. 3., od 19. siječnja 1996., slijedeće: "Bosanski književnik Kemal Mahmutefendić si je našao novo prebivališće si je našao novu domovinu otkada je početkom boja 1992. ljeta došao u južno Gradišće. Duhovnu domovinu je dijelom našao i u južnogradišćanskom Panonskom institutu (PAIN) sa sjedištem u Pinkovcu, a upravo i ova organizacija promovira ovoga književnika u izbjeglištvu...." Očito je čovjeku dobro u novom prebivališću. Šućur Alahu!

Intervencija prof. dr. Dragutina Pavličevića

Polemiku je Tyran zaključio pismom prof. dr. Dragutina Pavličevića. Inače suzdržani profesor pun, kao i svi mi, razumijevanja za naše sunarodnjake kojima je podario divot-monografiju "Moravski Hrvati", ovoga puta nije izdržao težinu provokacije i okrutnost nepravde. Javio se pismom napisanim mudro i iskreno, pozvavši gradišćanske Hrvate "na jedan drugi oblik solidarnosti, zapravo pomoći žrtvama, katoličkim vjernicima i crkvama." Nakon što je naveo statistiku o srpskom ručnom radu s rkt. crkvama, obavijestio je da "župnici u tim crkvama nemaju misnog ruha, nemaju crkvene odore, nemaju inventar, svete slike, a mise drže ili na otvorenom ili po šupama, pod šatorima i ponekoj sačuvanoj kući. Zato molim za drugi oblik solidarnosti Gradišćanske Hrvate, poglavito svećenike, da sve takve stvari, koje imaju viška, ali i novac pošalju u Kostajnicu, čiji poziv šaljem, ali i u druga mjesta, npr. samostan u Hrvatskom Ćuntiću. Tko ne vjeruje meni, neka pogleda knjigu «Ranjena crkva u Hrvatskoj" - zaključuje iskreno profesor Dragičević. On, očito, nije upoznat s akcijom Königove zaklade "Pro Oriente" koja namjerava ustanoviti pravo stanje stvari glede srušenih crkava u Hrvatskoj, što znači da za navedenu knjigu znade, ali joj ne vjeruje.

Riječi mitroplita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije, episkopa Jovana Pavlovića, vjerskog poglavara hrvatskih Srba:

"Ogriješili su se prema svome narodu oni koji su neodmjereno agitirali parolama, koje nisu bile razumne, unoseći ih u kaotičnu situaciju. Veliki kosovski jubilej 1989. godine bio je pogrešno protumačen, jer je želja Srpske crkve bila da mošti kneza Lazara budu vraćene u njegovu zadužbinu. Osim toga, dodao je episkop Jovan da su političari hrvatskih Srba išli 'možda malo predimenzionirano' da se svojataju područja 'tamo gdje Srbija nikad nije postojala."

Godine 1991, episkop Jovan, tada sa sjedištem u Zagrebu, hvalio je Miloševića pred kojim se, kao fatamorgana, prostrla čarobna slika Velike Srbije u granicama Pećke patrijaršije, i ustvrdio urbi et orbi:

"Bez ikakvih pretjerivanja, ima mnogo valjanih osobina i mislim da je sreća za srpski narod što je taj čovjek došao na ovaj položaj."

Ekstemporacija s Ephraimom Kishonom i Brunom Kreiskym

Bez želje da bilo koga uvrijedim, (i ja još uvijek robujem kompleksu i strahu od nezamjeranja Europi, jer ako im se zamjerimo, onda nas neće voljeti, a nama je stalo do njihove ljubavi!) želim citirati nekoliko poučnih riječi velikog židovskog pisca Ephraima Kishona, iz knjige "Šalu na stranu", upućenih nekadašnjem austrijskom Kancleru i socijalističkom prvaku, Bruni Kreiskome, inače ličnosti kojoj Austrijanci mogu podići spomenik u svakome selu.

"Godine 1975.,kad sam bio na vrhuncu popularnosti, Kreisky je poslao po mene zrakoplov da mu dođem u kancelarsku palaču u audijenciju. Bio sam tako jedini putnik "Boeinga" kojim sam doletio u Beč.

Prije nego što su me pripustili u svetište, upozorio me šef protokola da domaćina moram oslovljavati riječima 'gospodine kancelaru.'

Rekao sam mu da to nikako ne mogu jer bih time pogazio zakletvu koju smo obojica položili kao članovi viteškog reda. Mogu ga, na žalost, oslovljavati samo kao 'Bruno.'

Visoki je dužnosnik problijedio i zamolio me da to ne činim.

Napokon smo napravili kompromis, prema kojem ću govoriti kancelaru samo 'gospodine doktore'. Na taj smo način izbjegli međunarodni incident.

Sam je razgovor bio vrlo zabavan. Opširno smo razgovarali o cionizmu u koji on nije vjerovao, o socijalizmu, koji ja nisam prihvaćao, i o našem zajedničkom židovskom porijeklu, koje za njega nije ništa značilo.

Rekao mi je napol u šali a napol ozbiljno:

- Ovaj mi je razgovor s vama, gospodine Kishon, bio vrlo zanimljiv, iako sam vas pozvao samo radi propagandnih razloga.

Je li to bio kompliment. Shvatio sam te njegove riječi kao sarkastičnu primjedbu od one vrste koju cijenim.

Mislim da smo tako lijepo razgovarali i zato što obojica pripadamo istom kulturnom krugu, bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Međutim, već sam tada uočio koliko je taj nadareni čovjek razapet u sebi, što je postalo osobito vidljivo kad je u Izrael došla na vlast nacionalistička stranka Likud.

Tada je Kreisky grdio Izrael na pasja kola, što je doista sebi mogao dopustiti samo Židov koji pošto-poto želi zanijekati svoje židovstvo. Predsjednika Menachema Begina okrstio je 'kramarom', a izraelskim se vojnicima narugao glupom primjedbom da nije teško biti dobar vojnik jer 'najposlije, svak zna ubijati.'

Časopis Spiegel zlurado je pratio tu borbu židovskih pjetlića, pa me zamolio za moje osobno mišljenje. Tada sam uputio Kreiskom otvoreno pismo, koje sam započeo konstatacijom da su nekoliko mojih najboljih prijatelja kancelari i nastavio ovako:

Bruno, ti sanjaš kako će te jedna plavokosa vila poljubiti u čelo i šapnuti ti da više nisi Židov nego čistokrvni socijalist. Ali, dragi moj Bruno, i za plavokose vile ti jesi i ostaješ jedan od naših.

Dakako da smo se nakon toga razišli. Osobno bio sam više razočaran nego srdit."


1. 1. ožujka 1997 .g .

Iz neobjavljene knjige „Stari zeci ili pravda za gradišćanske Hrvate“

Đuro Vidmarović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 26-01-2020, 18:02:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.