Nastojanje glede „predjelavanja“ hrvatske povijesti ne prestaju

Zaključak: Kako bi zaboga Hrvati mogli sami napisati svoju povijest, kada znamo da ona mora biti jedino "crno-bijela bez nijansi"!!! Nova povijest Hrvata koju bi napisao "Pro Oriente" i SPC, imala bi, ipak i nijanse! Da nije tužno, bilo bi komično. Zamislite, da kardinal Kuharić poduzme akciju za pisanje nove austrijske povijesti na isti način i s istim ciljevima, kako su to učinili König i njegov Pro Oriente! Mi to ne možemo zamisliti, jer shvaćamo da bi takav pokušaj s pravom bio označen kao miješanje u tuđe poslove. I što ima König s našom poviješću? On je zadužen za ekumenizam, a ne za pisanje povijesnih radova. To je ipak posao stručnjaka - historičara, a ne teologa, a najmanje biskupa u penziji. Hrvatski historičari nisu maloljetnici koje netko sa strane treba učiti prvim slovima. Konig je citirao Krista i kazao : "Bogu božje, a caru carevo". Zar ne vrijedi slično i u znanosti. Teologija teolozima, a povijest, povjesničarima. Kakove veze ima neki šabački vladika s hrvatskom historiografijom? Isto tako, zar se može bez otpora prihvatiti inicijativa koja ide za tim da hrvatsku povijest pišu srpski akademici koji mrze hrvatski narod, koji mu odriču postojanje i pravo na slobodu, a koji su sve to napisali i potpisali, objavili u knjigama i studijama, izrekli na predavanjima, ispjevali na čajankama? I ako nas misle miriti na taj način da izjednače žrtvu i agresora, da žrtvu optužuju i proglašavaju krivom jer je naljutila agresora, da žrtvu prisiljavaju na mirenje, a da prethodno agresor nije iskazao niti kajanje, niti se ispričao, već javno žali za izgubljenim pozicijama i krajevima, silno griješe dobri pastiri predvođeni slavnim Königom. Sve dok je živa imperijalna svijest o neophodnosti stvaranja Velike Srbije, sve dok SPC od svetosavske ne postane živa Kristova crkva, sve dok se u Srbiji bude gajila i širila tvrdnja kako je samo mrtav Hrvat, dobar Hrvat, neće postojati potrebni psihološki, etički i politički uvjeti za pisanje nove povijesti. To pisanje pretpostavlja međusobno poštovanje i uvažavanje, a ono se ne postiže bez truda i ne preko noći. Sve dok Hrvati još nisu sahranili svoje mrtve jer ne znaju gdje im počivaju kosti, još dok se krv ubijenih i mučenih nije osušila, tražiti pisanje zajedničke povijesti doista je morbidno i to mogu tražiti samo ljudi bez osjećaja za tuđe muke. Dovoditi za isti stol hrvatskog biskupa Badurinu koji dolazi iz biskupije u kojoj se četnička svirepost iskazala na strašan način, s ljudima koji su duhovna i politička logistika svih tih stradanja i razaranja, znači ne poštivati čovjeka i ne imati minimum kršćanske sućuti. Osim toga, a da toga nije svjestan, König vrijeđa hrvatske povjesničare, Crkvu u Hrvata i vjernike. U ovom narodu postoje znanstvenici koji mogu i bez stranih instrukcija napisati objektivnu povijest našega naroda u kojoj će odnosi sa Srbima i Srbijom biti osvijetljeni prema povijesnim vrelima, a ne nečijim globalno-političkim interesima. Mi ćemo i bez Königa oprostiti Srbima onoga trenutka kada javno kažu kako se kaju zbog zla koje su učinili.

Mi i prije Königova upozoravanja nismo osuđivali cijeli srpski narod, jer je dio hrvatskih Srba odbio pobunu, a dio se čak uključio u obranu Domovine Hrvatske, već osuđujemo vođe koji su ga duhovno i politički pripremile za rat protiv Hrvata i Muslimana, koji su ga uvjerile da je Velika Srbija neizbježna i neophodna, da je za njeno stvaranje potrebno istrijebiti sve ne-Srbe, a žrtvovati stotine i tisuće, ako je potrebno, Srba, sve one koji su klali, ubijali, mučili u logorima, silovali, rušili, palili i žarili, činili genocid, aristid, kulturocid i memoricid, one koji su i po međunarodnom pravu ratni zločinci. Mi želimo da srpski narod doživi katarzu, da iziđe iz mentalnog sklopa XIX. stoljeća, iz herojske epike u kojoj se mašta o nekadašnjoj moći, da budu normalan narod a ne "Nebeski narod", da se nauče živjeti u zajedništvu s drugim narodima i nacionalnim manjinama kao ravnopravnima sebi i da uživaju u tome, a ne da sebe doživljava kao gospodujući narod, da umjesto noža, puške, uniforme i državne fotelje nauči cijeniti plug, traktor, lopatu, stroj, kompjutor... Mi želimo sa Srbima živjeti kao sa susjedima koji se respektiraju i uvažavaju, a ne sa narodom kojega se moramo bojati. Hrvati moraju savladati strah od Srba, od njihovih žandara i đenerala, milicajaca, udbaša, kosovaca, žbira, logora, golih otoka, od elektrošokova i mučenja koje nadilazi maštu, od posvemašnje prepuštenosti primitivnijem, a naoružanom susjedu koji te smatra virulentnim faktorom što stoji na putu stvaranja Velike i Sretne Srbije. Srbi moraju pomoći svojim susjedima kako bi se vratilo međusobno poštovanje i prijateljstvo. Oni trebaju gledati u nama narod dostojan poštovanja, a ne "švapsku izmišljotinu", ustaše i zlikovce koji stoje na putu ostvarenja njihovoga velikodržavnog sna, njihovi duhovni i politički vođe imaju veliku zadaću da o Hrvatima svome narodu kažu istinu, a ne samo ono što je ružno, da svoj narod prestanu varati i pretvarati u krdo koje nahuškano ruši sve pred sobom kao stampedo bez razuma. Mi smo ušli u zajedničku državu sa Srbima 1918. g. dragovoljno, djetinje vedro, nadajući se da će život s narodom koji nam je blizak po jeziku biti neusporedivo lakši, ljepši i pravedniji, nego život u Austro-Ugarskoj zajednici naroda pod gospodstvom Nijemaca i Mađara. Mi smo za to zajedništvo žrtvovali svoj jezik, svoje ideale, svoje gospodarstvo, svoju državnost. A što smo dobili? Dobili smo od prvoga dana batine, šajkače, žandare i vlast beogradske čaršije, bizantinski okrutnu, lukavu, pokvarenu, egoističnu i podređenu svetom cilju stvaranja Velike Srbije, o čemu smo tada premalo znali, bar se to odnosi na vodeće narodne glave. Umjesto ravnopravnosti, doživjeli smo degradaciju kakovu nikada u povijesti doživjeli nismo. Srbi su ukinuli i osramotili hrvatsku državnost i Hrvatski Sabor kao milenijski dokaz državnopravnog kontinuiteta. U znak svoje ohole i na bajunetama održavane snage, ubili su usred Beograda, 1928. g., u Parlamentu za vrijeme (Puniša Račić je strijeljao hrvatske narodne zastupnike stavši iza parlamentarne govornice tijekom plenarne sjednice dok su sjedili u zastupničkim klupama, bez mogućnosti izmicanja zločincu) dok je sudjelovao u parlamentarnoj raspravi, vođu hrvatskoga naroda, mirnoga čovjeka, seljaka, mirotvorca, rimokatolika, antiklerikalca, sveslavenskog romantika, čovjeka silno osjetljivog na socijalnu i nacionalnu pravdu, književnika i pučkog tribuna, Stjepana Radića, zajedno s najbližim suradnicima. Ustrijelio ih je usred Parlamenta kao pse, napustivši mirno i ponosno mjesto zločina u pravcu Kraljevske palače. I nikome ništa. Nitko se nije ispričao hrvatskome narodu. Umjesto isprike uslijedila je kraljeva diktatura. Godine 1989. u beogradskim novinama štampani su članci u kojima se ovo ubojstvo opravdavalo. Neshvatljivo za stranca, ali za nas razumljivo. Na zločinu građeno zajedništvo moralo je trajati kao nasilje i završiti se kao nasilje.

Na nama u Hrvatskoj velika je zadaća da oprostimo i gledamo u Srbima narod s kojim se treba živjeti kao sa dobrim susjednim, narod koji treba žaliti jer je žrtva velike manipulacije i zla. Moramo se i mi pokajati za nepravde koje smo pričinili, jer zlo nikada ne može biti sredstvo za postizavanje pravde. Srpska narodna manjina mora imati položaj kakav imaju gradišćanski Hrvati u Austriji, ali se poput njih mora i odnositi prema svojoj stvarnoj Domovini. Mi Hrvati nikada više ne smijemo biti guske koje idu u maglu. Izbjegli smo propast pet minuta prije dvanaest. Uvjet našega opstanka je snažna demokracija, snažno gospodarstvu, kultura, znanosti, zdravi i brojni građani, u oružju snažna suverena i cjelovita Republika Hrvatska. Zapad kojem smo se obraćali kao prema Suncu, a koji je prema nama nepravedan, mora znati sljedeće:

U Drugom svjetskom ratu Hrvati imaju najveći antifašistički pokret u Europi, a Srbi Dražu Mihailovića. Na kraju četnici prelaze pred kraj rata u partizane i postaju pobjednici, a pravi partizani odlaze u zaborav i "crno-bijelu povijest"...."koju pišu pobjednici." Ubili su u Beogradu vođu hrvatskih komunista Andriju Hebranga, prethodno ga podvrgavši martiriju. Potom su njegovu ženu Olgu Hebrang osam godina držali u logorima, od čega tri godine u samici, bez sudske presude i pravnoga postupka. U isto vrijeme dok je ova žena patila u sakrivenim tamnicama, Srbi - komunisti (bivši četnici) povezivali su se, obmanjujući ih, sa Židovima kao istomišljenici i narod tobože iste sudbine. Pa, dragi Bože, Olga Hebrang je bila Židovka, a prošla je strašnu golgotu u Srbiji. Djecu su joj oduzeli, dojenče s grudiju, i nad njima, nevinima kao što im je i majka bila vršili nasilje, morili ih glađu i držali u strašnim i za život opasnim uvjetima. Pa zar ta djeca nisu ljudi, ako ne želimo spominjati etnicitet? Zašto Simon Wiesenthal nije pokušao spasiti Olgu Hebrang i njezinu djecu kao žrtve represije i kao Židove? Očito nije, niti ga je njihova strašna sudbina zanimala, jer ga je zanimala politika više od Pravde. A Olgina djeca su živa i mogu potvrditi da li je ovo što sam ukratko iznio, pretjerivanje. Ako su Hrvati fašisti, kako pišu Marksisti i jugonostalgičari, zbog čega onda prihvaćaju Olgu Hebrang kao nacionalnu mučenicu, zbog čega je njezin sin, prof. dr. Andrija Hebrang ministar zdravstva od početka stvaranja hrvatske države i jedan od najbližih suradnika Predsjednika Tuđmana? Ne bih želio licitirati sa sudjelovanjem pripadnika židovske nacionalne manjine u strukturama vojne, sudbene i izvršne vlasti RH, ali kada nas neprestano prozivaju zbog tobožnjeg fašizma, a u Izraelu nas optužuju da smo gori od nacista, onda i ove činjenice ne treba prešućivati. Konačno, nisu li svi oni koji su izvršili zločin nad Židovima i drugima, ubijeni zajedno sa ženama i djecom? Nisu li njihove familije živjele pedeset godina obilježene, onemogućavane i proganjane? Nije li time pravda zadovoljena tako da se pretvorila u vendetu, s nakanom da se cijeli narod povrgne justifikaciji? Zar je potrebno izvršiti holokaust nad Hrvatima, kako bi se izvršila "pravda" kako je kroatofobi zamišljaju? Nije li dr. Walter Marija Stojan to javno potvrdio? Nije li toga dosta, jer takove kazne nema niti u jednome kodeksu? Hitlerovci i njihovi pristaše, istrebljivali su Židove, a da bi pravda bila zadovoljena potrebno je istrijebiti Hrvate! Ja takovu pravdu ne prihvaćam, kao niti kolektivnu krivnju naroda. Ne samo prema mome narodu, nego niti prema bilo kojem narodu, uključujući i Srbe. Naravno, osuđujem genocid nad židovskom manjinom, suosjećam s tim narodom i klanjam se njihovim nevinim žrtvama. Ali molim da se pored ustaša spominju i hrvatski antifašisti koji su spašavali svakoga Židova kojeg su mogli spasiti, često uz opasnost po vlastiti život. Tražim da se ne prešućuje istina da je u tome spašavanju sudjelovao i pokojni kardinal Stepinac.

Prema tome, neka se König i ostali dobronamjerni i nedobronamjerni crkveni i ostali krugovi u Austriji ne boje za našu povjesnicu i za naše poznavanje ekumenizma. Mi smo 500 godina "Predziđe Kršćanstva" i odlično znademo što je to ekumenizam. Iz našega iskustva bi i drugi trebali učiti. Što bi smetalo da ljudi oko Königa bar malo zavire u hrvatsku povijest, pročitaju bar jednu knjigu. Vjerojatno bi nakon toga neke poteze vukli smirenije, odgovornije i što je bitno, s većim osjećajem za poštivanje struke i sposobnost hrvatskih historičara da budu dobri stručnjaci, da ne kažem bez nacionalističkog opterećenja prema Hrvatima.

Dakako, sve ovo pišem (1996.) s ljubavlju za ličnost oca kardinala, s uvjerenjem da su svi njegovi potezi vođeni iskrenim kršćanskim zauzećem, pod pretpostavkom da mu nije na pameti stvaranje neke nove Jugoslavije, te da od nas tu želju skriva raznim frazama i pozivanjem na ekumenizam. Ako bi to bilo točno, a pokazati će se uskoro, tada kardinal zaslužuje da mu kažemo istinu. Kao što nikada više neće biti Austro-Ugarske Monarhije, tako nikada više Hrvati neće ući u neku novu jugoslavensku političku zajednicu. Pokazali su da znadu, kada je potrebno i umirati, kako do toga došlo ne bi. I nema ozbiljne političke snage u RH koja bi s takovim programom izišla pred narod. Mislim da bi i sam kardinal König doživio neuspjeh kada bi pokušao Hrvate uvjeriti da im se sreća smiješi jedino u Jugoslaviji. Pa makar pri tom doveo iz Beča skupinu "srbohrvatoslovena" i s njima zaplesao Žikino kolo.

U nastavku Vjesnikov novinar saopćava kako je «iz pouzdanih izvora dobio potvrdu (čudna formulacija, kao da se radilo o nekoj posebno tajnovitoj akciji, op. a) da se takav projekt doista sprema pod pokroviteljstvom austrijske zaklade 'Pro Oriente'. Zakladu je utemeljio još 1965. godine, nastavlja novinar, nakon Drugog vatikanskog sabora, tadašnji bečki nadbiskup i predsjednik Austrijske biskupske konferencije kardinal Frantz Köning. (...) Njezini osnivači su na poluslužben način uspostavljali veze između, do tada posvađanih, kršćana, a sve u cilju približavanja zapadnog i istočnog kršćanstva. Zanimljiv je razlog kojeg je za sjedište te udruge izabran Beč umjesto Rima. Beč se, naime, kao nekadašnje sjedište monarhije, pokazao prikladan jer je neprekidno imao vezu s istočnim kršćanima. (...)

Članovi zaklade 'Pro Oriente' su teolozi, crkveni velikodostojnici, ali i ugledne osobe iz javnog i političkog života (uglavnom iz Austrijske pučke stranke), što zakladi osigurava značajnu novčanu potporu.

Ta je zaklada pokrenula koncem 1995. godine i inicijativu za konstituiranje 'Komisije povjesničara za južnoslavensku povijest'. Prije toga se konzultirala s patrijarhom Pavlom i kardinalom Kuharićem koji su se povoljno izjasnili o projektu. Tek tada se pristupilo izradi projekta . Kako Vjesnik saznaje, hrvatska strana nije 'oduševljena' projektom ( kada se ne prate neki procesi, a malo se prate protuhrvatska i antihrvatska glasila, onda si osuđen otkrivati otkriveno, op. a.),ali je zbog mogućih optužbi (sjetimo se Königovih riječi upućenih 'lokalnoj crkvi' u RH, op. a) da nije ekumenski orijentirana, ipak pristala sudjelovati.

U inicijativnu grupu za utemeljenje komisije pozvani su po jedan biskup i po jedan znanstvenik iz Austrije, Hrvatske i Srbije (a sve to ima naziv "južnoslavenska komisija"!!, op. a): iz Hrvatske biskup šibenski Srećko Badurina i dr. Jure Zečević, iz Srbije episkop šabački Lavrentije Trifunović i dr. Dejan Medaković (ovaj je izgleda dobio specijalan zadatak!, op. a.), a s austrijske strane kardinal Frantz Köning, povjesničar dr. Alois Mosser i predsjednik društva 'Pro Oriente', dr. Alfred Stiremann. Prema našim izvorima srpska strana je jako zainteresira na za sudjelovanje u projektu, dok su hrvatski povjesničari prilično rezervirani. Strahuje se da bi se zbog svojevrsnog bojkota naši povjesničara u budućim radovima mogao značajnije osjetiti utjecaj druge (srpske) strane ( stupica je podmetnuta, s time da se Srbe unaprijed zaštitilo od mogućih gubitaka, a Hrvati neće biti na dobitku sudjelovali, ili ne sudjelovali, jer je sinopsis napisan i potpisan. Stvar može neutralizirati samo hrvatska diplomacija. op. a).

Kako Vjesnik saznaje - nastavlja novinar - već su okvirno predložene i teme o kojima će se raspravljati. Tako se govori o projektu koji bi istraživao 'Hrvanje Hrvata, Srba i Slovenaca oko zajedničke države 1915. do 1929. godine', zatim 'O žrtvama totalitarnih zahtjeva za vlašću: komunizma, fašizma i nacionalizma'. Predviđena su i istraživanja na projektu 'Slika neprijatelja i propaganda u poslijetitovskoj Jugoslaviji.' U programu je, također, i studija o obrazovanju, svjetonazoru i političkim stavovima katoličkoga i pravoslavnoga klera.(...)"

Rekao sam već kako je politika kao rijeka s mnogo vidljivih i nevidljivih rukavaca i meandra, ali i sprudova, grebena, plićaka i opasne močvarne delte. Paralelno s akcijom kardinala Königa i njegove zaklade "Pro Oriente" na "predjelavanju" hrvatske i srpske povijesti, odvijao se i drugi značajan posao. O tome svjedoči naslov članka: "Što se događalo na 'tajnom sastanku' njemačkih, hrvatskih i srpskih teologa i povjesničara," koji je objavljen u zagrebačkom "Vjesniku" od 11. prosinca 1996. g. iz pera Branka Madunića. Citiram najzanimljivije dijelove članka:

"Hrvatski i srpski teolozi i povjesničari imali su krajem studenog ove godine tajni susret u Njemačkoj na kojem su se osjetile 'dobre vibracije'! Tako, naime, piše beogradski 'NIN' u broju od 29. studenoga 1996.,u tekstu pod naslovom 'Dobre vibracije', u kojem analizira 'tajni susret' održan od 24. do 27. listopada u Vlothu pokraj Hannovera, u organizaciji Njemačke biskupske konferencije.

Što se, zapravo, tamo događalo i kakve su se vibracije osjećale.

'NIN' objašnjava da je riječ o inicijativi koju su svojedobno pokrenuli episkop bački Irinej, pokojni šibenski biskup Srećko Badurina i njemački katolički biskup Hometer iz Hildesleima. Ideja je bila uspostaviti kontakte i pokrenuti razgovor o problemima koji opterećuju međusobne odnose triju vjerskih zajednica na području bivše Jugoslavije.

Irinej
Episkop Irinej Bulović

Nakon pripremnih susreta 1994. godine (dakle, kardinal König i "Pro Oriente" ubacili su se u igru, ili zbog konkurentskih razloga, ili kao dodatni ešalon, treća bi mogućnost bila nezavisnost inicijativa, a nju isključuje ličnost pokojnog biskupa Badurine koji je bio nazočan i ovdje i ondje, op.) prvi su sastanci održani u Freizingu kod Münchena na temu utjecaja crkava i vjerskih zajednica na formiranje hrvatske, srpske i muslimanske nacije.

Komunikacija je, tvrdi 'NIN', u Vlothu bila 'burna i na rubu prekida, ali se sve manje-više okončalo uz ocjenu da u raspravi nitko nije uspio ništa dokazati.'

Na skupu u Vlothu pokraj Hannovera (poslije normalizacije odnosa RH i SRJ !) sudjelovalo je pet stručnjaka sa svake strane. Iz Njemačke su bili: dr. Edgar Hosch (profesor političkih znanosti u Münchenu), dr. Heinz-Gunther Stobbe (Münster-Singen), dr. Zbigniew Wilkiewicz i dr. Thomas Bermer (teolog i stručnjak za Srpsku pravoslavnu crkvu i ekumensku teologiju u Berlinu); iz Srbije: dr. Predrag Puzović (profesor povijesti na Teološkom fakultetu u Beogradu), dr. Dimitrije Kalezić (također prof. na beogradskom Teološkom fakultetu), akademik Milorad Ekmečić (Beograd), dr. Mijaljko Vojvodić (prof. na beogradskom Filozofskom fakultetu) i akademik Slaven Terzić (Beograd). Iz Hrvatske su stigli: dr. Zvonimir Kurečić (svećenik Zagrebačke nadbiskupije), dr. Jure Krišto (glavni urednik 'Časopisa za suvremenu povijest' u Zagrebu), mr. Franjo Prcela (svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije) i dr. Jure Zečević (profesor ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu).(...)“

Novinar potom podsjeća na pisanje "Glasa koncila":

"Glas koncila' piše i o pojedinostima (koje NIN ne spominje) sa susreta:

'U neformalnim razgovorima između plenarnih očekivanja, rečeno je da će dovršenjem procesa reintegracije istočne Slavonije i zapadnog Srijema u hrvatsku državu, kad odnosi između dviju država još se više poboljšaju i intenziviraju, biti moguća komunikacija i opsežnija suradnja na crkvenom području.'

Prema 'Glasu koncila' - kao i prema 'NIN-u' - hrvatska je delegacija insistirala da se razgovori svedu na razgovore teologa i religijske teme, bez nazočnosti svjetovnih povjesničara. Ponajviše zbog jednoga svjetovnog povjesničara, akademika Milorada Ekmečića, muslimanska delegacija nije ni došla na prvi susret. Sarajevo pamti da je akademik Ekmečić tvorac ratnohuškačke parole, formulirane uoči agresije na Hrvatsku i BiH: 'Spremni smo žrtvovati stotine tisuća Srba da bi Muslimani i Hrvati bili zatrti."

Među ostalim, akademik Ekmečiću je bio "neprijeporno apsolutni duhovni vođa paljanske bulumente ratnih zločinaca", a njegov "duhovni vrtić" bio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ondje je odnjegovano takvo "cvijeće srpskog naroda kakvi su Koljević, Plavšićka, Buha , Maksimović, Toholj i dr."
Akademik Ekmečić ostat će zapamćen i po izjavi izrečenoj u prosincu 1995. u Beogradu:

"Srpskoj politici danas se nameće da mora prihvatiti samostalne satelitske države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a to je odvratno kao gutanje žaba."

„No, bez obzira na to što je znala kako će reagirati hrvatska, poglavito muslimanska strana, Srpska je pravoslavna crkva u svoju delegaciju nametnula upravo akademika Ekmečića, te još dva autora zloglasnog Memoranduma SANU-a: akademike Vasilija Krestića i Slavenka Terzića" - s čuđenjem ističe naš novinar. Ja mogu dodati toj informaciji podatak, kakop je onoj "komisiji" kod kardinala Königa, srpska strana "nametnula" Dejana Medakovića iz iste velikosrpske ideološke akademijske vrhuške.

„Deklaracija protiv genocida nad srpskim narodom“

Beogradski tjednik "Vreme" u broju 340., od 26. travnja 1997. g., objavio je tekst "Deklaracije protiv genocida nad srpskim narodom." Deklaracija se javlja neposredno nakon izbora u Hrvatskom Podunavlju koji su potvrdili spremnost većine tamošnjih Srba da prihvate mirnu reintegraciju u ustavnopravni pored RH, upravo u vremenu od mjesec dana koje je određeno za konstituiranje novoizabranih lokalnih organa vlasti, što znači da je možemo smatrati reakcijom na ove izbore. Potpisalo ju je 60 vodećih srpskih intelektualaca, a među njima akademik Vasilije Krestić, akademik Milorad Ekmečić, akademik Dejan Medaković i dr. Slavko Terzić, dakle osobe bliske zakladi "Pro oriente" koje bi trebale sudjelovati u pisanju nove hrvatske povijesti. Dakako, "Deklaraciju je "blagoslovila i potpisala Njegova Svetost, Patrijarh srpski gospodin Pavle." U tom novom velikosrpskom dokumentu stoji i sljedeće:


Pavle

Patrijarh SPC, Pavle (svjetovno ime Gojko Stojčević)

"Kroz čitavu svoju istoriju Srbi su suočavani s najžešćim oblicima genocida i egzodusa koji su ugrožavali njihov opstanak, a uvek su bili samobranitelji svoje egzistencije, svoje duhovnosti, kulture i demokratskog ubeđenja. U sećanju svih savremenika neizbrisivi su primeri fizičkog i psihičkog uništavanja Srba. Tokom svih tih događaja Srbi su bili na strani humanizma, spasavali su ne samo svoju egzistenciju nego su bili i brana najezdi i uništavanju drugih naroda.(...) U procesu (!?) razaranja SFR Jugoslavije Srbi su podneli najveće patnje i progon sa svojih istorijskih staništa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U ovom razdoblju Srbi su izloženi fizičkom istrebljenju i duhovnom genocidu. (...) Ono što nije uspelo Adolfu Hitleru i njegovoj marioneti Anti Paveliću uspelo je Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Sa homogenih srpskih vekovnih staništa u Hrvatskoj: u Lici, na Baniji i Kordunu, Dalmaciji, Zapadnoj Slavoniji, prognani su do kraja 1995. godine svi Srbi. Sličnu sudbinu doživeli su i Srbi u zapadnoj Bosni. Fantom progona nadneo se i nad preostalim Srbima u Hrvatskoj na srpskoj teritoriji slavonsko-baranjske oblasti" - kazali su akademici srpski i ostali živi, poštujući laž kao nacionalnu etičku odrednicu.

"Deklaraciju" poslaše Glavnoj Skupštini UN, Savjetu sigurnosti UN, Vijeću Europe, Europskom Parlamentu, OESS i drugima, kao svoj prilog pisanju nove povijest Hrvata i kao prilog suživotu i ekumenizmu o kojem govore König i ostali, oštro pri tome motreći na Hrvate.

No vratimo se djelatnostima zaklade "Pro oriente" i spomenutoj Komisiji. Indikativno je kako su se s time suglasili oci biskupi i u Austrijskoj i u Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Meni je i dalje na pameti ono što nam je kazao dr. Valter Marija Stojan.

 Đuro Vidmarović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 25-01-2020, 15:24:01

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.