Jovica Škaro: Druge beside, Naklada Bošković, Split 2018.

Jovica Škaro je među najmlađim članovima Društva hrvatskih književnika. Rođen je 19. siječnja 1947. godine, a u članstvo DHK primljen je 2018. godine. On je poznati splitski glazbeno – estradni umjetnik, maestro dječjih zborova „Srdelice“ i „Trogir“, autor je tekstova i skladbi koje ovi zborovi izvode, utemeljitelj je dječjeg festivala „mali Split“, „mali Trogir“ i „mali Knin“.

Glazbenom, literarnom i dramskom djelatnošću se bavi od djetinjstva. Od 1954. svira u željezničarskoj glazbi ŽKUD «Filip Dević». Kao srednjoškolac već od 1963. bavi se skladanjem i obradom pjesama koje je izvodio uz pratnju gitare. U želji da ovlada višim znanjem, kako bi mu u pisanju glazbe bilo lakše i stručnije učio je sviranje glasovira kod gđe. Nada Burla, prof. Bavi se skladanjem, aranžiranjem – obradama melodija vokalnih i instrumentalnih. Autor niza stihova za dječje pjesme i brojalice, za zabavne skladbe i druge vokalno instrumentalne izvedbe. Aktivno nastupao i nastupa kao glazbeno – estradni izvođač. (što bi se kazalo, kantautor uz pratnju gitare).

Među njegovim brojnim skladbama i obrađenim pjesmama ističu se one domoljubnog i sakralnog sadržaja. Svjestan vrijednosti narodne glazbe on je mnogo učinio na čuvanju ovoga hrvatskoga glazbenog bogatstva.
Škaro je napisao pregršt zabavnih pjesama, dječjih skladbi u izvođenju inih solista i zborova.

Arsen Dedić i Jovica Škaro

Posebno je treba istaći Škarin rad tijekom Domovinskog rata 1991. – 1998. kada je okupio više od tristo djece prognanika i s njima utemeljio zbor „Prognanici“. Bila su to djeca iz Vukovara, Osijeka, Drniša i drugih krajeva u kojima su se odvijale ratne strahote. Nastupom u zboru toj je djeci olakšan prognanički život. I ne samo to Jovica Škaro i njegovi „Prognanici“ nastupali su na raznim pozornicama u zemlji ali i u europskim zemljama kao npr. u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Vatikanu. Bili su to humanitarni koncerti za pomoć Hrvatskoj. Dječji zbor prognanici djelovao je sve do se posljednje dijete – član zbora nije vratilo u svoj dom.

O zboru „Prognanici“ kaže:

- Osnovali smo zbor 1990. godine, a bilo je tu tristotinjak djece izbjeglica koju je pomahnitali ratni vihor otrgnuo od roditelja, prijatelja i topline ognjišta rodnog zavičaja. Radio sam s njima punih osam godina, dok se posljednje dijete član zbora nije vratilo kući. Nastojali smo im vratiti osmjehe na lica, ta djeca su imala teško djetinjstvo kakvo ni jedno biće ne zaslužuje.

Jovica Škaro je pored glazbe za djecu pisao i glazbu za lutkarske predstave: Ježeva kućica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Radujte se, Loptica skočica, Tri praščića, Božićni kolaž, Tri priče, Božić s tatom, Ajme meni što ću sad, Ususret blagdanima, Buđenje zima grada. Godine 2014. Škaro je dobio Nagradu Grada Splita za životno djelo za izniman doprinos na području umjetničkog, glazbenog i pedagoškog stvaralaštva i rada s djecom i mladima, kroz njegovanje svijesti o kulturnom nasljeđu i njihovih kreativnih vrijednosti.

Dječji zbor „Srdelice“

Godine 2015. odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite i višegodišnje zasluge za kulturu i izniman doprinos na području glazbenog, pedagoškog i umjetničkog stvaralaštva i rada s djecom.

Škarin pjesnički rad ostao je u sjeni glazbenog i pedagoškog rada. Međutim, on je tiho i samozatajno stvarao, a rezultat toga je i divot izdanje njegovih čakavskih stihova „Druge beside“ u nakladi splitske izdavačke kuće Bošković, objavljene 2018. godine. Pogovor ovoj knjizi napisao je najbolji poznavatelj čakavske poezije u Hrvata, prof. dr. Milorad Stojević. On u svom predgovoru ističe slijedeće: „Riječ 'druge' iz naslova zbirke pjesama Jovice Škare može se shvatiti na više načina, a u intonaciji i dvojako: vrlo ozbiljno (lingvistički, filozofski i na slične načine) ili s odmakom, zadrškom, možda i ironijom prema poslanju / 'poslanju' pisanja stihova, odnosno prema plemenitom ljudskom poslu, ako je valjano obavljen, dakako. Namjerno ili ne, pjesnik Škaro je tako već u naslov, koji se čini običnim, postavio zagonetku pjesnikovanja, pa i na čakavskom jeziku“.

U nastavku dr. Stojević precizira: „Pridjev 'druge' bliži je po određenju, jer sugerira da se radi o drugačijim riječima, možda različitim (ili zaboravljenim), u svakom slučaju o onim besidama koje se razlikuju od nekih ostalih, ne i drugotnih, osim u kronologiji komunikacijske i artističke pojave. (…) Jezik 'Drugih besida', znači, posjeduje dvostruko stranstvo, ono unutar čakavskog varijeteta i naspram standarda. (…) Stranstvo su u Jovice Škare i sadržaji udruženi s jezikom, jezikom koji je gotovo isčeznuo govori se o sadržajima koji su nestali, ili gotovo nestali“.

Jovica Škaro u razgovoru s generalom Krstičevićem,  Ministrom obrane, splitskim gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom i županom Županije Splitsko-dalmatinske, Blaženkom Boban

Jovica Škaro piše na gotovo izumrloj staroj splitskoj čakavštini. On je nekom mističnom snagom oživio taj lokalni idiom i pretvorio ga u književni izraz. Po tome nas podsjeća na pjesnikinju Božicu Brkan koja je na sličan način oživjela izumrli kekavski idiom svoga rodnog moslavačkog kraja. Za čitatelja koji dolazi iz sjevernijih krajeva Škarine pjesme zahtijevaju korištenje rječnika. Stoga je autor svjestan toga i priložio takav rječnik. U tim pjesmama, koliko je autor uspio ući u njihovu semantiku zrcali se život Splita i okolice u svojoj povijesnoj dubini. Svi su stihovi akcentuirani što ovoj zbirci daje posebnu jezikoslovnu i dijalektološku vrijednost. Milorad Stojević s pravom ističe kako Škarine pjesme „iako su pisane 'na pučku', imaju artificijelnu strukturu, što je znak literarnosti građenoj na usmenoj poeziji, pa u tom segmentu podsjećaju (strukturiranjem) na građanske kanconijere (za pjevanje i recitiranje) koji su kolali Dalmacijom i Primorjem u tijeku XVIII. i XIX. stoljeća. Doduše oni su bili uglavnom ljubavni, ali su u sebi sadržavali i druge tematike. (…) Ono što ponajviše veže Škarin kanconijer s tim starim zbirkama je ćutilnost kojom se obuhvaća svijet, pjesnik nikada ne skriva svoj sentiment, on je mjera koja određuje odnos prema pjesničkom narativu, ili čisto konstruktibilnoj pjesničkoj tvorevini. U ovim su pjesmama temat ili motivika dozirani u mjeri strasti a ne u mjeri ideje, ili tematskog koda, bez obzira na to što se cijelom njegovom pjesničkom zbirkom provlače klasični motivi koji su nestali, ali je njihovo problematiziranje poprimilo svježe i suvremene referencije.

Prigoda je kazati kako je Jovica Škaro svoju knjigu obogatio i vlastitim likovnim prilozima. U cjelini gledano, estetski, grafički i likovno zbirka „Druge beside“ zauzima posebno mjesto u suvremenoj čakavskoj poeziji. Nisam želio govoriti o izvan-literarnom, odnosno tzv. društvenom kontekstu Jovičinog rada i o njemu kao primjeru koji bi mnogi trebali slijediti. O tome drugom prilikom.

Đuro Vidmarović