Iz neobjavljene knjige Đure Vidmarovića: „ „Stari zeci ili pravda za gradišćanske Hrvate“, Zagreb, 1996.

Prilika je da grubi odnos svih crvenih, žutih i zelenih internacionala prema hrvatskome narodu stavimo i u povijesni kontekst. Pomogao mi je u tome novi direktor Austrijskog kulturnog instituta u Zagrebu, dr. Walter Marija Stojan. On je 1995., prije «Oluje», u intervjuu «Slobodnoj Dalmaciji» kazao slijedeće:

"...Znate i sami kakva je bila slika Hrvatske na Zapadu - ustaška zemlja, fašistička i tome slično...

Kao što znate, povijest uvijek pišu pobjednici i poslije Drugog svjetskog rata pisali su je pobjednici, ona je dakle  CRNO - BIJELA. No uvijek postoje nijanse. Ali, u slici o Hrvatskoj nije bilo nijansi, ona je bila samo fašistička, ustaška zemlja koju je trebalo stišavati tako da se stavi u Jugoslaviju. Vladalo je mišljenje da ako Hrvatska postane nezavisna, ona će opet biti fašistička i tome slično..."[1]

Iste godine dr. Stojan je u članku  koji je objavio pod naslovom: "Učiti od prošlosti",  u zagrebačkom "Hrvatskom Obzoru" istaknuo nešto što bi  austrijski "demokrate" trebali pročitati:

"Doduše, i mnogi Austrijanci su pozdravili "Anschluss", podržali nacionalsocijalistički režim i na mnogim hijerarhijskim razinama bili njegovi nositelji. Austrijanci su sudjelovali u tlačenju i progonima u Trećem Reichu, djelomično zauzimajući istaknuta mjesta. Ta činjenica je neosporna i kao takva govori o moralnoj odgovornosti za djela austrijskih građana, koja se mora prihvatiti."[2]

A sada, nakon ovih svjedočenja zamislimo situaciju: Hrvatska dramatično očekuje međunarodnu potporu i priznanje, a ljudi koji o tome odlučuju znadu jedino za Hrvate - Ustaše, dakako zle i za Jugoslavene = Srbi, dakako, dobre! Da, tu su i dva dobra Hrvata - Jugoslavena: Ante Marković i Budimir Lončar! No vratimo se riječima dr. Stojana. Sasvim je jasno, da je Dr. Walter Marija Stojan govorio i iz svoga, tj. austrijskoga iskustva. Tamošnje lijeve snage s entuzijazmom su participirale u crno-bijelom odnosu prema "kontrarevolucionarnim Hrvatima" koji su to postali, da sve bude još tragičnije, upravo zbog pomoći tadašnjoj austrijskoj Carevini. Takav odnos nije mogao prestati proglašenjem hrvatske suverenosti, štoviše, nakon toga je, kako je napisao urednik „Hrvatskih novina – tajednika gradišćanskih Hrvatov“, Peter Tyran, došlo do "oduravanja" cijeloga hrvatskoga naroda. Budući da su austrijski "črljeni" dio (tada) vladajuće koalicije, njihov odnos prema Hrvatima nije zakočio međudržavne veze, a savezni Kancler Wranitzky je javno kazao što je mislio da je potrebno kazati glede Hrvatske i njenog državnog Poglavara, ali je kao realpolitičar prihvatio činjenicu da je RH nezavisna država, kao i ekonomsku suradnju s tom, inače Austriji vrlo prijateljski raspoloženom državom. Navesti ću nekoliko momenata u kojima je došla do izražaja ta marksistička kroatofobija o kojoj smo dosta govorili.

            - 29. svibnja 1996. g. predsjednik socijalističke i socijaldemokratske frakcije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, predsjednik Vanjskopolitičkog odbora austrijskoga Parlamenta i prvi čovjek austrijske delegacije u Vijeću Europe, Peter Schieder, je zajedno sa svojim kolegama, Russell Johnstonom iz Ujedinjenog Kraljevstva i Danielom Hoeffelom iz Francuske, uspio s mnogo entuzijazma, usporiti prijem RH u VE. On je dao intervju "Nedjeljnoj Dalmaciji" od 31. svibnja 1996.,u kojem je, pored niza diplomatski izrečenih uvreda na račun RH i našega Predsjednika, kazao i ovo:

            "Narodna stranka, prije svega bivši ministar inozemnih poslova Alois Mock, u nekim su pitanjima prejako stali na hrvatsku stranu, previdjevši koliko se Hrvatska, nakon strašnoga razdoblja komunizma u nekim segmentima vraća tome vremenu.(...)".

            - 13. ožujka 1996. održao je predavanje, uz javnu raspravu, dakako, u Bečkom Akademtheatru, a na poziv te ustanove, Peter Handke, čuveni austrijski književnik, o svojoj najnovijoj knjizi "Pravda za Srbiju". Citiram dr. Seršića, suradnika Hrvatskih novina: „Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a publika je 'Pravdu za Srbiju' podržavala čestim aplauzima.

Vrhunac uspjeha ovoga, za austrijsku književnost, karakterističnoga djela iz pera omiljenoga pisca, bio je poziv da dijelove knjige pročita u Parlamentu Republike Austrije, pred narodnim zastupnicima. Poziv mu je uputio predsjednik Parlamenta Heinz Fischer, uz punu suglasnost predsjednika Kluba zastupnika Narodne stranke, gospodina Kohla. Malo ljudi kod nas znade da je navedeni predsjednik ranije obnašao i dužnost predsjednika Austrijsko - jugoslavenskog društva prijateljstva (OJG). "Bratsko društvo, partnera OJG-a u Beogradu, Jugoslavensko-austrijsko društvo, naći ćemo na adresi SANU (!), dakle, tamo gdje su počinioci zločina za pisaćim stolom ('Memorandum SANU'!) pripremili srpski rat protiv svih nesrba. A predsjednik je (bivši, a možda i sadašnji) Dejan Medaković, čovjek koji je usred Beča opravdavao opsadu Dubrovnika i njegovo rušenje, jer 'Srbi imaju više prava na Dubrovnik nego Hrvati!' Na te tvrdnje austrijska publika uopće nije reagirala. (...) Za vrijeme dok je  Jugo-austrijsko društvo mirovalo, bio je u Beču aktivan 'Fond kapetana Dragana', koji je javno skupljao novac za četničkog kapetana Dragana Vasiljkovića, pred očima austrijskih vlasti. Ovdje su neki političari jedva čekali na svog Hadkea, kako bi im poslužio za pomirenje sa Srbijom i da im zakapari buduće perspektivno tržište. Mnogi Austrijanci još uvijek imaju (patološke) historijske komplekse u odnosu na Srbiju zbog Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, pa ih pokušavaju liječiti preko leđa žrtava Srbije u ovomu ratu. Govori se o Karlu Krausu, koji se je sažalijevao nad jadnom Srbijom u Prvome svjetskome ratu, kao Handkeovu prethodniku...." [3]

O predstavljanju "Pravde za Srbiju" imao je rezerviran stav, čak i Hrvatima neskloni "Kurier", koji je o tome pisao: "Što se međutim tiče čitanja u Parlamentu, nameće se sumnja da su Fischer i Kohl imali (vanjsko) - političke primisli. Austrija želi opet "normalizirati" odnos sa režimom u Beogradu."                                                               

Potrebno je istaći kako je promociju spomenute knjige koja abolira velikosrpske fašiste za sva zlodjela koja su počinili u Hrvatskoj i BiH tijekom četverogodišnjeg krvavog i genocidnog rata, uveličao svojom nazočnošću i Kancelar Wranitzky osobno. Kasnije je izjavio kao dobar diplomat da Handkea ne bi uzeo za savjetnika, što ni malo ne umanjuje vrijednost njegovoga pribivanja promociji spomenute knjige - ubojice. U kontekstu crno-bijele povijesti to nije bez značenja.

Inače o knjizi "Pravda za Srbiju", kazao je francuski filozof Alain Finkielkraut sljedeće: "To je skandalozna knjiga."

Citiram dio intervjua koji je spomenuti filozof dao dnevniku " Süddeutsche Zeitung" od 7. studenoga 1996.

"... U "Pravdi za Srbiju" napao Vas je Handke osobno. On Vas naziva "neshvatljivim brbljavcem za državu Hrvatsku", jer da ste se angažirali za hrvatski režim.

 Odgovor: - Nikada se nisam angažirao za neki režim, nego za pravo, za pravo Hrvata na nezavisnost i na suverenitet. Srbi u bivšoj Jugoslaviji nisu drugim nacijama dopustili izbor. Srbi su i počeli rat protiv Hrvatske, a ne obratno. Hrvati su htjeli nezavisnost, a ne rat. Jer nikakvim pregovaranjem ne bi postigli etnički čistu veliku Srbiju i izlaz na Jadran.

- Ne pripada li jednom tumačenju povijesti i srpska trauma od nacizma, na koju upozorava Handke.

Odgovor. - Tu traumu nemaju samo Srbi. Među Hrvatima i u BiH bilo je više boraca otpora nego među Srbima. Pozivanje na holokaust služilo je srpskoj politici u fabriciranju alibija za vlastite zločine. Vrlo prozirna strategija. Handke joj je podlegao. U drugom svojem putopisu, "Dodatak zimskom putovanju", Handke piše o Srebrenici.

- On ne poriče srebrenički pokolj, ali piše da treba uzeti u obzir i ono "zašto", tj. prethistoriju, potlačivanje Srba pod Turcima, u doba nacizma itd.

- Handke nikad ne pita zašto su Hrvati i Slovenci htjeli napustiti Jugoslaviju. On ne priznaje njihove motive. Handke tvrdi: Milošević je bio prisiljen voditi ratničku politiku, jer su Slovenci i Hrvati napustili Jugoslaviju. Vrijedi za paziti glupavost ovakva zaključivanja."

Razgovor se završava Finkielkrautovim zaključcima o Handkeovoj prosrpskoj logici:

- "U Srebrenici nije drukčije nego s holokaustom. Nema tu nikakav "ali." Handke opravdava zločine Srba. U prvom tekstu (opaska: u prvom putopisu, u "pravdi za Srbiju") Handke na jednom mjestu piše o Srbijancu, da je "iz njega vrisnulo koliko su srbijanski moćnici krivi za sadašnju bijedu svoga naroda."Handke još dometne: "Nisam htio slušati njegovo proklinjanje vlastitih vrhovnika."Handkeu se ne sluša ogorčenje jednog Srbijanca. Umjesto toga on ističe Karadžićevu i Miloševićevu verziju: Nismo krivi mi  nego njemački IV. Reich i Vatikan!"

Slijedi posljednji zaključak pariškog filozofa o austrijskome branitelju velikosrpstva: "Peter Handke sebe identificira s agresorima."[4]

Zanimljivo je bilo pročitati mišljenje austrijskog književnika, Srbina po narodnosti, Milutina Doroslovca, poznatog pod pseudonimom Milo Dor, o spomenutoj knjizi svoga vrijednoga kolege.

 "Handke je - piše M. Dor - podigao veliku halabuku svojom knjigom "Pravda za Srbiju". Moj je prvi odgovor bio vrlo kratka glosa. Pitao sam: Pravda za koju Srbiju. Po mojem mišljenju, ima više Srbija. Jer u svima državama ima raznih mišljenja. I u Srbiji ima jaka struja koja drukčije misli nego oficijelna politika. (...) Handke je ušao u balkansku politiku bez ikakvih prijašnjih informacija i predznanja. On nikad dosad nije bio u Srbiji. Bio jest u Sloveniji i u Hrvatskoj, ali nikad u Srbiji. (...)

- Handke je nedavno čitao "Pravdu za Srbiju" i u austrijskom Parlamentu. Ne može li se na temelju toga zaključiti da postoji bliska veza između austrijskih i srpskih socijalista.

- Ne vjerujem u to. Ovdašnje socijaldemokrate poznajem dugo, a kancelar Vranitzky je izjavio kako Handkea ne bi uzeo kao savjetnika za politiku prema Srbiji. (...) Inače Milorada Pavića, autora "Hazarskog rečnika", spominjem u odgovoru Handkeu u vezi s njegovom rečenicom o Vukovaru. Pavić je, naime, bio Handkeov vodič kroz Srbiju. Bogdanović mi je ispričao da je Pavić kazao:"Ne smeta ništa, sagradit ćemo mi novi Vukovar u srpsko-bizantskom stilu!" [5]                                                                                      

Nije na odmet citirati o ovome problemu i vodećeg austrijskog filozofa Petera Kampitsa. On je u razgovoru za zagrebački "Vjesnik" od 6. listopada 1996. g., između ostaloga, ovako ocijenio knjigu Petera Handkea.

Pitanje: Nisu svi austrijski intelektualci kao Vi, doživjeli srbijansku agresiju na Hrvatsku. Primjerice, vaš pjesnik Peter Handke je nedavno objavio knjigu "Pravda za Srbiju". Imao je brojne javne nastupe u korist Srbije. Tko je, zapravo, Peter Handke?

- Naravno, znam za to, on je jedan od naših najpoznatijih pjesnika koji je počeo u ljevičarskom pokretu, ali je pisao radove koji su protkani građanskom idejom. Posjeduje osjećaj za jezik.Za njegovo posljednje istupanje imam samo jedno objašnjenje: Handke je iz Koruške, u tom austrijskom području postoji slovenska manjina. Na tom području je jak austrijski nacionalizam i Handke je protiv njega. Posrijedi je, mislim, trauma čovjeka iz Koruške. Problem je njegova neuravnoteženost. (...)

Naš ministar Alojz Mock je zastupao ispravnu politiku, imao je dobro držanje, ali je tipično da su socijalisti stali na stranu Srbije i protiv Hrvatske"- riječi su Petera Kampitsa.

Jedan od vrlo utjecajnih promicatelja kroatofobije u Austriji, poznati je lovac na nacističke dužnosnike, Simon Wiesenthal. On se pridržava Blochovoga mišljenja o Hrvatima i zbog toga je za njega uspostava hrvatskog državnog suvereniteta jednaka uspostavi NDH. Wiesenthal također ne poznaje hrvatski antifašistički pokret, što je dodatni argument za tezu o tragediji hrvatskih komunista kojima se ne priznaje antifašistička borba, već ih se svrstava u fašiste. Dakle, koji je smisao bio krvi koju su prolili?

Wiesenthal je 12. prosinca 1996. g., za "Novi list" izjavio nešto što pomaže razumjeti jugoslavensku nostalgiju koja poput gripe hara Austrijom, prisiljavajući na kihanje čak i crkvene oce:

"Moja je želja bila, da se Jugoslavija ne raspadne, već da opstane kao federacija. Bio sam protiv momentalnog priznanja Slovenije i Hrvatske, jer sam znao da će se odmah potegnuti pitanje granica. Jugoslavija je bila etnički mješovita država, i granice njenih republika nisu bile autentične granice, u smislu da bi svaki narod njima bio zadovoljan. Mislim da je to trebalo riješiti federacijom, a ne odcjepljenjem. Granice nisu trebale biti razlog za rat, već za bolju ekonomsku i društvenu suradnju među narodima" - kazao je ostarjeli političar.

Možemo o antihrvatskom raspoloženju raspravljati na teoretskoj razini, ali bez uvida u praktično realiziranje tog raspoloženja ne možemo sagledati njegove dosege. Austrijski kroatofobi su uspjeli, zahvaljujući presudnom utjecaju na mass-medija, u tom duhu educirati veliki broj ljudi. Poznati njemački novinar Carl Gustav Ströhm to je nazvao čak  "austrijskom kampanjom". Navodim neke misli koje je iznio u istoimenom članku, objavljenom u "Večernjem listu" od 2. ožujka 1996 .g.

"Upravo klasičan primjer 'tehnike' - piše Dr. Strohm - kojom se u medijima svjesno stvara negativno raspoloženje protiv jedne zemlje ili protiv određenog političara, dao je najveći dnevni list Austrije, 'Neue Kronen zeitung', u povodu posjeta austrijskog podkancelara i ministra vanjskih poslova Schüssela Zagrebu. Pod naslovom 'Schüssel u Zagrebu: osjetljiv postupak s revolveraškim demokratima', list izvještava da je hrvatski predsjednik Tuđman primio austrijskoga gosta u svojoj 'zagrebačkoj Titovoj tvrđavi'. A da agenti sigurnosti, policajci, ljudi tajne službe i 'crvenozlatno kostimirani gardisti s nataknutim bajunetama nisu austrijskim novinarima dopuštali nikakav kontakt s Predsjednikom'. List potom nije propustio pripomenuti da 'austrijski poduzetnici strepe za svoje investicije u Hrvatskoj'. Bečki list je na kraju napomenuo da Škegro, zamjenik hrvatskoga premijera, 'koji se nedavno pročuo po tom što se jednoj kritičkoj novinarki zaprijetio revolverom', ni na koji način nije htio odustati od susreta s Austrijancima,  premda su ovi 'stornirali' termin.

U svakoj nastavi za buduće novinare moglo bi se ovaj prilog navesti kao uzorni primjerak manipulacije. U Škegrovom slučaju suprotstavlja se iskaz 'kritičke novinarke' iskazu premijerova zamjenika, koji poriče da se zaprijetio revolverom. To se ne spominje niti jednom riječju. Predsjednikovo službeno radno sjedište nazvati 'Titovom tvrđavom' nije samo glupavo, nego je naprosto pogrešno: bečki Hofburg, gdje rezidira austrijski predsjednik, ili pak stara zgrada na Ballhausplatzu, gdje imaju službene prostorije svi austrijski savezni kancelari, nalik su na tvrđavu mnogo više nego vila na Pantovčaku, s velikim prozorskim staklima. Možda su mjere sigurnosti u Zagrebu ponešto strože nego u Beču, ali se to može objasniti situacijom u zemlji koja je do prije nekoliko mjeseci izravno bila u ratnom stanju.

Što se, pak, tiče 'gardista s nataknutom bajunetom', postrojeni su u čast Schüsselu, kao što je običaj i drugdje, čak u Beču, kad za strane državne goste nastupe cijele počasne kompanije. Ceremonijal predsjednika Tuđmana za strane državne goste ne razlikuje se od ceremonijala kakav je uobičajen u drugim državama. Okvir je čak skromniji nego u češkoga predsjednika Havela, koji svoje posjete prima u raskošnim praškim Hradčanima. Ali, u 'normalnome' čitaocu takvog izvještaja ostanu određeni negativni dojmovi: dakle, Hrvati su 'revolveraški demokrati', Tuđman sjedi u 'tvrđavi', njegovi vojnici i policajci prijete posjetiocima bajunetom, austrijski poduzetnici strepe za svoj novac investiran u Hrvatskoj ( ali se u istom novinskom izvještaju piše o austrijskoj suradnji u hrvatskom turizmu i u cesto gradnji,- čudnovato protuslovlje). Kao 'kruna' svemu (i kao opravdanje 'krunskog' naziva 'Kronenzeitunga' slijedi još rečenica da je Schüsselovom posjetom Zagrebu počeo 'povratak Austrije na Balkan'. To što jedan bečki list naziva Balkanom Hrvatsku i Zagreb - koji je arhitektonski 'brat Beča', zbilja znači najnižu točku i veliko nepoznavanje povijesti, i to povijesti Austrije, također Zagreba - što su ga Austrijanci zvali Agram, a pripadao je c.i k. monarhiji sve do 1918.

No, mnoge zagonetke imaju sasvim banalnu odgonetku. Urednik 'Kronenzeitunga', koji je svoj bijes iskalio na Hrvatima i njihovom Predsjedniku, ima sasvim osoban motiv: prije nekoliko godina pod svojim je imenom u 'Kronenzeitungu' objavio intervju s Tuđmanom, premda Predsjednik nikad s njim nije razgovarao, niti ga je ikad primio, dakle intervjua nikada nije bilo. Izašlo je to na vidjelo i bio je to onda priličan skandal. Taj će urednik do kraja svojih dana iskazivati nesklonost Tuđmanu i Hrvatima" - zaključuje Dr. Ströhm. Napominjem da se taj urednik zove Claus Pandi, te da je, popijte čašu vode prije nego što pročitate slijedeće: dobitnik priznanja za godinu 1996.,od Hrvatsko-austrijskog društva u Beču, zbog posebnog doprinosa razvijanju prijateljstva prema Hrvatskoj.

 U "Večernjem listu" od 4. svibnja 1996. g. isti autor opisuje praktične posljedice antihrvatske hajke austrijskih ljevičara.

"Koje posljedice sve to ima, čak do privatnog života, pokazuje primjer iz Beča (situacija, a i odnos medija i političara prema Hrvatskoj nije u Austriji mnogo drukčiji nego u Njemačkoj ). Jedna dama iz inozemstva, koja živi u Zagrebu, u Beču se na jednoj cocktail - party upustila u razgovor sa sveučilišnim profesorom psihologije. Kad mu je - sasvim uzgred i takoreći ni kriva ni dužna - napomenula kako joj se djeca školuju u Zagrebu, uslijedi od gospodina ne baš taktičan, nego čak uvredljiv odgovor: 'Tako, i nije vas stid slati djecu u fašističku školu!' Kad mu je dama zaprepašteno uzvratila da u Zagrebu nema nikakvog fašizma,-uslijedi još jedan udarac maljem: 'Prije nekog vremena bio sam u Zagrebu. Ondje je cijeli onaj narod fašistički.'

Zapamtimo: cijeli hrvatski narod je fašistički! Fašiste treba kazniti! Fašiste treba onemogućiti, tako da ih se istrijebi. Nakon židovskog pitanja, stvoreno je novo: hrvatsko pitanje. Tko će dočekati holokaust nad Hrvatima i 'konačno rješenje?"

Antihrvatsku hajku prihvatio je i list "Die Presse". O tome Dr. Ströhm piše:

"...Na žalost, u zadnje su vrijeme neke 'ugledne' novine zapadnih zemalja očito ukinule stari novinarski kodeks i upotrebljavaju u političkim raspra vama sve više grubih riječi.

Tako, na primjer, austrijski 'Die Presse', koji sebe s ponosom naziva glasilom 'građanskih slojeva' i liberalne inteligencije, ovih dana komentira susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića u Ateni. List je tim povodom nazvao predsjednika Hrvatske – 'hijenom' i onda su slijedile sve poznate glupe predrasude: da su Tuđman i Milošević podijelili Bosnu, da su 'Srbi iz krajine' kao i Srbi iz istočne Slavonije žrtve te 'hijenske večere' u Ateni itd.

Odavno je poznato da bečki list 'Die Presse' zauzima prosrpska i u većini slučajeva protuhrvatska stajališta. Svakako je znakovito da taj list oplakuje raspad Sovjetskog Saveza i raspad Jugoslavije.(...) Neka 'Die Presse' zastupa svoja (zamalo čudna) gledišta. Ali, ipak, treba postaviti pitanje: kamo vodi jedan vokabular kojim se demokratski birani predsjednik jedne susjedne i, koliko mi znamo, prijateljske zemlje, titulira kao 'hijena'! Što bi austrijska javnost rekla kada bi ozbiljni hrvatski mediji upotrebljavali slične izraze u odnosu na austrijskog Predsjednika....Možda 'liberalni' urednici u Beču nisu svjesni kakove posljedice takove riječi vuku za sobom. Naime, s 'hijenama' nema kompromisa, ni razgovora, ni dobrosusjedskih odnosa. 'Hijene' treba uništiti. Da li 'ugledni' bečki list zaista preporučuje jednu takvu političku liniju prema Hrvatskoj."[6]

No, antihrvatska hajka, kao tipičan primjer nemorala u tisku i zlouporabe medija u političke svrhe, nije time prestala. Štoviše, proširila se, dobivši nove i sve rigidnije sadržaje. U isto vrijeme političari koji podržavaju i hrane tu šovinističku hajku ne ustručavaju se prozivati Hrvatsku zbog tobožnjeg sputavanja slobode medija. Pravi i prokušani bizantinizam.

Od  Marxa  do zaklade  "Pro Oriente"

Sljedeći primjer odnosi se na Štajersku, a opisuje ga ponovo gospo din Ströhm:

"U nevolji čovjek prepozna svog susjeda. Ako ova narodna mudrost odgovara istini, onda Hrvati na žalost s nekim svojim susjedima, primjerice u austrijskoj pokrajini Štajerskoj, nemaju puno sreće. Odavno, primjerice, 'Kleine Zeitung' (Mali list)  iz Graza vodi kampanju protiv Hrvatske i ne propušta ni jednu priliku da napadne takozvani Tuđmanov 'režim'. (...)

Mržnja i odbojnost Kleine Zeitunga prema današnjoj Hrvatskoj na prvi pogled iznenađuje: ipak je to katolički dnevnik, vlasnik je 'Katolischer Pressverein', a to znači - Katolička crkva. Ali u Grazu se priča da je odavno jedna lijevo-katolička struja stekla utjecaj u Kleine Zeitungu. Ova struja ne želi Tuđmanovu Hrvatsku jer je previše samostalna i ne slijedi ljevičarsku generalnu liniju.Za ovu struju postoji točan izraz: Oni su 'marksisti srca Isu sova' (njem: "Herz-Iesu-Marxisten"). Kao i svi marksisti, oni ne vole Tuđmana koji je već odavno napustio, pobijao i opovrgao ovu ideologiju."[7] Podsjećam kako je 'Katolischer Pressverein' postao vlasnik jednog zagrebačkog dnevnog lista. Peter Handke ima dosta sljedbenika i u Hrvatskoj hice et nuc!

Zaključak: Peter Handke je dio cjeline. Austrijska diplomacija je odradila svoj posao kod Nobelovog komiteta. Sapienti sat!

Đuro Vidmarović

 Bilješke:

[1]"Slobodna Dalmacija", Split, 30. lipnja 1995.

[2] "Hrvatski Obzor", Zagreb, 12. travnja 1997.

[3]Dr. Josip Seršić: Profaniranje austrijskog parlamenta majmunskim teatrom, "Vjesnik", Zagreb, 11. lipnja 1996.,13.  

[4] “Kulturni Obzor", g. III., br. 138., Zagreb, 17. XI. 1996.,7.

[5] "Globus" Zagreb, 19. srpnja 1996. g.,51-53.

[6] "Vjesnik", Zagreb, 13. kolovoza 1996., 4.

[7] "Vjesnik", Zagreb, 20. studenoga 1996.,3.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.