Dani Luke Botića

Jedan od vrijednih, a može se kazati i odličnih, književnih događaja prošao je „ispod radara“ naših državnih sredstava javnog priopćavanja. Riječ je o Danima Luke Botića. Ove godine održani 10. dani posvećeni ovom književniku, političaru i narodnom preporoditelju. Imao sam čast sudjelovati u dijelu programa i stoga se osjećam pozvanim upozoriti javnost na ovu književno-kulturno-znanstvenu manifestaciju. Poglavito zbog toga što je dobila međudržavni karakter i ukazala na mogućnosti i dosege hrvatskoga kulturnog prostora.

„Deseti Dani Luke Botića održani su od 18. do 22. kolovoza u Kaštelima, Đakovu i Gorjanima. Glavna tema đakovačkog dijela manifestacije nazvana je snažnom obaviješću: LUKA BOTIĆ – DOBITNIK PRVE HRVATSKE KNJIŽEVNE NAGRADE. Kako su obavijestili organizatori 'brojem sudionika i programa ovo je do sada najbogatije izdanje manifestacije kojoj su pokrovitelji Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela'. Unutar manifestacije ostvareno je četrnaest različitih programa, u kojima je sudjelovalo dvadeset i šest književnika, znanstvenika i glazbenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije i Vojvodine. Važno je naglasiti kako svaki susreti imaju i svoje tiskano izdanje koje je također predstavljeno u Đakovu: treće izdanje Zbornika Dana Luke Botića pod nazivom: „Luka Botić, dobitnik prve hrvatske književne nagrade - 165 godina od prvog hrvatskog književnog natječaja i prve hrvatske nagrade u časopisu Neven“.

Luka Botić povezao je političke, društvene i književne uglednike iz jadranske i panonske Hrvatske, zajedno s onima iz Bosanske Posavine, Vojvodine i austrijskog Gradišća.

Uvodni dio programa održan je u Kaštel Lukšiću, 18. kolovoza 2019. u lijepim prostorima Dvorca Vitturi, okruglim stolom o odnosu Luke Botića prema rodnom Splitu i odnosu Splita prema Luki Botiću. Program je nastavljen u Đakovu 21. kolovoza u Rock klubu King. U ovom romantičnom prostoru Ivan Stipić i Darija Mataić-Agičić predstavili su III. Zbornik Dana Luke Botića – Luka Botić, dobitnik prve hrvatske književne nagrade - 165 godina od prvog hrvatskog književnog natječaja i prve hrvatske nagrade u časopisu. Predstavljači su znalački predstavili zbornik, davši više od pukog nabrajanja činjenica. Bilo je to predavanja za pamćenje.

U programu „Pjesnici pjesniku“ predstavljena je zbirka Ponoćni gosti (Vlastita naklada, Babina Greda, 2019.) Đure Pavičića. Knjigu su predstavili autor Đuro Pavičić, Ivana Jurić i Mirko Ćurić. Glazbena pratnja bio je Duo AH, Josip Molnar i Sanja Hajduković. Ovaj pjesnik se svrstava među tzv. pučke pjesnike, što može navesti u dvojbu. Njegovi su stihovi nadišli prigodničarsku razinu. Ovaj samosvojan čovjek godinama stvara stihove, čita, usavršava se i živi za književnost, što u danim uvjetima znači stanovati u kući čiji krov prokišnjava. Na neki način, kako sam čuo od izlagača, Pavičić je poštovan i cijenjen kako u Babinoj Gredi, tako i šorom Slavonije. Podnosio je molbu za prijem u DHK, ali bez uspjeha, na što mi se požalio. I ovom prilikom ponavljam: predsjednik DHK nema nikakvog utjecaja na rad Povjerenstva za prijem novih članova. Kada sam jednom to i pokušao, naišao sam na mrzovoljnu i neugodnu reakciju. Druga je priča s autorima mlađim od 30 godina. Povjerenstvo predlaže kandidate za prijem Upravnom odboru DHK i on donosi odluku.

Iste večeri, u programu „Glazba i književnost“ održano je predstavljanje knjige Želimira Žileta Ivkovića „Rock u Vinkovcima“ (Matica hrvatska Vinkovci, 2019.) Nakon predstavljanje knjige u svojevrsnom Glazbenom vremeplovu nastupili su Želimir Žile Ivković i skupina vinkovačkih glazbenika s prigodnim glazbenim programom. Želim javno priopćiti kako je duša ovog projekta i ove i iznenađujuće kulturološki vrijedne knjige prof. dr. Goran Rem. Ovaj osječki sveučilišni profesor, književni povjesničar, teoretičar i pjesnik zadužio je slavonski u hrvatsku kulturu. Kako je u godinama kada je to prihvatljivo, predlažem uglednicima u Razredu za književnost HAZU razmisliti (bar to) o izboru Gorana Rema u svoje članstvo.

Program 10. „Dana Luke Botića“ nastavio se 22. kolovoza na smrtni dan Luke Botića (Split 22. siječnja 1830. – Đakovo 22. kolovoza 1863.), na Gradskom groblju u Đakovu kada su izaslanstva udruga i predstavnici gradova Đakova i Kaštela položiti vijence na grobnicu Luke Botića. U ime Društva hrvatskih književnika vijenac je položio i pisac ovih redaka u svojstvu predsjednika DHK. Nakon toga zamoljen sam za kraći govor u kojem sam istaknuo književne, narodnosne i političke zasluge pokojnika kojemu smo se došli pokloniti.

Znanstveno književni dio održan je u Spomen-muzeju Josipa Juraja Strossmayera, u prekrasnom ambijentu ispunjenom umjetničkim djelima, arhivskim materijalom i memorabilijama velikoga biskupa. Ove je godine u ovom prostoru zbile su se tri promocije. Po nazivom „Stopama Luke Botića“ predstavljena su dva pjesnička glasa izvan hrvatskih granica – Joso Živković (Bosna i Hercegovina) i Josip Gujaš-Đuretin (Mađarska)“. Knjigu Jose Živkovića: Tragom pokorenih želja (DHK Herceg-Bosne i DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2019) – dobitnice Nagrade Antun Branko Šimić za 2019., uz autora predstavio je i književnik iz Županje, Zvonimir Stjepanović, dok su monografiju o Josipu Gujašu Đuretinu – najvećem pjesniku mađarskih Hrvata, predstavili autor Đuro Vidmarović i Božica Brkan.

U programu „Luka Botić i suvremenici“, ove godine je tema bila „fra Martin Nedić, književnik, Botićev i Strossmayerov suradnik iz Bosne“, a knjigu je predstavio mr. sc. Luka Marijanović.

Nakon Bosne i Hercegovine i Mađarske treći dio programa u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera - Hrvatska književna Panonija - odveo je publiku u Austriju, u gradišćansko mjesto Pinkovac. Mirko Ćurić i dr. Robert Hajszan predstavili su izdavački pothvat - 25 svezaka Panonskog ljetopisa i Panonskog lista urednika dr. Roberta Hajszana (Panonski institut, Pinkovac, Austrija). Na žalost, zaslužni kulturni djelatnik se polagano povlači iz izdavačke djelatnosti. Njegovim odlaskom doći će do gašenja Panonskog instituta, jer nema mladih kadrova među gradišćanskim Hrvatima, mit respect, mnogo onih koji bi naslijedili Roberta istim entuzijazmom, historijskom sviješću i znanjem.

U večernjim satima program se preselio u Gorjane, u Kulturno-turistički centar Lucije Karalić. Ondje je održano predstavljanje knjige Ljerke Knežević: „Gorjanski bećarci“ (Đakovo,/ Gorjani 2019.). Riječ je 800 bećaraca koje je pedesetih godina XX. stoljeća u Gorjanima sabrala omiljena učiteljica Ljerka Knežević, a koje su zahvaljujući njenom suprugu umirovljenom nastavniku i ravnatelju škola u Gorjanima i Đakovu objavili Đakovački kulturni krug i Općina Gorjani. Knjigu su predstavili Ivan Lović i Mirko Ćurić. U nastavku programa Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice predstavio je kapitalnu knjigu „Tradicijska baština, identitet i migracije bačkih Hrvata Šokaca“ (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, FF-press, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Zagreb/Subotica 2019.). Knjigu su predstavili Katarina Čeliković i ravnatelj Zavoda Tomislav Žigmanov. U sklopu programa održano je i predstavljanje narodnog običaja Slavonske kraljice - Ljelje, zaštićene baštine UNESCO-a, po kojem su Gorjani svjetski poznati.

Sva navedena književna, kulturna i društvena događanja u sklopu „Dana Luke Botića“ u Đakovu“ zaslužila su posebnu emisiju na HTV-u. Na žalost, s tugom i zabrinutošću moram priznati kako je riječ više o opstrukciji nego o tuposti i neobrazovanosti.

Tko je Luka Botić?

Luka Botić (1830.-1863.) je još neistraženo hrvatsko književno ime. Bolje rečeno njegov književni opus stavljen je izvan kanona, negdje na rub u neki nedefinirani romantični prostor 19. stoljeća između Dalmacije, Bosne i Slavonije.

Kako piše Jakov Kosanović, „Luka Botić bio je dijete siromašnih splitskih pučana, rođen 1830. u Velom Varošu, s tom relativnom srećom da je njegova majka za njega htjela obrazovanje. Stoga ga je uputila u sjemenište, odakle je otišao studirati teologiju u Zadar. Međutim, nije postao svećenik, a kako će neka neka kasnija svjedočanstva i pretpostavke pokazati, to i je i logično za životni put okrenut svjetovnom i profanom“. Nije problem u prekidu studija, već u pjesničkom i pomalo avanturističkom duhu koji ga je vodio u materijalnu nesigurnost i životne nedaće. J. Kosanović s pravo ističe, kako su „Botiću očito bila zanimljivija suvremena europska idejna i ideološka previranja od mladomisničkog ruha, pa još kao golobradi momčić od dvadesetak godina, kako bilježi povjesničar Tihomir Rajčić, 'odlazi pješke u Srbiju tražiti nacionalnu slobodu koju su dalmatinskim Hrvatima uskraćivali bečka vlada i bogata i utjecajna talijanska manjina. Došavši u Beograd doživio je razočarenje budući u ovoj balkanskoj kneževini za njega kao stranca nije bilo mjesta. Pomoći mu nije mogao ni Matija Ban, posrbljeni Dubrovčanin, koji je kao agent tamošnje nacionalne propagande imao dobre veze u srpskoj vladajućoj eliti“. U Srbiji tada vlada knez Аleksandar Karađorđević (1842.-1858.). Najveći politički ideolog u Srbiji tog vremena bio je Ilija Garašanin, autor "Načertanije iz 1844. koje bilo nacrt vanjske i unutarnje politike Srbije. Nazire se ideja o stvaranju "Velike Srbije", a te ideje će postati posebno izražene i prihvaćene od kompletne građanske klase krajem 19. i početkom 20. stoljeća

Matija Ban, akademik JAZU (Petrovo selo pokraj Dubrovnika, 1818. – Beograd, 1903.), kome je pošao u Beograd, kao sunarodnjaku, s velikim nadama i očekivanjima, bio je književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika. Bio je član srbokatoličkog pokreta. Pisao je pjesme i povijesne drame, ali književna kvaliteta njegovih uradaka vrlo je niska. Čelnik tiskovnog ureda srbijanske vlade od 1880. godine. Odgojitelj djece srbijanskog kralja i profesor na beogradskom liceju.

U razdoblju od 1839.-1844. boravio je u Turskoj. Ovdje je „najednom neobično došao do velikih novaca i položaja, tolikih da je mogao kupiti imanje, pohađati vojnu akademiju i francuski licej u Turskoj, što nije mogla osoba, nego samo veliki pouzdanik turske i francuske vlade. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da Srbija postane nucleus budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu Osmanske Imperije, ali i onih u sastavu Habsburške carevine. Po svemu sudeći, izgleda da je još tada Ban bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže poljskog plemića grofa Czartoryskog, spletene na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske. Mreži je bio cilj potisnuti i potom uništiti Austriju i Rusiju, a u pozadini su bili slobodni zidari. Czartoryski se uskoro usredotočio na Hrvate i Srbe, pri čemu su mu Srbi bili značajniji jer su već bili nacionalno osviješteni. Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U Beogradu je pristupio u Tajno demokratsko panslavističko društvo, osnivač kojeg je bio agent Adama Czartoryskog, František Zach. U toj ulozi osim ostalog 1848. kao agent Garašaninove promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i crnogorsku granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva Bosne i Hercegovine za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime Vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na talijanskom jeziku L'Avvenire. Zajedno s Medom Pucićem i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak Dubrovnik cviet narodnog književstva i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi katolik koji se počeo izjašnjavati Srbinom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član SANU od 1858 godine. Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva Banovo brdo. Dobila je po tome što je na vrhu ondašnjeg Golog brda u Košutnjaku, prvu kuću podigao Matija Ban 1862. godine. Vilu mu je za zasluge sagradila srpska vlada. 1848. je preveo s poljskog te uz vlastite izmjene napisao službeni priručnik srbijanske vlade za gerilsko ratovanje i u ratnim i mirnodopskim uvjetima Pravila o četničkoj vojni.

Srbija ga je koristila za tajne operacije kao velikosrpskog agenta. U prvoj misiji u Hrvatskoj 1848. bio je vezom patrijarha Rajačića i Ljudevita Gaja, također pouzdanika Czartoryskog, i pokušao je pridobiti bana Jelačića da u Srbiji vrati na vlast Miloša Obrenovića i posredno se bori za Veliku Srbiju. U Vojnoj krajini je Ban držao velikosrpske govore, indoktrinirajući hrvatske pravoslavce. Godina 1860-ih je bio opet na uhodno-obavještajnoj misiji u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje je pratio novo uspostavljeni parlamentarni život u Hrvatskoj i pravoslavce u Hrvatskoj, prema kojima je bila usmjerena velikosrpska propaganda. Tijekom te misije postao je član Strossmayerove JAZU.

Razumljivo je da Luka Botić nije našao zajednički jezik s Banom i postati agent srbijanske Vlade i njezin propagandist.
Nakon kraćeg boravka kod M. Bana u Beogradu zaposlio se 1852. u Gajevoj tiskari u Zagrebu. Blizina i suradnja s Gajem zasigurno je snažno djelovala na Botićevo političko sazrijevanje. U Zagrebu živi u materijalnoj bijedi. Stoga se u tiskari zadržava godinu dana, a potom 1853. postaje predstojnikom na gospodarskom imanju Đakovačke biskupije. Biskup đakovačko-bosanski i srijemski, inače jedna od najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća, uspijeva donekle smiriti romantični i buntovnički Botićev duh zaposlivši ga kao činovnika u upravi svoje Biskupije.

Već 1854. Botić ulazi u književni život, kada je u Nevenu objavio tri kraće lirske pjesme, pripovijetku Dilber Hasan o muslimansko-kršćanskom prijateljstvu i ljubavi u Sarajevu u vrijeme srpskog ustanka 1806., te epsko djelo Pobratimstvo, za koje je dobio nagradu čitatelja. Nagrađeni su pored njega i Janko Tombor, te književnica Dragojla Jarnević iz Karlovca.

Pobratimstvo bila je novost zbog orijentalne egzotike i nadahnutosti metrikom narodne poezije. Iste godine tiskana mu je u Nevenu većina pjesama i pripovijedaka (Što će meni cvijeće svakojako, Tri muke bjeguncima, Srb ide u rat, Dilber-Hasan).

Luka Botić je u Đakovu proživio desetak godina koje su bile najkreativnije godine njegovog života pa ga Đakovčani i danas smatraju jednim od njih i najznačajnijim piscem tog doba. Međutim tijekom ovih godina doživio je i strašne obiteljske tragedije, smrt dviju žena i troje djece.

Đakovačko razdoblje je vrlo plodno u njegovome književnome radu. A onda dolazi do važnog momenta u Botićevom životu, momenta koji otkriva njegovo čvrsto političko opredjeljenje i principe od kojih nije želio odstupiti ni pod koju cijenu. Kao činovnik je po nalogu Bečkih vlasti trebao 1860. položiti prisegu vjernosti Caru. On to odbija, premda je odbijanje značilo gubitak radnog mjesta. Razočaran se vratio u rodni Split, ali njegova politika vrlo brzo ga je natjerala na bijeg i ponovni povratak u Đakovo, gdje ga Đakovčani 1861. biraju za svog narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru. Botić u Saboru podržava Strossmayerovu Narodnu stranku i smatra kako bi se svi intelektualni i politički potencijali Južnih Slavena austrijske carevine trebali okupiti oko Zagreba i Hrvatske. Bio je oštar zagovaratelj ujedinjenja Hrvatske i Dalmacije. Saborskim govorom od 1. VII 1861. istupa protiv dalmatinskih autonomaša i prevlasti talijanskog jezika u Dalmaciji, a o sjedinjenju Dalmacije i banske Hrvatske piše i u Pozoru (1861, 130). Njegova je zastupnička djelatnost postala centralističkoj politici Beča nepoželjna pa mu je zabranjeno objavljivanje. Doživio je isto što i neki hrvatski književnici tijekom dvaju Jugoslavija, da im vlasti zabranjeno javno objavljivanje djela i time ih ubiju kao pisce. U Austro-Ugarskoj vladala je ista klima prema oporbenim autorima. Godinu dana nakon izbora za saborskog zastupnika objavljuje još dva epska djela: Bijednu Maru (1861.) i Petra Bačića (1862).

Botićeva politička karijera nije potrajala, budući da 22. kolovoza 1863. nakon teške bolesti umire u Đakovu.

Botić nije doživio aneksiju Bosne i Hercegovine, niti raspad KuK Monarhije. Otomanska imperija još je bila velesila. Stoga se u svojim djelima zalagao za kulturnu integraciju bosanskih Muslimana u Hrvata u hrvatski nacionalni kontekst. Činio je to na romantičarski, ali književno relevantan način.

U romantičarskim pripovijestima dotadašnjoj protuturskoj tematici hrvatske hajdučko-turske novelistike suprotstavio je miroljubivost i bratstvo, iznoseći besmisao vjerskih opreka i zapreka u ljubavi, po čemu je bio preteča J. E. Tomiću. Kao narodnjak oduševljavao se štokavskim narječjem i folklorom te je u ritmu narodne poezije pisao lirske pripovijesti. Zapažena je pripovijest Dilber-Hasan po istočnjačkom ozračju i po neobičnim romantičarskim zapletima, ali realistički oslikava i društvene odnose za srpskog ustanka.

Premda se motivi kršćansko-turskog sukoba nalaze u svim Botićevim pripovjednim djelima, njihovi se protagonisti uglavnom zaljubljuju ili sprijateljuju (bratime) s pripadnicima druge konfesije. „Zato se upravo Botićev književni opus smatra prvim znatnijim zaokretom u tolerantnijem prikazu Turaka (muslimana) u hrvatskoj književnosti. Na metričkoj (nerimovani epski deseterac), frazeološkoj i motivsko-tematskoj razini Botićeva se djela uvelike oslanjaju na usmenu književnost, a u oblikovanju likova i pripovjednoj motivaciji mogu se prepoznati obrasci romantičarske poetike“.

Predsjednik DHK, Đ. Vidmarović i članica UO DHK, Božica Brkan na 10. Danima Luke Botića

Botićevo djelo. — Bijedna Mara poslužila je kao motiv operama Josip Hatzea (Adel i Mara 1932.).i Ivana Paraća (Adelova pjesma), a Niko Bartulović ju je dramatizirao 1922. u Splitu.

Skrećem pozornost (što sam i javno kazao) na kontekst u koje je živio i stvarao Luka Botić, ali i na njegove nacionalne projekcije i ideale. I tu se javlja vrlo zanimljiva situacija. S jedne strane imamo velikog vladiku Strossmayera koji vidi nacionalnu integraciju Hrvata unutar velikog južnoslavenskog jezičnog i kulturološkog korpusa, oslonjen na ideje panslavizma u južnoslavenskoj varijanti, ali i ćirilometodske vjerske solidarnosti koja povezuje sve Slavene. To ne umanjuje njegovo nastojanje oko dobrobiti hrvatskog naroda. S druge strane imamo Luku Botića koji je Strossmayerov službenik i podržavatelj, ali čija je koncepcija različita od biskupove. Luka Botić je prihvatio ideju južnoslavenskog suživota. Konačno, godinu dana je radio kod Ljudevita Gaja. Međutim, po meni, shvatio je kako je potrebno prije svega pospješiti integraciju hrvatskih zemalja u jedinstveni pravni i državni prostor, odnosno objedini Trojednicu, ali pri tome vratiti i Bosnu u hrvatsko okrilje. Život u Splitu i Zadru, dakle u Kraljevini Dalmaciji kao krunskoj zemlji Carevine Austrije, s političkom supremacijom talijanske manjine i domaćih talijanaša, uvjerio ga je u ovu neophodnost, jer je uvjet narodnosne integracije i homogenizacije. Uz tu političku integraciju on je shvatio i neophodnost multikonfesionalne integracije hrvatskoga naroda. Nesumnjivo je imao pred očima Mađare, pa i Čehe i Nijemce koji su se nacionalno integrirali kao multikonfesionalni etnosi, pri čemu konfesije nisu bile razlog dezintegracije već homogenizacije. Kod Hrvata to bi značilo prihvaćanje pravoslavlja, islama, judaizma kao odrednica hrvatske narodnosne samobitnosti. Naravno, sve je to bilo u vrijeme Austro Ugarske zazorno vlastima u Beču i Pešti, a k tome u državi je vlada o zloglasni Bachov apsolutizam. Beč je nanio najveći udarac hrvatskoj nacionalnoj homogenizaciji. Bosna je bila još uvijek unutar Otomanske imperije. Osmanlijama je bilo zazorno integriranje žitelja Bosne islamske vjeroispovijesti kako u hrvatski etnos, tako i u srbijanski.

Botić je rođen 1830. a umro 1863. godine, a Bosna i Hercegovina su došle pod patronat Habsburške carevine tek 1878. godine.

Književno djelo Luke Botića zaslužuje novu interpretaciju, kao i njegovo političko djelovanje i idejne koncepcije.

Organizatori đakovačkih dana Luke Botića uspjeli su ove susrete učiniti međudržavnima. Npr., okupili su se predstavnici Hrvata iz Vojvodine, Hrvata iz Bosne, gradišćanski Hrvati, a i vezi su sa Hrvatima iz Italije. Treba odati priznanje političkim vlastima u Đakovu, što su shvatili značaj kulture za afirmaciju svoga grada i njegovog identiteta. Susretima je nazočio dogradonačelnik Đakova, Robert Francem (r. 1980.). Đakovačko Poglavarstvo je shvatilo značenje kulture u razvoju grada i stvaranju dobroga ozračja za život u njemu. Nažalost, ovi su susreti ostali izvan vidokruga naših tzv. javnih medija. Možemo razmišljati o razlozima, ali kao jedan od njih nameće se nacionalna integracija o kojoj je maštao Luka Botić.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.