„Dobrojutro more“ 22, književna manifestacija u čast domovinske zahvalnosti – Podstrana, 2018. godine.

Stara Podstrana čarobno je mjesto smješteno podno vrleti brda Perun. Odavde puca pogled na Split i Brački kanal. Kada padne noć, a nebo biva ukrašeno bezbrojem zvijezda, osvijetljeni grad i obala sjedinjuju se u božanskoj igri svjetla i tame, zemlje i neba. Ovo je mjesto danas uglavnom napušteno. Žitelji su se spustili do obale, sagradili nove domove, uključili se u turističku privredu, postali dio globalizacije, dok su stara obitavališta ostala visoko nad njima, u zagrljaju mitske planine, kao svjedoci povijesti našega naroda. A povijest, ali i njezini odjeci ovdje žive i vraćaju nas čak do mitskog engleskog vladara Artura. Nedaleko je slavna Poljička seljačka demokratska republika sa svojim čudesnim srednjovjekovnim Statutom, hrabrim ljudima, ali pjesnicima bez kojih je nezamisliva hrvatska kultura.

Danas Podstrana zauzima srednjodalmatinski obalni prostor koji zauzima Općina istog imena, omeđen prirodnim, administrativnim i povijesnim granicama. Na sjeverozapadu ga od grada Splita dijeli donji tok i ušće rijeke Žrnovnice, a jugoistočno se naslanja na susjednu Općinu Dugi Rat. Sjeveroistočnu fasadu podstranskog prostora tvori brdo Perun, dio Mosorova primorskog grebena, dok jugozapadna teritorijalna granica Podstrane prati šest kilometara dugu obalnu liniju. Ukupna površina podstranskog teritorija iznosi oko 11,5 četvornih kilometara. Na području općine Podstrana nalazi se 10 naselja i to s imenima kako slijedi: Podstrana - Žminjača, Podstrana - Sita, Podstrana - Strožanac Donji, Podstrana - Strožanac Gornji, Podstrana - Miljevac, Podstrana - Grljevac, Podstrana - Grbavac, Podstrana - Sv. Martin, Podstrana - Mutogras i Gornja Podstrana.

Kako bih potkrijepio vlastit doživljaj stare Podstrane, zamoliti ču za pomoć dva ugleda sudionika književnih susreta „Dobrojutro more“, Luku Paljetka i Nedjeljka Mihanovića. Paljetak je o Podstrani ushićeno kazao: „Osjećam ovaj napon mora da postane planina. Osjećam ovaj napon planine da postane more. Određuje me snaga toga napona, pokreće me, zadaje mi hod. U svakoj njihovoj točki točka njihova susreta sam. Idem li u planinu, mislim na krijestu vala. Idem li prema moru, mislim na greben planine u kobilici broda. Ploveći u vis, koračam pučinom. Idući dolje, jedrim u visinu. Pomažem žudnji vala da uhvati peruniku. Pomažem želji planine da postane oblutak...“.

Nedjeljko Mihanović pjesničkim jezikom opisuje Podstranu slijedećim riječima : „Osluškujem među stari kamenim suhozidima kako prolaze i razgovaraju nepoznate sjene, čije konture nazirem kako promiču u mraku. U magičnom priviđenju, među kupinama, dračama, gromačama, kostelama, murvama, smokvama i odrinama ukazuju se mračni blokovi seoskih kuća, ruralna suglasja 'stojnih' obitavališta, skeleti sirotinjskih kužina, staja, pojata, stubišta i dvorišta. U mnogim napuštenim dvorištima raste kupina i divlja smokva, grmlje i drač, i kao da s neizrecivim žaljenjem sve plače za onim dugim vremenima, kada je sve to živjelo i bibstvovalo snagom svemoćne stvarnosti. Oko ruševnih kuća i dvorišta, ograda i suhozida, vrtova i podvornica protežu se duge i melankolične sjene sutona. Obrisi geometrijskih silueta dobivaju fantastične sutonske oblike. Tu se surovo spaja s ljupkim, divlje s pitomim“.

Nalazim se u staroj, ili Gornjoj Podstrani. Ovdje se osjećam nestvarno, kao u nekoj drugoj dimenziji postojanja, u svijetu ljepote i tajni. Stoga su književni susreti koje je prije 22 godine utemeljio čuveni naš pravnik i odvjetnik mnogih od komunizma proganjanih Hrvata, Milan Vuković, uz podršku domaćih rodoljuba, dakako, posebno značajni, jer im je nakana prinositi zahvalu Domovini i vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. Naziv je preuzet iz čuvene pjesme prerano preminulog pjesnika Josipa Pupaćića. Uz podršku Općine Podstrana, Ogranka Matice Hrvatske – Podstrana, Turističke zajednice Podstrana i Društva hrvatskih književnika, susreti svake godine okupljaju najistaknutije hrvatske književnike, uz koje nastupaju i neki domaći perspektivni amateri. Svake godine jedno od vodećih književnih pera nagrađuje se vrijednom plaketom „Dobrojutro more“.

Prvi pjesnički susret započet je u Podstrani kao trodnevna manifestacija poezije, od trećeg do petog kolovoza 1997. godine. Plaketa „Dobrojutro more“ dodijeljena je našem velikom pjesniku Nikoli Miličeviću koji je na taj način postao njezin prvi dobitnik. Drugi laureat manifestacije Dobrojutro more bio je Ranko Marinković, klasik naše suvremene književnosti. Treći laureat bio je Slavko Mihalić, četvrti Dragutin Tadijanović, peti Luko Paljetak, šesti Miroslav Slavko Mađer, sedmi Vesna Parun, osmi Zlatko Tomičić, deveti Milivoj Slaviček, deseti Jakša Fiamengo, jedanaesti Ante Stamać, dvanaesti Ivan Golub, trinaesti Mirko Tomasović, četrnaesti Ivan Aralica, petnaesti Tonko Maroević, šesnaesti Igor Zidić, sedamnaesti Drago Štambuk, osamnaesti Petar Gudelj, devetnaesti Joja Ricov, dvadeseti Anka Petričević, dvadeset prvi Veselko Koroman, a posljednji, dvadeset i drugi, ovogodišnji laureat je Nevenka Nekić.

Podstrana Plakat

Dojmljivo dizajniran plakat za „Dobrojutro more“ 2018.

Kao predsjednik DHK moram izraziti zahvalnost domaćinima koji su uložili veliki napor kako bi cijela manifestacija protekla na razini koju zaslužuje, gosti bili smješteni i ugošćeni, mediji obaviješteni, prostor uređen – uz napomenu kako je sav taj posao pao u zadatak nekolicini ljudi. U tom smislu moramo nešto uraditi. Pohvaljujem i moderatora, novinara i književnika Mladena Vukovića iz Splita. Zahvalni smo načelniku Općine Podstrana na pozdravnim riječima, premda zbog opterećenosti nije stigao čak ni prućiti ruku predsjedniku DHK.

Sudionici Dobrojutro more 

Sudionici književne manifestacije „Dobrojutro more“ 2018. (snimio M. Vuković)

U programu Susreta ove godine sudjelovao je vrlo nadareni mladi glazbenik Marin Limić s dvije svoje suradnice. Podsjetio me na rod Limića koji se iz Poljica iselio u Ukrajinu. (Marin Limić /Zagreb,1985./, pijanist, osnovno i srednje glazbeno školovanje završio je u splitskoj Glazbenoj školi Josipa Hatzea, u razredu pedagoga i koncertne pijanistice Jadranke Garin. U razdoblju od 1997.-2003. , na državnim i međunarodnim natjecanjima, višestruko je nagrađivan prvim ili drugim nagradama. Od 2003. student je Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Đ. Stanettija i L. Pogorelića, ali već tada zapažen, na poziv Arba Valdme, uglednog pedagoga ruske pijanističke škole, odlazi u Köln. Početkom 2010. diplomira u klasi svog stalnog profesora Valdme na “Hochschule fuer Musik” u Kölnu. Njegov talent i već rano postignute značajne uspjehe, prepoznali su Grad Solin, Županija Splitsko-dalmatinska i općina Klis, čiji je bio višegodišnji stipendist. Limićev opsežan repertoar seže od djela baroknih majstora Bacha i Scarlattija preko Haydna, Mozarta, Beethovena, posebno Chopina i Liszta, zatim Debussya, Ravela, Prokofjeva, Berga te hrvatskih skladatelja. U svom opusu ima tridesetak vlastitih skladbi, koje izvode i drugi pijanisti. Održao je brojne solističke koncerte, a nastupao je i uz pratnju orkestara pod ravnanjem dirgenata P. Dešpalja, M. Tarbuka i I. Lipanovića. Objavljena mu je knjiga i cd vlastitih skladbi u izdanju biblioteke Kačić i Sidra music-a /2015./ te je održano 10-ak promocija po hrvatskim gradovima. Održao je više solističkih recitala pod nazivom “Koncert zaboravljenih melodija” kroz koje je promovirao zapostavljene skladatelje klasične glazbe /2016./. Obrađuje i elektroničke skladbe poznatih svjetskih Dj-eva i prezentira ih u klavirskoj izvedbi.). Pred mladim glazbenikom je uspješna karijera.

 Marin Limić

Marin Limić izvodi svoju skladbu. (snimio Đ. V.)

Obrazloženje za dodjelu plakete „Dobrojutro more“ 2018., književnici Nevenki Nekić, pročitao je pisac ovih redaka. Izdvajam osnovne naglaske iz obrazloženja:

„Prolegomena za jedan književni životopis“

Nevenka Nekić je, nesumnjivo danas jedna od najintrigantnijih ali i najiskrenijih književnih osobnosti u suvremenoj hrvatskoj literaturi. Rođena je u Zagrebu 1942. godine, u obitelji koja s majčine i očeve strane reprezentira hrvatskih etnički prostor, ali i prostor bivše Austro – Ugarske monarhije. Upravo ova vezanost uz pretke, kako bi suvremenici rekli, uz genetski kod, odredila je njezinu hrvatsku ali i europsku književnu poziciju.

 Đuro Vidmarović

Predsjednik DHK čita obrazloženje za dodjele plakete „Dobrojutro more“, Podstrana, 2018.

Da je kojim slučajem živ veliki A. G. Matoš Nevenka Nekić bi se smatrala njegovom učenicom. Ovako ju slobodno možemo smatrati sljedbenicom njegove državotvorne, europske, kršćanske i nadasve etičke orijentacije. U svojoj najnovijoj knjizi „Moja dva stoljeća“ Nevenka Nekić je na literarno dojmljiv ali i faktografski pouzdan način obznanila svoj životni put, utkavši ga u društvena, kulturna i politička zbivanja svoga naroda.

Potrebno je naglasiti kako je Nevenka Nekić po svome osnovnome pozivu prosvjetni djelatnik koja je prošla životnu stazu od seoske učiteljice pa do srednjoškolske profesorice nagrađene najvećom nagradom koju mogu dobiti kod nas prosvjetari a to je nagrada „Ivan Filipović“. Ona se u cijelosti na gotovo romantičan način dokazala u svojoj osnovnoj struci. Ali ono što Nevenku Nekić čini značajnom osobom i u kontekstu prosvjetnih djelatnika jest činjenica što pripada skupini slavnih hrvatskih učitelja koji su za života uspjeli stvoriti vlastito književno, znanstveno i umjetničko djelo. Tako je i naša slavljenica pored svakodnevnih prosvjetarskih briga i obveza uspjela napisati impozantan književni opus, jednako tako značajan televizijski opus, ali i slikarski. Sve ovo navedeno još više dolazi do izražaja ako znademo, a to je vidljivo iz njezinih memoara, kakav je životni put morala proći kao intelektualka rodoljubne orijentacije i kršćanske vjere. Živjela je na rubu političkog odstrjela sve do demokratskih promjena 1990. godine. Kroz to vrijeme pisala je književna djela ali ih nije uspijevala objaviti. Ono što je uspjela bilo je vezano poglavito uz hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (danas sv. Ćirila i Metoda) i časopis „Marulić“. Cjelokupno razdoblje olovnih godina Nevenka Nekić je iskoristila za vlastito obrazovanje te intelektualno i književno usavršavanje. Zbog toga je prvo njezino samostalno književno djelo „Mala učiteljica iz Gorice“ zreo književni rad koji je pokazao bogatstvo izričaja, širinu poznavanja povijesti, ljepotu jezika kojim se služi i sklonost povezivanju povijesti i sadašnjosti s elementima literarne fikcije.

Nevenkin književni opus u grubo može se podijeliti u slijedeće tematske cjeline: na pjesnički dio, pripovjedački dio, na romane, drame, književne kritike i TV scenarije odnosno monografije o poznatim osobama, putopise i memoare. U drugu skupinu ulazile bi njezine likovne kritike i vlastita likovna ostvarenja. Treću skupinu činile bi polemike i književna djela s naglašenom polemičkom notom. Četvrtu skupinu čine književno povijesne teme i teme iz europske književne povijesti, a petu njezini povijesni i književno-povijesni eseji i rasprave. Do sada objavila dulje rasprave o banu Jelačiću, Eugenu Kvaterniku, Ruđeru Boškoviću, Josipu Jurju Strossmayeru, Eugenu Kumičiću, Imbri Tkalcu te slovačkim piscima i osobama povezanim uz Hrvatsku: leksikografu Ivanu Branislavu Zochu, Janu Janku Tomboru, Janu Vojtašaku, sv. Marku Križevčaninu, Andreju Hlinki, Jozefu Cigeru Hronskom, Milanu Rastislavu Štefaniku i drugima. Autorica sudjeluje kritičkim osvrtima u promicanju književnosti iseljenih Hrvata i bila je tajnica u Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu (čileanska književ-nost, vojvođanski krug, gradišćanski književni krug).

Pjesnički opus Nevenke Nekić nešto je manji od proznoga ali odlikuje se jednako snažnim Matoševskim izrazom, Kranjčevićevskim rodoljubnim patosom, Matoševskom borbenošću i reagiranjem na aktualna društvena zbivanja. U ovome ciklusu prednjače pjesme posvećena Vukovaru.

Legende se već šire

Tako kažu
Da luta blagi lik jednoga Blage
Da je viđen ovoga babljega ljeta
U kasnim paučinama i tišinama
Na Trpinjskoj cesti
Stajao je obuzet ljepotom zalazećeg dana
Na rubu ceste
Čekao da istekne iz otrovne utrobe grada
Prokletstvo
Da večernji oblaci zastanu na vršcima
Novoga drveća koje tek niče
Tamo preko pruge
Kažu da mu vjetar s ravnice mrsi plavu kosu
Ponad visoka čela
On gleda svoje sinove i novu djecu
Proziran kao slutnja
U njemu je grad kao uspomena
Kao škrinja zavjetna
Puna svetih stvari

Vukovar grad mučenik i heroj obilježio je i značajan dio proznog opusa Nevenke Nekić. U tome gradu u strašnom zločinu koji su izvršile JNA i srpske četničke paravojne postrojbe stradalo je pet članova obitelji njezinoga supruga. S obzirom na vukovarsku epopeju bilo bi vrijeme da počnemo govoriti i o vukovarskom segmentu suvremene hrvatske književnosti. U njemu bi književno djelo Nevenke Nekić zauzimalo vidno mjesto. Osim navedenih pjesama tu su i njezini poznati romani „Jean ili okus smrti“ i roman „Burik“.

Pisac ovih redaka daje naglasak na roman o mladome francuzu Nickolieru koji kao dragovoljac hrvatskih obrambenih snaga mučenički ubijen u zloglasnoj vukovarskoj Ovčari. Ovim romanom Nevenka Nekić je ostvarila cilj koji je pred očima svakome ambicioznome književniku, a to je djelovati u vremenu i prostoru, dirnuti duše, učiniti nešto da pobijedi dobro. Nevenka Nekić je nakon historiografske istrage otkrila identitet mladoga Francuza koji do tada uopće nije bio registriran u braniteljskim udrugama. Otkrila je i njegovu adresu, upoznala majku i brata, dovela ih u Hrvatsku, prinudila ispravljanje nepravde odnosno povratak mladića u registar branitelja, te motivirala Predsjednika države da mladićeva majka dobije za sina posmrtno odličje i hrvatsku mirovinu. A onda se dešava nešto tipično za hrvatsku situaciju: kada je most u Vukovaru dobio ime po Jeanu Nickolieru, a potom i snimljen film o njemu, Nevenka Nekić ne samo da nije pozvana nego se njezino ime nije niti spomenulo - kao da je to učinila neka čudna cenzorska tamna ruka. Ovakav odnos prema književnicima naša je stvarnost.

Ništa manje nije potresan, ali više paradigmatičan roman „Burik“

Nevenka Nekić u nekoliko svojih književnih djela kvalitetno je obradila fenomen zla koji postoji u ljudskom društvu ali i među književnicima. Uopće gledajući u cjelini njezino književno djelo je oblik detektiranja zla u hrvatskome društvu koje se manifestira na mnogo načina i prožima sve sfere hrvatskoga društva. Zbog toga je njezino pero analitičko ali i kritično, sve do granice oštre satire i djela s ključem.

Možda najpoznatije, ali svakako najčitanije djelo gospođe Nekić je romansirani životopis blaženoga Alojzija Stepinca objavljen u pet izdanja pod naslovom „Susret u Emausu“ (prvo izdanje, a ostala pod naslovom Kardinalovo srce). I ovo djelo premda je riječ o romanu potaknutom životom velikog kardinala, imalo je i svoje snažne izvanknjiževne impulse. Nevenka Nekić je na temelju povijesnih vrela minuciozno obradila kardinalov život, ali prije svega zločin koji su komunisti nad njim učinili. Učinila je to snažno i uvjerljivo i time razbila postkomunističku propagandu u koju su bili uključeni i mnogi sudionici onih vremena o tome kako je kardinal umro prirodnom smrću. Usuđujem se pretpostaviti kako je ovaj roman utjecao i na Nevenkin život odnosno stavio ju je na crnu listu moćnih političkih snaga u hrvatskoj kulturi i nakladništvu s kojima se suočava do danas. Nije na odmet spomenuti da ova velika književnica svoja djela posljednje vrijeme mora objavljivati na vlastiti trošak ili uz pomoć sponzora, dok ministri potiču i financiraju beznačajne rukopise ili rukopise protuhrvatskoga karaktera.

„Zgrabile su nečije ruke posudu sa srcem i ponijele natrag na Šalatu. Već je bila pripremljena peć u kojoj su izgorjeli i drugi organi razuđena tijela. Otvorili su vrata na užarenoj peći i bacili u plamen crveno srce. Dvojica su stražara pred vratima peći; oni paze da sve do kraja nestane. Pripalili su cigarete na vatri i cerekali se: „ Kažu da je svetac, a vidiš kako gori!“ Gorjelo je srce u rumenu plamenu i polako se stapalo s njime, nalikovala na ona srca koja na starim oltarnim slikama Isus pokazuje otvorivši svoj plašt, a dolje piše:“ Ovo je srce patilo za vas...“ Ne boli ga više ništa, ono se saželo u samu blistavu svjetlost plamena koji pročišćava, plamena koji tutnji u peći, nadglasava grube riječi stražara, kao što se to davno dogodilo na brdu Lubanji kad su Isusove riječi nadglasale svu onu masu. Stepinčev posljednji i najveći sjaj i apoteoza je upravo taj plamen što je progutao srce u mrklini noći, srce pretvoreno u bezbroj iskrica, rasuto diljem cijele jedne izmučene zemlje, kao zvjezdani plašt nad truplima, razvalinama i okrutnošću.“

Za pisca ovih redaka vrlo je značajan i kritičarski opus ove autorice. Nevenka Nekić je književni znalac, pa čak se može govoriti o eruditi to se osjeća u njezinoj književnoj krtici kao i u njezinim književnim djelima.

„...Ono što Unamuno naziva “tragičnim osjećanjem života“ doći će do punog izražaja u Altermanovim pjesmama, ispisanim i izgovorenim na ivritu, tom reformiranom a ipak prastarom jeziku kojega je on oplemenio svojom gordom tragikom, ulaskom u plač jednoga naroda kao cionist, nacionalist u najpozitivnijem smislu riječi. Njegov eklatantni stil i jednostavnost unijeli su u pjesništvo ivrita razgovornu jasnoću, dostupnost tekstovlja i onima bez visoke naobrazbe. Tu ne prevladava cerebralna intelektualna depersonalizacija, nego se obraćanje javnosti dovodi do potpune antihermetivnosti. Sve što piše- nije apstraktni solilokvij alogičnoga mudroga roba moderniteta, već arabeska u kojoj se nalazi sva tragika i ljepota života cijeloga naroda, od maloga djeteta do prašine predaka koju nosi na stopama.“

U televizijskim scenarijama i emisijama koje je sama vodila, Nevenka Nekić je najširoj javnosti predstavila velike žene i velike osobe iz hrvatske povijesti. Sve su te emisije vjerodostojne i utemeljene na povijesnoj građi. Stoga je neshvatljivo zbog čega su stavljene u bunker i više se ne prikazuju.

Među životopisima velikih ličnosti iz naše povijesti ističe se ona o Ruđeru Boškoviću i njegovoj sestri ali i o Jeleni Zrinskoj. U svojoj knjizi o Slovačkoj ovaj herojski lik ne samo mađarske već i naše i europske povijesti predstavljen je javnosti na literaran ali povijesno utemeljen način. Pokazalo se kako gospođa Nekić ima izuzetan senzibilitet i historiografski nerv za ovakva povijesna istraživanja.

U svoji knjigama Nevenka Nekić, ako želimo analizirati njihovu strukturu, stvorila je autonoman ili osoban književni rukopis. Mogli bi ga staviti u postmodernistički kontekst jer povezuje prošlost i sadašnjost, historiografski govor s poetskim, istraživalački govor s pjesničkom slobodom, jer se vješto služi imaginacijom pa i nadrealističkim slikama poput Mihaila Bulgakova. Ova cjelina zahtijevala bi posebnu elaboraciju za koju nam nedostaje prostora. Posebno bih naglasio kao vrijednost Matoševski pristup književnosti: da bi bili Europljani moramo najprije biti Hrvati, znati svoju povijest osjećati se dijelom svoga naroda. U Nevenki Nekić žive ne samo njezini biološki predci nego i svi velikani naše nacionalne prošlosti. Ona s jednakom ljubavlju piše o kraljici Jeleni, Jeleni Zrinskoj kao i o svojoj baki ili o majci Marije Peakić Mikuljan u romanu Jaka.

U svim djelima Nevenke Nekić prisutne su enciklopedičnost, oslonjenost na Hrvatsku ali i na europsku književnu baštinu od antike do danas, te aktualizacija povijesne problematike kroz naš povijesni usud. Knjiga Poljubac antike Nevenke Nekić primjer je uspješnog literarnog povezivanja antičkih vrijednosti s našom etnogenezom i pokazivanja kako ovaj narod u svojoj uljudbi baštini i pretke koji su živjeli prije nego što je on kročio u svoju današnju domovinu.

Nevenka Nekić je dostojna velike književne nagrade „Dobrojutro more“ koju joj dodjeljujemo ovdje u drevnoj Podstrani ispod mitskoga Peruna, s pogledom na Split u kojem je svoja djela stvarao začetnik naše suvremene književnosti Marko Marulić, dok južnije malo, iza našeg vidosklona osjećamo živi duh velikoga Andrije Kačića Miošića.

Đuro Vidmarović
Podstrana, 5. kolovoza, 2018.

Priznanje gospođi Nekić uručili su Đuro Vidmarović u ime DHK i Dario Radović u ime Ogranka Matice Hrvatske – Podstrana.

Nevenka Nekič

Đuro Vidmarović, Nevenka Nekić i Darijo Radović

Ugledna književnica zahvalila je nadahnutim i pomalo potresnim riječima na priznanju koje joj je dodijeljeno.

 Nevenka Nekić

Nevenka Nekić zahvaljuje na priznanju

Na kraju, kao predsjednik DHK radujem se svakoj nagradi koju dobije naš član. Tim više ako je zaslužena i ako zaokružuje jedan bogati književni opus kao što je to kod Nevenke Nekić. Želimo joj stabilno zdravlje i još dobrih knjiga.

Đuro Vidmarović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 22-10-2020, 14:12:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.