Dan Hrvatskog sabora 2018.

Dne 30. svibnja 2018. obilježio mi je poziv Gordana Jandrokovića da nazočim „obilježavanju Dana Hrvatskog sabora“. Poziv sam dobio ne kao sudionik prvoga demokratski izabranog saborskoga saziva, koji je postao Konstituanta, već kao predsjednik Društva hrvatskih književnika. Vruć je dan i nije mi bilo mudro napuštati stan i k tome u svečanome odijelu. Ali riječ je o „Danu Hrvatskoga sabora“, a u tome je danu i dio moga života, mojih ideala, snova, projekcija o sretnoj osobnoj i nacionalnoj budućnosti, sva moja odlučnost i spremnost prihvatiti sve izazove koji su se već tada najavljivali, a kasnije i ostvarivali. O ružnim stvarima nismo tada razmišljali. Bio sam siguran 1990. kako je došao konačan povijesni trenutak koji se ne smije prokockati. Trenutak kada se, kako su vjerovali stari Heleni, božanstvo Kairosa treba uhvatiti za repić, što nije lagano, jer je nestašan i neprestano u trku. Ipak, uvatili smo ga. Nije bilo lagano.

Kroz glavu su mi prolazile slike iz 1989. i 1990., kada su se počeli stvarati začetci višestranačja. Poglavito se sjećam razgovora s jednom kolegicom iz upravljačkih struktura škole u kojoj sam radio koja mi je, nakon što se otkrilo kako sam na listi kandidata HDZ-a za predstojeće saborske izbore, dobronamjerno kazala kako je moja odluka neozbiljna, neodgovorna, pa i opasna. Po njezinom mišljenju Partija će pobijediti, a tada će svi koji su željeli promjene dobiti status kontrarevolucionara i biti sankcionirani i udaljeni iz javnog života i radnih mjesta. Kako imam malo dijete, bez stana sam, a žena nema stalno radno mjesto, moj će odlazak u Lepoglavu sve njih baciti na ulicu kao prosjake ili će morati u emigraciju. Odgovorio sam sa zanosom, kako je došao povijesni trenutak za stvaranje neovisnosti, a narod će dati povjerenje dr. Tuđmanu. Ako se to ne dogodi spreman sam podnijeti posljedice, jer si nikada ne bih oprostio kada bih propustio sadašnji povijesni trenutak. „Biti ili ne biti ...“ – zaključio sam patetično. Kolegice me pogledala zabrinuto i zaprepašteno i odgovorila: „upozoren si, je li ti jasno!“.

Sjećajući se ovog razgovora od prije 28 godina, krenuo sam put Sabora s pomiješanim osjećajima. Koliko se toga ostvarilo od mojih ondašnjih snova i snova mojih kolega, a koliko nije, koje su godine bile sretne, a koje su „pojeli skakavci“?

Mislio sam kako će se svečanost „dana Sabora“ održati u Vijećnici, na mjestu gdje smo donosili sudbonosne odluke. Bilo bi to logično. No, predsjednik je priredio prijem u nekadašnjoj zbornici Društveno-političkog vijeća Sabora, koja je pretvorena u dvoranu za svečane prijeme. Cijeli stražnji zid prekriva velika slika na kojoj su prikazani svi saborski zastupnici u trenutku kada je Dr. Franjo Tuđman izabran za Predsjednika Predsjedništva, tada još SRH. Konstituiran je prvi višestranački i demokratski izabran sabor SRH, a Stranka koja je jasno dala do znanja kako želi nacionalni i državni suverenitet dobila je povjerenje biračkoga tijela. S njom sam se našao i ja na pobjedničkoj strani. Ubrzo i na visokim stranačkim i saborskim dužnostima.

Kao danas sjećam se svih zbivanja toga 30. svibnja 1990. godine. Sa slike me promatraju poznata lica, među kojima i moje. Mnoga su preminula, a mnoge je progutala politička kombinatorika onih koji su došli u vremenima nakon proglašenja neovisnosti.

Sabor dan1

Svečana slika koja prikazuje zastupnike 1. saziva Hrvatskog sabora(snimio Đ. V.)

Sabor dan2

Autor na navedenoj slici, s Antom Markovićem ispred sebe, Draženom Budišom iza, i akademikom Pavletićem pored sebe. (snimio Đ.V.)

Ulazim svečano i tiho. Nekoliko poznatih lica nižega ranga. Oni su vlasnici dobrih obavijesti. Dvorana se nakrcala uglavnom meni nepoznatim ljudima. Da, vidio sam Šeksa, Luku Bebića, Vicu Vukojevića, neizbježnog Jožu Manolića, nekoliko generala, među kojima i Rojsa. Umjesto odlikovan, ovaj heroj Domovinskog rata je procesuiran. Vidim i neke u ono vrijeme saborske „čate“. Neka se ljudi slikaju. Pored mene dr. sc Miro Kovač, Hrvatina, sadašnji zastupnik i bivši Ministar vanjskih poslova koji me u vrijeme svoga mandata nije želio primiti na razgovor, premda sam ga to molio. Nije odgovorio na zamolbu, što je bilo ponižavajuće i za njega i za mene. Njemu moj saborski staž, povijesne zasluge, kao i činjenica da sam veleposlanik u miru, dakle njegov kolega, nije ništa značilo. Jednako kao 2000.Tonini Piculi koji je potezom pera uništio cijeli diplomatski korpus stasao u teškim ratnim godinama.

I sadašnja Ministrica je dozvolila da moj sin, premda s doktoratom znanosti, na čuvenom MGU u Moskvi, i specijalizacijom na jednom Univerzitetu u Pekingu, uz svladavanje kineskog jezika, bude odbijen na natječaju za sasvim običnu administrativnu stručnu dužnost. Stručnjak toga profila u našem MVO nije potreban (ali davati status šoferima i rođacima status diplomatskog osoblja, a bez stručnih kvalifikacija, to je moguće). Toliko o mogućoj solidarnosti u HDZ-e, izvan partitokratske jezgre. Isti je to mentalni i etički sklop. Ugledah i dr. Hrvoja Kačića sa štakama, a u ono vrijeme bio je snažan čovjek, športaš, međunarodno afirmirani stručnjak za pravo mora, vrijedan zastupnik i predsjednik Vanjskopolitičkog odbora. Nema stolica. Svi stojimo i vidim kako se dr. Kačić muči bez stolca. Jedino je Joža vječan, kao naša sudbina. A što je s ostalima sa slike koji su živi? Oni su zaslužili biti pozvani prije svih ostalih. Oni su digli svoje ruke za neovisnost u vrijeme kada je trebalo imati za to hrabrosti. Zašto su odbačeni? I ja da nisam predsjednik DHK bio bi među njima. Kao i svih prošlih godina.

Sabor dan3

Predsjednik Sabora RH i Predsjednik vlade RH razmjenjuju poglede pune razumijevanja i podrške (presnimio Đ. V.)

Ispod slike postrojili se Jandroković, Plenković, Brkić, Reiner, dr. Akrap, a s druge strane ustavni sudci. Predsjednica je poslala jasnu poruku slanjem svoga savjetnika za demografska pitanje, moga susjeda, simpatičnoga dr. Akrapa. Predsjednik drži govor. Na početku pozdravlja mnoge, kako je i red, ali ne i predsjednika Društva hrvatskih književnika. Kada ignorira književnu udrugu stvorenu 1900. godine, koga me je vraga zvao? Želim napustiti dvoranu, ali ovo je i moj Sabor. Ne osjećam se gordo i ponosno. Što ovim nepoznatim licima, ministrima i njihovoj hijerarhiji znači moj naraštaj i nekakve povijesne zasluge! Kaj god! Ne prepoznajem više onog mladog političara Andreja s kojima sam se rado pozdravljao i kojemu sam prognozirao politički uspon do vrha. Ovo je neki drugi čovjek, s dalekim mislima i bistrim očima. Onog bivšeg Andreja rado bih pozdravio da se uspio sačuvati od statusnih posljedica.

Radojka Šverko izvodi prekrasno rodoljubnu pjesmu, a na početku Himnu. I ona je imala problema sa srcem, ali glas joj je izvanredno snažan.

Završava Gordanov govor, Radojka pjeva o Domovini koju voli „do bola“, a pola sudionika u ovom trenutku svečanosti hrvatske države i naroda, klafra, šapće, žamori, mrmlja, i dvorana bruji od nepristojnosti.

Sabor dan4

Pogled na saborske stube koje pamte i moj hod po njima (snimio Đ.V.)

Završen je program i glasnogovornica se zahvaljuje, gosti su pozvani na coctail, žamor se pojačava, vrućina također, a ja hitam kako bih došao do zraka, gušim me u grudima i brzim korakom napuštam ovo drago zdanje, osvrćem se i u znak pozdrava fotografiram stepenice kojima sam silazio i uspinjao se pet godina. Možda ih vidim posljednji put. „Tko zna, ah nitko ništa ne zna...“.

Sabor dan5

Oproštajni potpis zastupnika 1. saziva Hrvatskoga sabora nakon izglasavanja Božićnog Ustava

Sabor dan6

Na oproštajnoj listini nalazi se i potpis pisca ovoga članka

Crkva svetog Marka stoji ponosno kao učiteljica svoga naroda i pruža malo dragocjenog hlada. Uzimam tabletu za snižavanje tlaka i bježim preko Save u Novi Zagreb. Kod kuće nježno uzimam u ruke repliku „pergamena“ na kojem su se potpisali svi zastupnici 1. saziva Hrvatskoga sabora nakon donošenja Božićnog Ustava RH. Tražim maramicu i usput se ljutim na povijesnu memoriju. Tko je on govorio kako svaka revolucija najprije proguta vlastitu djecu?

Đuro Vidmarović

Čet, 14-11-2019, 17:51:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.