Hrvatski arhiepiskop Aleksandar: Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, vlastita naklada, Zagreb, 2017.

Nema davno poklonjena mi je knjiga „Hrvatska pravoslavna crkva“ hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra. Nekoliko sam puta susreo ovoga vladiku, nešto čuo o ovoj Crkvi, ali sve je to bilo površno i nedorečeno. Ono što sam znao bilo je napisano u knjizi Hrvoja Požara odnosno u povijesnim udžbenicima o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja je postojala odnosno djelovala tijekom NDH i tragično razbijena od partizana strjeljanjem patrijarha Germogena i svih svećenika. Uvijek me je užasavao ovaj barbarski čin jer čini mi se, niti u jednoj europskoj državi nije se zbio ovakav zločin, pa čak niti u Ukrajini gdje su boljševici zabranili rad Ukrajinske grkokatoličke crkve, a većinu episkopa strijeljali ili umorili u sibirskim logorima.

Kao obavješten čovjek pratio sam rezultate brojidbe pučanstva i znao kako se oko 17 000 hrvatskih državljana izjasnilo kao Hrvati pravoslavne vjere. Nakon toga uslijedila je žestoka kampanja srpske pravoslavne crkve da se svi ti vjernici automatski ubroje među srpske pravoslavce. U međuvremenu o potrebama tih ljudi nitko nije vodio računa, kao i o njihovom pravu na vjersko izjašnjavanja i organiziranje. Sve se stavilo u kontekst drugog svjetskog rata i počelo tumačiti kao nešto negativno, nešto što je obnavljanje ustaštva, jer Hrvati ne mogu biti pravoslavci. Ukoliko se izjasne kao pravoslavci moraju automatski pripasti srpskoj pravoslavnoj crkvi.

HPC1

Ovakva politika i ovakvi zaključci ne samo da su nehumani već su i protuustavni a u odnosu na druge vjerske zajednice krajnje diskriminirajući. Stoga je pojava nove hrvatske pravoslavne crkve iznenađenje, ali uz prateće razočaranje što je država odbila registrirati ovu crkvu, čime je ponovno na grub način prekršila ljudska prava Hrvata pravoslavne vjere. Novu crkvu naši su političari poistovjetili s NDH i time ju u startu obilježili kao neprijateljsku ili proustašku.

Sve je to bio razlog da s pažnjom pročitam knjigu koju sam dobio na poklon. Recenzent ove knjige je prof. Goran Jurišić iz Zagreba. S pažnjom sam pročitao njegovu recenziju pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva, bila je jest i bit će“. U njemu recenzent između ostaloga daje sljedeće obavijesti:

„Ovo djelo jest kušnja za savjest čitatelja. Ovo djelo će izazvati prijepore, jer istina boli, ali zlonamjerni prikazi ovog djela govoriti će o zlonamjernima, nikako o autoru kolikogod on i njegovo djelo budu bili etiketirani i osuđivani, cenzurirani i prešućivani, ali istina će uvijek kad – tad izbiti na svjetlo dana, pa je to slučaj i u ovom slučaju“.

Ja želim dobronamjerno prikazati ovo djelo, pri čemu se unaprijed ograđujem od politikantstva kao i od mogućeg prijelaza.

Na poleđini knjige uz fotografiju hrvatskoga episkopa stoji i njegov životopis iz kojega sam saznao kako on nije Hrvat već Bugar. Malo mi je odahnulo jer ga zbog toga nitko neće moći optužiti za hrvatski nacionalizam. Rođen je kao Aleksandar Radoev Ivanov 1957. u gradu Plevnu u Bugarskoj. Završio je srednju kemijsku školu, radio u jednoj rafineriji, a 1981. bio primljen na Bogoslovni fakultet Sofijskog sveučilišta Sv. Kliment Ohridski gdje je 1986. diplomirao. Za đakona je zaređen 1983. godine, a za svećenika 1984. Godine 2006. postaje protojerej. Godine 2012. dolazi u Hrvatsku na poziv Zadranina Ive Matanovića koji je 2009. osnovao Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika. Iduće godine povezuje se s Europskom pravoslavnom crkvom sa sjedištem u Parizu kojoj je na čelu patrijarh Nikolas. Iste godine sveti sinod ove Crkve dodjeljuje autokefalnost obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. U sklopu sjednice svetoga sinoda ove Crkve 3. svibnja 2014. rukopoložen je za episkopa s titulom Hrvatskih episkop, u talijanskom pravoslavnom manastiru Svete Marije Magdalene i svete Filomene Martire u poznatom mjestu Montecassinu.

Uz patrijarha Nikolasa episkopsko rukopoloženje obavio je i patrijarh Venedikt, poglavar Ruske Istinske pravoslavne katakomne crkve, uz sudjelovanje još šest episkopa. Navedeni podaci su vrlo značajni zbog toga što je iz njih vidljivo kako sadašnja hrvatska pravoslavna crkva nije kanonizirana od strane Vaseljenskog sabora svih pravoslavnih crkava, već od nove pravoslavne crkve koja se zove Europska pravoslavna crkva. S aspekta kanonskog prava Vaseljenskog patrijaharta riječ je o izdvojeno crkvenoj zajednici. To znači kako je i hrvatska pravoslavne crkva izdvojena iz ovog kanonskog prava. To je važno znati zbog toga što po Vaseljenskom kanonu autokefalnost nekoj pravoslavnoj crkvi dodjeljuje sabor svih pravoslavnih crkava koji se saziva kada se za to stvore uvjeti. U praksi to znači da jedna od njih može odgoditi sazivanje ovog sabora. Isto tako zbiva se i s priznanjem autokefalnosti.

Na npr. Srpska pravoslavna crkva na ovakav način onemogućava kanonsko priznavanje Makedonskog pravoslavnoj crkvi i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a Ruska pravoslavna crkva, onemogućava kanonično priznavanje Ukrajinske pravoslavne crkve. U Hrvatskoj je to još drastičnije. Nakon sloma NDH patrijarh Germogen i svećenici bili su strijeljani, ali Hrvatska pravoslavna crkva nije time prestala postojati jer je ranije bila priznata od Bugarske i Rumunjske pravoslavne crkve.

Iz knjige koje predstavljam odnosno životopisa arhiepiskopa Aleksandra vidljivo je kako obnovljenja Hrvatska pravoslavna crkve ne traži Vaseljenskukanoničnost. Naravno, iz motrišta Ruske pravoslavne crkve, pa i Vaseljenskogpatrijaharta u Carigradu Europska pravoslavna crkve ne smatra se dijelom njihove zajednice. To je potrebno kazati i zbog toga kako naši političari i kroatofobi ne bi arhiepiskopa Aleksandra poistovjetili s patrijarhom Germogenom.

Pisac recenzije u svome tekstu nastavlja:

„Vješta velikosrpska propaganda uspjela je u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. st. nametnuti drukčiju sliku o hrvatskim pravoslavcima, tako da su generacije Hrvata i stoljeće nakon toga mislili da je Nikola Tesla Srbin koji se rodio u Liki iako je bio politički Hrvat, i hrvatskog i vlaškog podrijetla čiji je hrvatski predak iz Zadra prešao s katoličke na pravoslavnu vjeru oženivši u Bosni iz ljubavi pravoslavnu Vlahinju... Prebacivanje cijele jedne etničke vlaško – pravoslavne skupine iz korpusa hrvatskog naroda u mećehinsko krilo Srpske pravoslavne crkve, a time u srpski nacionalni korpus, i okretanje ljudi otetog entiteta protiv njihove hrvatske braće u 20. st. bilo je vrhunsko djelo srbijanske obavještajne službe i velikosrpske agitacijske propagande, čiji je otac 'otac laži i ubojica čovjeka od samoga početka“!

HPC3

Autor u ovoj tvrdnji izriče poluistinu, odnosno to što piše nije cijela istina. Naime, habsburški dvor je još od 16. st. vlaški etnos tretirao na poseban način davši mu, poseban statut poznat u povijesti kao „statuta Valahorum“. Žitelji ovog etnosa bili su pravoslavne vjere, ali crkveno su pripadali pod jurisdikciju Vaseljenskog patrijarha u Carigradu, a ne srpskog patrijarha.

U 19. st. austrijski dvor ponovno vrši manipulaciju s Vlasima. Nakon neuspjeha Marčanske unije, priključuje ih Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je patrijarh sjedio u Srijemskim Karlovcima. Na taj način je onemogućio konstituiranje hrvatskog naroda kao višekonfesionalne nacije. Muslimane u BIH je bečki dvor izdvojio iz hrvatskog etnosa kao Bošnjake, Vlahe kao Srbe, dok su Židovi pojavom cionizma sami sebe izdvojili, a protestanti su bili odviše malobrojni da bi vršili snažniji politički utjecaj.

Prema tome, manipulacijom s Vlasima ojačana je Srpska pravoslavna crkva, što je bio dio bečke istočne politike koji je u doba Obrenovića Srbiju pretvarao u vazalnu državu. S izdvajanjem Muslimana u Bosni dvor je amortizirao odnose s Turskom u sklopu germanskog prodora na istok. Prema tome kada govorimo o povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj ne možemo mimoići Vlahe kao etnos. Suočeni sa srbizacijom nakon podređivanja srpskom patrijarhu jedan dio Vlaha je prihvatio grkokatoličku crkvu. To su žitelji Žumberka, čiji potomci danas žive u ovom kraju, ali i širom Hrvatske.

Arhiepiskop Aleksandar u prvom dijelu svoje knjige govori o kratkoj povijesti Hrvatske pravoslavne crkve, zatim o krivotvorenju povijesti manastira Krka, o Nikoli Tesli ili „kako se Hrvatska odriče hrvatske povijesti“, zatim o hrvatskim kosovskim bitkama, o crkvenom kalendaru, o nezakonitosti djelovanja SPC u Hrvatskoj, o nekanoničnosti Srpske crkve i o „tamnici naroda“. U prvom dijelu arhiepiskop ulazi u dubinu hrvatske povijesti i slijedi povijest njezine crkve. Za njega je važno razdoblje od 1400. do 1557. kada u Hrvatsku stižu uslijed vojnih uspjeha Otomanskog carstva, „morlaki, stratioti i različiti „vlasi“ to su ljudi koji stižu, kako on piše, iz dijelova Bugarske ohridske arhiepiskopije, Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Vrlo je zanimljiva njegova opaska kako je padom pod Turke uništena i „nekanonična Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijeceza vraćena bugarskoj ohridskoj arhiepiskopiji.

Slijedi povijesna interpretacija izvora što treba pročitati.

Za nas je vrlo važna obavijest o Europskoj pravoslavnoj crkvi sa sjedištem u Parizu. Arhiepiskop ističe kako „nijedna druga pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravosnažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji“. U nastavku on zaključuje: „Hrvatska pravoslavna crkva je jedina autokefalna Crkva u Hrvatskoj“.

U poglavlju „Krivotvorenje povijesti u manastiru Krka autor otvoreno govori o falsifikatima na kojima je građena povijest ovog vjerskog i prosvjetnog središta SPC u Hrvatskoj.

U poglavlju „Zakoni Hrvatskog kraljevstva traju kroz stoljeća“, autor piše: „U Austro – Ugarskoj su postojale tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (tad: grčko – iz.). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro – Ugarske odnosno hrvatske pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila i naziv Hrvatska pravoslavna crkva. Osnovao ju je katolički hrvatsko – ugarski kralj Leopold I. za pravoslavce na hrvatskom teritoriju. Ne smije se zaboraviti da su Srijemski Karlovci, zajedno s istočnim Srijemom i Zemunom sve do 1946. u sklopu hrvatske države, gotovo cijelo proteklo tisućljeće i pol“. U daljnjem tekstu autor produžuje: „U austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. 'Zakonskim člankom XX iz 1848. ugarski sabor svim grko – istočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom' (...) Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1877.“

Za predmet o kojem autor raspravlja, kao i za našu obaviještenost vrlo je važna njegova sijedeća rečenica: „U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC nego je sve 'pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona'. ... U stvari je Srbija stotine godina bila hrvatski (hrvatsko ugarski vazal sve do 1903.), a nikad obratno“. Slijedi obavijest koju u Hrvatskoj ne znaju: „Ukazom prijestolonasljednika Aleksandra od 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju 'Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca'. Carigradski patrijarh Meletij IV. 19. veljače 1922. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i dalje obrazloženje za to – nastanak nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. ... Da bi osigurala potpis na Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500 000 franaka Carigradskoj patrijaršiji. To je po crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonoja (apost. pravilo br. 29. i dr.), to je stvaranje ove nove crkve proturječi crkvenim kanonima“.

Navodim još jedan važan podatak za razumijevanje problematike pravoslavlja u Hrvatskoj: „Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novostvorenoj crkvi“. Iz ovoga proizlazi kako je ustrojavanje SPC na teritoriju Hrvatske učinjeno nasilno, te da Karlovačka episkopija nikada nije prestala de jure postojati. Upravo stoga zvuči nam vrlo korisno sljedeća obavijest: „U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, uz prethodno pribavljenu suglasnost i priznanje od Carigradske patrijarhije i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Naknadno, priznaju je i Rumunjska pravoslavne crkva i Bugarska pravoslavna crkva“.

Gergomen

Podsjećam kako je Eugen Kvaternik dokumentirao je svoju izjavu koju je rekao banu Josipu Šokčeviću na primanju 3. prosinca 1861. godine, gdje je natuknuo potrebu patrijarhata hrvatske pravoslavne crkve. Pogibija Eugena Kvaternika otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, politiku koja je odgovarala Austriji i Ugarskoj, a osobito je došlo do izražaja za banovanja bana Hedervaryja. Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio. I to je jedan od povijesnih krimena Habsburgovaca prema Hrvatima.

Na nesreću obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve zbilo se tijekom NDH i uz podršku njezinog vrhovništva. Zbog toga su Tito i partizani, kako bi zadovoljili Srbe u Hrvatskoj, odnosno njihovo političko vodstvo ovu crkvu razbili. U noći 29. na 30. svibnja 1945. ubijeni su od komunista – bez suđenja - patrijarh Germogen i svo svećenstvo HPC te zakopani negdje u Zagrebu“. Kako bi stvar bila još jasnija autor zaključuje sljedeće:

„Napominjemo da nitko nije bio optužen za neki ratni zločin, nego svi su osuđeni 'zbog pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj'. ... Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u 2. svjetskom ratu. HPC je jedina crkva u svjetskoj povijesti koja je potpuno uništena ubijanjem cijeloga klera i više vjernika“.

Mitropolit Germogen nije bio Hrvat, već Rus, visoki dostojanstvenik Ruske pravoslavne crkve, koju su boljševici razbili ognjem i mačem. Bio je u izbjeglištvu. Nije bio ustaša, nije pripadao ni jednoj političkoj stranci, niti se dobro razumio u naše političke odnose, igre i smicalice. On je prihvatio pomoći pravoslavlju u ratnim uvjetima. Zamoljen je za pomoć. Da je naslutio kako će završiti kao i njegova subraća u Rusiji, siguran sam kako poziv ne bi prihvatio. Ali to je već naša krvoločna povijest.

HPC2

Arhiepiskop Aleksandar

Nakon ovog zločina, 1. kolovoza 1947. u tadašnjoj FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve, „kada se prvi puta u povijesti spominje crkva pod tim imenom“.

U poglavlju „(Ne)zakonitost djelovanja SPC u Hrvatskoj“ arhiepiskop Aleksandar s čuđenjem ističe kako „Srpska pravoslavna crkva (SPC) nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete stolice koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i 'predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatsko' (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno – hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, defacto ništetan. Taj je ugovor u stvari 'actinexistant' – akt koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, u vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. – 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih 'ustaških' kuna. Hvala Hrvatima kažu svakom malo, na svoj osebujni balkanski način!“

Navedene obavijesti djeluju šokantno i ukoliko su točne škandalozno je ignoriranje tih činjenica i treba se pitati tko iza tih nezakonitih postupaka stoji i nakon završetka Račanove ere?

Jednako tako za nas koji u ovu problematiku nismo dovoljno upućeni djeluje šokantno obavijest kako 'u spornom ugovoru s RH koristi se pojam 'SPC u Hrvatskoj', ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kada znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu 'Zagrebačko – Ljubljanski i cijele Italije“. Iz ovoga proizlazi da je riječ o svojevrsnoj političkoj kolonizaciji pod plaštem SPC. Stoga arhiepiskop Aleksandar ističe slijedeće: „Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio i u RH samo u slučaju da je RH srpska kolonija. ... U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao biti utvrđen njen ustav (kojeg nema)“.

HPC35

Patrijarh Europske pravoslavne crkve, Nikolas, i arhiepiskop Aleksandar, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve

Sve navedene obavijesti su vrlo uznemirujuće jer kazuju kako kod nas pravna država može biti izigrana, te kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj, odnosno interesima SPC. koja se postavlja kao politički čimbenik, zakoni RH dobivaju karakter švicarskog sira. Iz ovoga biva jasno da SPC svakoga pravoslavca u Hrvatskoj nasilno uključuje u svoje redove, i to Država RH prihvaća, a time i u srpski etnički korpus. To znači gaženje prava pravoslavnih vjernika koji se osjećaju Hrvatima, a ne Srbima. Postavlja se pitanje, retoričko ali i dramatično, ako Makedonci, Bugari, Srbi, Rusi i ostali pripadnici pravoslavnih manjina imaju pravo na svoju crkvu zbog čega se to pravo uskraćuje Hrvatima?
Tko to ne shvaća kako ovo nije samo političko pitanje i kako se moramo već jednom odlijepiti od NDH i straha da nas se ne veže uz politiku te Države. S krajnjim negodovanjem trebamo tretirati tvrdnju Srpske pravoslavne crkve kako je, „u Zadru oživjela ustaška tvorevina Ante Pavelića!“ Hrvatska pravoslavna crkva koja je obnovljena nakon demokratskih promjena, odnosno 2012. godine, kako saznajemo iz ove knjige, nema nikakve veze s NDH i ovakve tvrdnje su oblik falsificiranja povijesti i velikosrpske duhovne i političke ekspanzije. Hrvati koji žele biti pravoslavci, ne moraju automatskih zbog toga postati Srbi, a onaj koji ih na to prisiljava čini kažnjivo djelo. Hrvatska pravoslavna crkva na čelu sa sadašnjim arhiepiskopom Aleksandrom dio je Europske pravoslavne crkve, dakle novoga crkvenog entiteta na kojeg se ne proteže jurisdikcija carigradskog patrijarha i za čije osnivanje nije potrebna suglasnost Srpske pravoslavne crkve. To ne znači kako želimo umanjiti vrijednosti i utemeljenost prava Srba u Hrvatskoj na svoju crkvu, jer to ne bi bilo kršćanski, niti ljudski, ali odlučno se zalažemo za pravo Hrvata – pravoslavaca na svoju pravoslavnu Crkvu.

Može netko imati o tome svoje mišljenje glede kanoničnosti, ali to se ne tiče ljudskih prava. Isto tako nije bitan broj vjernika. Ako hinduske vjerske skupine ili neke sekte imaju status pravnog subjekta, a vjernici im se broje na stotine, zbog čega se to isto pravo uskraćuje i Hrvatima pravoslavcima kojih ima najmanje 17 000. Pravno situiranje HPC bilo bi na korist pravednom rješavanju srpsko – hrvatskih odnosa i ničim ne bi ugrozilo prava Srba u Hrvatskoj na svoju Crkvu. Kako shvaćam ovaj problem, Hrvatska pravoslavna crkva je autokefalna, dakle nacionalna i nema nakanu sve pravoslavce u RH automatski svrstati u svoje redove. Osim onih koji to pravo ne priznaju Hrvatima, jednako tako Makedoncima i Crnogorcima.

Dakako, arhiepiskop Aleksandar i njegovi suradnici moraju biti vrlo oprezni kako ih se ne bi vezivalo uz NDH. Isto tako je problem koliki će im se broj Hrvata-pravoslavac priključiti. To ovisi i o odnosu Države prema ovoj Crkvi. Neprestano treba naglašavati povijesnu istinu, a potom činjenicu postojanja Europske pravoslavne crkve kojoj je HPC dio. Dakle, za pravoslavne Srbe poglavari su Srpski patrijarh u Beogradu i Veseljenski u Carigradu, dok je za HPC poglavar u Parizu. HPC ne mora tražiti kanonsko priznanje od Vaseljenskog Patrijarhata i Sabora svih pravoslavnih Crkava. Tu nema konkurencije, niti nacionalnog sučeljavanja, osim ako politika ne zagadi vjerske stvari.

Đuro Vidmarović

Ned, 17-11-2019, 06:02:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.