Dr. Evgen Paščenko: Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Zagreb, 1999. - O bijelim Hrvatima

Već smo u gornjem izlaganjima pokazali da su Hrvati bili jedno od antskih plemena koje se ukformiralo u arealu Černjahivske kulture koja je bila polietnička i širila se od Kijeva prema Zapadu. Hrvati su bili rašireni po cijeloj Ukrajini. Zapadno, karpatsko, područje u odnosu na centar, na Kijev, izvor je formiranja tzv. Bijelih Hrvata. Neki su autori pretpostavljali da su predci Istočnih, “Ruskih” Hrvata, mogla biti samo plemena kulture Karpatskih kurgana. Dakle, Hrvate su povezivali isključivo s Karpatima (1).

Međutim, prevladava mišljenje o migracijama Hrvata s Istoka prema Karpatima, tijekom kojih su Hrvati šireći se na velikome prostoru dolazili u doticaj s različitim etničkim grupama s kojima su sklopili veliki plemenski savez koji je nosio ime Hrvata kao dominirajućeg plemena. Diskusija o tome jesu li predci Hrvata isključivo s Karpata ili su Hrvati rezultat procesa migracije s Istoka prema Zapadu, zasnivala se na nepotpunim arheološkim materijalima. Naime, tada se nije znalo za građu istočne regije Kijevske Rus’. No, kasnije su istraživanja upućivala na podudarnost kulture karpatskih Hrvata i slavenskoga Istoka tj. Kijeva kao njegova centra.

Postojeća informacijska građa pokazuje da u materijalnoj kulturi karpatske regije dominiraju opće istočnoslavenske Bijela hrvatskacrte s lokalnim osobitostima. Osnovni su tipovi naselja tih regija karpatskih Hrvata pravokutne, upola ukopane tzv. “srubne” i “stubne” konstrukcije za stanovanje koje su zagrijavane uz pomoć pećnica. Sa strane mjesta ukopa bile su kurganske grobnice u kojima se obavljalo kremiranje. Kao i u drugim istočnoslavenskim zemljama u keramičkoj proizvodnji dominirali su konusni i okrugli ćupovi, dok je za Zakarpatje karakteristična okrugla forma. Lokalne kulturne osobine određenih regija koje su naseljavali istočni Hrvati izražene su u tzv. gorodiščima, odnosno utvrdama. Za njihovu je izgradnju u sjevernoj Bukovini korištena kamena građa. Naime, kamenom su se izvana oblagali drveni zidovi. Upravo su se po tome razlikovale građevine karpatskih Hrvata od onih u Kijevu. Osim toga, gorodišča ( kaštele, utvrde) u hrvatsko-karpatskoj regiji češća su nego li na istoku. Postoje neke razlike kod hrvatskih plemena u Zakarpatju, u sjevernim i južnim predgorjima ukrajinskih Karpata. Ovdje treba istaći da su u srednjem Podnjiprovju neke grobnice tijekom XI. i XIII. st. bile pokrivene kamenim pločama (tzv. podpločne grobnice). Ukrajinski arheolog J. Timofejev ove grobnice također pripisuje Hrvatima (2).

I drugi su arheolozi te grobnice s kamenim pločama smatrali hrvatskim, no isticali su i mogući utjecaj susjednih plemena Tiveraca, pa se govori o hrvatsko-tiverskim grobnicama. Koncentriranje tih grobnica u Podnjestrovju povezuju s procesom odstupanja slavenskog stanovništva s donjega Dnjestra prema jugozapadu zbog pritiska nomada. Tako ih nalazimo na području Galičke Kneževine u XIII. st. u kojem Kijevska Rus prestaje postojati. Istovremeno to je zadnja arheološka informacija o prisustvu Hrvata u sklopu istočnoslavenskih plemena. Pretpostavljamo da su Hrvati bili u sklopu Kijevske Rus sve do njezinog pada 1240. g. pod Tatare, kada napuštaju njezin prostor. No, do tada su Hrvati išli prema Karpatima različitim putovima, ovisno o regiji koju su naseljavali. Prema brojnim podacima Hrvati su bili najmasovnije stanovništvo u Karpatima i naseljavali su gotovo sve njegove najznačajnije regije (3).

U Galiciji (ukrajinski - Galičina), značajnoj karpatskoj regiji, spominju se Hrvati. Taj povijesni teritorij obuhvaća zemlje središnjih oblasti kao što su današnja Ivano-Frankivska, Ljvivska, Ternopiljska i Černjivecka. Galicija, ta iskonsko ukrajinska regija koju su naseljavale etničke grupe ukrajinskoga naroda, obuhvaćala je istočni prikarpartski i zapadni zakarpatski dio. Već Porfirogenet povezuje Bijele Hrvate s tim prostorima. On spominje Bijele Hrvate koji su naselili Dalmaciju i tvrdi da su pokršteni dalmatinski Hrvati nastali od nepokrštenih koji su živjeli pored Mađara s drugim nepokrštenim Slavenima. Prema tome, nije novost tvrdnja da se oblast iz koje se doselio dio Hrvata nalazi u Galiciji, odnosno u Prikarpatju, što bez dvojbe potvrđuje i poznati ruski lingvist A, Šahmatov (3).

Prema Šafariku Hrvati su došli iz istočne Galicije ili iz Crvene Rus’ koja je nastala kasnije, a ne iz Lužica koje su u Češkoj, već iz Galicije. Zemlju Bojka koju spominje Konstantin Porfirogenet, Šafarik opet vidi u susjednoj istočnoj Galiciji, gdje žive Ukrajinci koji su sebe nazivali Bojkima. Drugi su češki istraživači također povezivali Bijele Hrvate, za koje su tvrdili da su sarmatskoga podrijetla, sa Zakarpatskom Galicijom (4)

Ukrajinski su arheolozi različitih vremena bili zajedničkog mišljenja da se teritorij suvremene Galicije podudara s područjem obitavanja hrvatskih plemena i Tiveraca kao ranijih (prvih) Slavena koji su došli u te karpatske predjele (5).

Bojkivščina, jedna od značajnih ukrajinsko-karpatskih regija, također je znala za Hrvate. U toj su regiji vezane gorskoukrajinske etničke grupe: Bojki, Lemki, Guculi. Prezime Bojko je tijekom XIV. i XV. st. bilo široko zastupljeno širom Balkana, u Poljskoj, Prikarpatju i Naddnjiprovščini - u centralnoj Ukrajini. Zemlju Bojka, koju spominje K. Porfirogenet u vezi s Bijelom Hrvatskom, povezivali su s Prikarpatjem u kojem su živjeli Bojki. Tumačenja su njihove etnogeneze različita. Tako postoji mišljenje da su Bojki u stvari Kelti koji su živjeli u centralnoeuropskim regijama u vremenu do III.-I. st. pr. n.e. U tom se kontekstu spominje Bojska pustinja u basenu rijeke Tise u I. st. pr. n.e. Smatra se da su se Bojki povlačili prema Karpatima pred Hetima i Dakima. Slaveni koji su ovamo došli kasnije, asimilirali su lokalno stanovništvo i primili naziv Bojki, Boji. To je prezime i danas u Ukrajini vrlo često.

Bukovina je također regija u kojoj se spominju Hrvati. Prema građi prikupljenoj u ukrajinskoj znanosti, u prvome redu u toponimiji i arheologiji, u raseljavanju Hrvata bukovinsko je Prikarpatje nezaobilazno. Specifične crte arhaičnih spomenika ove regije razlog su tumačenju granica Hrvata u okviru Černjivecke oblasti uz rijeku Prut. Zapadno od ove rijeke smještene su značajne utvrde Hrvata, ostatcima kojih pripadaju gorodišča u naseljima Revno, Crvena Dibrova i drugi. S Hrvatima VIII.-IX. st. istraživači povezuju arheološke spomenike sjeverne Bukovine, smještene zapadno od rijeke Prut. To su naselja Kodin, Bila, Široka Poljana, Klokučka, Grobnica, Revno. U ukrajinskom Zakarpaću pronađena su i druga hrvatska velika naselja: Červenovo, Orosijevo, Červone, Užgorod i drugi (6).

Konkretiziran je i put Hrvata od Istoka prema određenim karpatskim regijama. U Gornje Potisje hrvatska su plemena išla preko karpatskog grla, odnosno poznatih putova kroz karpatske visine: Vereckij, Uzockij, Jablonecki, Lupkovskij perevali. To je bio prastari put, poznati most između Istočne i Centralne Europe.

Postupno napredujući prema Karpatima, Hrvatska su plemena zauzimala areal gornje Naddnjistranščine, odnosno gornjeg Podnjestrovja, što je zapadno od rijeke Zbruč. Zatim su se selili u međuriječje gornjeg Pruta, Dnjestra i naseljavali sjeverni i južni dio istočnog Prikarpatja, pa sjevernu Bukovinu, dio suvremenoga Zakarpatja. Bio je to teritorij plemena Karpi, Karpijana, ali je područje koje su naseljavali Hrvati bilo šire od onog na kojem su Karpi obitavali.

Naravno, Hrvati nisu bili jedini Slaveni u Karpatima, ali je utvrđeno da su bili prvi i najbrojniji. Taj hrvatski mikrokozmos u Karpatima, kako ga je nazivao poznati ukrajinski povjesničar i prvi Predsjednik Ukrajine Mihajlo Gruševskij (imajući na umu srodnost s drugim etničkim skupinama Kijevske Rus’), predstavljao je etničku sintezu, složen kompleks koji se sastojao od različitih slavenskih grupa što je bila tipična pojava slavenskih tvorevina: Poljana, Siverjana i t.d. (7).

Zakarpatje su postupno naseljavala različita istočnoslavenska plemena: Dulibi, Uliči, Tiverci, što potvrđuje i šarenilo zakarpatskih dijalekata (8)

Prema odjecima hrvatskog imena u toponimiji pretpostavlja se da su Hrvati bili jugozapadni susjedi Dulibima i Volinjanima, koji su zauzimali dio teritorija Anta, odnosno gornje Podnjestrovje. To istočno Prikarpatje sada ulazi u teritorij Ukrajine, Poljske, Slovačke i Ugarske. U X. su se stoljeću, poslije nomadske navale, u zemljama Bijelih Hrvata pojavili Tiverci što je rezultiralo naslojavanjem kulture Hrvata na kulturu Tiveraca. Tako se formira hrvatsko-tiverska arheološka kultura.

Osim arheološke i lingvističke građe za rekonstruiranje slike o Karpatskim Bijelim Hrvatima nezaobilazan je Nestorov ljetopis. Da podsjetimo, starokijevski Ljetopisac i redovnik u kijevsko-pečerskom samostanu Nestor (god. rođenja nepoznata, god. smrti 1113.) prema mnogim istraživanjima bio je autor i priređivač poznate Kronike “Povijest vremenih ljet” (hrv. Povijest minulih ljeta), kako u suvremenom ukrajinskom jeziku glasi naslov tog djela, što je ujedno i prva rečenica kojom taj ljetopis započinje. To je do danas najstariji od očuvanih Ljetopisa. No, djelo nije do nas došlo u izvornome obliku. Naredbom Kneza Volodimira Monomaha djelo je dva puta redigirano: 1116. i 1118. g. Očuvano je u redakciji iz 1118. godine. Pojedini su fragmenti rekonstruirani na osnovi različitih izvora, uključujući i kasnije novgorodske spise, što je rasvijetlilo taj originalni, važni i u mnogo čemu jedinstveni izvor saznanja o Istočnim Slavenima i Kijevskoj Rus’ od prvih stoljeća n. e. pa sve do početka XII. st. U svom Ljetopisu Nestor Hrvate spominje tri puta. Najprije ih nabraja u sklopu istočnoslavenskih plemena:

“I živjahu u miru Poljani i Drevljani i Siverjani i Radmiči, Vjatiči i Hrvati.” (9)

Prema mišljenju znanstvenika ta plemena nisu konkretni narodi već veliki savezi čiji početak formiranja pada najkasnije u period od VI. do VII. st. Nestorov Ljetopis upućuje na dugu prisutnost i široku rasprostranjenost Hrvata na ukrajinskim prostorima. Ma koliko bio diskutabilan glede autentičnosti i vjerodostojnosti sadržaja taj je Ljetopis važan kao prvi i glavni izvor za rekonstruiranje istočnoslavenskih plemena, u našem slučaju Hrvata.

Vrijeme prisutnosti Hrvata na ukrajinskoj teritoriji obuhvaća period od osnutka Kijeva (smatramo da se u legendi o nastanku Kijeva reflektira ime Hrvat) pa sve do karpatskih predjela, gdje se spominju Bijeli Hrvati. Za nas je značajno da upravo u Karpatima nailazimo na prvo spominjanje Hrvata u sklopu ostalih istočnoslavenskih, odnosno kijevskih plemena. Nestorova “Povijest” kao da razlikuje Hrvate. Ona zna za Hrvate “svoje”, odnosno “ruske”, smještene između Vjatiča i Duliba. Prema Mihajlu Gruševskom to je “rusko pleme Hrvata”- ono koje spominju K. Porfirogenet kada govori o Bijelim Hrvatima i Nestor koji između “ruskih naroda” vidi i Hrvate (naravno, pod “ruskim narodima” podrazumijevamo suvremenu Ukrajinu). Uz to treba dodati da se sintagma “Hrvatska Rus’” spominje između mnogih zemljopisnih naziva za Rus’ (10). O istočnoslavenskim Hrvatima govore i drugi izvori, primjerice arapski pisac Al Masudi.

Pišući o značaju istočnoslavenskih plemena tijekom X. st., Nestor još dva puta spominje “svoje, ruske” Hrvate. Prvi put u vezi s tako značajnim događajem kao što je vojni pohod pod vodstvom Kijevskog Kneza Olega na Bizant, u čemu su sudjelovali i Hrvati. Staroruski Knez Oleg (umro 912. g.), s čijom vladavinom završava proces stvaranja Kijevske Rus’ kao moćne srednjovjekovne države, iz plemena je Varjga koji su u Kijev došli iz normandskih predjela. Godine 882. osvojio je Kijev, a 907. započeo je pohod na Bizant:

“Uzeo je bezbroj Varjaga i Slovina, i Čuda, i Kriviča, i Meri, i Poljana, i Sivera i Drevljana, i Radimiča, i Hrvata, i Duliba, i Tiveraca...”

Dakle, sve one koje su Grci nazivali Skitima. Sa svim tim vojnicima “krenuo je Oleg na konjima i na brodovima i bilo je brodova brojem 2000” (11). Hrvati su bili u mornarici, konjici i pješaštvu te ogromne kijevske vojske koja je išla na Bizant.

Taj zapis potvrđuje postojanje Hrvata u sastavu staroruske, odnosno starokijevske države. Kao dio, Kijevu podređenog istočnoslavenskog plemenskog saveza, Hrvati koji su obitavali u granicama Kijevske države, bili su obvezatni sudjelovati u njegovim vojnim akcijama. No, to ne znači da su naredbe te vrste Hrvati slijepo slušali i da nisu imali svoju volju. Kao i Vjatiči odupirali su se sekundarnosti svoje pozicije. Uostalom, bili su poznati po svojem aktivnom udjelu u političkom životu istočne Europe. S obzirom da su živjeli u jugozapadnim krajevima Stare Rus’, u blizini Bizantskoga Imperija i da su u nekim pohodima na Bizant bili na strani kijevskih kneževa, knez Oleg im se obratio kao onima čije je ime povezano s božanstvom rata, Suncem, s HORSOM, a koje je bilo samo potvrda njihovih ratnih sposobnosti. Sklopio je s njima vojni savez protiv Grka i obećao im u slučaju pobjede bogat plijen (12).

To što je Oleg tražio savez s Hrvatima znači da nisu bili u direktnoj podređenosti Kijevu. Naravno, taj stav Hrvata nije se sviđao Kijevu koji je poprijeko gledao na te nepokorne Hrvate.

Hrvati se ponovo spominju u Nestorovom ljetopisu, a njihovo je ime opet povezano s ratnim akcijama i istaknutu ličnost kijevskih državotvornih procesa - kneza Volodimira (umro 1015. g.). Godi ne 980. taj je veliki kijevski knez, koji je došao na prijestolje poslije svađe između njegove braće Olega i Jaropolka, istjerao Varjage iz Kijeva i ujedinio sve kijevske zemlje. Najpoznatiji i za daljnju povijest Kijevske Rus’ sudbonosni događaj zbio se 988. godine, kada Volodimir službeno uvodi kršćanstvo kao državnu religiju stare Ukrajine. Volodimir je vodio ratove za povratak svojih zapadnih ze-malja na kojima su bili i Hrvati, o čemu govori “Povijesti minulih ljeta”:

U ljeto 992. išao je Volodimir na Hrvate...”

Odmah po povratku iz tog rata, otpočeo je nove ratne operacije protiv Pečenega, turkijskih nomada u dnjeparskim stepama (13).

Prema M. Gruševskome ovi su Hrvati također bili iz Zakarpatske regije. Prema nekim istraživačima pohod Volodimira Svjatoslavoviča na karpatske Hrvate bio je izazvan separatističkim tendencijama njihove vlastele. Hrvati su se suprotstavljali kijevskome centralizmu, sve su više željeli biti neovisni i Volodimir ih je morao kazniti (14). Prema drugim tumačenjima Volodimir Svjatoslavovič je krenuo na hrvatske zemlje kako bi ih oslobodio od poljskog kralja Boleslava Hrabrog. (15).

(...)

Prema Nestorovom ljetopisu godine 980., dakle 8 godina prije službenog uvođenja kršćanstva, Volodimir je dao podignuti svojevrstan panteon poganskih bogova pored svoga dvorca:

“I postavio je kumire na brdu iza svoga dvora, drvenoga Peruna sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima, do njega - HORSA, Dažboga, Striboga, Simargla i Mokoša. I prinosili su njima žrtve nazivajući ih bogovima.”

Smatralo se da je u tom panteonu knez unificirao državnu hijerarhiju i kult bogova. Na prvom je mjestu, o čemu smo već govorili, bio bog Gromovnik, a to je u stvari bio knez. Do njega je stajalo prastaro i najpoznatije božanstvo iranskog podrijetla koje su preuzeli Slaveni - HORS. Vjerojatno je s tim božanstvom svoje ime poistovjetio veliki plemenski savez Hrvata, koji su se u doba Volodimira koncentrirali u karpatskim regijama, dalje od Kijeva (podcrtao, Đ.V.) Ta je lokacija Hrvatima pružala veću mogućnost za osamostaljenje od centra.

Hors je bio smješten odmah do Peruna, što govori o velikom značaju tog božanstva, ali i njegovoj podređenosti glavnom. Počašćeni takovim statusom, oni koji su se nazivali prema tom božanstvu, dakle Hrvati, imali su kasnije razloga i za otuđenje, osamostaljenje, udaljenje od Kijeva čemu je pogodovao njihov smještaj, a uvođenje kršćanstva vjerojatno su doživljavali kao uvredu svojoj duhovnoj kulturi, svojoj mitologiji. (...) Oni koju su se klanjali Horsu imali su dakle razloga za nezadovoljstvo.

(...)

Ako je knez imao razloga primiti kršćanstvo i za nagradu se srodio s bizantskim imperatorom, poglavari plemenskih saveza nisu imali razloga radovati se. Vijesti o promjenama u Kijevu stizale su i do Karpata. Čulo se za naredbu o uništenju starih idola i njihovu zamjenu novim, tuđim. Bio je srušen bog Hors. On je nestao u Kijevu, a prema naredbi Kijeva i kneza morao je biti oboren i na karpatskim kapitolima smještenim na vrhuncima planina na kojima se od pamtivijeka slavilo to božanstvo vatre i rata. S tim se božanstvom možda još u praslavenska i prahrvatska vremena u migracijama Arija i drugih starih naroda, povezivao naziv Karpata, čiji je korijen imena sličan korijenu imena Hrvata. Ime tog naroda podudara se dakle s nazivom tih planina gdje su se koncentrirali Hrvati slavenskoga doba, podudara se s nazivom njihova roda, nazivom predaka. (...) Te su planine svojevrsni etnogenetski vulkan: s vremena na vrijeme izbacivale bi etnose koji su se s njegovih obronaka spuštali na sve strane.

(...)

Napuštanje Karpata i pomicanje prema jugozapadu, odnosno zapadu bio je snažan i dinamičan mehanizam interetničkih kretanja unutar Karpata i izvan njih. Hrvati su kao prva slavenska etnička komponenta u Karpatima morali biti uključeni u taj proces već od svog dolaska i prvih dodira sa starosjediocima.

Već sama činjenica da su upravo Hrvati bili jedno od prvih istočnoslavenskih plemena koja su s istočnih predjela Ukrajine došla u zapadne, u Karpate, govori o prirodi hrvatskog etnikuma. Kao da su bili vođeni nekim svojim unutrašnjim zakonima, nekim motom, opsesijom kretanja za suncem s istoka prema zapadu. (...) Kretanje Hrvata prema zapadu i njihovo napuštanje ukrajinskog prostora trajalo je stoljećima i vršilo se u valovima, ali je imalo svoj početak i svoj završetak.

U odnosu na centar, na Kijev, Hrvati su zauzimali zapadna područja Kijevske Rus’ predstavljajući jednu od okosnica tih predjela. Tragove migracijskog procesa Hrvata od Dona preko Kijeva do Karpata, nalazimo u sintagmi plemenskog naziva etnosa - BIJELI HRVATI. Kolor je imao određenu simboliku vezanu za arhaične tradicije donesene upravo iz istočnih svjetonazora. Istražujući kineski i iranski kozmogonijski sistem, poznati lingvist prošlog stoljeća F. de Seaussure zaključio je da su Iranci kao i Kinezi odredili strane svijeta ne prema suncu već prema simbolici boja:

Crno = sjever
Crveno = jug
Bijelo = zapad
Zeleno ili plavo = istok (18)

(...)

Naziv Bijeli Hrvati koristila su istočno-slavenska plemena za definiranje svojih zapadnih susjeda kakvi su bili i karpatski Hrvati.

dr. sc. Evgen Paščenko
priredio: Đuro Vidmarović

Bilješke

(1) Semaško M.Y. Karpatski kurgani peršoji polovini 1. tis. n.e. Kiiv, 1960., s. 152.
2). Timofeev E.N. Rasselenie ygozapadnoi gruppi vostožnihh slavjan po materialam mogilnikov 10 - 13 v.v - Sovetskaja arheologija, 1961, no 3, s. 56-73
3) Sedov V. Vostočnie slavjane v 6--8 s.s. - Arheologija SSSR. L.-M. 1982, s. 128-129
4.) šahmatov A.,A. Drevneišie sudbi russkogo plemeni. Petrograd, 1910, s. 33.
5.) F Dvornik. Svety Vojtjeh druhy Pražsky biskup. - Rim. 1967. Vidi hrvatski prijevod: Zagreb, 1982.,s.19
6.)Smiljanko A. T. Slovjani ta jihnji susidi v Stepovomu Poddniprovji (1.-13. st.) Kijiv. 1975, st. 73-74
7.) Timoščuk B.O. Slovjani Pivničnoji Bukovini 5.-9. st. Kijiv. 1976, s. 139.
8.) Strijak O. S. Etnonimia Ptolomeevoi Sarmatii. Kijiv. 1991, s. 172.
9.) Antošin N.S. Zakarpatska gramota 1404. goda. - Naučnie zapiski Užgorodskogo universiteta, 1955.,v čip. 13. s. 8
10.) Povest vremennih let. Pod red. V.P. Andrianovoi - Peretc. - Moskva - Leningrad, Izdatelstvo AN SSSR, 195),s. 14.
11.) Etimologičnii slovnik litopisnih geografičnih nazv Pivdenoji Rusi. Kijiv, 1985, s. 119.
12. Povist vremennih lit, Kijiv, Vitčizna, 1980. no. 3, s. 28.
13. Kotlar N.F. Drevnaja Rus i Kijev v letopisnih predaniah i legendah. Kiev, 1986, s. 66.
14. Povist...., s. 51
15. Timoščuk B.O. Slovjani Pivničnoji Bukovini 5.-9. st. Kijiv, 1976, s. 139.
16. Sedov V. Vostočnie slavjane v 6-8 st. - Arheologia SSSR L.-M. 1982, s. 123.
17.F. de Saussure - Le systeme cosmologique Sine - iranien. - Jurnal Asiatique - Genev, 1923., 63, s. 235-297.

Sub, 28-11-2020, 21:30:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.