"Plemenska" kneževina Hrvata

Drugom pretklasnom stupnju razvoja društvenih odnosa pripada formiranje novog sistema RH Ukrajinaveza između općina. U VI - VII st. kod Slavena ove su veze bile slabe, postojali su jedino povremeni vojni savezi. U VIII - IX st. kod njih već se javljaju stalne teritorijalno-političke strukture tipa "plemenskih" kneževina. Prvi puta one se spominju u nedatiranome dijelu ljetopisa: "... kneževina je u poljima, a u šumama svoja, a Dregoviči svoje, a Slaveni svoje u Novgorode, a drugo na Polote, dalje Poločani" (Povijest minulih ljeta" I. str. 13.). Ovdje je nabrojen samo dio istočno-slavenskih kneževina. Privlači pažnju činjenica da kneževinu Poločana Ljetopisac naziva samo riječju "Poločani". Nije isključeno to da su druge kneževine u Ljetopisu spomenute kao Severjani, Horvati, itd.

Povijest kneževina prema pisanim izvorima proučena je u mnogim radovima povjesničara (Ribakov, B. A. 1964., str. 11.; Pašuto V. T. 1965., str. 83, 84; Mavrodin V. V. 1971., str. 44. - 55; Brajčevskij M. J. 1983., str. 100-103: Frojanov I. J. 1980., str. 12-25). Ljetopisne kneževine živjele su u poganstvu, "stvarale su same svoj zakon", tj. nisu imale iznad sebe središnju vlast. Kod njih je postojao aparat za ubiranje poreza. U literaturi dobile su naziv "plemenske kneževine", čime se podcrtavalo da ove teritorijalne strukture pripadaju ne klasnome, već prvobitnome društvenom ustroju. Termin "pleme" u Ljetopisu ne postoji. Ovaj pojam ušao je u znanost u novije doba i označava zajedništvo nekoliko međusobno povezanih istovjetnih gradova, među kojima je vladala spoznaja o zajedničkome podrijetlu. U VIII-IX st. "plemena" u prvobitnom shvaćanju ustupila su mjesto novim pojavama - teritorijalno-političkim tvorbama. U svezi s time naziv "plemenske kneževine" ne odražava suštinu danog ustroja i nosi samo uvjetni karakter.

Općine koje su ulazile u sustav "plemenskih" kneževina sačuvale su samostalnost, imale su svoja općinska središta, čiji je značajni dio bio utvrđen, ali nalazili su se u podaničkoj ovisnosti od nadopćinskih ("plemenskih") središta. Oni nisu imali u mjestima (u općinama) svoju administraciju, niti vojnu silu uz pomoć koje bi mogli ubirati daće. Zbog toga je forma sabora podanika postala «poljudje», mjesto gdje se odlučivalo o sabiranju daća putem godišnjih (regularnih) obilazaka općina - "plemenskih" kneževa, ili od strane njihovih slugu, zajedno s "družinom" (Novoselcev A. P. 1086., str. 22; Kabiščanov J. M. 1987., str. 135-138).

Naravno, poljudje nije bilo jednoobrazna forma uzimanja daća. Tijekom vremena ono se mijenjalo. U početku "plemenski" su centri mogli uzimati daće u obliku vojnog pohoda (vojne pljačke, koje su se temeljile na pravu jačega). Pri tome obim daće ovisio je ne samo o oružanoj družini koja je skupljala, već i od sposobnosti općinskih središta da štite svoje interese. Zbog toga su općine pokušale utvrditi svoja središta, zahvaljujući čemu su mogle u manjoj mjeri biti podvrgnute grabežu u vrijeme poljudja.

U savršenijoj novoj formi poljudja nalazi se regularan obilazak "plemenskih" vlasti po općinama radi ranije utvrđenog asortimana i količine. Tijekom ovoga općine su bile dužne ugošćavati ("hraniti") one koji su došli po danak, dati im hranu, hraniti njihove konje i pomagati im u transportiranju. Tijekom vremena poljudje je iščezlo zbog izgradnje kneževskih (državnih) tvrđava - koji su služile kao točke velikokneževske vlasti u mjestima. U zemljama u kojima nije bilo kneževskih tvrđava produžavali su sakupljati danak u obliku poljudja.

Za rješavanje problema "plemenskih" kneževima moguće je iskoristiti dvije grupe arheoloških izvora:

a) Materijali lokalnih varijanata istočno slavenske kulture koji su dopuštali omeđiti teritorij kneževstva.

b) Materijali općinskih, prije svega nadopćinskih ("plemenskih") središta koji su dopuštali proučavanje socijalno-ekonomski i politički razvoj toga ili drugoga "plemenskog" kneževstva.

"Plemenske" kneževine javljaju se kao postojane zajednice. Ova se pojava odvijala u lokalnim varijantama istočno-slavenske arheološke kulture. Osobitost materijalne kulture pojedinačnih "plemenskih" kneževina bile su jako izražene, što se osjećalo i nakon njihovog uključenja u sustav Kijevske države (Ribakov B. A. 1960., str. 24-25). Zato pri opredjeljivanju lokalnih varijanata istočno-slavenske kulture VIII-X st. (vrijeme postojanja plemenskih kneževina) treba paziti na osobitosti arheološke kulture na istoj teritoriji i kasnijeg vremena.

Pokušaj omeđivanja teritorija ljetopisnih "plemena" prema arheološkim podacima traje već dugo vremena. Oslanjajući se na etnografske osobitosti ženskih ukrasa, arheolozi su podijelili istočno-slavenske starine na niz lokalnih varijanata koje su, otprilike, slične s teritorijima ljetopisnih "plemena" (Spicin A. A. 1899. ; Tretjakov P. N. 1953., str. 217.-260.). Pokušaj da se izdvoje na temelju proučavanja specifičnosti ženskih ukrasa lokalne varijante istočno-slavenske starine Ukrajine zapadno od Dnjipra gdje su živjeli Poljani, Drevljani, Dulebi (Volinjani, Bužani), Uliči, Tiverci i Horvati nisu dali očekivane rezultate.

Riješiti "plemenski" problem jugozapadne skupine istočnih Slavena prema materijalima iz grobova X. – XIII. st. pokušao je E. I. Timofejev (1961., str. 56.-69.). U njegovoj tezi postoji mnogo slabih mjesta. Npr. s Istočnim Hrvatima on povezuje kršćansko sahranjivanje ispod ploča u iskopanim grobnim jamama XI.-XIV. st., pri čemu su na površini tla postavljali velike kamene ploče. Pokazalo se da su pogrebi ovoga tipa rasprostranjeni ne samo na teritoriji Haličke Rusi, gdje su se smjestili Istočni Hrvati, nego i na teritoriju koju su naseljavali Zapadni Slaveni (Hanuliak M. 1979., str. 167.-183.). Iz toga proizlazi da se ovaj tip pogreba ne javlja kao etnografski tip isključivo kod jedne lokalne skupine stanovništva. Izdvajanje lokalne varijante kulture čini se, ne prema jednom, nego prema cijelom kompleksu arheoloških oznaka.

Pokušaji izdvajanja lokalne varijante istočno-slavenske kulture južne Rusži VIII.-IX. st. obzirom, ne samo na ženske ukrase i specifičnosti načina sahranjivanja, već i na konstrukcije stambenih objekata, specifičnosti njihovog načina zagrijavanja prostorija i keramičkih kompleksa, pokušala je A. T. Smiljenko (1969., str. 32.-39.). U njezinome radu navedena je tablica osobitosti istočno-slavenske kulture pojedinih teritorija koji se povezuju s ljetopisnim "plemenima" VIII.-X. st. Analiza tablica pokazuje da nisu svi "plemenski" teritoriji osigurani neophodnim arheološkim podacima za rješavanje problema. Ovo se u većoj mjeri odnosi na ukrajinsko Prikarpatje. Kasnije se poduzimaju pokušaji utvrđivanja teritorija Istočnih Hrvata koji su u VIII.-X. st. sigurno imali svoje kneževstvo.

Istočni Hrvati su skupina istočnih Slavena koja je tek krajem X. st. ušla u sustav Kijevske države. Nakon vojne ekspedicije Vladimira Svjatoslavoviča na Hrvate 992. g. (Povijest minulih ljeta I, str. 84.) zapadna granica Kijivske Rusi tijekom mnogo godina postaju karpatska brda. Ovo potvrđuje pretpostavku da su Hrvati koji su spomenuti u Ljetopisu u sklopu istočnih Slavena, živjeli na teritoriji ukrajinskog Prikarpatja.

Istočni Hrvati (ne treba ih miješati s Bijelim Hrvatima) tri su puta spomenuti u Povijesti minulih ljeta. Prvi puta u nedatiranom dijelu Ljetopisa, kada se govori o nekoj skupini Istočnih Slavena: "U miru su živjeli Poljani i Drevljani, i Severjani i Radimiči i Hrvati" (Povijest minulih ljeta I, str. 14.). Drugi su puta spomenuti u sklopu vojske kneza Olega koja je išla na pohod protiv Bizanta 907. g. (PMLJ I, str. 23.). To znači da se već početkom X. st. Hrvati nalaze u sferi aktivnosti kijevskih kneževa i bili su obvezatni sudjelovati u njihovim vojnim pohodima. Oni su, također, pretpostavljam, bili dužni tijekom poljudja kijivskih kneževa hraniti ih, snabdijevati sa svime neophodnim i plaćati daće. Zadnji su puta Hrvati spomenuti 992. g. kada su na kraju bili uključeni u sustav Kijevske države.

U ljetopisnim spominjanjima pokazan je proces postepenog uključivanja Istočnih Hrvata u sustav Kijevske države. U početku oni su kao i druge istočno slavenske skupine bili dužni imati svoju "plemensku" kneževinu koja je na nekoj etapi razvoja ušla u sastav konfederacije plemena na čelu s Kijevom (ova skupina u Ljetopisu spomenuta je kao "Ruska zemlja"). Kada se hrvatski gornji sloj pokušao osloboditi vlasti Kijeva, knez Volodimir poduzeo je vojni pohod u zemlju Hrvata, srušio obrambene punktove vladajućeg sloja i uključio hrvatsku zemlju u svoju državu. Učvrstio je svoje gospodstvo izgradnjom kneževskih tvrđava.

Skrećemo pažnju na to da su Istočni Hrvati bili pod vlašću Kijeva tek nakon što je Vladimir Svjatoslavovič 981. g. uključio u sustav svoje države Červenske gradove (Peremišlj, Belz i druge) koji su se nalazili u bazenu Zapadnoga Buga, gdje su živjeli Volinjani (Isajevič J. D. 1972., str. 107-124). Zato je bazen Zapadnoga Buga bio dužan biti isključen iz teritorija raseljavanja Hrvata koji su živjeli na južnoj strani od Volinjana, u bazenima Gornjeg Pruta i Gornjeg Dnjistra, a to je teritorij ukrajinskog Prikarpatja. Na jugu oni su bili susjedi Tivercima i Uličima koji su bili "raseljeni po Dnjistru do Dunaja" (PMLJ I., str. 14.).

Uz pomoć arheoloških izvora za rješavanje hrvatskog problema u početku treba objasniti osobitosti keramičkih kompleksa, naselja i drugih dijelova arheološke kulture ukrajinskog Prikarpatja. Pokazalo se da su ove osobitosti utvrđene već u nalazištima tipa Praga-Korčak (VI-VII st.). Najbolje su izražene u karakteru keramičkih kompleksa.
Najpostojanija forma keramičkog kompleksa kulture Praga-Korčak na teritoriji ukrajinskog Prikarpatja jest grnčarija rađena ručno, koja je predstavljena kroz dva osnovna tipa: a) proširena u gornjem dijelu ("posude praškog tipa") (crtež 21) i b) s ovalnim bokovima. Prevladava posuđe prvoga tipa: proširenja u gornjem dijelu u najvećem broju slučajeva, nisu ukrašena. Tek na pojedinačnim primjerima moguće je pronaći kose usjekotine, na gornjem dijelu nalijepljena su zadebljanja.

Posuđe rađeno rukom, prvoga tipa, može nas dovesti do važne oznake pripadanja slavenskoj kulturi, što se potvrđuje njihovim evolucionim razvojem čak do slavenskih kultura ljetopisnoga vremena (Rusanova I. P. 1976., str. 12-195: Sjedov V. V. 1979., str. 104-118). Posuđe drugog tipa najrasprostranjenije je u srednjem dijelu, ali po tehnici izradbe i kakvoći izradbe njihove površine, ne razlikuje se od posuđa rađenog rukom, prvoga tipa. Ono pripada dosta raširenoj formi posuđa. Zajedno s drugim plemenima njime su se koristili i Slaveni, što je dokazano u radovima V. V. Sjedova (1979., str. 119-133). Slavenka pripadnost posuđa s ovalnim bokovima ukrajinskoga Prikarpatja potvrđena je time što se ova forma sačuvala u slavenskim keramičkim kompleksima VIII.-IX. st.

Na temelju ovoga moguće je zaključiti da osobitosti keramičkoga kompleksa ukrajinskoga Prikarpatja VI.-VII. st. predstavljau spoj u kompleksima gdje se izgrađivalo posuđe rukom prvoga (praškoga) i drugoga (s ovalnim bokovima) tipa, pri čemu je prvi tip imao prevagu. Ove osobitosti u značajnoj mjeri objašnjavaju se čuvanjem nekih tradicija kulture koja je postojala od ranije. Njihovi prototipovi npr. predstavljeni su u kulturi karpatskih kurgana (Smiško M. V. 1960., tablica XII., 6; XVII, 7.).

Teritorija rasprostranjenosti keramičkih kompleksa karakterističnih za ukrajinsko Prikarpatje, može se utvrditi samo približno. Materijali pronađeni u naselju Ripnev II u gornjem dijelu Zapadnoga Buga, gdje su iskopane kuće ukopane u zemlju s pećima u ostacima, u obliku materika, a u keramičkim kompleksima u kojima je odsutno posuđe s ovalnim bokovima (Baran V. D. 1972., str. 208.-225.), dozvoljavaju uvrstiti arheološke nalaze iz zapadnog Volinja u VI.-VII. st. u drugu lokalnu varijantu kulture tipa Praga. Po svemu gornju varijantu kulture tipa Praga na sjeveru treba ograničiti vodorazdjelom između Zapadnoga Buga i Dnjistra. Još treba objasniti kako su se daleko na sjeverozapad, čak do Karpata, proširila nalazišta gornjodnistrovske varijante kulture tipa Praga. Ovdje na sebe skreće pozornost to što su keramički kompleksi iz južne Poljske (naselje Nova Huta-Mogila) (Nachulska-Ledwos R. 1971., tablice XVI., XX., XXI., XXVII., XXX.) i keramički kompleksi Gornjeg Podnjistrovja vrlo slični.

Istočnu granicu gornjodnjistrovske varijante kulture tipa Praga također treba objasniti u budućnosti. U svakom slučaju, naselje Gorodok u gornjem dijelu rijeke Smotrič, u čijem keramičkom kompleksu postoje bikonične forme, koje su karakteristične za kulturu tipa Penjkovski (Prihodnjuk O. M. 1975., tab. V, 6; XI 3), treba isključiti iz ove teritorije.

Na jugu granica gornjodnjistrovske varijante treba predstavljati razmeđe kultura tipa Praga i tipa Penjkovski. Sjeverna granica penjkovskih nalazišta u ovom rajonu prolazi linijom Huča u Moldaviji (Rafalovič I. A 1965., str. 123-128), Kokureni i Bogošani u zaprutskoj Moldaviji (Rumunjska) (Teodor D. 1978. fig. 19, 1-6; 20, 25; 23; 2), u čijim keramičkim kompleksima postoji bikonično posuđe, glineni diskovi i drugi oblici posuđa koji su karakteristični za ovaj tip nalazišta. Na sjever od ove linije rasprostiru se nalazišta tipa Praga-Korčak.

Prikarpatska (Gornjednjistrovska) varijanta kulture Praga-Korčak ukazuje na teritorij na kojemu se moglo ustrojiti hrvatsko plemensko kneževstvo. Njegov teritorij može biti utvrđen na temelju kartografiranja nalazišta lokalne varijante istočno-slavenske kulture tipa Luka Rajkovecka, tj. vremena kada su postojale plemenske kneževine. Lokalne osobitosti kulture tipa Luka Rajkovecka bolje su vidljive kod završne etape njezinoga razvoja (IX.-X. st.). Najbrojniji nalazi u naseljima kulture tipa Luke Rajkovecke su keramički kompleksi. Posuđe rađeno rukom i drugi oblici posuđa koje je rađeno u ovom kompleksu genetski su povezani s posuđem kulture tipa Praga. Ali posuđe tipa Luka Rajkovecka ima šire grlo i često je imalo ukrase rađene prstom - ornamenti koji su karakteristično za Istočne Slavene (Komiša M. 1963. str. 520.). Iza predjela istočno-slavenske kulture ovaj je ornament poznat samo u etnički miješanim kulturama VIII.-IX. st., u čijem su formiranju sudjelovali i istočni Slaveni (npr. u balkansko-dunavskoj kulturi).

Nalazišta prikarpatske (gornjednjstrovske) varijante kulture tipa Luka Rajkovecka smještena su na zapadnim rubovima ove kulture, i već se ovdje osjeća utjecaj susjednih (zapadnih) arheoloških kultura. Ovo je izraženo prije svega u keramici. Npr. dio glinenog posuđa imalo je ukrase ne samo horizontalnim i valovitim linijama, što je karakteristično za istočnu kulturu, već i vertikalnima i kosima, što nije karakteristično za druge istočno-slavenske teritorije gdje postoji kultura tipa Luke Rakovecka (crtež 27.). U isto vrijeme ornament u obliku vertikalnih i kosih linija koristio se za ukrašavanje glinenog posuđa Zapadnih Slavena (Eisner J. 1966., str. 217., obr. 12; Kruger V. 1967. Abb 34., str. 39.).

Treba skrenuti pažnju na još jednu osobitost glinenog posuđa IX. – X. st. u ukrajinskome Prikarpatju. Tijekom izradbe posuđa rađenoga na grnčarskome kolu tijestu su dodavali veliku količinu krupnozrnatog pijeska, čije je zrno izlazilo na površinu i davalo osjećaj kako je površina posuđa posipana pijeskom. Takvo posuđe karakteristično je za kulturu karpatskih kurgana (III.-V. st.), a bilo je prošireno na teritoriji ukrajinskoga Prikarpatja (Smiško M. J 1960., str. 86.).

Masovno istraživanje gradina VIII.-X. st. dozvoljava izdvojiti i takvu osobitost nalazišta ukrajinskog Prikarpatja, kao što su sistem i konstrukcija obrambenih linija. Na ovom teritoriju pronađeno je, na mnogim mjestima (Revno, Gornji Šerovci i Korostovata u Černovickoj oblasti, Stiljsko, Ganačivka, Solonjsko, Pidgorodišče u Lavovskoj oblasti) više obrambenih nasipa. Oni se svojom linijom razlikuju od malih okruglih gradina, npr. Tiveraca (bazen Donjega Podnjistrovja), koji su bili okruženi samo jednom obrambenom linijom.

Pri izgradnji glavnih obrambenih linija Hrvati su koristili tzv. krepide - specijalne konstrukcije od balvana, kamena i gline, kojima su učvršćivali drvene obrambene zidove s njihove vanjske strane. Konstrukcije takvoga tipa pronađene su tijekom istraživanja gradina Revno, Červona Dibrova, Bila, Korostovata, Gornji Stanovci, Dolnji Strutinj, Pliseck (Timoščuk B. O. 1982., str. 155., 173.; Ratič O. O. 1964., str. 127.; 1957.., str. 25.) Na drugim istočno-slavenskim zemljama IX.-X. st. krepide nisu poznati. Oni se javljaju kao osobitost obrambenih linija gradina ukrajinskoga Prikarpatja i karakteristični su za mnoge gradine Zapadnih Slavena (Arheološki... 1975., str. 157.-165.). Konačno, gore navedene osobitosti kulture nisu dovoljne za rješavanje problema gornjodjnistrovske (Prikarpatske) varijante istočno-slavenske kulture tipa Luka Rajkovecka. No, one svjedoče o tome, da arheološki nalazi iz istraživanoga područja imaju svoje posebnosti, i možemo ih povezati s Istočnim Hrvatima i njihovim političkim tvorbama.

Arheološki nalazi VIII.-X. st. na teritoriju Ukrajinskog Prikarpatja još nisu dovoljno i ravnomjerno izučeni, i o konkretnim granicama Hrvatskog "plemenskog" kneževstva moguće je govoriti samo s pretpostavkama. Moguće da je kao njegova jugoistočna granica služila Hotinska uzvisina, koja se proteže u gradu Černivci na Prutu i seže do grada Hotima na Dnjistru. Na jednom od jugoistočnih lokacija uzvisine u selu Grozinci sačuvalo se okrugla gradina IX.-X. vijeka (Timuščuk, B. O., 1974., str. 86-93). Njezin oblik identičan je gradinama Tiveraca prutsko- dnjistrovskoga međuriječja. Produžetak ovoga pograničja može se vidjeti u povezanosti gradina IX.-X. st. (Fundu - Gercej, Baranka, Derska i Gorodišče), prutsko-seredskog međuriječja u zaprutskoj Moldaviji (Rumunjska) (Teodor D. G. 1980., str. 105-117). Tijekom istraživanja obrambenih linija gradina Gundu-Gercej pronađeni su ostatci kamene krepide - karakteristične oznake hrvatskih gradina (Petresky-Dimbovit M., Teodor D., Spinei V., 1974., str. 100.) Te gradine mogu pripadati zemlji Hrvatskoga kneževstva s juga.

Zapadna granica istočnoslavenskog Hrvatskog kneževstva morala je ići Karpatima, koji se javljaju kao zapadna granica rasprostranjenosti kulture tipa Luka Rajkovecka. Iza Karpata, na teritoriju Zakarpatske oblasti, nalaze se slavenski arheološki nalazi VIII.-IX. st. koji se unekoliko razlikuju od nalazišta tipa Luka Rakovecka.

S ruskog preveo Đuro Vidmarović

Sri, 2-12-2020, 10:55:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.