Glagoljica u Ukrajini, problem „ruskih slova“

"Našao je tu i Evanđelje i Psaltir pisan ruskim slovima, i nađe čovjeka koji je govorio tim jezikom i, govoreći s njim, primio je silu riječi. I uspoređujući sa svojim jezikom, i razlikama u pismu, u suglasnicima i samoglasnicima, pomolivši se Bogu, uskoro poče čitati i tumačiti, i mnogi mu se divili hvaleći Boga."

U podrubniku Josip Bratulić piše:

"... na Hersonu je pronašao evanđelje i psaltir pisan "ruskymi pismeny". Bit će tu riječ o rukopisima Gota (narod Ukrajinasrodan varjaškom), a ne o nekom ruskom (slavenskom) pismu; neki misle na gotski prijevod Ulfilin. Neće biti vjerojatno da "ruski" treba čitati "surski", tj. sirski, jer je sirske knjige Konstantin mogao vidjeti u Carigradu. U Hersonu je, na koncu, Konstantin našao moći sv. Klementa.

- Na osnovi ovoga teksta, kao i na osnovi nekih natpisa otkrivenih na sjevernoj obali Crnog mora, ukrajinski filolog I. Ohienko smatra da bi glagoljica trebala biti samoniklo ukrajinsko pismo koje postoji još prije vremena Ćirila i Metoda. Dr. Žubrinić kaže "da je znanost takvo gledište odbacila" i zaključuje: "Glavni prigovor toj teoriji jest, da bi, uz pretpostavku da je glagoljica doista samoniklo rusko pismo, bilo posve nevjerojatno da bi živjela tako kratko, i da bi ćirilica, koja se širi od Bugara, u tako kratkom vremenu (tijekom 12. st.) glagoljicu posve istisnula iz službene uporabe. Treba reći da je i u Rusiji (vjerojatno misli na Ukrajinu) glagoljica u prvo vrijeme dosta raširena, pa se još tijekom 11. st. pod nazivom ćirilica tamo podrazumijeva glagoljica".

Čak i na tlu gdje ćirilica prevladava, glagoljica još živi kao tajnopis. Kao takva glagoljica se rabila u kombinaciji s ćirilicom ponekad (i to dosta rijetko) i na području Srijema. Isti je slučaj i u Bukovini, pokrajini današnje zapadne Ukrajine.

Japundžić: "I u Žiću Ćirilovom spominje se da je Ćiril na Chersonu našao Psaltir pisan "rus(kimi) pismeni" (gl. 8.). Neki nikako ne mogu shvatiti da je moglo postojati neko pismo prije Ćirila, jer da su Slaveni bili prije njega "tabula rasa", kako se to izrazio za Hrvate jedan profesor nakon stoljeća kršćanske kulture i političkog ustrojstva. Nadalje, očito svjedočanstvo da je postojalo neko slavensko pismo i prije Sv. Braće jest tzv. "Vles knjiga. "Vles knjiga" pisana je na drvenim pločicama slovima utisnutim željeznim štilom. Očito zbog pomanjkanja papira i pergamene pisac se poslužio drvenim bukvinim daščicama. Uostalom, kako tvrdi zadarski nadbiskup Karaman (1700-1771) u jednom izvještaju na rimsku Propagandu, mladi glagoljaši još u 18. st. učili su se pisati na drvenoj kori ili su tvrdim kamenom pisali na vapnencu.

Vles knjiga nosi ime po bogu Velesu. Bila je vlasništvo ukrajinskoga grofa Izenbeka, a uspio ju je odgonetnuti tek u novije vrijeme (1939) J. Miroljubov nakon 15 godina rada. Iako se točno ne može odrediti vrijeme kada je nastala, neki misle u 7. st., nastala je svakako davno prije misije sv. Braće. Pismo sličnije ćirilici, nego glagoljici, međutim nije ni jedno ni drugo. Neki ga pisci uspoređuju s raznim pismima, pa i sam Miroljubov tvrdi da je na području današnje Ukrajine bilo više centara pismenosti i više alfabeta, kao što je ih je uostalom bilo i u Podunavlju."

Ne zna se točno kada i gdje je nastala Velesova knjiga, ali pismo i jezik svjedoče da su daščice urezane davno prije Sv. Braće. Nisu li to možda one „črte i reze" o kojima govori črnorizac Hrabar kojima su Slaveni pisali "još pogani sonšte", tj. još dok su bili pogani. Daščice su bile vlasništvo ukrajinskog pukovnika u izbjeglištvu (koji je pobjegao u inozemstvo, M-K.) A. Izenbeka, a pronašao ih je, preveo na ukrajinski i objavio 1954. u San Franciscu ukrajinski povjesničar Jurij Miroljubov (1892-1970)

Češki kralj Karlo XIV. (14. st.) glagoljicu naziva "litteres sclavinicas", što znači "slavonsko", možda "sklavinijsko", a ne "slavensko" pismo.

"Kijevski listići"

"Kijevski listići" naziv za fragmente misnih formulara (Sacramentarium) pisanih glagoljicom, iz 10. st. Nabavljeni su 1874. g. u Jeruzalemu. Tekst "Listića" preveden je s latinskog jezika". Za izvornik Sacramentariuma se smatra da je kompiliran vjerojatno u Akvileji i predstavlja zapadnu crkvenu praksu.

OPĆA ENCIKLOPEDIJA JLZ-a, Zagreb, 1978., 361.

KIJEVSKI LISTIĆI, ulomak (7 listova) staroslavenskog prijevoda gregorijanskog sakramentara (misala) sa službom sv. Petru, pisan glagoljicom na pergameni. Jedan od najstarijih spomenika staroslavenskog jezika i glagoljskog pisma (iz X. i XI. st.) Odlikuje se bohemizmima (češka zamjena c, z za straoslavenski št, žd), što upućuje na moravsku pramaticu. Pronađen u Jeruzalemu, prvi put objavljen u Kijevu (I. I. Sreznevski) 1874. g, danas u Akademiji nauka u Kijevu. Nije potpisan autor teksta, niti njegovi inicijali.

Dr. Marko Japundžić drži da su Kijevski listići "odlomak prastarog misala". U njegovoj tezi o postojanju glagoljice prije misije Svete solunske braće, Listići imaju važno mjesto. On piše: "Prema tome, i Sv. Braća moraju poznavati hrvatske crkvene prilike, hrvatsku liturgiju i pismo. Dapače, nije isključeno da su glagoljicu mogli upoznati u Solunu, gdje je bilo mnogo Slavena i gdje su naučili slavenski jezik. Pretpostavivši, da su tamošnji Slaveni imali neku stalnu kulturu, živeći u kulturnoj sredini, vrlo je lako mogla, izravno ili neizravno, glagoljica prodrijeti u Macedoniju, jer je i ona, kao i dalmatinska tema, spadala pod Bizant. Prema tome, odluka za glagoljicu nametala se sama po sebi. Uzmemo li još u obzir neprestane napadaje latinskoga svećenstva na bizantski obred, Ćiril se morao vrlo brzo odlučiti i za zapadni obred. Gdje će naći predložak za svoje liturgijske knjige? I opet u Hrvatskoj. To nam svjedoče Kijevski listići. Oni su pisani glagoljicom, a liturgijski sadržaj jesu mise zapadnog obreda, prevedene iz predloška, što se upotrebljavao, manje više, na teritoriju oglejskog patrijarhata. Očito je, dakle, da je prvi originalni prijevod mogao nastati samo u Hrvatskoj. To nam najbolje svjedoče sami Kijevski listići, koji su zapravo samo prijepis iz drugog predloška.

Čeh W. Vondrak kaže da je domovina Kijevskih listića bila ista kao i tzv. Frizinških listića, dakle otp rilike Istra - KoruškaVondrak smatra da su pisani u Istri ili na granici Slovenije, tj. na području akvilejskog patrijarhata.

I Zagiba stavlja postanak listića u doba Sv. Braće, i to na panonsko-gornjoitalskom području.

Kuljbakin, koji doduše ne određuje kraja u koje su ti listići bili pisani, ali se odlučio protivi da bi mogla biti Moravska ili bilo koji sjevernoslavenski narod.

Slavist S. M.. Kuljbakin kaže za KL da su prijevod rimske liturgije, pa stoga ne mogu biti u odnosu s djelovanjem Sv. Braće. Prvi je list pisan krajem 11. st. na hrvatskom području.

JAGIĆ: prvi dio Listića bez sumnje je pisan na hrvatskom području, a drugi je pisan u Moravskoj.

Liturgijski tekst KL analizirao je prof. K. Mohlberg sa Papinskog instituta za kršćansku arheologiju. Dokazao je da liturgijske formule odgovaraju formulama padovanskog sakramentara Grgura Velikog (590-604), pa dosljedno odgovaraju galikanskoj liturgiji koja je bila u uporabi upravo na području spomenutog patrijarhata.

Galikanskoj liturgiji pripada također ulomak glagoljskog misala što je pred petnaestak godina nađen u Njemačkoj. Taj ulomak ima tri misna obrasca: za Cvjetnicu, Veliki ponedjeljak i Veliki utorak. M. Japundžić je proveo analizu odlomaka i došao do zaključka da pripadaju galikanskoj liturgiji sv. Martina Tourskoga koja je u Galiji bila u upotrebi do 6/7 st.

Galikanskoj liturgiji pripada i uskrsni himan našega najstarijeg glagoljskog misala (Borg. III.4.) što se nalazi još u jednom mađarskom misalu galikanskog obreda i jednom misalu zagrebačkog obreda.

Marija Pantelić u svojoj studiji "O Kijevskim i Sinajskim listićima", Slovo br. 35, Zagreb, 1985., prihvaća tezu da su pisani na češko-moravsko-panonskom području koncem 10. st., osim prvog lista koji je pisan kasnije. Pa zaključuje: "Stoga Kijevski listići sadržajem, jezikom i pismom predstavljaju najstariji glagoljski spomenik slavenske pismenosti i kulture". No, "mlađi prijepisi Kijevskih listića i Sinajskog liturgijara iz konca 11. ili početka 12. st. svjedoče upotrebu Ki i Si na pograničnom, u to vrijeme mješovitom području kao što je bila dubrovačka Astareja i poluotok Pelješac sa svojim zaleđem". Prema tome Listići bi bili napisani u Češkoj, a upotrebljavali su se na hrvatskom području.

J. VAŠICA je 1946. g. iznio novu mogućnost, naime da je liturgija koju su uvela sv. Braća bila tzv. Liturgija sv. Petra. Do takvog zaključka došao je nakon proučavanja Kijevskih listića. Naime, opazio je da mnogi izrazi u Listićima i u najstarijem hrvatskom glagoljskom misalu, onome koji se danas čuva u vatikanskoj knjižnici: Fondo Borgiano-Ilirico 4, a koji je pisan polovicom 14. st., imaju slično ili isto značenje kao i grčki tekst Liturgije sv. Petra. Odatle je zaključio da je prva liturgija koju su uvela sv. Braća bila upravo Liturgija sv. Petra. Ova je liturgija nastala u Makedoniji, po svoj prilici od 8. na 9. st. Makedonija se nalazila na granici između zapadnog i istočnog Rimskog carstva, a upravno-politički spadala je pod Istočno carstvo pa, prema tome, u crkvenom pogledu pod carigradski patrijarhat i bizantinski obred (barem u periodu o kojem govorimo). No kao što se obično događa u pograničnim krajevima, da se miješaju narodi, jezici, kulture i vjere, tako se dogodilo i tu. Zapadni je obred mjestimično prodirao sve do Carigrada, kao što je i bizantski obred, s druge strane, tu i tamo, prodirao duboko u Panoniju. Na takvom tlu, gdje su jedan i drugi obred imali veliki utjecaj, stvorila se jedna nova liturgija, nazvana Liturgijom sv. Petra jer su je njezini propagatori pripisivali sv. Petru, koji da ju je prvotno uveo u Rim, pa da bi morala biti prvotna rimska liturgija. Ta je liturgija u prvom dijelu (služba riječi) imala sve osobine bizantske liturgije, dok je u drugom dijelu (euharistijska služba), više formalno nego tekstualno, bila slična rimskoj liturgiji.

Takva je liturgija zaista mogla biti vrlo pogodna da ju Sv. Braća uvedu, barem privremeno, na teritorij koji je već spadao pod rimski obred. No sasvim je sigurno da se nije mogla na tome teritoriju zadugo održati, kako nam to svjedoče napadaji njemačkih latinskih biskupa na slavenski obred.

Dr. Žarko Žubrinić: "Na području Akvileje djelovali su franački misionari, koji doaaze i u obližnju Istru. Stoga je dio crkvene terminologije furlanskoga podrijetla, na što upućuju i Kijevski listići. Oni su nastali iz predloška pisanog u Hrvatskoj, a ne u Moravskoj. Kod kasnijeg prepisivanja tekst je prilagođen moravskom izgovoru.

Budući da su Kijevski listići bliski tzv Praškim fragmentima, a ovi prenose istočni, bizantski obred, L. Geitler ih oboje smješta u Makedoniju.

Prva stranica "Listića" neosporno je hrvatskog podrijetla.

Na bazi jezične analize (potaknute povijesnim pretpostavkama) podrijetlo "Listića" postavljalo se u Češku, Panoniju, Slovačku, karpatsko područje, Češko-Moravsku-Slovačku, na "obale Dunava", pa i u Makedoniju. A. Budilović je izišao s teorijom da je "Listiće" pisao neki Slovak ili Čeh na dalmatinskoj obali.

- "Listići" imaju prevalentne južnoslavenske karakteristike

- "Listići" sadrže prefikse iz-, koji se nalaze jedino u južnoslavenskome području, a ne češke vy-. Oblici čso, ničsože, za koje se pretpostavlja da su bohemizmi, nalaze se u bugarskim i makedonskim govorima.

"KIJEVSKE LISTIĆE" prvi je izdao I. Sreznevskij. On je upozorio da je pojava u tekstu c i z mjesto št i žd karakteristična za češki jezik. To je odbio slovenski lingvist F. Miklošič tvrdnjom da te karakteristike mogu biti i "panonizmi".

"Kijevski listići" su važno uporište čeških lingvista koji tvrde da je nakon pada Moravije njezina literarna aktivnost nastavljena u Češkoj sve do pred kraj 12. st. ili čak do 14. st.

A. I. Sobolevski je ojačao bohemističku orijentaciju "Listića". Njegovi argumenti imali su utjecaja na mnoge moderne filologe.

Mađarski povjesničar Imre Boba tome su suprotstavlja riječima: "Istina je, međutim, da nijedno crkvenoslavensko djelo, za koje se tvrdi da ima čeških karakteristika ili, s druge strane, da je češkog podrijetla, nema specifičnih jezičnih karakteristika zapadnoslavenskih.

Olga Nedeljković u "Slovu" 14 (1964) 35. daje pregled argumenata protiv bohemizama.

Profesor F. M. Mareš analizirao je crkvenoslavenski izraz "inokost" (peregrinatio), termin koji imaju "Kijevski listići" i "Besedy Gregoriia" (drugi crkvenoslavenski izvor navodno češkog podrijetla). Mareš je došao do zaključka da je taj termin češko-moravskog podrijetla. Kao dokaz za svoju tvrdnju Mareš je citirao etimološki povezane termine samo iz ruskog, hrvatskog i srpskog jezika. Njegovi dokazi za "bohemizam" izraza inokost baziraju se na pojavljivanju toga termina u hrvatskom i srpskom jeziku, jer je ruski ekvivalent pozajmica iz crkvenoslavenskog. Na žalost, Marešov zaključak nije se mogao bazirati na filološkoj analizi teksta, jer nije mogao naći ekvivalentnog izraza u starom češkom, slovačkom ili bilo kojem zapadnom slavenskom jeziku ili dijalektu.

Profesor Mareš tvrdi da je crkvenoslavenski termin "nedelia cvetnaia" češkog podrijetla, jer češki jezik ima termin "kvetna nedele". Pri tome je citirao i hrvatski glagoljaški termin "nedeljacvetnaja". Pri tome nije zapazio da je hrvatska fraza, a ne češka, potpuni ekvivalent crkvenoslavenskom izrazu.

- "Kijevski listići" imaju mjesto očekivanog češkog "modlitba" čisto hrvatski "molitva". Postavlja se pitanje: ima li nešto izrazito različito između prve stranice koja je neosporno hrvatska, i slijedećih stranica "Listića", ili su razlike samo kronološke i dijalektične? Da li treba tretirati cijeli rukopisni dokument tretirati kao cjelinu ili ne treba? Prva je stranica izrazito hrvatska, dok ostale sadrže južnoslavenske karakteristike. To nas usmjerava prema cjelovitosti teksta. Tome dodajmo i činjenicu da je dokument pronađen u Jeruzalemu koja upućuje na stvarnu mogućnost da su neki redovnici glagoljaši iz hrvatskih, ili šire južnoslavenskih zemalja donijeli rukopis, ili njegov dio, u Svetu Zemlju. Pristaše ove mogućnosti pozivaju se na činjenicu da je na brdu Sinaj od 12. do 14. st. postojao slavenski samostan. Podsjećam da je tekst "listića" preveden s latinskoga jezika, a J. Vajs smatra da je Sacramentarium nastao u Akvileju. Isti znanstvenik u "Listićima" srodnim "Praškim fragmentima" otkriva karakteristike hrvatskoga glagoljaštva.

Leksički materijal glagoljskoga teksta otkriva da je prijevod nastao negdje u sferi misionarske djelatnosti akvilejskog patrijarhata. Budući da akvilekski patrijarhat nije imao jurisdikciju nad teritorijem sjeverno od Dunava, leksički "bohemizmi" u Listićima morali bi se relocirati u Dalmaciji i Hrvatskoj, premda tih termina ima i u češkom, pa i u poljskom jeziku.

Kijevski listići su bliski Praškim fragmentima koji prenose istočni, bizantski obred.

Šafarik je razvio teoriju da je ovaj dokument napisan u Pragu. Tome se priklonio i Vatrosalv Jagić. On je istakao još jedan svoj argument: sličnost između hrvatske uglate glagoljice i forme slova u Praškim fragmentima. Filog i paleograf J. Vajs ispravio je Jagića, ustanovivši da uglati tip glagoljice nije nastao na sjeveru.

Iz te činjenice proizlazi teza: ako oba dokumenta imaju dosta zajedničkih karakteristika, ali predstavljaju dva različita obreda, bilo bi na mjestu reći da ta dva teksta imaju zajedničkih jezičnih karakteristika sredine, tj. onog teritorija gdje su oba obreda bila u uporabi. A takav teritorij je bio zapadni Ilirik. Kako bi savladao ovu teškoću, prof. Mareš sugerira kako su Praški glagoljski fragmenti prijevod s ruskog ćiriličkog izvornika.

Znanstvenik Miloš Weingart smatra da su Praški fragmenti prepisani nekoliko puta na češkom području i da su najraniji primjer staroslavenskog jezika.

S "Kijevskim listićima" zajedničke karakteristike imaju i "Budimpeštanski glagoljski fragmenti". Ovaj dokument analizirao je J. Kurz i došao do zaključka kako su oni vjerojatno napisani u nekom od srpskih ili hrvatskih govora na prostoru sjeverno do Makedonije, možda u Bosni. Ukoliko je ovaj zaključak točan, tada bi i jezično povezani relikti, tj. Kijevski listići i Praški fragmenti imali svoje podrijetlo negdje nedaleko u zemljopisnom smislu: Bosna je bila kula glagoljaštva i bosanski dijalekti su bili karika u lancu između onoga bugarskih i hrvatskih govora.

Đuro Vidmarović

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.