Orest M. Korčinski : Gradnje ljetopisnih Hrvata u Gornjem Podnjistrovju (IX.- poč. XIV. st.)

1. Poznato je da je regija istraživanja, a osobito predkarpatski dio u IX. - prva polovica XIV. st. RH Ukrajinabila gusto naseljena mjesnim autohtonim pučanstvom - LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.

2. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima IX.-poč. XI. st. koja po klasifikaciji mogu pripadati gradinama Istočnih Hrvata.

3. Autor je istraživao utvrđena naselja koja spadaju među najstarije istočnoslavenske općinske centre, državne fortece, feudalne zamke i gradove.

4. Od cjelokupnog broja hrvatskih naselja sagrađenih u IX.-X. st. jedino je njih 12 (ili 17,3 %) postojalo do početka XIV. st., jer je zbog povoljnih uvjeta moglo prerasti u mjesta.

5. U razdoblju od početka XI. do prve polov. XII. st. u istraživanoj regiji uočava se pad fortifikacijskog graditeljstva. Taj je pad uvjetovan vjerojatno prevelikim brojem gradina na danom prostoru.

6. Krajem prve polovine XII. st. uočava se brojčani porast malih gradina koje po tipu gradnje najčešće pripadaju kategoriji feudalnih zamaka.

7. Ubrzani porast utvrđenih naselja i razdoblje kulminacije njihovoga razvoja desili su se u XII. - prva polov. XIII. st. To se očigledno može shvatiti snažnim porastom uloge feudalne oligarhije u Galičkoj regiji. Aktivira se proces novog graditeljstva kneževskih forteca, simbola militarne politike države.

8. Pojava fenomena utvrđenih naselja na političkoj areni bila je izazvana nizom važnih faktora kako unutarnjega tako i vanjskoga karaktera, kontinuiranim socijalno-političkim razvojem društva, utvrđenjem feudalnih od-nosa te obrambenim karakterom.

9. Putovi njihovoga razvoja imaju ne samo niz zakonomjernosti i oznaka zajedničkih slavenskim zemljama, već i niz karakterističnih lokalnih osobitosti.

10. Vanjskopolitička ekspanzija na Prikarpatju u drugoj polovici XIII. st. nije uspjela zaustaviti daljnji socijalno-ekonomski, te socijalno-politički razvoj kraja. Produžuje svoje postojanje veći dio utvrđenih naselja, među kojima središnje mjesto u drugoj polovini XIII. st - prva polov. XIV. st pripada Lavovu - najvećem središtu ekonomskoga, političkog i kulturnog života u Prikarpatju.

Glavni dijelovi disertacije koje je autor do sada objavio u 19 radova, među kojima su osnovni:

1. Korčinski O.M.: 1985. “Mač iz ljetopisnoga Udeča”, SA br. 1, str. 268.- 270.

2. Isti. 1987. : “Gorodišče gigant v predgorjah ukrajinskih Karpat”, Trudi V. međunaronogo kongresa slavenskoj arheologiji, tom III., vipusk 1a - M., Nauka, str. 111-115.

3. Isti. 1990. “Slavjanskije ranofeudaljnije centri IX.-X v. u Ukrajinskom Prikarpatje”, Tezisi dokladov sovjetskoj delegaciji na VI. meždunarodnom kongrese MYSA. - M. str. 162-165.

4. Isti. 1994. “Pro odin tip gorodišč IX-poč.XI. st. u Verhnjemu Podnjistro vji”, Teze dopovidej ta povidomljenj mižnarodnogo seminaru prutsko-dnjistrovskogo mežiričja ta sumnižnih teriroriji u drugij polovini peršogo - na počatku II

***

Problematika pojave i razvitka utvrđenih naselja kod Slavena jedna je od najvažnijih tema u mediavelistici, jer je u znatnoj mjeri povezana s razvojem državotvornih procesa u slavenskome društvu, te s pojavom gradova, zamaka i tvrđava. Znatan broj arheoloških kompleksa poznatih u znanosti kao gradine (ukr. gorodišča, op. prev.) bio je pronađen, identificiran, te istražen tijekom posljednjeg stoljeća. Gradine su postale novi važan izvor, kako za rekonstrukciju povijesnoga procesa u cjelini, tako i objekt za produbljivanje istraživanja osobitosti kulture i etničke pripadnosti stanovništva posebnih regija. Ovoj problematici posvećuje se ovaj rad.

image002

Dr. Orest Korčinskij

Prve pisane podatke o utvrđenim naseljima u Ukrajinskome Prikarpatju, osim Galiča i Peremišlja, susrećemo u starorus’kim (staroukrajinskim, op. prev.) ljetopisima dosta kasno - tek pri kraju XI. stoljeća. Druga inozemna pisana vrela, kao i materijali arheoloških istraživanja utvrđenih naselja na ovoj teritoriji, javljaju se znatno ranije, još u IX. - poč. XI. stoljeća.

Bazen Gornjega Podnjistrovja posebno je zanimljiv za znanost, obzirom na njegov važan geopolitički položaj - u središnjem dijelu slavenskoga svijeta. Na toj teritoriji čija je površina nešto veća od 15.000 m2, sa specifičnim reljefom i klimom, bogatom vegetacijom i životinjskim svijetom, smještenoj između najvažnijih centara srednjevjekovne povijesti i kulture, Galičem, Peremišljem i Lavovom.

Tako se desilo, da su u ovoj regiji u manjoj mjeri nego u susjednim zemljama Rus’i, te Poljskoj, uspjela istraživanja nalazišta davne slavenske povijesti i kulture, a poglavito gradina. Bez obzira na to što se prvi podatci o utvrđenim naseljima u bazenu Gornjega Dnjistra javljaju u literaturi još krajem XIX.- poč. XX. st., oni su bili prilično fragmentarni i osim posebnih malih istraživanja imali su lokalni i opisni karakter.

Prvi koraci u dobivanju novih podataka o gradinama Gornjega Podnjistrovja učinjeni su prije Drugog svjetskog rata. U poslijeratnome razdoblju znatno su se pojačali radovi u ovom smjeru. Osobiti razmah dosegli su u 70-tim do 90-tih godina. Kao rezultat toga nastali su radovi mnogih arheologa i sakupljen znatan naučni materijal koji je značajno obogatio izvornu bazu. Kao rezultat istraživanja pojedinih nalazišta, te pojedinačnih aspekata ovoga problema, nastalo je nekoliko znanstvenih radova. Ali sve do naših dana nije bilo sistematskoga istraživanja koje bi dozvolilo rekonstruirati proces povijesnoga i kulturnoga razvoja stanovništva u navedenoj regiji.

Takva odsutnost sintetskih radova negativno se odrazila kako u ukrajinskoj, tako i u stranoj historiografiji. Pojedini istraživači, ne imajući mogućnosti proučavati najvažnije podatke, dali su neobjektivnu ocjenu posebno važnim povijesnim događajima u kulturnom i povijesnom razvoju regije i onemogućavali su određivanje njezine stvarne etničke i političke pripadnosti. Zbog toga, na temelju proučavanja najvažnijih gradina Gornjeg Podnjistrovja, pokušavam po prvi puta uopćiti i sistematizirati sav poznati arheološki mate-rijal, koristeći pri tome sve pisane i usmene izvore.

Obrambeni karakter većine utvrđenih naselja Gornjeg Podnjistrovja privlači pažnju obzirom na njihovu čvrstu vezu s prirodnim okolišem i posebno s osobitostima reljefa, kojem je u znatnoj mjeri pripadao izbor površine i organizacije obrambenoga sistema. Većina nalazišta ovoga tipa nalazi se na znatnoj nadmorskoj visini, što je karakteristična oznaka za takav tip kompleksa u karpatskoj regiji Ukrajine. Gradine Gornjeg Podnjistrovja razlikuju se također i vanjskim oznakama. Po njima one se dijele: po reljefu (poluotočne, na uzvisinama i u ravnicama); po obliku trga (trokutaste, okrugle, ovalne, ili njima slične forme, a također i takove koje imaju nepravilan oblik); po površini dijele se u pet grupa: od 0,39 do 250 ha; po broju utvrđenih obrambenih pojaseva (od 1 - 10).

Naravno, opisana raznovrsnost tipova gradina pojava je složena i mnogovrsna, ali traži još mnogo istraživanja. Nije teško vidjeti po ovim razlikama odraz epohe u kojoj su one funkcionirale za potrebe unutarnjega razvoja društva, a također i onih koje su bile namijenjene zaštiti od vanjskih napada.

Važno mjesto u radu pripada pitanju socijalnoga karaktera utvrđenih naselja. Ona se dijele u dvije osnovne grupe: gradine koje su bile društvena središta (zbjegovi, svetilišta, administrativno-gospodarski centri) i gradine koje su pripadale feudalnoj eliti (gradovi, zamki, tvrđave). Treba naglasiti da ove grupe utvrđenih naselja imaju puno zajedničkih oznaka, ali zajedno s njima razlikuju se i razdobljem funkcioniranja i karakterom obrambenih utvrda, izgradnjom trgova, a također mjestom koje su zauzimale u nizu sinhroniziranih okolnih nalazišta. Naravno, takova podjela bila je ostvarena zahvaljujući usporedbi mnogih karakterističnih oznaka iz broja dobro proučenih gradina, koristeći pri tome podatke pisanih izvora. Socijalni sadržaj drugih nalazišta ostaje diskutabilan samo zasad.

Jedna od ključnih zadaća ovoga rada leži u izučavanju etničkih pripadnosti i razvoja slavenskih starina Gornjega Podnjistrovja od IX. - prve polovice XIV. st. Većina znanstvenika misli da je ukrajinsko Prikarpatje, a isto tako regija našega istraživanja, bilo naseljeno ISTOČNOSLAVENSKIM HRVATIMA. Osnova za takav zaključak su maleni ali konkretni pisani podatci koji postoje u najdavnijem pisanom izvoru “Povijest minulih ljeta”, te u knjizi bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta “O upravljanju carstvom”, a također u pisanim izvorima na Istoku.

Duga arheološka istraživanja provedena u mnogim slavenskim nalazištima Prikarpatja omogućila su u osnovnome podcrtati i lokalizirati osobitosti kulture LJETOPISNIH HRVATA. Ove karakteristične crte kulture našle su svoj odraz u karakteru obrambenoga graditeljstva životno-gospodarskoga, kompleksa, predmetima svakodnevne uporabe, toponimiji. Istovremeno autor ovoga rada misli da izgubljenost imena toga velikoga etničkoga masiva, nikako nije posljedica vojnih djelatnosti Kijivskoga Kneza Volodimira Svjatoslavoviča, već pojava koja je imala unutarnje-politički karakter.

Nadamo se da će ovaj rad ispuniti jednu od bijelih točaka davne povijesti i kulture Gornjeg Podnjistrovja.

POVIJEST ISTRAŽIVANJA

Početak istraživanja gradina u bazenu Gornjeg Podnjistrovja pripada kraju XIX. - poč. XX. st. Tada su ona imala opisni karakter zato što su ih provodili amateri proučavatelji lokalne povijesti. Prva informacija o ovome tipu arheoloških istraživanja bila je objavljena u knjizi B. Januša: “Zabytki przedhistoryczne Galiciji Wschodinej”, koja je objavljena 1918. godine.

Osim radova opisnoga karaktera, B. Januš je također provodio mala istraživanja na gradinama iz kneževskih vremena u selima Rokitno i Pidgorodišče. Rezultati tih dosta skromnih istraživanja objavljeni su u njegovome radu: “Z pradziejow ziemi Lwowskiej” koji je objavljen nešto prije 1913. godine. U njemu autor istraživanja daje opis obrambenih zdanja obih gradi-na, svjedoči o pronađenim arheološkim materijalima, te prvi radi pokušaj poistovjećivanja gradine u selu Rokitno s ljetopisnim Borokom. Gradinu u selu Glinsko B. Januš uspoređuje s ljetopisnim Čekotinom. Oba nalazišta, po njegovome mišljenju, bila su povezana s vojnim djelovanjima Černigivskoga kneza Mihajla, te njegovoga sina Jaroslava, protiv Galičkoga kneza Danila Romanoviča. (Janusz, 1913. - str. 63.-64.)

Početkom tridesetih godina u mjestu Sambor bilo je stvoreno kulturno-prosvjetno društvo “Bojkivščina” koje je podstaknulo amaterske arheološke radove neposredno u predgorju Karpata. Vodio ih je mjesni liječnik, djelatni sudionik društva “Bojkivščina”, V. Kobiljnik. Cilj istraživanja bilo je otkriva-nje i proučavanje novih arheoloških nalazišta i njihovo populariziranje kroz kulturno-prosvjetni rad. Među novootkrivenim kompleksima bile su gradine IX. - XIII. st. u selima Lišnja, Dobrogostiv, Stebnik, Dovge, Borislav, Gaji Nižnji (Kobiljnik, 1934., str. 5.). Na temelju otkrivenoga arheološkoga materijala od strane V. Kobiljnika, učinjen je pokušaj datiranja tih nalazišta, te ustanovljavanje njihovih funkcija. Tako je gradina u selu Spas bila datirana od V. Kobiljnika VI. do XII. st. Uzimajući u obzir sve njemu poznate podatke, istraživač je zaključio da je gradina, zajedno s okrugom, služila kao središte regionalnog obrambenog sistema u Karpatima (Kobiljnik, 1933., str. 24.). Istraživajući zajedno s T. Sulimirskim gradinu u Grozjoviju, V. Kobiljnik je dopustio da je ona također bilo važna karika u lokalnom obrambe-nom sistemu dane karpatske regije, zato što se koristila kao stražarski punkt.

Po savjetu poznatoga arheologa J. Pasternaka, V. Kobiljnik je počeo iskapanja velike gradine u selu Stupnica, koja se nalazila između suvremenih gradova Sambora i Drogobiča. Izvještaj o rezultatu svoga dvogodišnjega rada on publicira na stranama časopisa “Litopis Bojkivščini” (Kobiljnik, 1933., str. 3.-21.). Premda po opsegu maleni, s niskim metodičkim nivoom iskopavanja, ipak su ovi radovi omogućili V. Kobiljniku da dade znanosti vrijedan mate-rijal koji je bacio svijetlo na neka pitanja kronologije i funkcionalnoga trajanja ovoga neprocjenjivo vrijednoga arheološkoga nalazišta u predgorju Karpata. Istraživač je sakupio veliku kolekciju posuda rađenih na grnčarskome stolu, izrađevina od željeza i obojenih metala, kalupa za izradbu nakita i t. d. Među nalazima privlači osobitu pažnju olovni pečat cara Konstantina.

U isto vrijeme T. Sulimirskij provodi istraživanja u blizini sela Stebnik. Na račvanju dvaju bezimenih potoka u nalazištu Stari Bič, ili Rinok, on je istraživao gradinu i detaljno opisao njezinu topografiju i obrambeni sistem. Ali ništa nije kazao o postojanju predmeta svakodnevne uporabe.

M. Smiško je započeo 1933.-1934. g. mala istraživanja na gradini u selu Mali Griboviči. Iskapanja na ovome nalazištu provodila su se sondira-njima i zbog toga nije bilo moguće pronaći tragove stambeno-gospodarskih zdanja. Pronađeni arheološki materijal sastojao se od nekoliko desetaka ulomaka posuđa rađenog na grnčarskome loncu, dvaju željeznih čavala, te životinjskih kostiju. Ovako mala količina nalazaka navela je autora istraživanja na pomisao da gradina nije bila stalno naseljena, ali da se koristila u XI. - XII. st. kao sklonište u vrijeme vojne nesigurnosti (Smiško, 1937., str. 93.-94.).

Pažnju arheologa J. Pasternaka 1934. g. je privukla gradina u selu Glinsko, Žovkivskoga rajona, Lavovske oblasti, zbog toga što se uz nju smjestilo nalazište Čekotin koje je poznato u ljetopisnim izvorima iz 1243. g. kao mjesto u koje se sklonio Černigivski knez Mihajlo od progona vojske Danila Galičkoga (PSRL, 1908, T. 2, str. 793.). Na prostoru gradine u nalazištu Zamok koji obuhvaća teritorij veličine otprilike 1ha, istraživač je u različitim mjestima ostvario 20 sondaža. Kao rezultat toga, u istočnome dijelu gradine pronađena je cestica građena od sitnoga šljunka. U zapadno-me dijelu takovim šljunkom izgrađena je unutarnja površina obrambenoga vala. J. Pasternak je ovdje pronašao također i ostatke stambene zgrade s konstrukcijom od stupova. Unutar zgrade pronađeni su ulomci posuda rađenih na grnčarskome kolu, željezna sjekira i dijelovi narukvice rađene od crnog stakla. Zajedno s ovim, u tekstu se govori o rezultatima iskapanja. Odsutni su sažetci istraživanja što se tiče kronologije gradine, bez obzira na to što on izvodi zaključak da gradina nije bila stalno nastanjena, već je samo služila stanovnicima kao sklonište u vrijeme vojne nesigurnosti (Pasternak, 1936., str. 176.-178.).

U travnju 1937. godine J. Pasternak otkriva i provodi istraživalački rad na gradini u selu Nižnji Strutin, Rožnjativskoga rajona, Ivano-Frankivske oblasti. U objavljenome materijalu o istraživanju ovoga nalazišta u časopisu “Litopis Bojkivščini”, on daje detaljan opis gradine, karakterizira njezinu topografiju, zemljane utvrde, te trg (Pasternak, 1938., str. 23.-26.).

Važna je njegova informacija o iskopavanju dvaju kamenih malenih trgova koji su bili izgrađeni u davnome horizontu od riječnoga šljunka. Kako navodi J. Pasternak, veći od njih imao je okrugao oblik, 2,5 X 3,0 m., a njegova površina bila je naglašeno opaljena. Ovdje se pojavila znatna količina ulomaka posuda rađenih na grnčarskome kolu iz kneževskoga vremena i fragment rano-srednjevjekovnoga stremena. Površina obrambenih valova bila je analogno postavljena od riječnoga šljunka. Istraživač je učinio kratku analizu pronađene grnčarije IX.-XI. st. i s ovim je vremenom odredio funkcioniranje gradine. Ali, obzirom na siromaštvo pronađenih materijala, on je ovo nalazište klasificirao kao gradinu-sklonište (Pasternak, 1938., str. 26.)

Nakon ulaženja istočne Galičine u sastav ukrajinske države, počela je nova etapa u proučavanju nalazišta iz davne povijesti i kulture Prikarpatja. U Lavovu je bio stvoren Odjel Instituta za arheologiju Nacionalne akade-mije znanosti URSR, (NAN, op. prev.) i okupljen nov znanstveni kadar. Pri tome Drugi je svjetski rat prekinuo arheološka istraživanja koja su opet obnovljena u Prikarpaću početkom 50-tih godina.

Važan doprinos izučavanju starorus’ke problematike, a osobito pitanju istraživanja prikarpatskih gradina, dao je O. O. Ratič. Godine 1952. on je završio znanstveni rad: “Gradovi - gradine iz vremena Kijivske Rus’i na teritoriji zapadnih oblasti URSR”. Rukopis ovoga rada nalazi se u Fondu Instituta ukrajinoznavstva (ukrajinistika, op. prev.) Nacionalne akademije znanosti. U navedenom istraživanju, znanstvenik je na temelju brojnog arheološkog materijala, a također i pisanih izvora, pokušao izraditi zajedničku tipologiju i kronologiju gradina, pokušao je označiti njihov socijalni sadržaj. U vrijeme pisanja ovoga rada, on je imao vrlo velik značaj. Ali, na žalost, rad nije tiskan (Ratič, 1952., str. 184.). 1955.-1956. O. Ratič je predvodio arheološku ekspediciju Instituta za društvena istraživanja Nacionalne akademije znanosti, za istraživanje gradina na Zamkovoj gori u Lavovu. Rezultat ovoga istraživanja je njegov članak: “Davnorus’ki materijali iz iskopavanja 1955.-1956. g. na Zamkovoj Gori u Lavovu” (Ratič, 1961., str. 115.-127.). Kako je poznato ostatci temelja srednjevjekovnoga zamka u Lavovu bili su razneseni još 80-tih godina XIX. st. prilikom gradnje kurgana-spomenika u čast 300. obljetnice Lublinske unije (Czolowski, 1910., str. 96.). O. Ratič navodi da je u vrijeme ovih radova bio potpuno uništen teritorij gradine kneževskoga Lavova, odstranjen njezin kulturni sloj, ali su se sačuvali ipak pojedinačni materijali (Ratič, 1961., str. 115.). Uzimajući s pozornošću ovu činjenicu, istraživač si je postavio zadaću da na temelju topologične klasifikacije sačuvanoga materijala, u tom kontekstu i grnčarskih izrađevina, čak približno ustanovi kronološki dijapazon naseljavanja Zamkove Gore. Rezultat provedenoga istraživanja bio je zaključak da je na ovome mjestu već u X.-XI. st. postojalo davnorus’ko naselje, a u XI.-XII. st. pojavio se utvrđeni zamak koji je u XII. st. prerastao u grad (Ratič, 1961., str. 127.).

Istovremeno pažnju istraživača privukle su gradine koje su se nalazile u najbližoj okolici Lavova, na teritoriji Rostoča, smještene na vodorazdjelnici gornjih tokova Dnjistra, Sjana i Zapadnoga Buga. Ljetopisi potvrđuju postojanje na ovome mjestu utvrđenih gradova Boroka i Ščekotina, te rječice Ščirke, te da su se ovdje u prvoj polovici XIII. st. odvijale vojne bitke.

Godine 1955. godini O. Ratič je istražio gradine u selima Rokitno, Javorivskoga rajona, te u selima Zavadiv i Mali Griboviči u Žovkivskome rajonu, Lavovske oblasti. Na gradini u selu Rokitno bio je rekonstruiran plan utvrđenja, očišćeni zidovi unutarnjega vala. U valu je zafiksiran istorodan sloj zemlje, koja je po mišljenju istraživača, ukazivala na istovremenost njegovoga nasipavanja. U različitim mjestima gradina bilo je provedeno sondiranje uz pomoć kojeg su pronađeni fragmenti grnčarije rađene na grnčarskom kolu, s napuklim stjenkama, visokim, blago savinutim na vanjsku stranu vrata i sa zadebljanjem na vrhu vrata. U glini od koje je izrađeno ovo posuđe postojala je također i velika količina pijeska. Istraživač naglašava da ovo posuđe nije ispečeno do kraja, a njegova površina ima žutosmeđu boju (Ratič, 1962., str. 88.-89.).

Kao rezultat istraživanja na gradini u selu Zavadiv, koja se nalazi na udaljenosti 2-2,5 km. istočno od sela Rokitno, proučena je njezina topografija, karakter obrambenih utvrđenja, pronađeno postojanje neznatnoga kulturnoga sloja iz kneževskih vremena. Istraživač naglašava da je skroman arheološki materijal bio predstavljen ulomcima grnčarije rađene na grnčarskome stolu s linijski urezanim ornamentom i sa zadebljanim gornjim dijelom (Ratič, 1962., str. 88.-90.). Iskapanja O. Ratiča na gradini Mali Griboviči bila su nastavak radova započetih od M. Smiška 1933.-1934. g. Kao rezultat istraživanja bila je utvrđena topografija nalazišta, opisane obrambene utvrde gradine, otkriven nov arheološki materijal u obliku ulomaka grnčarije, željeznih čavala, kostiju životinja. Istraživanjem je ustanovljeno da su dva prva izvanjska vala bila nasipana s istorodnom glinom. A treći val, obzirom na postojanje u njegovim slojevima prepečene gline, drvenoga uglja, te pepela, možda je imao u svome temelju drvene konstrukcije. O Ratič je razvio hipotezu da se na temelju arheoloških nalaza, pojava gradina u selima Rokitno i Zavadiv može smjestiti u X.-XI. st., a u selima Mali Griboviči u XI.-XII. st. (Ratič, 1962., str. 89.-91.). Istraživač misli da su nalazišta koja je on proučio, a koja su smještena na uzvisinama Roztoča, bila utvrđeni “gradovi” koji su kontrolirali važne strateške prijelaze između Galičke i Volinjske zemlje (Ratič, 1962., str. 91.). Kao posljedica višegodišnjega rada O. Ratiča na srednjevjekovnoj problematici pojavljuje se prva sinteza pod nazivom “Davnorus’ka arheološka nalazišta na teritoriji zapadnih oblasti US-SR” (Ratič, 1957., str. 96.). Ona uključuje više od 236 spomenika, od kojih je znatan broj otkrio sam autor odmah nakon Drugoga svjetskoga rata. Ovaj je rad do današnjega dana sačuvao svoju znanstvenu vrijednost, jer informira o spomenicima koji su iz različitih razloga bili izgubljeni.

Proučavajući pitanja feudalnih zamkova davne Rusi V. Dovženok je 1957. godine skrenuo pozornost na to da je galičkome bojaru Filipu pripadao zamak Višnja koji se nalazio između Zvenigoroda i Peremišlja. Kao rezultat istraživanja provedenih u okolici mjesta Sudova Višnja, O. Ratič je pronašao ostatke dviju srednjevjekovnih gradina koje su dobile u literaturi naziv Sudova Višnja I i Sudova Višnja II. Rad je počeo 1957. g. i trajao do 1961. g. Većina istraživanja bila je usredotočena na nalazište Sudova Višnja I, čega je rezultat otkrivanje važnih podataka o karakteru utvrđenja, površini nalazišta, njegovoj gradnji, stratigrafiji, te kronologiji. Znatna pažnja skrenuta je na proučavanje obrambenih, stambenih i gospodarskih zdanja, provedena je tipologizacija arheološkoga materijala. Na temelju analize znatnih arheoloških materijala O. Ratič je učinio cijeli niz važnih zaključaka. Na teritoriji gradine u X. je stoljeću postojalo naselje otvorenog tipa. Krajem X. st., a moguće i na početku XI. st., na ovome mjestu nikao je feudalni zamak i bile izgrađene prve njegove utvrde koje nisu dugo postojale. Tijekom XI. st. zamak je ruiniran o čemu svjedoče izgorjeli gradbeni i na-sipani valovi. Ustanovljeno je da je gradina prestala postojati krajem XI. i početkom XII. st. Nakon toga ustanovljeno je da je nova tvrđava ljetopisne Višnje postala gradina Sudova Višnja II, smještena 3 kilometra istočno (Ratič, 1962., str. 119.). Analiza pronađenih arheoloških materijala dozvolila je O. Ratiču ustvrditi da je ova gradina funkcionirala u razdoblju od XII.-XIII. st. Neki istraživači misle da ove dvije gradine pripadaju broju zamaka, tj imanju feudalaca. Nije isključeno da su ova nalazišta postojala usporedno u XII. st. i odigrala znatnu ulogu u političkim događajima jugozapadne Rus’i (Bagrij, 1990., str. 140.).

Nepotpune, ali ujedno i važne, su vijesti o gradini Bič u selu Kavsko, Strijskoga rajona, Lavovske oblasti. Autor otkrića K. Bernjakovič godine 1956. po prvi je puta provodio arheološka istraživanja. On je dao opis topografije i obrambenih utvrđenja gradine, proanalizirao je karakter arheološkoga materijala i došao do zaključka da je ova gradina funkcionirala u XII.-XIII. st (Bernjakovič, 1959., str. 33.-34.). Istraživač je istovremeno potvrdio postojanje, u nedalekoj šumi, na toponimu Bučena, ili Stronskij, još jedne gradine. Njezine karakteristike ne daje.

Godine 1960.-1961. arheološka ekspedicija ISN AN Ukrajine na čelu s O. Ratičem provodi istraživanja u gradinama u selima Dobrostani i Stradč, Javorivskoga rajona, Lavovske oblasti. U publikaciji posvećenoj ovim istraživanjima naglašavalo se da su u vrijeme istraživanja bili otkriveni novi podatci o topografiji ovih nalazišta, karakteru obrambenih zdanja, snazi kulturnoga sloja, stratigrafiji i kronologiji. Govoreći o rezultatima rada, O. Ratič je naglasio da su gradine u selima Dobrostani i Stradč funkcionirale u XI.-XII. st., te da se radi o ostatcima važnih strateških punktova na granici između Galičke i Volinjske zemlje (Ratič, 1966., str. 227.-229.).

Veliki interes za proučavanje obrambenih utvrđenja gradina ukrajinskoga predgorja Karpata pokazali su ruski istraživači. Godine 1962. skupina za istraživanje tvrđava Lenjingradskoga Odjela Instituta za arheologiju AN SSSR počela je rad na nekoliko gradina u Lavovskoj, Ivano-Frankivskoj i Zakarpatskoj oblasti. Osnovna zadaća bila je proučavanje utvrđenja u Galičini, a također utvrđivanje karakternih osobitosti koje ih razlikuju od analogičnih kompleksa u susjednim slavenskim teritorijima (Rappoport, Maljevskaja, 1963., str. 61.-76.). Po prvi je puta bilo istraženo niz naseljenih punktova koji su po danim činjenicama mogli biti gradine, ili ostatci drugih srednje-vjekovnih utvrda. Objektima istraživanja bili su: Nižni Strutenj, Stupnica, Urič, Gologori, Lopušna, Spas. Najveća pažnja u ovoj publikaciji posvećena je gradini u selu Stupnica, Drogobičkoga rajona, Lavovske oblasti. Nakon kratkoga uvoda o karakteru topografije gradine, P. Rappoport i M. Malevska naglašavaju da se gradina sastoji od dva dijela - nukleusa i okolnoga grada. Istraživači daju detaljnu karakteristiku utvrđenja obih malih trgova, označavaju snagu kulturnoga sloja, čistoću zidova vala. Pronađeni arheološki materijal omogućio je zaključiti da su obrambena zdanja gradine bila sagrađena oko druge polovice X. st., a prestala postojati već pri kraju XI. st. Istovremeno je postavljena hipoteza da je ovaj kompleks ostatak nekog znat-noga rano-srednjevjekovnoga grada.

Istraživači su poklonili puno pažnje gradini u selu Urič. Postavljena je hipoteza da su u vertikalnim kanalima usječenima u stijene, postavljali drvene klade za zatvaranje prolaza između njih (Rappoport, Maljevskaja, 1963., str. 65.). Pronađeni arheološki materijal omogućio je datirati vrijeme funkcioniranja nalazišta s X.-XIV. st.
Nešto skromniji bili su rezultati istraživanja na gradinama u selima Nižni Strutenj, Rožnjativskoga rajona, Ivano-frankivske oblasti, te u selu Gologori, Zoločivskoga rajona, Lavovske oblasti. Kako naglašavaju njihovi izučavatelji, ova nalazišta pripadaju skupini naselja poluotočkog tipa koja imaju mnogo zajedničkih oznaka, bez obzira na to što su funkcionirala u različito vrijeme. Gradina u selu Nižni Strutenj postojala je u X. - poč. XI. st., a u selu Gologori u XII.-XIII. st.

Dvije druge gradine u selima Lopušna i Spas, u kojima istraživači nisu pronašli arheološki materijal, bile su uvrštene u kategoriju nalazišta iz nepoznatoga vremena.

Pokušat ću uopćiti pitanja obrambenoga graditeljstva jugozapadne Rus’i, o čemu je pisao O. Ratič u svome radu objavljenome 1964. godine (Ratič, 1964., str. 115.-129.). Kako misli ovaj autor, istraživanju obrambenih zdanja u gradinama karpatskoga rajona nije posvećivana dužna pažnja, i zbog toga su znanja o tome puno manja nego u drugim ukrajinskim rajonima. U članku je skrenuta ozbiljna pažnja istraživanju kula od drveta i mostova kroz koje se ulazilo u gradinu. Znanstvenik naglašava postojanje niza zajedničkih oznaka u obrambenom graditeljstvu gradina Prikarpatja s drugim krajevima Rus’i i istovremeno ističe njihovu originalnost i graditeljsku umješnost (Ratič, 1964., str. 128.-129.).

Vrlo važan, u ovome kontekstu, je rad P. O. Rappoporta: “O tipologiji gorodišča Galičke Rus’i”. U ovome radu autor na temelju izvanjskih oznaka obrambenih utvrda i njihove neposredne veze s topografijom, izvodi tipologičnu klasifikaciju gradina, označuje trajanje i samobitnost davnih tradicija obrambenoga graditeljstva Prikarpatja, karakterizira crte svojevrsnosti koje ih snažno razlikuju od sinhronih nalazišta, ne samo u Rus’i, već i u susjednim slavenskim zemljama (Rappoport, 1966., str. 216.). Produžetak rada ovoga znanstvenika, ali u puno širem kontekstu, jest njegova monografija “Vojnograditeljska vještina zapadnorus’kih zemalja X.-XIV. st.” U njoj autor detaljnije karakterizira tipove obrambenih zdanja, njihovu vezu s prirodnom sredinom, a također i tradicije mjesnih škola vojnoga graditeljstva. Istovremeno P. Rappoport izražava neke sumnje glede pripadnosti pojedinih gradina u Gornjem Podnjistrovju u staroukrajinskom vremenu (Rappoport, 1967., str. 12.-13.).

Godine 1973.-1974. na čelu s O. Ratičem, arheološka ekspedicija IS NAN Ukrajine provodila je istraživanja uz gornji tok rijeke Opir kojima je bio cilj, između ostaloga, otkrivanje utvrđenih naselja. Kao rezultat ovoga bi-li su otkriveni ostatci 4 gradina u selima Tuhlja, Verhnje Sinovidne i jedno u okolici mjesta Skole (Ratič, 1974., str. 333.; 1975., str. 313.-314.) Znanstvenik je prvi puta podastro informaciju o novootkrivenim gradinama, dao karakter njihovih obrambenih utvrđenja, ali uspio je ustanoviti kronologiju samo dvaju nalazišta. Gradina u selu Tuhlja bila je datirana X.-XI. st. U Verhnjem Sinovidnomu na toponimu Zolota Gora - XI. st.

Važna znanstvena otkrića 1978. g. pripadaju V. Oprisku. Na poluotočnim mjestima duž desnog visokog brega rijeke Dnjister, između sela Stare Selo, Židačivskoga rajona, Lavovske oblasti, te sela Cvitova, Kalužskoga rajona, Ivano-Frankivske oblasti, bilo je pronađeno 5 gradina koje je autor što ih je otkrio, uvrstio u naselja iz staroukrajinskog vremena (Oprisk, 1978., str. 379.-380.).

Godine 1981. R. Gribovič je pronašao u selu Berezec, Gorodockog rajona, Lavovske oblasti, na desnom visokom bregu rijeke Vereščice, ostatke gradine XII.-XIII. st. Ustanovljeno je da posljednja gradina u planu ima ovalnu formu 150 X 400 m. a po perimetru bila je utvrđena snažnim zemljanim valom i dubokim rovom. U vrijeme pronalaženja gradine val se sačuvao samo na malome dijelu. U njegovome nasipu i na površini dalo se uočiti ostatke pougljenjenih drvenih konstrukcija, a pronađen je i arheološki materijal XII.-XIII. st. (Gribovič, 1983., str. 254.).

Važnu informaciju o srednjevjekovnim gradinama u selima Biblo, Gorodisko i Posada Novomiska, Starosambirskoga rajona, Lavovske oblasti, daju materijali istraženi od arheološke ekspedicije Lavovskoga državnoga univerziteta “I. Franko” godine 1986. g. (Čajka, Peleščišen, 1988., str. 346.). Po prvi puta u znanstveni krug uvode se dobiveni podatci o topografiji, karakteru obrambenih utvrđenja, a također i kronologija gradina u selima Biblo i Gorodisko. Ustanovljeno je da su spomenuta nalazišta funkcionirala, u selu Biblo u XII.-XIII. st., a u selu Gorodisko u VIII.-XIV. st. Istovremeno bilo je obnovljeno istraživanje V. Auliha u gradini X.-XI. st. u selu Posada Novomiska (Aulih, 1982., str. 186.; Čajka, Dovgan, 1992., str. 46.-48.). Go-dine 1991., 1992. ova je ekspedicija istražila prostor na toponimu Vorota, u selu Vorobljačin koje je spomenuto u Galičko-volinjskome ljetopisu pod 1266. godinom. Na lijevom bregu potoka Vorotnij na toponimu Zamok, pro-nađeni su ostatci gradine koja je funkcionirala po mišljenju istraživača u XII.-XIV. st. (Peleščišin, Kasjuhnič, Rudij, 1993., str. 72.-73.). U publikaciji je detaljno opisana topografija, obrambene utvrde gradine, opisan je keramički materijal iz stambenog i kulturnoga sloja.

Nesumnjivo, najveća po obimu, arheološka istraživanja, provođena su na teritoriji ljetopisnoga Zvenigoroda, jednoga od značajnih centara gospodarstva, politike i kulture kneževskoga vremena.

Zainteresiranost za ovo dragocjeno nalazište davne povijesti i kulture pokazali su još L. Čačkovskij, J. Poljanskij, J. Pasternak. Ali naučno istraživanje Zvenigoroda bilo je započeto tek 1953. g. ekspedicijom Lavovskoga povijesnoga muzeja pod vodstvom I. Svešnikova. Godine 1953.-55. i 1985. na toponimima Zagumenki i Gojeva Gora bila su pronađena i istraživana grobišta koja su pripadala mjesnome stanovništvu koje je ovdje živjelo u XI.-XII. st.

Tijekom 1954.-81. g. znanstvenici IS NAN Ukrajine, V. Savič, I Svešnikov, V. Terski i L. Krušeljnicka istraživali su veliku površinu na zapadnom dijelu Zvenigoroda, na toponimu Zagorodišče, gdje su bile otkrivene stambene i gospodarske zgrade, krojačke radionice i radionice za izradbu nakita.

Godine 1965.-72. u centralnome dijelu gradine iskopani su temelji monumentalnih zgrada - crkve i kneževe palače. Godine 1977.-78. istraženi su ostatci donjega dijela drvene crkve svete Paraskeve Pjatnice (Ioanisjan, Mogitič, Svešnikov, 1983., str. 494.-507.). Od 1982. g. traje stacionarni rad na sjeveroistočnome dijelu toponima Zahmiljnik. Ovdje su na značajnoj površini pronađeni ostatci donjih vijenaca drvene konstrukcije stambeno-gospodarskoga kompleksa. Privlači pažnju iskopana cesta koja je bila izgrađena još u XI.-XII. st., od mjesnih utvrđenja, pa sjevernim smjerom kroz teritorij predgrađa. Kao rezultat šestogodišnjih istraživanja 1982.-87. g. u predgrađu dalo se iskopati i istražiti 38 objekata koji su postojali na tri graditeljska horizonta i bili datirani, donji krajem XI. st., srednji 1110-1137. g.. a gornji sredinom XII. st.

Nukleus gradine istraživan je 1985. g. U njezinom zapadnome dijelu, pod kulturnim slojem XVIII. st., pronađeni su ostatci zemljanoga vala s vrtovima i malim kulama, mnogobrojne kosti divljih goveda, jelena, divljih svinja, oružje, glineno posuđe. Rezultati ciljanih arheoloških istraživanja ljetopisnoga Zvenigoroda i njegove okoline, nesumnjivo imaju važno značenje za osvjetljavanje i rekonstrukciju složenih socijalno-ekonomskih te društveno-političkih procesa koji su se dešavali u onovremenome društvu. Oni ukazuju na širinu međunarodnih trgovačkih i kulturnih kontakata ovoga važnoga srednjevjekovnoga mjesta Galičko-Volinjske Rusi.

Vrijedan doprinos proučavanju brdskog obrambenog graditeljstva u Karpatima dala je Karpatska arhitekturno-arheološka ekspedicija IS NAN Ukrajine, pod vodstvom M. Rožka, godine 1978.-1993. Prvi puta u povijesti proučavanja drvenog obrambenog graditeljstva do-mongolskoga razdoblja, na temelju prirodnih mjera, ustanovljeno je da je tvrđava “Tustanj” imala 5 etapa gradnje. Osim toga, dalo se ustanoviti da visina pojedinih katova do-seže 3,5 - 4 m., a drvenih obrambenih zidina 15 - 25 m. Ustanovljeno je također da se drvena utvrda, čija je izgradnja započeta od strane mjesnoga pučanstva još krajem IX. st., postupno razvijala sve do sredine XIII. st.

Osim toga spomenuta ekspedicija puno je pažnje posvetila istraživanju drugih gradina u predgorju Karpata, zbog čega je uspjela odrediti mogućnosti snažnoga obrambenoga sistema u ovoj regiji Rus’i (Rožko, 1982, str. 12.-20.).
Važna istraživanja započela je 1977. g. Prikarpatska arheološka ekspedicija Instituta za arheologiju AN SSSR (voditelj I. Rusanova), na gradini IX.-XIV. st., u blizini sela Iljiv, u Mikolajivskome rajonu, Lavovske oblasti. U razdoblju od IX.-XI. st. ova je gradina vršila funkciju poganskoga kultnoga centra - svetilišta. Na posebnome postolju, izgrađenome od velikoga tesanoga kamenoga bloka, a koji je pripadao ritualnome valu, otkriveni su tragovi malih jama u kojima su bila, po mišljenju istraživača, ukopana postolja za idole. Na površini vala istraženi su tragovi ritualnih ognjišta, a blizu podnožja postolja iskopana je žrtvena jama u kojoj su pronađeni ulomci grnčarije rađene bez kola i one rađene na grnčarskome kolu, IX.-XI. st., ostatci hrane vegetarijanskog i životinjskog podrijetla, te ulomci predmeta gospodarskoga značenja (Rusanova, 1988., str. 46.-55.; Timoščuk, 1993., str. 28-29.).

Početkom 1981. g. autor ovoga rada započeo je s proučavanjem gradina IX.-XIV. st. u bazenu Gornjeg Podnjistrovja. Osnovna zadaća bila je što preciznije proučiti topografiju, toponimiju, organizaciju obrane, metodu i tehniku građenja starih utvrda. Osim toga, bila je skrenuta pažnja na proučavanje tehnologije i tipologije gradina, njihovoga socijalnog sadržaja, etničke i političke pripadnosti. Autor je otkrio 17 gradina u selima Ganačivka, Golešiv, Nemiri (Korčinskij, 1986., str. 251.), Židačiv I (Korčinskij, 1984., str. 279.), Iljiv, Korčivka (Korčinskij, 1986. , str. 250), Lavov II, Lavov III (Korčinskij, Petegirič, 1988., str. 289.), Lavov IV., Sokolivka, Gorodišče, Drogoviž, Mikolajiv, Romaniv, Ostrožec, Stare Selo ( Kotorini I), Turadi. Na svim nalazištima provedena su istraživanja, izrađeni precizni instrumentalni planovi, ustanovljena kronologija funkcioniranja, označena snaga kulturnoga sloja, istražena obrambena utvrđenja. Istovremeno bila su započeta istraživanja na gradini u mjestu Gorodku (Korčinskij, Petegirič, 1987., str. 348.), selima Solonsko i Drogoviži. Ponovo su obavljena iskapnja u selima Biljče, Mali Griboviči, Gologirke i Gologora (Petegirič, Korčinski, 1987., str. 348.), Glinsko I, Glinsko II (Korčinski, 1984., str. 279.), Dobrostani, Zavadiv, Kotorini I-V, Stare Selo, Cvitova, Kuljčice, Lopušnij, Pidgorodišče (Gribovič, Korčinski, 1985., str. 269.), Rokitno, Stradč i drugim. Najveća iskopavanja po opsegu stacionarna bila su provedena od strane autora ovoga rada u gradini u selu Stiljsko (Korčinskij, 1982., str. 1-10; 1985., str. 1-15; 1986., str. 1-10; 1987., str. 7-9; 1995., str. 91-114), a također i u suradnji s drugim istraživačima (Korčinskij, Filipčuk, 1988., str. 1-13; Korčinskij, Šišak, 1990., str 16-19; Filipčuk, Korčinskij, Šišak, 1989., str. 44-51). Rezultat je iskopana površina od 10.000 m2, na kojoj su pronađeni ostatci više od 30 stambeno-gospodarskih objekata. Među njima i željezno-talioničkog kompleksa. U većini mjesta istraživana su obrambena utvrđenja gradine.

Po opsegu značajni radovi bili su provedeni na gradini u mjestu Židačiv (ljetopisni Zudeč, godina postojanja 1164.). Time je omogućeno detaljno proučavanje socijalne strukture davnorus’koga grada u X.-XIV. st., njegovih obrambenih zdanja, uključujući i njihove konstruktivne osobitosti, otkrivanje snage kulturnoga sloja, a također upoznavanje bogatog arheološkog materijala koji svjedoči o važnosti danoga nalazišta u povijesnome i kulturnome razvoju kraja (Korčinskij, 1983., str. 7-12.; 1984., str. 1-20. ; 1987., str. 1.-7.; 1994., str. 1.-3.; Korčinskij, Šišak, 1991., str. 18.-24.).

Po opsegu manja iskopavanja provodila su se na gradinama u selima Sinjovidne, Kotorini, Ganačivka, Pidgorodišče, Rokitno i drugima.

DIO DRUGI. ARHEOLOŠKA KARTA GRADINA

& 1. PRIRODNA SREDINA

Prirodna fizičko-geografska sredina, kako je poznato, igra značajnu ulogu u društvenom razvoju, bez obzira na to što nije jedini određujući faktor u njegovome formiranju. Rezultati arheoloških istraživanja ukazuju na tijesnu povezanost davnoga stanovništva Ukrajinskoga Prikarpatja s prirodnom sredinom, što se snažno odrazilo u svim aspektima njegovoga gospodarskog života, te materijalnoj i duhovnoj kulturi.

Gornje Podnjistrovje zauzima središnji, južni, te jugozapadni dio današnje Lavovske oblasti i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti. Obuhvaća površinu od oko 15.000 km2. Ovaj kraj obilježava raznolikost prirodnih resursa koje je od davnih vremena intenzivno iskorištavalo njegovo pučanstvo u svakodnevnome životu. Geografski smještaj regije određen je time što kroz njezin teritorij prolazi veći dio glavnoga europskoga vodorazdjela koji dijeli rijeke baltijskoga i crnomorskoga sliva. Glavni europski vodorazdjel, a također raznolikost geološke strukture Gornjeg Podnjistrovja, uvjetovali su razdiobu njegovoga masiva na niz prirodnih oblasti i rajona.

Na jugoistok od grada Lavova prostire se visoka Podiljska uzvisina, pokrivena mješovitim šumama - to je geografska oblast s najvećim apsolutnim visinama, koje dosežu više od 340 m. Ona zauzima veliki prostor u međuriječju rijeka Zubre i Zlatne Lipe i ima vrlo izrazitu sjevernu granicu u obliku Gologoro-Kremeneckoga Pojasa. Ovaj pojas počinje približno kod sela Pidgorodišče i prostire se uzduž sela Lagodiv, Slovita, Gologori, gdje je poznat cijeli niz arheoloških nalazišta, među kojima su i gradine IX.-XIII. st. One su smještene pretežito na hrbtu ove uzvisine. (Crtež 1.)

Osnovni masiv Podiljske uzvisine nalazi se sjeverno od Gologorskoga pojasa i sastoji se od nekoliko međusobno različitih valovitih rajona, Berežanskoga, Peremišljanskoga, Bibrskoga te Stiljskoga.

Južno od Lavova, u međurječju rijeka Vereščice i Zubre, prostire se ravnica poznata pod nazivom Lavovski plato.

Ona na sjeveru graniči s rijekom Roztoča, a na jugu dosiže dolinu Dnjistra. Srednja visina platoa malo je niža od 300 m. nadmorske visine. Njegova površina je slabo pošum-ljena, pretežito je pokrivena oranicama poznatima još iz davnih vremena, od čega dolazi i naziv regije “Opilja”. Ovdje se sačuvao manji broj pretežito malih gradina. Moguće da je dio ovih gradina preoran, na što upućuju toponimi.

Na sjeveru od ovoga masiva smješteno je Predkarpatje, prirodna oblast s vrlo svojevrsnom strukturom i znatnim prirodnim resursima. Ona pripada takozvanoj Predkarpatskoj uvali, jer u strukturi njezine površine prevladavaju ravne mlađe terase Dnjistra i njegovih pritoka, rijeka Strije, Strivigore, Sviče, Bistrice i drugih.

Predkarpatje se po svojim prirodnim osobitostima dijeli na nekoliko prirodnih rajona: Strivigoro-Bolozivsko Podgorje, Drogobičko Podgorje, Strijsko-Židačivska Udolina, te Moršinsko ili Prisvičko Podgorje. Ovdje se nalazi znatan dio poznatih arheoloških nalazišta, među kojima su i gradine IX.-XIV. st. koje su se sačuvale na različitim visinama.

Jugozapadni dio rajona naših istraživanja pripada Karpatima, gdje se jasno ističu takvi prirodni rajoni, kao što su Verhnjednjistrovski Beskidi i Strijsko-Sjajnska Verhovina. Površina Gornjeg Podnjistrovja predstavljena je sistemom širokih nivoa koji se stepenasto spuštaju od juga na sjever. Prvi nivo su Karpati, sa srednjim visinama od oko 700 m. i maksimalnom visinom na gori Pikuj od 1406 m., koja je istovremeno sljeme Vodorazdjelnoga hrbta koji dijeli bazene rijeka Dnjistra i Tise.

Drugi nivo je Predkarpatje sa srednjim visinama višim od 300 m i maksimalnom visinom od 519. m. na gori Radič, na međuriječju Strivigore i Bilozivke. Treći nivo čine Lavovski Brežuljci sa srednjim visinama oko 350 m., i maksimalnom visinom od 472 m. na gori Kamula u Gologirskome Pojasu.

Važna orografska komponenta ovoga kraja je bogat riječni sistem. Množina rijeka i mnogobrojnih potoka imaju svoj početak visoko u brdima, ili na vrhovima povišenih masiva. Odatle teku uzduž i poprijeko gorskih hrbata i dolina. Takovi uvjeti bili su povoljni za pojavu utvrđenih naselja na različitim visokim nivoima i osobito visoko na hrbtu uzvišenja, što im je istovremeno osiguravalo sigurnu zaštitu i stvaralo dobre uvjete za osmatranje i slanje odgovarajućih signala prilikom vojne nesigurnosti. Rijeke Gornjeg Podnjistrovja, pretežito u gorskome dijelu, koristile su se za splavarenje drva, a u nizini koristile su se za lađarenje.

Snažni debeli morski talozi koji su nastali tijekom milijuna godina, u uvjetima neprekidnih pokreta morskoga dna koje je u sebi imalo slojeve pijeska, gline i mergela, često izbijaju na površinu u obliku improviziranih kamenih masiva koji se zovu: Urič, Rozgirče, Verhnje i Nižnje Sinovidne, Bubnišče i drugi. Često su poslužili kao temelj za izgradnju kultnih centara, kako dokrstijanskih, tako i onih u kasnijem razdoblju. Oni su se istovremeno koristili i kao kamena obrambena zdanja. Kultni centri poznati su i ispod temelja srednjevjekovnih gradina u Stradči, Stiljsku, Ilovi, Pidgorodišči.

Zajednički element prirodne sredine jest tlo. Ono je odigralo značajnu ulogu u gospodarstvu agrarnoga kraja. Njegova raznolikost uvjetovana je širokim prostorom od karpatskih hrbata do nizinskih rajona oko tokova Verščice, Zubre i Zlatne Lipe. U gorskim rajonima prevladava šumska smeđa zemlja. Ova zemlja je produkt ogoljivanja osnovnih tvari, a stvorila se ispod šuma jela i bukvi. Na terasama i plavnim terenima uz gorske rijeke, smeđa zemlja je znatno humusirana. U granicama sjevernoga Predkarpatja, u Sjansko-Dnjistrovskoj Dolini i na Opilji, poznato je lužinasto tlo. Šumsko-stepsko tlo je poznati čornozem.

Unutrašnjost planina i dolina Gornjeg Podnjistrovja bogata je raznim mineralima. U davna vremena u Prikarpatju su dobivali sol. Ona je bila jedan od važnih izvoznih proizvoda. O posljedicama prekida dolaska karpatske soli u Kijiv svjedoče ljetopisi, a nesreću zbog stihije koja se dogodila trima stotinama trgovaca solju 1164. g. u blizini ljetopisnoga Zudiča (goro-dišča Židačiv I i II), jasno je opisao ljetopisac (PSRL. 1908. tom 2., str. 524.). Ispod poplavnih područja i jezera, postoje znatni slojevi željezne rude koju su stanovnici kraja iskorištavali u svojoj gospodarskoj djelatnosti (Rudniki, Ruda, Bolotnja).

Klima Gornjeg Podnjistrovja umjereno je kontinentalna, ali u pojedinim mikrorajonima malo se razlikuje. Ova je razlika uvjetovana raznolikošću reljefa i flore. U klimi pojedinih prirodnih rajona mnogo je zajedničkoga: blagost, mala razlika u temperaturi zimi i ljeti, visoka vlažnost, na što ukazuje znatna količina padavina.

Nad teritorijem Gornjeg Podnjistrovja prolaze raznolike zračne mase. Prevladava zrak umjerene širine ili polarni. Prevladavajući u svim godišnjim dobima je utjecaj morskoga polarnoga zraka koji zimi donosi oblačno vrijeme i topi snijeg, a ljeti donosi promjenjivo hladno vrijeme s kišama i munjama.

Veći dio Gornjeg Podnjistrovja pokriven je različitim šumskim rasli-njem. Šume su bogate raznolikim skladom. U ravnicama i predgorju osnovne vrste drveća su bukva, grab i hrast. U miješanim šumama rastu borovi, bukve i hrast. Šume su imale veliki utjecaj na gospodarstvo.

U gornjem dijelu Gornjeg Podnjistrovja prevladavaju bukva, jela i jelica. U Gorganima susreću se oaze unikatnih vrsta drveća - cedrovi bor, karpatska limba i tisa. Pored šuma rastu maline, kupine, borovnica i šum-ske jagode, te raznovrsne trave. Na visokom gorju živi autohtono subalpsko i alpsko raslinje. Među poljoprivrednim kulturama bile su najraširenije zob, ozima raž, ozima i jara pšenica, ječam, proso i dr. Ostatci ovih kultura pronađeni su u stambeno-gospodarskim kompleksima IX.-poč. XIV. st.

Raznoliki je i životinjski svijet, osobito u Prikarpatju i Karpatima. Od davnih vremena tu su živjeli jeleni, smeđi medvjedi, divlja goveda (zubri), divlje svinje, srne, vukovi, lisice, kune, jazavci, zečevi, karpatska vjeverica, krtice, ježevi. Visoko u brdima poznati su ris i divlja mačka. Među arheološkim materijalom znatno mjesto zauzimaju kosti ovih životinja koje svjedoče da ih je čovjek koristio za životne potrebe.

U rijekama, potocima i jezerima živjelo je mnogo vrsta riba. O važnosti ribolova u gospodarstvu regije, svjedoči velika količina nalaza osteologičnoga materijala, ribarskih udica, utega za ribarske mreže, pronađenih u naseljima Gornjega Podnjistrovja.

Završavajući kratki pregled prirodne sredine, potrebno je naglasiti, da su ova bogatstva u znatnoj mjeri doprinijela skladnom razvoju proizvodnih snaga. Bila su važna sirovina za razvoj srednjevjekovnoga društva.

& 2. TOPOGRAFIJA I OBRAMBENA ZDANJA

Važnu ulogu u gradnji utvrđenja imao je izbor mjesta gradnje, pri čemu se pazilo na važne uvjete za život i rad, osobito u vrijeme dugotrajne opsade. Osim toga, važnu je ulogu imala topografska sredina, a u prvom redu njezina svojstva glede minimalnih troškova ljudskoga rada. Cilj je bio dobiti maksimalno zaštićeno mjesto za život. Prikarpatski je kraj zbog osobitog reljefa bio bogat ovakvim mjestima, kako je ustanovljeno tijekom istraživanja svih navedenih nalazišta. Ona se razlikuju površinom, sistemom obrane i socijalnom strukturom.

Za proučavanje postavljenog pitanja korišteni su podaci iz 69 gradina koja imaju karakteristična obrambena utvrđenja, njihova veza s topografijom, površinom utvrđenih trgova, njihovom izgradnjom, a također materijali koji karakteriziraju vrijeme pojave i funkcioniranje gradina. U ovu analizu nije uključeno oko 20 gradina, o kojima nemamo konkretnih informacija.

Gradine Gornjeg Podnjistrovja, po vanjskim oznakama, dijele se u tri tipa: poluotočne, ravničarske, ili takove koje su smještene na platou, te “ostancevi”.

Najveću grupu čine poluotočne gradine. Njih je poznato 47, ili oko 64%. Znatno je manji broj gradina sagrađenih u ravnicama. Njih je 19, ili oko 28%. Najmanju grupu čine gradine “ostancevoga” tipa. Njih je 6, ili malo više od 8%. S najvećom grupom ovih nalazišta počinjemo analizu zadanog pitanja.

Kako je poznato, poluotočke gradine dijele se na jednostavne i složene. Prvoj grupi pripadaju one koje imaju samo jedan utvrđeni trg, drugoj one koje imaju dva i više utvrđenih trgova. Najprije se javljaju jednostavne poluotočke gradine. Kako bi se zaštitili, s lako dostupne strane stvarali su preponu u obliku rova, ili vala s rovom i obrambenim zidom. Kosine, ukoliko su bile blage, pretežno su nasipavali kako bi povećavali njihovu oštrinu. Ponekad, uzduž perimetra trga, gradili bi zid od drveta, malo udaljen od trga, nasipavajući pri tome izvana nevisoki val. Dešavalo se da su uzduž kosine trga nabacivali zemlju s ciljem stvaranja umjetne terase, za izgradnju obrambenoga zida (Gologori, Židačiv).

Na istraženom teritoriju danas je poznata 21 poluotočna gradina jednostavnoga tipa, što čini 30% od svih objekata koji su istraživani.

Primjer takovoga jednostavnoga tipa može se nazvati gradina koju je otkrio autor 1993. godine. To je gradina u selu Stare Selo, Židačivskoga rajona, Lavovske oblasti (Korčinskij, 1994., str. 6.-21.). Njezin trokutast trg površine 0,34 ha, smješten je na kraju poluotočića na desnom visokom bregu Dnjistra. Sjeverna i južna obala poluotoka je strma, s istočne strane teritorij gradine odijeljen je prokopanim širokim i dubokim rovom (Crtež 66). Proučeni arheološki materijal ukazuje na dosta širok kronološki dijapazon funkcioniranja nalazišta od X.-XIV. st. (Crtež 69)

Tipičan primjer jednostavnih poluotočnih gradina su nalazišta u selima Biblo, Gorodisko, Gorodišče, Kotorini I,IV, Sokolivka, Strilki, Gologori i dr. Ona se razlikuju od gore spomenutog time što su njihovi trgovi bili utvrđeni s vanjske strane još i zemljanim rovom (Crtež 8, 33, 66, 72, 105, 125, 26).

Pri tome je potrebno naglasiti da navedene gradine, u većini slučajeva imaju, također, široki kronološki dijapazon funkcioniranja od IX.-poč. XIV. st. To ukazuje na praktičnu uporabljivost ovoga tipa nalazišta u Prikarpatju tijekom dugoga vremena.

Karakterističan je jednostavan tip gradina. Treba upozoriti, na razlike među njima koje su uvjetovane, prije svega, nedostatkom prirodne zaštite. U tom slučaju zemljani val nasipavao se duž cijeloga perimetra površine gradine. On je bio, uglavnom, znatno niži i manje snažan. Primjer takove različitosti nalazišta, su gradine u selu gradskoga tipa, Stebnik, te selima Nižni Strutenj i Glinsko I koje su funkcionirale u razdoblju od X.- uključivo XIII. st. (Crtež 122, 127, 18).

Na gradini Gologori i Lavov IV, u funkciju zemljanoga vala stavljali su u breg urezane umjetne terase (Korčinskij, 1982, str. 4; 1986., str. 10.-12.). Na njihovoj površini izgrađivali su drvene obrambene zidove (Crtež 26, 85).

U tri su slučaja na poluotocima pronađene ovalne površine gradina koje su duž perimetra bile utvrđene valom (Berezec, Zavadiv, Korčivka - Crtež 4, 55, 64). Treba naglasiti da one nisu poseban tip utvrđenih naselja, već da samo ponavljaju konture prirodnog omeđenja prostora s nekim neznatnim iskorištavanjem promjene stijena (Gribovič, 1981., str. 254. ; Korčinskij, Šišak, 1991., str. 6.-18.).

Karakterističan vid poluotočnih gradina je tipična pojava kako za druga nalazišta Ukrajinskoga Prikarpatja, tako i za susjedne slavenske zemlje.

Drugačiju grupu poluotočnih gradina čine složene, odnosno takove koje imaju dvije ili više utvrđenih površina. U naše vrijeme njih je svega 23, ili malo više od 33%.

Počevši analizu topografije i karakter utvrđenih površina složenih gradina, nije moguće ne spomenuti mišljenje nekih znanstvenika, što se tiče neslavenskoga podrijetla ovoga tipa nalazišta (Lapuškin, 1961., str. 220.-225. ; Fjodorov, 1952., str. 86.-87.; Timoščuk, Rusanova, 1988., str. 79.). Na pr. Rappoport je naglasio nekoliko oznaka koje su po njegovome mišljenju karakteristične za gradine ranoželjeznoga doba: 1) velika površina; 2) odsutnost ili vrlo slab kulturni sloj; 3) višelinijski i snažan obrambeni sistem koji dijeli gradine na nekoliko utvrđenih prostora; 4) raspored obrambenih valova ne samo po rubu površine, već i uzduž strmine; 5) postojanje obrambenih valova i rovova koji se spuštaju strminom na dolje; 6) raspored tih valova po kosini kada vanjski val ima visinu koja nije manja od unutarnje; 7) spajanje dviju obrambenih linija u jednu, a također, njihovo spajanje pod pravim kutom; 8) postojanje posebnih obrambenih valova i rovova koji se svojim krajevima ne upiru u prirodne obrambene granice (Rappoport, 1965., str. 92.-103.).

Karakterizirajući vanjske oznake gradina Milogradske kulture u Ukrajinskome Polisju, M. Kučera je naglasio da je jedino za ova nalazišta karakteristično slijedeće: 1) kružni obrambeni val koji se sastoji i oblikuje u formi stranica višekutnika; 2) obrambena linija u obliku dvaju okruglih koncentričnih krugova u čiji su sklop ulazili i val i rov.; 3) dosta veliki raz-mjeri; 4) slaba zasičenost kulturnoga sloja na prostoru gradine (Kučera, 1976., str. 88.,94.).

Opisane tiploške oznake od strane dvaju znanstvenika, a koje pripadaju gradinama ranoželjeznoga doba, prinudile su autora ovoga rada da uči-ni detaljnu analizu gradina Gornjega Pridnjistrovja i isključi iz njihovoga broja one koje u potpunosti, ili djelomično, pripadaju neslavenskom razdoblju povijesti.

Pokušaj analize gradina počeo je s najtipičnijom oznakom, kako svjedoči Rappoport, a to je mnogorednost obrambenoga sistema.

Kako smo već naglasili, složene poluotočne gradine s mnogorednim sistemom utvrđivanja čine, u istraživanoj regiji, više nego 33% i predstavljaju najveću grupu ovih nalazišta. Na većini od njih autor je provodio istraživanja, kojima je bio cilj, prije svega, ustanoviti kronologiju, tehniku izgradnje utvrđenja i karakteristične tipološke oznake. Za to su bili izrađeni presjeci rovova i valova na gradinama u Dobrostanu, Ilovi, Židačevu I, Kotorinima III, V, Pidgorodišču, Ganačivci, Stiljsku, Rokitnomu i drugima (Crtež, 41, 59, 15, 71, 73, 88, 15, 114, 98). Na kraju je utvrđeno da vrijeme iz-gradnje i funkcioniranja mnogorednoga obrambenoga sistema na spomenutim gradinama, u osnovi pripada kraju IX.-poč. XI. st. (Korčinskij, 1994., str. 27.). Oznaka koja bi ukazivala na izgradnju utvrđenja u ranoželjeznome dobu, odnosno 1000. godina pr. Kr., nije ustanovljena. Obrnuto, tijekom istraživanja obrambenih valova na terasama, rovova i njihovoga dna u nasipima i na površini valova, pronađen je arheološki materijal pretežito u obliku ulomaka kružne keramike, rjeđe rukom rađenoga posuđa s koso urezanim okruglim i manžetovidnim grlom. U pojedinim slučajevima, kao na pr. u Stiljsku, Ganačivci, Rokitnomu, Dobrostanima, Židičevu I, pod nasipom vala pronađeni su ostatci gospodarskih i stambenih zdanja izgrađenih nad površinom tla, kao i onih smještenih u tle, u kojima je postojao arheološki materijal IX.-poč. X. st. u obliku ulomaka posuđa. Na gradinama Kotorini V i Stiljsko, prilikom iskopavanja obrambenoga vala, prije vala bile su prerezane stambene zgrade IX. - X. st. Važno je istaći da u gore-spomenutim gradinama, osim Kotorini V i Židačiv I, uopće nije nađeno ostataka materijalne kulture ranijih epoha. Sve ove gradine zasnivane su na mjestima na kojima prije toga nitko nije živio. Samo u gradini Stiljsko nađeno je i istraženo slavensko obitavalište VI. - VII. st. Na gradinama Kotorini V i Židačiv I, bez obzira na to što su pronađeni skromni ostatci materijalne kulture trakijskoga Halštata, u nasipu je vala postojala keramika IX.-X. st.

Razmotrimo planiranje obrambenih utvrđenja. Ona su, kako potvrđuju istraživanja, građena u različitim uvjetima, na različitim pozicijama reljefa: u ravnicama, na gorskim kosinama, uzduž prirodnih stijena, nad urviščima i dubokim provalijama. Primjer ovoga je utvrđenje jedne od najvećih gradina IX.-XI. st. u Ukrajinskome Prikarpatju, u selu Stiljsko, Mikolajivskoga rajo-na, Lavovske oblasti. Na ovome nalazištu, autor je tijekom 10 godina vršio stacionarna arheološka istraživanja koja su rezultirala time da se sa sigurnošću može potvrditi njegova slavenska pripadnost. Najbliže analoge, što se tiče karaktera izgradnje ovoga tipa utvrđenja, imamo u gradinama u selima Dobrostani, Pidgorodišče, Ganačivka, Stupnica, Kotorini II, III i V.

Karakteristična oznaka za ovaj tip gradina je to, da njihovu prvu, vanjsku obrambenu liniju, od donjeg dijela označava nevisoki, do 1,5 m. visoki val, u čijoj neposrednoj blizini postoji plitki, do 1,0-1,2 m. duboki rov, sa širinom u gornjem dijelu od oko 4,5 m.

Uzduž kosina i na brežuljcima, vanjska je obrambena linija bila značajno snažnija. U nekim slučajevima vanjski je val ovdje bio nizak, a ponekad ga nije niti bilo. Umjesto njega obrambenu funkciju vršili su duboki i široki rovovi, koje je vrlo lagano i uz mali utrošak ljudskoga rada, bilo moguće sagraditi na kosinama. Oni su uspješno otežavali pristupe gradinama.

Obrambeni vali koji su se gradili na kosini prema dolje, pretežito su se oslanjali na prirodni obrambeni rub, a to je bio strmi breg, jarak ili greda. Na mjestima gdje su završavali, uz uvjet da greda nije bila ruini-rana, bili su utvrđeni dobro nivelirani prostori, na čijoj su površini, vjerojatno, postojale drvene stražarnice. Na ovo ukazuje snažan sloj drvenog ugljena i velika količina prepaljene gline koji su pronađeni neposredno na dnu. Takova mjesta su poznata na gradinama u Stiljsku, Pidgorodišču I, Kotorini V. U Stiljsku su se na takovome mjestu sačuvali toponimi “veža”. Na gradini u selu Pidgorodišče I, krajevi vala ulaze u gornju izbočinu brda koja izlazi iz zemlje do visine trga. (Crtež 37). Nije isključeno da su okolo ovoga brda bili izgrađeni zidovi obrambene stražarnice koja je pripadala obrambenome sistemu.

Istražujući smjer izgradnje obrambenih pojaseva, osobito prvih vanjskih, ustanovljeno je da centralni greben vala svakih 9-11 m. znatno mijenja smjer, sad u jednu, sad u drugu stranu. Ova pojava određivala je konturu rovova. U vrijeme istraživanja jednog od ulaza u gradinu Stiljsko (toponim Bila Doroga), nakon rasćiščavanja gornjeg sloja vala, utvrđeni su ostatci po-ugljenjenoga donjega vijenca drvenoga obrambenoga zida. Ustanovljeno je da je ovaj zid bio izgrađen na površini vala od horizontalno postavljenih klada, debljine oko 0,4 m. koje su se krajevima povezivale u male prostorije (1,0 X 1,0 m.). Povezivanje prostorija radili su tako da je slijedeći fragment zida imao određeni pomak od središnje osi. Ovaj se način, vjerojatno primjenjivao radi povećavanja sigurnosti obrambenoga zida, proširivao je sektor za gađanje (Crtež 116).

Nije moguće odrediti kao karakteristične oznake slavenskih gradina Prikarpatja spoj dvije ili više obrambenih linija, ili njihov spoj pod pravim kutom. Ali dešava se da se na pojedinačnim, dobro datiranim nalazištima, kao što su Vorobljačin I, Gologirki, Dobrostani, Rokitno, Kotorini V, zemljani valovi na pojedinačnim mjestima spajaju. Na pr. oni se u Stiljsku, spajaju pod pravim kutom. Isti analogi poznati su i u susjednim slavenskim gradinama u Poljskoj, u selu Tuliglovi i Aksmanice (Cabalska, 1988., str. 325.-338.), u Slovačkoj u selu Sariški Sokolovci (Beres, 1974., str. 113.-131.).

Analogiju je moguće provesti i s gradinama čije obrambene utvrde u planu imaju izgled upisanih, jedan u drugi, dvaju ili više krugova, ili drugačije figure. Treba naglasiti da takav tip organizacije obrane nije karakterističan za slavenske gradine Prikarpatja, bez obzira na to što se događaju pojedini slučajevi. To su na pr. dobro datirane ranosrednjevjekovne gradine Kavsko I, Gologirki, Ostrožec (Crtež 62, 23, 86 ; Bernjakovič, 1957., str. 29.; Filipčuk, 1989., str. 3.-6. ; Korčinskij, Šišak, 1991., str. 29.-30.).

Karakteristične oznake gradina Prikarpatja sa složenim obrambenim sistemom, treba dopuniti činjenicom da je udaljenost između obrambenih linija, te dubina i visina zemljanih utvrda, u većini poluotočnih gradina, osobito kod onih s velikom površinom, između prve i druge obrambene linije u većini slučajeva dvostruko veća nego među slijedećima. Snaga zemljanih utvrđenja znatno se povećava s približavanjem središnjem trgu gradine (Ganačivka, Gologirki, Dobrostani, Iljiv, Kotorini II, III, V, Stiljsko (Crtež 14, 23, 40, 58, 70, 71, 73, 113).

Drugi, manje prisutan tip, su one gradine koje su sagrađene u rav-nici, ili one koje su građene na platou. Njih je 19, što čini 31%. One se također dijele na jednostavne i složene. Jednostavnih je poznato 7, ili 10%. To su: Gorodišče II, Drogoviž, Kuljčice, Pjatničani, Rozgirče, Sinjovidne I, II.

Izgradnja utvrđenja u ravnici uvjetovana je stvaranjem kružnog sistema obrane. Taj se sistem sačuvao u obliku snažnih zemljanih valova i rovova koji su kao ovalni, rjeđe kao okrugli obrambeni pojas, okruživali zaštićenu površinu.

Kronološki dijapazon njihovoga funkcioniranja vrlo je širok i traje, pretežito, u razdoblju od X.-XIV. st. Istovremeno treba naglasiti da pitanje kronologije nekih od navedenih gradina još nije do kraja objašnjeno. Dok su Glinsko II, Drogoviž i Pjatničani dobro datirani X.-XIV. st., to je vrijeme pojave i kulturne pripadnosti naselja u Kuljčicama i Rozgirči još predmet diskusije, obzirom na to da su na ovim nalazištima, osim materijala X.-XIII. st. poznati još i kulturni slojevi iz ranoželjeznoga vremena (Bandrivskij, Sulik, 1993., str. 134.-142. ; Korčinskij, 1993., str. 24.-25.).
Složenih gradina ovoga tipa nabrojano je 12, ili malo više od 17%. To su nalazišta u selima Biljče, Sadova Višnja I, Ganačivka, Gologirki, Kavsko I, Mavkoviči, Rokitno, Solonsko, Jasenica Silna i grad Lavov II. U većini takovih objekata iskorištavale su se ponekad obrambene vrijednosti reljefa. Ove mogućnosti pružale su lagane kosine, jarci i visoki bregovi koji su dosezali do površine gradina. Utvrđena naselja u selima Kavsko I, Gologirki i Jasenica Silna, imala su kružnu obranu. U prvom slučaju površina gradina u planu je bila utvrđena dvjema koncentričnim linijama valova i rovova (Bernjakovič, 1957., str. 29). U drugom slučaju analogično trima obrambenim linijama (Petegirič, Korčinskij, 1982., str. 317.).

Sličan obrambeni karakter imaju gradine Biljče, Lavov II, te Solonsko. Njihova obrambena utvrđenja jednom od strana dotiču visoki strmi kosi breg (Crtež 10, 81, 109). Ovdašnja zemljana utvrđenja u obliku valova i rovova sačuvala su se i u ravnici.

Malo su različita, glede obrambenoga karaktera, naselja koja su se nalazila na platoima. Kao na pr. gradine u selima Ganačivka i Rokitno. Njihovi središnji trgovi imaju kružnu obranu, a samo vanjska obrambena linija postoji u skladu s reljefom (Crtež 14, 97,). Opisani tip gradina ima dosta široki dijapazon funkcioniranja, od IX.-XIV. st., ali treba naglasiti da njihov veći dio, osobito onih složenih s velikom površinom utvrđenja, presta-ju postojati krajem X.-poč. XI. st. (Ganačivka, Solonsko, Rokitno, Kuljčici, i dr.). Vjerojatno da otprilike u ovo vrijeme prestaje postojati veći broj obrambenih utvrđenja na gradini u selu Biljče, a nastavlja postojati samo njezin središnji dio.

Posljednjem tipu gradina do danas pripada 6 nalazišta ili 8,6%. To su: Grozova, Lopušina, Lavov I, Lavov III, Turadi, Urič. Zbog toga što su ostatci većine zemljanih utvrđenja ovih nalazišta jako oštećeni, a Lavov I je potpuno uništen, teško je ustanoviti njihovu pripadnost jednoj ili drugoj kategoriji, jednostavnih ili složenih gradina. S iznimkom Turadi, sva ostala naselja se nalaze na visokim površinama prirodno odvojenima strmim kosi-nama od vanjske teritorije. Rezultati istraživanja potvrdili su da su u gradi-nama u selima Urič (Rožko, 1982., str. 18.), te Lavov III (Petegirič, Korčinskij, 1988., str. 289.), u podnožju uzvišenja i na njegovim kosinama, nasipavani zemljani valovi. Fragmentarno predstavljen je obrambeni sistem gradine u selu Lopušna (Crtež 77). Sa sigurnošću se može kazati da je gradina Lavov I, u kojoj je u drugoj polovici XIII. st. postojao zamak kneza Danila Galičkoga, mogla imati složeni fortifikacijski sistem.

Unikalno nalazište-gradina na uzvisini, je gradina X.-XIV. st. u selu Urič. Organično spajanje kamenih brda s drvenom obrambenom izgradbom učinilo je ovu utvrdu impozantnom i nedostupnom. Završavajući ogled o gradinama na uzvisinama u Prikarpatju, potrebno je naglasiti da su sve one bile u funkciji od kraja IX. do zaključno XIV. st. Po uvjerenju stručnjaka, istraživanja konstrukcije obrambenih zdanja je teži i skuplji posao, nego proučavanje njihovih planova (Rappoport, 1967., str. 114.; Aulih, 1990., str. 136.). Osnovni građevinski materijal bilo je drvo. Ono se koristilo za izgradnju krune valova, izgradnju zidova, utvrđenja i drugih objekata. Međutim. drvo je brzo propadalo i s vremenom nestajalo, što jako otežava rad na rekonstrukciji obrambenih zidova, a ponekad ga čak i onemogućava. Arheološki radovi dozvolili su označiti osnovne tipove obrambenih konstrukcija i puteva njihovoga razvoja. Ovdje je prije svega važno dati neke statističke podatke. Tako se od 69 gradina dalo dobiti informaciju o 26, što čini blizu 38%. Analiza ovih nalazišta svjedoči da je u većini slučajeva obrambeni val izgrađen bez unutrašnjih drvenih konstrukcija. Njega su nasipavali podalje od gradine, od zemlje koja se dobivala nakon iskopavanja rova. Tijekom istraživanja utvrđeno je više slojeva zemlje - iz porodice glina - suglinok, te onečišćeni pijesak, razno kamenje, prepaljena drva i t. d. Često se u nasipima valova susreću, u amorfnoj formi, slojevi prepaljene gline. Neki istraživači vide u tome posljedicu požara drvenoga zida, ili drugih unutar valnih konstrukcija, kako je utvrđeno tijekom istraživanja utvrđenja u gradinama u Stiljsku, Rokitnomu, Ganačivci, Kotorinima i drugima. Ovi lokalni tragovi prepečene gline, zajedno s drvenim ugljenom, ukazuju na mjesta u valu na kojima se u vrijeme njegove izgradnje spaljivalo gradidbeno smeće, tj. odpadci od drveća koje se koristilo tijekom izgradnje obrambenoga zida. Takovi su slojevi, također, povezivali glinu u valu.

Na unutrašnjim kosinama valova susreću se prostori izgrađeni od kamena. Oni su poznati na gorodiščima u selima Stiljsko, Dobrostani, Pidgo-roišče I (Korčinskij, Filipčuk, 1988., str. 1.-13.). Takav tip valova karakterizira pretežito vanjske obrambene linije kod gradina sa složenim mnogovalnim obrambenim sistemom, koje su bile u funkciji u IX.-XI. st. (Gologirki, Ganačivka, Pidgorodišče I, Kotorini III, V, Solonsko, Stiljsko). Za njih je karakterističan blagi profil vala, njegova mala visina (1,1 - 1,7 m.) i široko podnožje. Navedene oznake ukazuju na lošu očuvanost ovoga tipa valova. Istovremeno je ustanovljeno da je obrambeni zid na gradinama u selima Stiljsko, Ganačivka, Pidgorodišče I, Rokitno i Dobrostani bio sagrađen na hrptu vala, u obliku horizontalno postavljenih klada debljine 30-40 cm. Na udaljenosti 9 - 11 m. klade su se spajale s drvenim stupovima ukopanima u zemlju (Pidgorodišče, Ganačivka), ili su se povezivale u neveliku prostoriju razmjera 1,0 X 1,0, kao na pr. u Stiljskome. Za pojačanje ovih stupova, uz njih su s unutarnje strane zida prigrađivali stupove u obliku horizontalno postavljenih klada, koje su na određenim mjestima vala istovremeno stvarale poprečne stijene gospodarskih, vojnih i čak stambenih prostorija. Ostatci takovih su otkriveni na mnogim gradinama Gornjeg Podnjistrovja (Stiljsko, Pidgorodišče, Kotorini V, Solonsko i drugi).

Nešto bolje očuvali su se obrambeni valovi koji su djelomično, ili u cjelini, bili sagrađeni od kamena. Oni su poznati zahvaljujući istraživanjima na gradinama X.-poč. XI. st. u selima Gologori i Gologirki (Korčinskij, 1982., str. 317), Ilovi (Rusanova, 1987., str. 46.), Lavov II (Ovčinikov, 1987., str. 325.), (Crteži 26, 25, 46).

Vali u kojima je odsutna unutarnja konstrukcija, a koje možemo uvrstiti u X.-poč XI. st., istraživani su u selima Stupnica, Nižni Strutenj (Rappoport, 1967., str. 118, 120), Stebnik (Korčinskoij, Šišak, 1990., str. 21, 22), Glinsko (Korčinskij, 1983., str. 2).

Najobimnija arheološka istraživanja u Gornjem Podnjistrovju, s proučavanjem konstrukcijskih osobitosti zemljanih utvrđenja, provodila su se 1959.-1961. g. na gradini X.-XII. st., u selu Sudova Višnja I (Ratič, 1964., str. 123.-127.). U temelju valova ovoga nalazišta bile su otkrivene konstrukcije - “kliti”, od kojih je većina imala pravokutnu formu s razmjerima 3,5 X 4,5 m. Dio njih se koristio kao soba za gospodarske i vojne potrebe. Osim pravokutne forme “kliti” su u planu imale još i romboidnu ili trapezoidnu for-mu, što je po mišljenju O. Ratiča, bilo povezano s okretanjem vala.

Zemljane valove kod kojih su pronađene drvene konstrukcije, proučavao je autor ovoga rada u Stiljsku i Židačevu II (Korčinskij, 1985., str. 9.-10.; 1986., str. 8.-9.; 1989., str. 47.-49.; 1991., str. 21.-22.). Oni su također pronađeni od V. I. Šišaka, u vrijeme presijecanja valova na gradini u Dobrostanu (Korčinskij, Šišak, 1989., str. 22.-28.), i R. T. Griboviča, u Berezci (Gribovič, 1981., str. 254.). S obzirom na spomenuti rad ova je informacija dosta ograničena, jer su ovi radovi imali cilj ne proučavati konstrukciju, već prije svega objasniti kronologiju funkcioniranja zemljanih utvrđenih gradina.

Bez obzira na to kakovu vrijednost imali materijali koji karakteriziraju obrambene zidove, stražarnice, nadvratne izgradbe, oni pretežito imaju zna-čajni postotak hipotetičnosti, jer pri arheološkom istraživanju tih zidova mi dobivano informaciju samo o horizontalno-planskome sistemu toga ili drugoga objekta i nemamo mogućnost dobiti jasne obrise njegovih razmjera.

Po prvi puta na temelju arhitekturno-arheoloških istraživanja na utvrdi Tusanj, sagrađenoj na kamenom brdu IX.-XIII. st. u selu Urič i drugih analogičnih nalazišta koja su, također sagrađena po sistemu obrambenoga graditeljstva na kamenim brdima u Karpatima, dalo se točno ustanoviti 5 razdoblja drvene izgradnje. Zahvaljujući tome što je sačuvano na površini kamenih brda nekoliko tisuća, u kamen usječenih pojaseva, bilo je moguće realno ustanoviti strukturu visine (Rožko, 1993., str. 152.-161.).

& 3. POVRŠINA I KARAKTER IZGRADBE UTVR\ENIH TRGOVA

Za proučavanje uloge i značaja ove ili druge gradine u kontekstu povijesnoga razvoja važan značaj imaju utvrđeni trg i karakter zgrada koje su na njemu podizane. Ti pokazatelji, točnom datiranju obrambenih linija i njima bliskih trgova, mogu dati vrijedne informacije za rekonstrukciju gospodarskoga, obrambenoga i demografskoga potencijala nalazišta i njegovog socijalnog sadržaja na određenoj povijesnoj etapi razvoja.

Tijekom istraživanja to se dalo ustanoviti za 63 utvrđena naselja, što čini 92% (Tablica V). Pri analizi navedenog pitanja moramo napomenuti da utvrđivanje površine dijela gradina ima malo odstupanje koje je nastalo kao posljedica oštećenja, a u pojedinim slučajevima i zbog značajnoga uništavanja postojećih zemljanih utvrđenja, kao na pr. u selima Biljče, Golešiv, Židačiv II, Berezec, Korčivka, Solonsko, te drugima. Manja odstupanja dopuštena su na pojedinim gradinama poluotočnoga tipa, gdje su zemljana utvrđenja samo djelomično oštećena jarcima, gredama, uleknućima, urvinama, visokim riječnim bregovima i t. d. (Kotorini II, IV, V, Ganačivka, Rokitno, Dobrostani, Stiljsko i drugi). Autor je također utvrdio površinu trgova gradina u onim slučajevima u kojima nisu sačuvani tragovi starih utvrđenja. Time se uspjelo objasniti koji su dijelovi toga ili drugoga nalazišta izgrađeni prije ili kasnije, i kada su ostali bez obrambenih linija, bez obzira na to što su već bili izgrađeni (Stiljsko, Ganačivka, Kotorini V). Sve opisane pogreške nisu znatno utjecale na promjenu površina utvrđenih trgova, što je omogućilo da ih se podijeli, po veličini, na pet osnovnih grupa. U prvu grupu ulaze gradine s površinom do 0,5 ha, u drugu, od 0,5 - 1,0 ha, u treću, od 1,0 - 5,0 ha, u četvrtu od 5,0, do 10 ha, i u petu one s više od 10 ha.

U sklop prve grupe ušlo je 14 gradina, ili 22%. Znatna većina ovih nalazišta pojavila se i bila u funkciji tijekom XII.-XIII. st. Druga grupa, u sklopu koje se nalazi 11 gradina, čini 18%. Veći broj ovih gradina postojao je do druge polov. XIII.

U treću grupu ušlo je 14 gradina, ili 22%. Ustanovljeno je da su gradine iz ove grupe izgrađene i bile u funkciji, otprilike u ranom srednjem vijeku, od IX. - poč. XI. st. Rjeđe u XII. st. i početkom XIV. st. Prili-kom istraživanja ovih nalazišta pronađen je arheološki materijal koji ukazuje na njihovo dugotrajno funkcioniranje od IX.- prve polov. XIV. st.

U četvrtu grupu ušlo je 7 gradina ili 11%. Kronološki dijapazon funkcioniranja ovih naselja ukazuje da ih je većina izgrađena, otprilike sredinom IX. ili na poč. X. st., te da su postojala sasvim kratko vrijeme, otprilike do kraja X. st. - poč. XI. st. (Vidi Tablicu IV). Samo tri od njih, Biljče, Berezec i Sadova Višnja II, funkcionirala su do sredine XIII. st.
U petu grupu ušle su gradine s utvrđenim trgom većim od 10 ha. Ovdje treba naglasiti da površina najvećega od njih, u selu Stiljsko, doseže 250 ha. Takova velika utvrđena naselja poznata su u 17 punktova Gornjeg Podnjistrovja, što čini 33,3%.

Većina ovih nalazišta postojala je kratko vrijeme, od IX. do kraja X. st., a pojedina do sredine XI. st. (Ganačivka, Gologirki, Dobrostani, Kotori-ni II, III, V, Kuljčice, Pidgorodišče, Rokitne, Solonsko, Stiljsko).

Navedeni podaci o gradinama IX - poč. XIV. st. svjedoče da su u ovome vremenskome razdoblju postojala utvrđena naselja s najraznovrsnijim površinama od 0,13 do 250 ha. Samo s tom razlikom što je u IX. - poč. XI. st. velikih gradina sa složenim obrambenim sistemom bilo znatno više nego u kasnijim razdobljima.

Vraćamo se na pitanje o utvrđenim prostorima ovih nalazišta. Naglašavamo da su istraživači mnogo puta pokušavali riješiti ovo pitanje. Tako je na pr., Rappoport, sistematiziravši gradine po njihovoj veličini, pokušavao odijeliti od cjeline gradove (Rappoprt, 1967., str. 186.-191.). V. Sjedov je podijelio 135 smolenskih gradina na 7 grupa, po veličini obrambene površine. Pokušavao je pronaći objektivni kriterij za ustanovljavanje socijalnog sadržaja (Sjedov, 1978., str. 143.-149.). Obojica istraživača ustanovila su znatnu razliku između utvrđenih prostora, kako ljetopisnih tako i neljetopisnih nalazišta.

A. Kuza je na pr. mislio da podjela gradina na grupe po veličini zaštićene površine, rješava dva pitanja. 1) zahvaljujući sistemskome uspoređivanju biti će precizirana nazočnost ili odsutnost određenih zakonomjernosti u suodnosu između različitih tipova nalazišta. 2) ovo će omogućiti zavisnost između socijalnog tipa naselja i razmjera njegove vanjske površine.

Tipološka podjela gradina davne Rus’i po površini, od strane A. Kuza, omogućila je istraživaču učiniti zaključak da skoro polovica (46,6%) utvrđenih naselja Rus’i imaju zaštićen prostor manji od 0,3 ha, te da su ta naselja dobro poznata na njezinoj cijeloj teritoriji. Rajoni njihove najveće koncentracije su pretežito zemlje uz gornji Dnjipro, Dnjistar, Zapadnu Dvinu, Volgu i Oku. Naselja s utvrđenim prostorom od oko 10 ha čine samo 3,8%. Istraživač naglašava da je takovih velikih gradina u svakom kneževstvu stare Rus’i bilo ne više od 2-3, a samo u rajonu Kijiva njih je bilo dvostruko više (Kuza, 1985., str. 40).

Slična istraživanja, što se tiče gradina u Ukrajini, bila su provedena od strane M. Kučere (Kučera, 1984., str. 69.-72.). Ustanovljeno je da opća tendencija u razvoju obrambenoga građevinarstva davne Rus’i teče slijedećim redom. U ranom periodu od X. - kraja XI. st. količinski prevladavaju velike gradine, a od kraja XI. st. i do sredine XIII. st. obrnuto, male gradine. Ovu pojavu znanstvenik objašnjava kao posljedicu feudalne razdrobljenosti. Najveći broj, u periodu od X. do XIII. st. utvrđenih naselja, do 0,5 ha. s površinom od 1,0 - 4,5 ha, označena su kao srednja, dok su velika ona koja imaju površinu 5,0 ha ili više. Ovu grupu nalazišta M. Kučera uvrštava u skupinu gradova (Kučera, 1984., str. 71). Na ovakav način svaka peta od ukupno 306 utvrđenih gradina u Ukrajini, je ostatak gradova ili naselja gradskoga tipa (Kučera, 1984., str. 72).

Ista istraživanja provodio je B. Zvizdecki na teritoriju Drevljanskoga kraja. Njegova istraživanja ukazuju da gradine s utvrđenom površinom do 0,5 ha čine veću polovinu nalazišta - 60%, a s površinom većom od 5 ha, samo 8% (Zvizdeckij, 1990., str. 7).

Podatci koje je dobio M. Parčevskij, tijekom istraživanja srednje-vjekovnih gradina u istočnome dijelu poljskih Karpata, tj. u neposrednome susjedstvu Gornjega Podnjistrovja svjedoče da utvrđena naselja površine do 1,0 ha čine 45%, a s površinom većom od 6 ha, čine 4% (Parczewski, 1991., str. 36).

Takva usporedba nalazišta ovoga tipa na teritorijima Kijivske Rusi i u istočnome dijelu Poljskih Karpata daje mogućnost uočiti određene osobitosti gradina IX. - XIV. st. u ukrajinskome Prikarpatju a posebno u bazenu Gornjeg Podnjistrovja. Ove osobitosti, kako je vidljivo iz gore navede-noga, zauzimale su puno veće površine i imale su značajno snažne obrambene linije. Utvrđena naselja s površinom manjom od 0,5 ha, čine samo 22%. Gradine koje imaju površinu veću od 10 ha čine 27%. Zajedno s ovim potrebno je naglasiti da pretežita većina velikih gradina prekida svoje postojanje već krajem X.- poč. XI. st. Rjeđe u njegovoj trećoj četvrtini. Od kraja XI. st. u Gornjem Podnjistrovju značajno raste broj gradina s površinom manjom od 5 ha, ali bez obzira na to, još postoji i neznatna količina velikih naselja. Treba naglasiti da se postotni suodnos između realno postojećeg broja nalazišta, i istraženih gradina razlikuje, zato što je znatan broj realnih gradina ostao neistražen, jer je potpuno devastiran. Kod drugih su bile djelomično ili potpuno uništene pojedine obrambene linije.

Pri završetku ogleda o pitanju kojeg smo dotaknuli o značenju i ulozi utvrđene površine gradina IX.-XIV. st. željeli bi smo naglasiti da do današnjega dana nije moguće uočiti čvršću zakonomjernost između gradina. Složenost rješavanja ovoga pitanja sastoji se, prije svega, u tome što još nisu dostatno proučene velike površine gradina, te njihova uzajamna veza s okolišem. Kako je poznato, na formiranje površina davnih slavenskih gradova važan je utjecaj imalo niz činjenica, među kojima su najvažnije ekonomske, demografske i političke.

Što se tiče stvaranja tipološke klasifikacije gradina po veličini obrambenih površina i klasifikacije po ovim kriterijima socijalne pripadnosti ovih gradina, ovo je malo efektivno.

U procesu arheološkoga istraživanja gradina, stručnjaci su naglašavali da utvrđene površine karakterizira različitost kulturnoga sloja koji postoji kompletno ili lokalno unutar gradine. Poznate su, također, gradine na čijoj teritoriji, iz različitih razloga, nije bilo ustanovljeno čak ni pojedinačnih kulturnih slojeva.

Primjeri o kojima smo govorili potvrđeni su našim istraživanjima u bazenu Gornjega Podnjistrovja. Ustanovljeno je da praktično na svim gradi-nama postoje ostatci materijalnih slojeva koji formiraju kulturni sloj manje ili veće snage. Druga stvar je u tome što postojeći kulturni sloj na različitim gradinama postoji lokalno. To se pretežito tiče nalazišta ranog perioda IX.-X. st. i objašnjava se nizom razloga: vremenom obitavanja ljudi u tome ili drugome utvrđenome naselju; socijalnim sadržajem, funkcioniranjem svakoga od njih; demografskim potencijalom danoga mikroregije i t.d. O svim ovim karakternim osobitostima koje su povezane u znatnoj mjeri sa socijalnim sadržajem utvrđenih naselja, biti je riječ u nastupnome - trećemu poglavlju ovoga rada.

Uzimajući u obzir sve gore navedene činjenice, na temelju dobivenih podataka sa 63 gradine Gornjega Podnjistrovja, naglašavamo sljedeće. Za utvrđena naselja IX.-X. st., pretežito nevelikih razmjera, karakteristična je izgradba zdanja uzduž unutarnjega podnožja vala. Veći dio utvrđenoga trga ostaje slobodan od izgradbe, bez obzira na to što je moguće pronaći na ovom trgu predmete gospodarske djelatnosti (Grozova, Iljiv, Strilki, Lopušina, Spas, Korčivka, Ostrožec, Stebnik, Posada Novomiska, Teršiv). Na gradinama IX.-poč.XI. st. koja imaju znatniju površinu (Stiljsko, Židačiv I, Pidgorodišče I, Stupnica, Solonsko, Rokitno i Kotorini III, tragovi stambeno-gospodarske izgradnje kaotično se nalaze po svoj teritoriji nalazišta.

Od kraja XI. st. - poč. XII. st. i do XIV. st., na gradinama istraživanoga rajona, vidljiv je planski sistem izgradnje ovih kompleksa. Ovi su kompleksi najbolje istraženi na materijalima iskapanja u Zvenigorodu, Lavovu i Židačevu.

& 4. KRONOLOGIJA ARHEOLOŠKOGA MATERIJALA

Znatnu većinu gradina IX.-XIV. st. koja smo istraživali u bazenu Gornjeg Podnjistrovja, karakterizira kulturni sloj različit po snazi i stupnju zasićenosti. Među arheološkim materijalom postoji grupa nalaza koji imaju dobru dataciju, što je osobito važno za određivanje vremena pojave, razvoja i prekida postojanja toga ili drugoga nalazišta, a također i za određivanje njegovoga socijalnog sadržaja. Znatan postotak broja nalaza pripada keramičkim kompleksima, što je važna činjenica za određivanje kronologije.

U procesu arheoloških istraživanja znatnoga broja gradina IX.-XIV. st. u bazenu Gornjega Dnjistra, ustanovljeno je nekoliko desetaka zatvorenih kompleksa, koji su na temelju dane stratigrafije podijeljeni u tri osnovne skupine po kronologiji: IX.-XI. st., XII.-prva polov. XIII., druga polov. XIII. -XIV. st. Osim toga, po najnovijim podatcima danas je moguće, u granicama svakoga od navedenih perioda, odrediti ranije i kasnije faze njegovoga razvoja. To omogućuje konkretiziranje kronološkog razdoblja i datiranje s većom preciznošću nalazišta koja smo istraživali.

S keramikom prvoga razdoblja IX.-XI. st. možemo povezati posuđe rađeno na grnčarskome kolu, koje ima oblik izduljene zaobljene forme s vi-soko postavljenim ručkama koje imaju proširenja na gornjem dijelu, lagano rašireno grlo i konično sužen donji dio. Karakteristična oznaka za ovo po-suđe je prema van oštro iskošen vijenac. Ovo posuđe ima, kako jednostavan, tako i složen profil. Ovaj tip vijenaca dobio je naziv manžetovidni vijenac (Timoščuk, 1982., str. 15). K ovome posuđu, također pripadaju zdjele koje imaju koso urezan, a ponekad i okrugli vijenac. Dno ovoga posuđa, uglavnom je manje od njegovoga grla i znatno tanje od debljine stijena. Ponekad je površina zdjela ispunjena ornamentima u obliku linijskih ili valovito udubljenih ornamenata. Kombinacija toga ili drugoga ornamenta ucrtavala se na površinu sirovoga posuđa oštrim predmetom, ili pečatom u obliku češlja. Na vratu keramičkoga posuđa, ispod vijenaca, ponekad se ocrtavaju konture urezanih valovitih linija. Poznat je, također, ornament u obliku pojasa s udubinama od nokata, ili s pojasom od ravnih ili kosih linija, nanesenih pečatom u obliku češlja. Takav je karakter ornamentacije tipičan za posude rađene na graničarskome stolu u X.-XI. st., u svim zemljama Kijivske Rusi, kao i u susjednim prostorima Zapadnih i Istočnih Slavena (Blifeld, 1977., str. 88; Kučera, 1962., str. 46.-48.; Ratič, 1962., str. 109.; Karger, 1958., str. 113.; Timoščuk, 1982., str. 15). Za keramičke komplekse ovoga vremena karakteristično je, također, posuđe bez ornamenata. Ustanovljeno je da njihov suodnos u postotcima na različitim nalazištima nije jednak.

Glinena masa od koje se izrađivalo posuđe, bila je pripremljena od dobro odmuljene gline i imala je neznačajni sadržaj “žorstva”, prosijanoga pijeska i šamota. Svo ovo posuđe dobro je i ravnomjerno pečeno u grnčarskim pećima. Njegova površina pretežito ima tamnosmeđu ili smeđu boju. Nakon pečenja postajalo bi čvrsto i hrapavo.
Osim posuđa rađenoga na grnčarskome stolu, keramičkome kompleksu prvoga perioda pripada i ono, rađeno rukom. To su zdjele, tave, pladnjevi, duboki konični tanjuri, a ponekad se susreće i minijaturno posuđe (Tablica I). Po svojoj formi posuđe rađeno rukom slično je keramičkome kompleksu Luke-Rajkovecke. Neki od istraživača su mišljenja da je ovo posuđe prijelazna forma u keramičkim kompleksima IX.-XI. st., i da se sačuvalo samo na njihovome ranijem stupnju. Najbliži analozi ovoj grupi keramike utvrđeni su u slavenskim naseljima susjednih teritorija, Sjevernoj Bukovini (Timoščuk, 1982., str. 16), na Srednjem Dnjistru (Aulih, 1976., str. 120 - Crtež I -IV), pored Gornjeg i Srednjeg Buga (Kučera, 1960., str. 148.-151.; Zaharčuk, Ratič, 1955., str. 41.-44.), u bazenu gornjega Sjana (Ratič, 1962., str. 109) i također, na velikim prostorima između Dnjipra i Karpata. Ova skupina po-suđa dobila je naziv “ranogrnčarska keramika”, ili “keramika kurganskoga tipa”.

Osim toga, keramički kompleks IX.-XI. st. znatno se razlikuje unutar sebe po formama gornjega dijela, osobito različitošću grla. Ovo uvjetuje njegovu klasifikaciju u 4 tipa, koja uvjetno označavamo slovima A, B, C, D, (Tablica I).
Tip A, je karakterističan po jednostavnim, blago prema van savijenim vijencima koji imaju koso ili vertikalno odrezan kraj, a ponekad i zaokružen (Tablica I-V). Na okruglim vijencima ponekad su utisnute okrugle jamice. Površina posuđa često se ukrašavala urezanima horizontalnima ili valovitim linijama, a ponekad, u kompozicijnome spoju s pečatom u obliku češlja. Keramička masa od koje je izrađen ovaj tip zdjela imala je značajnu smjesu pijeska, žorstve, rjeđe šamota i još rjeđe sitnoga kamenja i zrna od žitarica. Nakon pečenja, površina je posuđa postajala čvrsta i hrapava. Stijene ovih zdjela su deblje nego dno.

Po mišljenju istraživača, ovaj tip posuđa može se klasificirati kao posuđe rađeno na grnčarskome kolu početkom IX. st. i tijekom cijeloga X. stoljeća.

Drugome, B tipu pripadaju zdjele rađene na grnčarskome kolu, koje imaju manžetovidni završetak vijenaca (Tablica I). Ponekad su vijenci profili-rani i imaju iskrivljeno, zaoštreno ili zaobljeno rebro. Posuđe rađeno na grnčarskome krugu s manžetovidnim vijencima, je karakteristično za keramičke komplekse X.-XI. st. Površina posuđa ovoga tipa ukrašena je pretežito kompozicijama kao i posuđe koje pripada tipu A. Pojedini istraživači datiraju zdjele s manžetovidnim vijencima u prvu polovinu XII. st. Ukoliko je početkom XII. st. takova forma mogla i postojati, to se keramička masa i način pečenje ovoga posuđa bitno razlikuju od mase keramike X.- poč. XI. st.

K trećem, C tipu pripadaju zdjele čiji su vijenci složeno profilirani. Oni kao i tipovi A, i B, imaju karakterističnu formu za IX.-XI. st. i ornamentirani su urezanim crtežima u obliku kompozicije s ravnim ili valovitim linijama.

Četvrti tip D, predstavljen je posuđem čija se opća forma u principu ne razlikuje od svih ranije navedenih tipova, ali u gornjem dijelu zdjela nalaze se određene promjene. Prije svega imamo kraći vrat. Vijenci su rađeni formom više savinutom prema van, a njihov gornji dio postao je tanji i sužava se prema sredini (Tablica I). Ovaj tip posuđa objedinjava tip zdjela koje imaju neznačajna zadubljenja. Cjelokupni ovaj kompleks posuđa izrađen je od dobro odmuljene gline, sa značajnim sadržajem sitnoga pijeska. Posuđe je dobro pečeno i ima glatku površinu. Pretežiti broj posuđa je smeđ, rjeđe smeđe-žut. Linijski udubljeni ornament pretežito se nalazi samo u gornjem dijelu. Ovo posuđe ima najčešće trbušastu formu, što je karakteristično za ovaj tip. Dakle, svi opisani tipovi posuđa rađenoga na grnčarskome kolu, uključujući i dio posuđa rađenoga rukom, omogućuju pro-učiti evoluciju keramičke izradbe u IX.-XI. st. Stratigrafske danosti dozvoljavaju podijeliti keramičke komplekse X.-XI. st. u dvije faze razvoja, raniju i kasniju.

Po mišljenju B. Timoščuka, među najbolje spomenike prvoga tipa koji su datirani krajem IX.-poč. X. st., pripada ona skupina posuđa kod kojega samo djelomično prevladava posuđe rađeno na grnčarskome kolu. Ove komplekse kojih ima više od 2/3 treba klasificirati u sredinu X. st. Također, po mišljenju Timoščuka, metoda koju je on razradio može dati pozitivne rezultate samo u tom slučaju ako je materijal pronađen u zatvorenim kompleksima. Posuđe IX. i X. st. međusobno je vrlo slično, što praktički ne dozvoljava provesti kronološku granicu, ali s druge strane, više složeno profiliranje vijenaca, veća savršenost keramičke mase i tehnologija pečenja posuđa ipak ga razlikuje (Timoščuk, 1982., str. 21).

Keramika XI. st. za razliku od IX.-X. st. predstavljena je isključivo posuđem rađenom na grnčarskome kolu. Ona je tehnološki više savršena, rađena od glinene mase u koju su uključene znatne primjese sitnoga kroz sito prosijanoga pijeska, a dobro je i ravnomjerno pečena. U ranim kompleksima XI. st., znatno rjeđe nego u X. st., nalaze se tanjuri i tave rađeni rukom. Oni su pronađeni na gradinama u selima Stiljsko, Stupnica, Sudova Višnja I, Nižnji Strutenj, u mjestu Židačevu, te u Gorodku. Ovi materijali imaju analogije s posuđem u Galiču (Maljevskaja, 1974., str. 33.-38), Plisensku (Starčuk, 1952., str. 384), Černivcima (Timoščuk, 1982., str. 22) i u drugima spomenicima Kijivske Rusi XI. st. Na dnu pojedinih zdjela rađenih na grnčarskome kolu u XI. st., javljaju se prvi žigovi. Oni većinom imaju oblik križa, ili dvaju koncentričnih krugova. Rjeđe susrećemo žigove u obliku geometričnih figura ili slova. U istraživanome regionu, oni su najrašireniji na zdjelicama u Sudovi Višnji I, Lavovu I, Stupnici, Židačevi I, Gorodku, a u manjem broju možemo ih susresti u Pidgorodišču i Rokitnomu.

Keramika drugog perioda koja kronološki pripada XII, - prva polov. XIII. st. pronađena je na gradinama u Gornjem Podnjistrovju i u susjednim krajevima. Iskopavanja ljetopisnih, Lavova, Zvenigoroda, Zudiča, Gorodka, Sudove Višnje i u drugim krajevima Galičine, na pr. u Galiču, Plisecku, Černivcima, Lenkivcima i Vasilevi dozvoljavaju točno okarakterizirati keramičke komplekse ovoga perioda, uočiti osnovne faze njihovoga razvoja i tipoloških osobitosti.
Prije svega treba naglasiti da keramički kompleks XII.- prva polov. XIII. st., u gradinama koje smo istraživali ničim se osobitim ne razlikuju od analoškoga u susjednim regijama i tipičan je za sav teritorij Galičine. On je predstavljen bogatstvom formi i tipova: zdjele, tanjuri, tanjuri sirnice, džezve, solnice, poklopci, podsvječnjaci, igračke za djecu, pisanice.

Pretežitu većinu posuđa čine tankozidne zdjele rađene na grnčarskome kolu od dobro odmuljene gline kojoj su dodavali vrlo sitan pijesak. Suđe je savršeno pečeno. Večinom ima žuto-narančastu, smeđu, crnu ili ciglastu boju. Na koljenu je karakteristična tamna linija. Formu posuđa koja prevladava karakteriziraju visoka ramena i oštro prema van okrenuti mnogoprofilni vijenci. Zdjele su većinom ukrašene urezanim linijskim ili valovitim ornamentom koji je smješten na ramenima, rjeđe na vratu zdjele. Ponekad se susreće ornament u obliku jamica utisnutih pečatom, štapićem ili nazupčanim kotačićem. Dno zdjela uglavnom je tanje od zidova. Na nekima su sačuvani i žigovi (Crtež 136). Po karakteru gradnje gornjega dijela posuđe ovoga perioda pretežito se dijeli na 4 osnovna tipa (Tablica II).

Prvome tipu pripada ono posuđe koje ima vijence oštro okrenute prema van, a krajevi su sagnuti prema sredini i formirani u obliku vala. Ova forma vrlo je proširena na značajnoj teritoriji Rus’i, bez obzira na to što u keramičkim kompleksima Galičine i osobito Gornjeg Podnjistrovja nije prevladavajući. Drugi tip ima grnčasto oformljene vijence. Po perimetru završetka posuđa napravljen je rub za poklopac. U Galičini u XII. - prva pol. XIII. st., uključujući regiju koju smo istraživali, zdjele ovoga tipa čine većinu, oko 80%. U to vrijeme na teritoriji drugih zemalja Rus’i, one zauzimaju samo mali postotak (Maljevskaja, 1969., str. 13).

Treći tip karakteriziraju zdjele s neznatno prema van iskrivljenim, ili vertikalno formiranim vijencima i horizontalno odrezanim gornjim krajem (Tablica II). Po mišljenju istraživača, teritorij na kojem je proširen ovaj tip keramike s rijetkim iznimkama, uklopljen je u osnovne granice Galičine (Maljevskaja, 1969., str. 10).

Četvrti tip posuđa predstavljen je zdjelama rađenim na grnčarskome kolu, čiji su vijenci okrenuti prema van i završavaju s okruglim ili ravnim odrezanim krajem, pretežito bez bilo kakovoga ukrasa, s posebnim iznimkama lokalnoga karaktera. Ovaj tip drže više arhaičnim nego prva tri i klasificiraju ih do ranih keramičkih kompleksa drugoga kronološkoga perioda (Timoščuk, 1892., str. 25). Važna oznaka početka drugoga kronološkoga razdoblja je masovna pojava poklopaca na zdjelama koje imaju na vrhu rub za poklopac. Zahvaljujući čitko ocrtanim stratigrafičnim slojevima kulturnih naslaga na gradini “Zamok” u gradu Židačiv (Ljetopisni Zudič) i na gradini u gradu Gorodok (ljetopisni Gorodok) ovaj se tip zdjela javio krajem XI. st. Takovi su analogi poznati na Bukovini, što je dopustilo datirati pojavu ovo-ga tipa posuđa, kao posuđe rađeno krajem XI. - poč. XII. st. (Timoščuk, 1982., str. 25). Kako naglašavaju istraživači, u drugoj polovici XIII. st. keramički kompleksi u Rus’i, a u manjoj mjeri na Prikarpatju, doživljavaju regres koji je po mišljenju istraživača bio uzrokovan tataro-mongolskim najezdama. Pojavljuje se lokalna ručno izrađena keramika, malo popravljena na ručnom grnčarskome kolu, a u vezi s time krajnje datiranje drugog kronološkog perioda prihvaćeno je kao sredina XIII. st.

Klasifikacija danoga keramičkoga kompleksa do XII. - prva polov. XIII. st., učvršćuje se mnogobrojnim nalazima dobro datiranih predmeta koji idu s njima zajedno. Prije svega ovom kompleksu pripadaju prazne amfore, oružje, predmeti draguljarske izradbe, predmeti kulta i drugo. Tako na pr. u Zvenigorodu, Židačevu, Gorodku, Lavovu, Stupnici i Sadovi Višnji II, zajedno s keramičkim kompleksom drugoga perioda, pronađen je mnogobrojni arheološki materijal koji je datiran XII. - XIII. st.

Epoha XII. - prva. polov. XIII. st. široko reprezentira predmete i spomenike pismenosti. To su prije svega, alat za pisanje na glinenim i voštanim tablama i pisala. Oni su poznati u gradinama u Lavovu (Bagrij, Mogitič, Ratič, Svješnikov, 1976., str. 296), Zvenigorodu (Ratič, 1957., Tablica XII, str. 38.), Židačevi (Korčinskij, 1965., str. 296; 1985., str, 256 - 257) kao i u zemljama izvan granice istraživane teritorije, na pr. u Belzi (Petegirič, 1981., str. 120), Galiču (Pasternak, 1944., str. 180), Gorodnici (Petegirič, 1982., str. 39), Kolomiji (Pasternak, 1944., str. 180), Oleškovi i Lenkivcima (Timoščuk, 1985., str. 366.; 1982., str. 31).

Keramike trećega razdoblja koja pripada u kronološki okvir druge polov. XIII. st. - prvoj polov. XIV. st. pronađeno je na 77 punktova Gornjeg Podnjistrovja. Među njima u 24 gradine. Većina materijala bila je otkrivena putem sondiranja, malih iskopavanja, čišćenja jama, u ruševinama valova. Nalazi koji su dobiveni tijekom istraživanja gradina u selima Biblo, Berezina, Vorobljačin, Gorodok, Gorodisko, Drogoviž, Židačiv II, Zvenigo-rod, Stare Selo, Lavov I, II, III, Pjatničani, Potelič, Verhnje Sinjovidne I, Sokolivka, Spas, Stupnica, Turadi, Urič i Jasenica Silna omogućili su okarakterizirati keramički kompleks druge polovice XIII. - XIV. st. Osnovni tip keramike ovoga vremena su zdjele rađene na grnčarskome kolu, džezve, velike stucke, kupe, tanjuri smeđe, tamnosmeđe, rjeđe žuto-narančaste i ružičaste boje koji su bili rađeni od dobro odmuljene gline, kojoj su dodavali malo i krupnozrnastoga pijeska. U keramičkoj smjesi rijetko možemo pronaći dodavanje sitnotučenoga vapnenca. Ovo posuđe ima pretežito nisku formu, s visokim blago dignutim prema van vijencima. Ono je dobro pečeno i dosta čvrsto. Karakteristično je to da je njegova znatna količina u srednjem i gornjem dijelu ornamentirana kompozicijama od horizontalnih i valovitih urezanih linija, jamicama rađenih pečatom u obliku češlja (Tabla III). Keramičkome kompleksu trećega perioda pripada također posuđe rađeno na grnčarskome kolu s malim dodatkom pijeska, a također neznatna količina rukom rađenoga posuđa koje je lagano popravljeno na ručnome grnčarskome kolu. Ovo ukazuje na to da proizvodnja keramike ove regije nije poznavala ovakav regres kao u drugim zemljama Rus’i, nakon što su je opustošile tatarsko-mongolske najezde.

Kao i u prethodnim kronološkim razdobljima u temelj trećega razdoblja položena je tipološka analiza posuđa rađenog na grnčarskome kolu. U sklop ove analize ulazi forma, tehnologija izradbe gornjega dijela zdjela i drugih skupina posuđa koje smo podijelili u tri grupe. Prvome tipu pripada posuđe rađeno na grnčarskome kolu smeđe, rjeđe ciglasto-ružičaste boje, izrađeno od dobro odmuljene mase kojoj su dodavali neznatnu količinu pijeska. Zdjele pretežito karakterizira niskost s visokim blago prema van savinu-tim vijencima, njihovi rubovi kao po pravilu imaju zaobljeni ili horizontalno odrezani kraj, a s vanjske strane završavaju se rubovima. U pojedinim slučajevima s unutarnje strane na vijencu je utvrđen ornament nanesen na sirovu površinu posuđa, u izgledu jamica rađenih različito profilnim žigom. Značajni postotak ovoga posuđa ornamentiran je pretežito urezanim linijama, ili valovitim ornamentom. Ovaj tip posuđa objedinjuje tanjure koji su izrađeni na grnčarskome kolu od iste keramičke mase kao i zdjele, njihova vanjska površina ukrašena je linijskim ili valovitim ornamentima, ponekad i žigom različitih oblika. Vijenci tanjura su okrugli, horizontalno urezani vrlo često s podignutim prema van rubom.

Drugi tip predstavljaju zdjele rađene na grnčarskome kolu jednako kao u ranije navedenome tipu. Ali on većinom ima visoko, blago savijeno prema van grlo zaokruženo u gornjem dijelu na kojem se nalazio vijenac. Unutarnji rub vijenca bio je ornamentiran kompozicijama s kosim urezanim linijama koje su urezivali raznoprofilnim žigovima. Na ramenima su često umjesto najvećeg trbuha zdjele, postojale kompozicije u izgledu mnogorednog linijskoga ili valovitog urezanoga ornamenta, često zajedno s utisnutim žigovima.

Glinena masa ovoga tipa posuđa vrlo je bliska masi od koje se izrađivalo posuđe prvoga tipa. Površina zdjela dosta je glatka, ravnomjerno pečena, pretežito sive ili ružičaste boje.

Treći tip keramike karakteriziraju zdjele rađene na grnčarskome kolu s malo savinutima prema van ili vertikalnima vijencima ruba koji je u gornjem dijelu blago zaokružen. Ponekad njihovi vijenci malo su savijeni prema sredini. Između ostaloga profiliranja vijenac je manžetovidno završen, što podsjeća po formi na posuđe X.-XI. st.. samo s tom razlikom što je na posuđu XIV. st. s unutarnje strane na vijencima po cijelome perimetru produženo udubljenje. Ono se zove zakrajinka, što nije karakteristična oznaka za zdjele X.-XI. st. Ovo posuđe je dobro ispečeno, a u njegovome tijestu postoji mala količina krupno zrnastoga pijeska. Ramena zdjela ukrašena su udubljenim horizontalnim ili valovitim ornamentom, ponekad žigom. Sve posuđe je dobro pečeno, pretežito smeđe, ili žuto-narančaste boje.

Obimna arheološka istraživanja koja su provodili u gradinama u Zvenigorodu, Sudovi Višnji, Židačevi, Gorodku i Uriču, a također posljednjih godina u Lavovu, omogućila su da se odijeli ranija faza od posljednje faze razvoja keramičkih kompleksa trećega kronološkoga perioda. Posuđe ranijih razdoblja, prvi njegov tip, bilo je odijeljeno po stratigrafičnim podatcima koji su dobiveni iskopavanjem na gorodiščima u Zvenigorodu u Židačevu i Gorodku. Analogije ovome tipu poznate su na gradinama Bukovine, u Černivcima, Perebikivcima, Karapčevi (Timoščuk, 1982., str. 32). U ranijoj fazi trećega kronološkoga razdoblja dominantne forme u keramičkome kompleksu bile su zdjele rađene na grnčarskome kolu prvoga tipa. Zdjele prvoga tipa prisutne su samo u ovo vrijeme i jaki su dokazi ranije faze. Kako se ranije naglašavalo, zdjele ovoga tipa po formi, ornamentaciji i vanjskome izgledu, vrlo su slične posuđu rađenome na grnčarskome kolu, kraja X.-poč. XI. st. Važna njihova oznaka za razgraničenje je više progresivan sustav keramičkoga tijesta, tehnologija pečenja i harmonija boja. Zajedno s time s ovom skupinom posuđa pronađeni su i drugi predmeti svakodnevnoga života, oružje, ukrasi, koji dobro označavaju njegov kronološki dijapazon. Najvažniji oblik posuđa drugog tipa su zdjele rađene na grnčarskome kolu, čiji gornji dio podsjeća na rane forme IX. st., ali se znatno razlikuju od njih više progresivnom tehnologijom izradbe, u sklop koje može se unijeti keramičko tijesto s neznatnom primjesom pijeska i visoko kvalitetno pečenje. Površina ovoga posuđa vrlo je glatka i ima lagano smeđu, ili žuto-smeđu boju. Ovo posuđe postoji od početka XIV. do sredine treće četvrtine XIV. st. Vrlo često, zajedno s ovim posuđem, moguće je pronaći dobro datirane uzorke oružja i konjaničke opreme: tuljci, metalni vrhovi strijela sa samostrela, dijelovi oklopa, stremeni, mamuze s kotačićima, zvijezdom i t. d. Među nalazima privlači pažnju velika količina ulomaka praznih amfora pri-crnomorskoga podrijetla koje su poznate iz materijala iskopanih u Krimu, poglavito u Hersonesu i datirane su XII. - XIII. st. (Jakobson, 1952., str. 340.-341.) i u Konstantinopolisu (Barnea, 1954., str. 519.-521.)

Na gradinama u Zvenigorodu, Gorodku i Židačevu u keramičkome kompleksu XII.-XIII. st., pronađena je velika količina ovrudskih crijepova koji su postojali, osnovno, u XII.-XIII. st. (Kolčin, 1958., str. 109). Ovome periodu također pripada masovno iskorištavanje izradbi od željeza: noževa, škara, kresiva, lokota, ključeva, lanaca, čavala, klamfi, i dr. Oni su pronađeni u gradinama u Zvenigorodu, Gorodku, Židačevi, Lavovu, Stupnici i Sudovi Višnji (Petegirič, 1990., str. 158.-159.).

Nije moguće ne sjetiti se kolekcije oružja i opreme za konjanike koja je poznata po materijalima iskopanima u Židačevi, Uriču, Zvenigorodu, Sudovi Višnji, Berezci i Glinsku, a čije funkcioniranje pripada XII.-XIII. st. Radi se o različitim tipovima vrhova strijela, lukova i samostrela, kopalja, ratnih sjekira i mačeva, prekrižja na dršcima sablji, buzdovana, završetaka bičeva, fragmenata oklopnih prsluka, dijelova oklopa, ostruga, stremena, kopčama za konje i drugo (Petegirič, 1990., str. 163.-171.). Znatnu količinu nalaza u kulturnome sloju XII. - prve polov. XIII. st. u gradinama Gornjeg Podnjistrovja čine umjetnički ukrasi. To su narukvice od stakla i nakit različitoga tipa, prstenje, izradbe od obojenoga metala u obliku križeva inkoliona, grudnih križića s ukrasima od emajla, ikone, žigovi-prsteni, narukvice od pločica, i drugo. Početak kasne faze trećega kronološkoga razdoblja podu-dara se s granicama druge polovice XIV. st. i potvrđuje se keramičkim materijalom iskopanim u Židačevi, Gorodku, Drogoveži, Poteliči i Staromu Selu. Njima najbliži po analogiji poznati su materijali iz Bukovine (Timoščuk, 1982., str. 35.-36.).

Analiza najvećeg keramičkog arheološkog materijala IX.-XIV. st. zajedno s drugim brojnim nalazima, a također tehnika izgradnje stambeno-gospodarskog kompleksa, utvrđenih obrambenih linija i drugo, daje mogućnost okarakterizirati razvoj utvrđenih naselja Gornjeg Podnjistrovja kao važan uteg ekonomskoga, političkoga i kulturnoga života regije, te ustanoviti vrijeme njihove pojave, evoluciju i razloge prekida funkcioniranja.

DIO TREĆI. SOCIJALNA FUNKCIJA I SOCIJALNI RAZVOJ UTVRĐENIH NASELJA

& 1. SOCIJALNA TIPOLOGIJA GRADINA

Tijekom proučavanja utvrđenih naselja-gradina znanstvenici često skreću pažnju na njihovu socijalnu funkciju, koja omogućuje bolje razumjeti karakter socijalno-političkih promjena koje su se dogodile u društvu toga vremena, pomažu rekonstruiranju obraza ekonomskoga, političkoga, kulturnoga, demografskoga, obrambenoga potencijala u toj ili drugoj regiji.

Kako je poznato, najraniji pisani izvori o ukrajinskome Prikarpatju su škrti, i zbog toga, pregled dodirnutoga pitanja o socijalnoj tipologiji prema podacima do kojih je došla arheologija, vrlo je aktualan. Ova su pitanja proučavana u radovima B. Ribakova, V. Dovženka, M. Tihomirova, P. Toločka, P. Rappoporta, A. Kuzi, i drugih.

Najraširenija shema tipološke podjele gorodišča Gornjega Podnjistrovja u vremenu Rus’i, je klasifikacija uvedena od B. Timoščuka. Prije svega, u vezi s blizinom teritorija, sličnošću prirodnih uvjeta i etničkoj sličnosti stanovništva istočno-karpatske regije. Dugotrajna arheološka istraživanja i sakupljeni značajni arheološki materijal, omogućili su istraživačima naglasiti najvažnije karakteristične kriterije, glede označavanja tipologije. To su: sistem obrambenih linija, uključujući konstruktivne osobitosti utvrđenja; karakter zdanja koja su se podizala na trgovima (unutarnje planiranje), mjesto i uloga gradina u sistemu sinhronih naselja koja ih okružuju. Po mišljenju B. Timoščuka., ove tri glavne oznake daju mogućnost odrediti socijalnu pripadnost gradina i njih je moguće koristiti kao etalon za rekonstrukciju socijalne tipologije ovih nalazišta (Timoščuk, 1990., str. 29). Kod određivanja tipologije, također nije moguće ne uzeti u obzir i druge oznake, kao na pr. odsutnost iskorištavanja zaštitnih svojstava reljefa i veličinu nalazišta, karakter kulturnoga sloja i drugo. Objedinjavanje svih ovih oznaka, a također i korištenje pisanih izvora, daje mogućnost podijeliti gradine u dvije osnovne skupine: općinska i feudalna središta.

U gradinama-općinskim središtima, znanstvenici vide strukturu ustroja prvobitnih općina, a gradine-feudalna središta klasificiraju u ranodržavnu formaciju. Osim toga tzv. prijelazni periodi u povijesti, od prvobitnoga do ranodržavnoga ustroja, često se razlikuju suživotom općinskih i ranofeudalnih središta.

Red važnih oznaka koje su zafiksirane tijekom arheoloških istraživanja daju mogućnost pokazati razliku između gradina općinskih središta i gradina-feudalnih središta. Prije svega, zahvaljujući različitosti konstrukcije obrambenih utvrda. Rezultati istraživanja u velikom broju gradina pokazali su da osnovu obrambenih linija na gradinama općinskim-središtima čine drveni zidovi konstrukcije od stupova. Oni su pretežito imali izgled zida koji se gradio s horizontalno položenim kladama čiji su se završetci spajali sa vertikalnim stupovima (Pidgorodišče, Rokitno). Poznati su slučajevi kada su se fragmenti drvenoga zida svojim krajevima spajali u nevelike malene drvene prostorije (Stiljsko, Ganačivka, Solonsko, Kotorini III, V). Ovi su se zidovi pretežito gradili na određenoj udaljenosti i bez zemljanih podloga. Ove pod-loge radili su u idućim stoljećima. Ali u svojoj većini obrambeni zidovi-utvrđenja općinskih središta s izvanjske strane nasipavali su se zemljanim kosinama za koje su zemlju dobivali od iskapanja rovova. Danas su se tragovi takovih kosina sačuvali u izgledu nevisokih zemljanih valova visine 1,5 m. na gradinama-općinskim središtima.

Druge su oznake u karakteru izgradnje zemljanih utvrđenja imale gradine-feudalna središta. Razlog toga je uloga koju su one ispunjavale u društvenome procesu. U sklop njihove osnove ulazili su snažni zemljani vali koji su nazvani u arheološkoj literaturi “val-platforma”. Površina vala-platforme završavala je trgom na kojem se gradio zid. Kod većine gradina u Bukovini, na takovim valima bili su zafiksirani zidovi s nizom obrambenih prostorija. Za izgradnju vala-platforme često su primjenjivali drvo i kamen.

Jedna od važnih oznaka koja razlikuje gradine - rana feudalna središta od gradina-općinskih središta je sistem obrambenih linija. Kako su pokazala istraživanja gradine-općinska središta pretežito su imala jednu obrambenu liniju. Samo ulazi u gradine utvrđivali su se pomoćnim utvrđenjima. A gradine-feudalna središta karakterizira više složen sistem utvrđenja. Ona su pretežito imala nekoliko obrambenih linija. Vanjske su po pravilu bile manje snažne od glavnih i imale su manje složenu konstrukciju. Po mišljenju znanstvenika ova činjenica ukazuje na vjerojatnost prerastanja općinskoga središta u ranofeudalno.

Ne manje važnu oznaku koja razlikuje ove dvije skupine nalazišta je karakter izgradnje utvrđenih trgova. Tako na gradinama-općinskim središtima, uzduž obrambenih linija pronađeni su tragovi nadzemnih zgrada koje su smještene uzduž zida. Istraživači dopuštaju da su ovo tzv. duge kuće kontini ili prostorije društvenoga značenja gdje su se održavali razni skupovi. U isto vrijeme, uzduž unutarnje strane obrambene linije gradina-feudalnih središta, bile su smještene stambeno-gospodarske zgrade. Pri tome važno je naglasiti da je na gradinama-općinskim središtima poznat, djelomično u zemlju ukopan tip zgrada s kamenom peći, a u gradinama-feudalnim središtima ovaj je tip više raznolik. Stambene zgrade u gradinama-feudalnim središtima vrlo su često imale podrume.

Korelacija osnovnih oznaka socijalne tipologije dozvoljava uočiti u obim grupama gradina pojedinačne skupine. Na primjer u grupi gradina-općinskih središta, mogu se izdvojiti skloništa, svetilišta i administrativno-gospodarski centri. U skupini gradina-feudalnih središta, moguće je pronaći gradove, utvrde i feudalne zamke.

G r a d i n e - s k l o n i š t a odavno su privlačila pažnju istraživača. Još u prošlom stoljeću D. Samokvasov je naglašavao da su ova nalazišta bila naseljena samo u vrijeme rata (Samokvasov, 1873., str. 20). Na siromaštvo kulturnoga sloja ove skupine gradina ukazivao je S. Kiseljov (Kiseljov, 1928., str. 59.-60.). Precizna istraživanja na gradinama-skloništima nakon Drugog svjetskoga rata proveo je P. Tretjakov. Na njima pronađeni ostatci svetilišta svjedoče da su ona bila iskorištavana, ne samo kao obrambeni punkt, već i kao mjesta koja su imala kultnu ulogu. Na pr. V. Sedov, uspoređujući materijale etnografskih istraživanja dokazivao je da su gradine-skloništa u Rus’i u kasno vrijeme iskorištavane kao mjesta za društvene svetkovine i obrede, što je imalo duboku vezu s poganstvom (Sedov, 1960., str. 33).

P. Rappoport karakterizira gradine-skloništa kao nevelika utvrđenja vrlo primitivna po svojoj vojno-inženjerijskoj organizaciji, izgrađena na prirodno zaštićenim mjestima. Ona nisu bila naseljena, a njihov kulturni sloj pretežito je odsutan. U vrijeme ratne nesigurnosti, ove gradine su naseljavali ljudi iz okolnih naselja (Rappoport, 1967., str. 186).
Masovno proučavanje gradina-skloništa u ukrajinskome Prikarpatju započelo je 60-tih godina u Bukovini (Timoščuk, 1989., str. 15.,16.). Ove su gradine bile pronađene i istraživane na 14 mjesta, što je omogućilo da se konkretno opišu njihove crte i podcrtaju najvažnije oznake. Materijali dobi-veni tijekom istraživanja gradina-skloništa na teritoriji Gornjega Podnjistrovja, znatno su skromniji, nego oni u Bukovini. Bez obzira na to što je njihova velika količina ima oznake vrlo podobe tipu gradina-skloništa uz Dnjistar i Prut. Ona su također smještena na visokim poluotocima i na uzvišenjima. Njih pretežito razlikuje odlična prirodna zaštita. Ova nalazišta utvrđena su jednom obrambenom linijom koja se sačuvala u obliku nevisokog zemljanoga vala od kosine, i rova. Ponekad na pojedinim obrambenim dijelovima mogu-će je pronaći umjetno presječene kosine.

Prvi koji su skrenuli pažnju na gradine ovoga tipa u Gornjem Podnjistrovju bili su M. Smiško i J. Pasternak. Tijekom istraživanja gradina u selu Mali Griboviči, M. Smiško je došao do zaključka da je ovo nalazište iskorištavano kao sklonište za najbližu okolinu (Smiško, 1937., str. 93.-94.). Istu misao iskazao je J. Pasternak tijekom istraživanja krajem 30-tih godina gradina u selima Glinsko i Nižnji Strutenj. On upozorava na siromaštvo arheološkoga materijala i čak malu nazočnost kulturnoga sloja. J. Pasternak je klasificirao ova nalazišta kao gradine-skloništa (Pstrernak, 1936., str. 178., 176.).

Tijekom posljednjega desetljeća autor je istraživao niz gradina u Gornjem Podnjistrovju, na kojima je bio odsutan ili vrlo malo nazočan kulturni sloj. Ovim gradinama također pripadaju i druge karakteristične oznake za gradine-skloništa. Takovima pripadaju gradine u selima Korčivka, Sinjovidne II, Grozova, Lopušna, Stebnik, Strilki, Gorodisko, Teršiv, a tako-đer i gore spomenuti Glinsko i Nižnji Strutenj (Crtež LXIV, C, XXXVIII, LXXVII, CXXII, CXXV, XXXIII, XVIII, CXXVII)

Moguće da je u ranijoj etapi svoga funkcioniranja u IX.-X. st. ovoj grupi nalazišta pripadala gradina u selu Spas (Crtež CX).

Rezimirajući rezultate provedenih istraživanja na ovim gradinama, i uspoređujući rezultate sa sličnima nalazištima u Bukovinskome Prikarpatju, sa sigurnošću ih možemo uvrstiti u skupinu gradina-skloništa. Kratko ćemo opisati svaku od ovih gradina-skloništa.

Gradina IX.-X. st. u selu Korčivka smještena je na poluootočnoj uzvisini desnoga visokoga brega rijeke Sviče, desne pritoke Dnjistra. Prostor gradine smješten je na uzvisini od 310 m. iznad površine rijeke i ima površinu koja je omeđena utvrđenjima od 9,67 ha. Od sjevera, juga i istoka, ona je zaštićena urvinama i jamama, a sa zapada snažnim zemljanim valom i dubokim i širokim rovom. S južne strane val se nalazi nad dubokim jarkom i ima malu visinu (Crtež LXIV). Na dosta velikoj površini gradine zafiksirani su tragovi šest jama koje ukazuju na mjesto nalaza ostataka udubljenih stambeno-gospodarskih zdanja. U vrijeme čišćenja zida jedne od ja-ma, pronađeno je nekoliko ulomaka rukom rađenoga posuđa i onoga rađenoga na grnčarskome kolu koje pripada IX.-X.st. (Crtež LXV). Tragovi gradnji na utvrđenoj površini su pronađeni samo na određenim dijelovima, uzduž unutarnjega podnožja vala. Arheološki materijal koji je nađen u donjim slojevima nasipa i u nadzemnoj gradnji koja je bila zafiksirana oko njegovoga unutarnjega podnožja, datiran je IX.-poč. X. st. (Crtež LXV). Na udaljenosti 300 m. na zapad od obrambene linije gradine, pronađeni su tragovi sinhronoga slavenskoga naselja koje zauzima površinu od oko 2 ha. Druga dosta velika gradina X.-XIII. st. pronađena je u Verhnjem Sinjovidnom (Verhnje Sinjovidne II). Ona je smještena na toponimu Gorodišče, na visini od 110 m. iznad nivoa rijeke Strij, i zauzima svu površinu brda (2 ha.). Ova gradina u planu ima nepravilnu ovalnu formu. S juga, istoka i uzduž kosine brda, površina gradine je utvrđena obrambenom linijom koja se sačuvala u izgledu nevisokog zemljanoga vala i plitkoga rova. Sa zapada i sjevera, okružuje ga urvina, sa strmim brdima. S južne strane, gdje se nalazi ulaz u gradinu zafiksirani su tragovi još jedne obrambene linije koja se sačuvala u izgledu uleknuća sličnoga terasi (Crtež C). Sondiranje koje je 1975. g proveo O. Ratič i 1995. g. autor ovoga rada, na površini gradine, nisu potvrdili činjenicu njezinog stalnog naseljenja. Presjeci valova napravljeni 1995. g. na dvama dijelovima u južnom i istočnom dijelu, potvrdili su da je osnovu obrambene linije činio drveni zid u obliku horizontalno položenih klada. S vanjske strane zid je bio utvrđen zemljanim valom od kosine. Temelj zida činila je kamena krepida. Val je bio nasipan sa žutom vrstom gline i velikim kamenjem različitim po veličini. S vanjske strane zida po cijeloj njegovoj dužini, dobro se ocrtava kontura rova. Na južnome dijelu gradine kod unutarnjeg podnožja vala zafiksirani su tragovi spaljene nadzemne izgradnje. Veći dio zida bio je uništen vojnim rovovima iz Drugoga svjetskoga rata. Na dnu rovova bilo je pronađeno nekoliko fragmentarnih ulomaka ranogrnčarskih zdjela IX.-X. st. Vjerojatno da ovaj materijal ukazuje na vrijeme izgradnje utvrđenja gradine.

Najviše u brdima postojalo je utvrđeno naselje IX.-XIV. st. u selu Grozova. Ono je bilo smješteno na ostatcima gorskoga hrbta, koji ima naziv Magura Lomjanska, s najvišom kotom od 1022 m. U planu ovo naselje ima nepravilnu okruglu formu i utvrđeno je po perimetru nevisokima zemljanim valom i rovom. U nekim mjestima rov prerasta u terasu široku do 3 m. Njegova je površina dosta ravna. Samo pri krajevima ima mali nagib (Crtež XXXVIII). Kao posljedica prvih arheoloških istraživanja koja su bila provedena od strane V. Kobiljnika i T. Sulimirskoga početkom 30-tih godina, na teritoriji gradine nije bilo pronađeno nikakvih tragova kulturnoga sloja, što je dalo mogućnost istraživačima da postave tezu kako je ova gradina stražarski punkt (Kobiljnik, 1933., str. 30.-31.). Ponovljeno istraživanje koje je učinio autor ovoga rada 1994. g. i 1995. g., i materijali dobiveni tom prilikom, mogu samo potvrditi misao ranijih istraživača. Tako na većem dijelu utvrđenoga trga nije bilo zafiksiranoga kulturnoga sloja koji bi ukazivao na stalnost boravka njegovih žitelja. Samo ponegdje na udubini od 0,1 - 0,3 m., niže od nivoa današnje površine, pronađeni su pojedini vrlo fragmentarni ulomci posuđa rađenog rukom i na grnčarskome kolu. To su pretežito bokovi zdjela koje po njihovoj keramičkoj masi i tehnologiji izradbe može se unesti do širokog kronološkog dijapazona od IX.-XIV. st. (Crtež XXXIX).

Na pojedinim dijelovima uzduž unutarnjega podnožja vala zafiksirani su tragovi nadzemne drvene gradnje, ostatci koje su sačuvani u izgledu velike mrlje od ostataka sagorjeloga drveta. U ovom valu također su pronađeni pougljenjeni panjevi, ulomci zdjela rađenih u X. - poč. XI. st. na grnčarsko-me kolu, a također i pojedini fragmenti malo karakterističnih izradbi od željeza. Slično ovoj je gradina u selu Lopušna. Ona je smještena na visokome brdu sa strmim stijenama na lijevome bregu rijeke Bistrice. Prostor ove gradine nalazi se na visini od 210 m. iznad nivoa rijeke, i u planu ima ovalnu formu. Ona je s tri strane, sjeverne, istočne i zapadne, okružena zemljanim valom. S istoka nalazi se strma stijena koja je bila oštećena procesima erozije tla (Crtež LXXVII). Tijekom arheoloških istraživanja 1962. g. P. Rappoport, a 1964. V. Aulih, označili su na gradini odsutnost kulturnoga sloja. Godine 1994. ovdje su bila provedena ponovljena istraživanja (Korčinskij, 1995., str. 17.-19.). Rezultat ovih istraživanja nije omogućio pronaći bilo kakove tragove stacionarne izgradnje. Samo u jugoistočnome dijelu nalazišta, gdje je obrambenome valu postojao mali ogranak pronađene su dvije jame koje su ukazivale na tragove ukopanih dijelova stambenih i gospodarskih zgrada. Tijekom čišćenja stijena deformiranoga zida, u nekoliko slojeva pronađeni su pojedinačni fragmenti zdjela rađenih na grnčarskome kolu koje po svim oznakama možemo uvrstiti u X. - poč. XI. st. (Crtež LXXVIII). Na istraživanome dijelu vala dalo se ustanoviti da je drveni zid u istočnome dijelu trga bio sagrađen od horizontalno položenih klada i podsipan zemljom s vanjske strane koja je bila dobivena tijekom iskapanja rova. Sa zidom je spojena nadzemna zgrada čiji su tragovi zafiksirani u obliku ostataka drvenoga ugljena i pečene gline. U ruševinama ove zgrade pronađeni su pojedini ulomci zdjela rađenih na grnčarskome kolu od X. - XI. st. (Crtež LXXVIII).

Gradina X-XIV st. u selu Gorodisko bila je smještena na platou visine 210 m. iznad doline. Njezin trg je 20 X 27 m. i u planu ima trapezoidnu formu, a površina je blago spuštena prema sjeveroistoku.

Tragovi nevisokoga zemljanoga vala zafiksirani su od istoka i sjevera. Ovdje, kao i na gore spomenutim gradinama, vrlo je slab kulturan sloj. Ti-jekom arheoloških istraživanja koja je 1986. g. proveo R. Čajka, on je iznio mišljenje da se ova gradina iskorištavala kao sklonište u vrijeme ratne nesigurnosti i funkcionirala samo od druge polovice XIII. do kraja XIV. st. (Čajka, Peleščišin, 1978., str. 2.-5.). Tijekom ponovljenih istraživanja koja je proveo 1994. i 1995. g., autor je pronašao neznatnu količinu ulomaka po-suđa rađenoga na grnčarskome kolu od X. - poč. XII. st. To je omogućilo da se produži vrijeme funkcioniranja ove gradine čak za tri stoljeća. (Crtež, XXXIV). Proučavanje utvrđenja ovoga nalazišta potvrđuje da je obrambeni zid bio sagrađen od jednoga reda horizontalno postavljenih klada koje su se svojim završetcima spajale sa stupovima koji su bili smješteni na udaljenosti 8 - 10 m., jedan do drugoga. Drugih izradbi na trgu nije pronađeno. Na udaljenosti 1,5 km. istočno od gradine, na lijevome bregu prve terase pronađeni su tragovi naselja XI. - XIII. st. Stanovnici ovoga naselja vjerojatno su koristili utvrđenja u vrijeme vojne nesigurnosti. Slične po topografskim oznakama i karakterom obrambenoga sistema su gradine u selima Stebnik, Strilki, Nižnji Strutenj i Glinsko. Njihovi trgovi, uzduž perimetra, imali su obrambenu liniju koja se sačuvala u obliku nevisokoga zemljanoga vala s kosinom. Samo s jedne strane visina vala znatno raste (Crtež CXXII, CXXV, CXXVII, XVIII). Gradine u Stebniku, Stričkah i Strutenji imaju slični trokutasti plan trgova. Na njima nisu pronađeni nikakvi tragovi stacionarne izgradnje. Na gradini u Nižnjem Strutenju J. Pasternak je iskopao trg okrugloga plana s dijametrom od 2 m. koji je bio izrađen od velikoga kamena. Njegova površina bila je pokrivena debelim slojem ugljena u kojem su pronađeni ulomci posuđa rađenoga na grnčarskome stolu X. - XI. st. i dio stremena (Pastrenak, 1938., str. 25.). U Stebniku kod unutarnjega podnožja vala gradine na dubini 0,2 m. ispod nivoa suvremene površine, u vrijeme iskopavanja pronađeno jer nekoliko bokova od posuđa X.- poč. XI. st. koje ukazuje na vrijeme funkcioniranja zadnje gradine.

Na gradini Zamok, u selu Glinsko, J. Pasternak je 1937. g. iskopao pojedinačno u zemlju ukopan stambeni prostor i fragment od kamena rađene ceste koja je prolazila uzduž unutarnjega podnožja snažnoga zemljanoga vala. Godine 1982. autor je pronašao dokaze da su prva utvrđenja na ovoj gradini bila izgrađena ne kasnije od prve polovine X. st., na što ukazuju arheološki materijali, posebno ulomci posuđa rađenoga na grnčarskome kolu X. - poč. XII. st. koji su pronađeni u nižim slojevima nasipa vala (Crtež XX). Približno u XII. - XIII. st. val je bio dosipan, a vjerojatno je izgrađen na njegovoj površini obrambeni drveni zid od vertikalno položenih stupova. Na ovo ukazuju arheološki materijali koji su sačuvani u vrijeme čiš-ćenja površine i zidova vala (Korčinskij, 1983., str. 1.-4.).
Završavajući pregled skupine gradina-skloništa htio bih naglasiti da sva spomenuta nalazišta objedinjuje niz zajedničkih oznaka koje su pretežito karakteristične za ovaj tip nalazišta. To su prije svega: A) najjednostavnija organizacija obrane; B) konstrukcija utvrđenja; C) nazočnost na pojedinim dijelovima uzduž unutarnje strane obrambenoga zida dugih kuća društvenoga značaja koje su bile izgrađene na tlu. Odsutnost na utvrđenoj površini i u njegovom dijelu stacionarne izgradnje; D) neznatna snaga kulturnoga sloja; E) prisutnost u blizini gradina-skloništa jednoga ili nekoliko sela satelita.

G r a d i n e - s v e t i l i š t a. Na teritoriji Gornjeg Podnjistrovja zadnjega desetljeća autor je pronašao i istražio više desetaka do-kršćanskih kultnih središta-svetilišta. Ali u njima se nisu provodila velika istraživanja, bez obzira na to što vanjske oznake ukazuju na njihovu pripadnost ovome tipu kompleksa poznatih u susjednim slavenskim zemljama, Bukovini i Sjevernome Podilju, gdje su oni dostatno proučeni.

U posljednjim desetljećima I. Rusanova i B. Timoščuk puno su pažnje dali ovoj tematici. Mnogobrojni materijali iz arheoloških iskapanja u mjestima Ržavica, Kulišovka, Rudnik, Krutilov, Gorodinci, omogućili su znanstvenicima uopćiti zajedničke crte kultnih središta, podijeliti ih u određene tipove (Rusanova, 1992., str. 53.; Timoščuk, 1989., str. 20.).

Glavna karakteristična oznaka koja opredjeljuje ovaj tip nalazišta između drugih je specijalno uređeni trg koji ima veću ili manju površinu koja ima pretežito prirodnu zaštitu. Kako naglašava B. Timoščuk, trgovi gradina-svetilišta imaju pretežito okruglu ili ovalnu formu plana. Po peri-metru oni su okruženi zemljanim valom koji je imao više kultni nego obrambeni karakter i čuvao je svetilište od zlih duhova (Timoščuk, 1990., str. 45.). Ali postoji velik broj gradina-svetilišta na kojima kultni trg u planu ima trokut, a ponekad i nepravilnu geometrijsku formu. Takovome pripada djelomično proučena na teritoriji Gornjeg Podnjistrovja gradina-svetilište u selu Iljiv (Rusanova, 1987., str. 46.-55.).

Nalazište se nalazi na južnom kraju sela, na toponimu Pečera, na poluotočnoj uzvisini desnoga visokoga brega rijeke Ilovec, na visini od 40 m. iznad nivoa rijeke. Sa tri strane - sa sjevera, istoka i zapada, površina je ograničena okomitim kamenim brdima. S druge strane, dvjema oblim linijama valova i rovova čiji su krajevi spojeni s kosinama poluotoka (Crtež LVIII).

Po mišljenju B. Timoščuka, dva ova vala imaju kultni karakter mada pripadaju različitim povijesnim epohama. Vanjski val pripada ranom željeznom vijeku, a unutarnji dobu nakon što je Rus prihvatila Kršćanstvo kao državnu vjeru. (Timoščuk, 1993., str. 26.)

Kada se govori o unutarnjem valu koji je bio nasipan u ranom srednjem vijeku on, po mišljenju istraživača gradio se prema kanonima koji su karakteristični za gradine-svetišta Rus’i, tj. njega su nasipavali na stari horizont poslije završetka rituala očišćenja površine zemlje od zlih sila. Verziju I. Rusanove i B. Timoščuka potvrđuje sloj pepela i ugljena dubok o,15 m. koji je nastao kao rezultat rituala. U njemu su nađeni ulomci glinenog posuđa izrađenog na grnčarskome stolu X.-poč.XI. st. koji po mišljenju istraživača je također pokazatelj ritualnog obreda. Na hrbtu vala djelomično se sačuvao mali trg za kult na kojem su fiksirani tragovi nekoliko ognjišta, kosti životinja i fragmenti posuđa izrađenog na grnčarskome stolu XII.-XIII. st.

Tijekom istraživanja vala nije pronađeno nikakvih tragova obrambene gradnje zidova. Po mišljenju B. Timoščuka, karakteristična oznaka za gradinu-svetište je rov s ravnim dnom - trgom na kojem su također gorjela ritualna ognjišta. Takav je bio pronađen u gradini u Ilovi. Dakle, val i rov činili su sakralnu granicu svetišta koje je služilo zaštiti svetoga mjesta od zlih sila.

Opisanom kultnom val s unutarnje strane bio je prigrađeno postolje veličine 3,4 x 4,5 m. i visine 1,0 m. iznad nivoa trgića. (Crtež LX) Površina ovoga postolja dosta je ravna. U njegovome središnjem dijelu iskopana je jama s dijametrom o,4 m i dubine o,2 m. u kojoj se vjerojatno nalazio idol. Uz nju su zafiksirani tragovi ognjišta veličine blizu 1,5 m. U sloju pepela pronađeni su dijelovi glinenog posuđa XII-XIII. st., a također brončani prsten u obliku štita i fragment željeznog srpa (Crtež LXI).

Na trgu - svetištu 30 x 40 m. okruženom kultnim valom, rovom i urvišćem, bile su iskopane jame za žrtvovanje s velikim brojem kostiju životinja, ptica i dijelova glinenog posuđa XII.-XIII. st. U blizini gradine, na strmoj kosini poluotoka nalazi se staroru’sko naselje od kojega su sačuvani tragovi u formi uleknuća, od koji su dva bila iskopana. Zemljani pod prvog obitavališta bila je udubina u glini na o,4 m. Imala je veličinu 2,6 x 2,6 m. U sjevernom uglu nalazili su se ostatci ognjišta uz koje je ležala zdjela izrađena na grnčarskome stolu XIII. st. U središtu drugog obitavališta, na podu su pronađeni djelići glinenog posuđa XII.-XIII. st. Nedaleko su fiksirani ostatci nadzemne građevine veličine 2,4 x 3,7 m. čiji su zidovi imali konstrukciju od stupova. Na njezinome podu nisu pronađeni nikakvi predmeti. Po mišljenju istraživača ona je imala gospodarsko značenje. Obzirom na to da opisana obitavališta nisu mogla ulaziti u sklop gazdinstva, u njima nije bilo zafiksiranih nikakvih kulturnih nalaza koja bi svjedočila o gospodarskim djelatnostima njenih žitelja, a nalazili su se na strmoj kosini daleko od vode, neposredno blizu svetišta. Posljednje su mogle biti kuće služitelja poganskoga kulta (Timoščuk, 1993., str. 29.). Slična gore opisanom je gradina u selu Mali Griboviči. Ona kao prethodne nalazila se iznad sela na zapadnom poluotoku sličnom toponimu Čorna Gora. Trg gradine u planu ponavlja formu poluotoka koja je slična trokutu. Veće njegove strane imaju 90 x 90 m. Tri su brdske kosine, sjeverna , južna i zapadna, su jako strme i stvaraju za gradinu jako dobru prirodnu zaštitu. S istoka, sa strane polja, ovaj trg gradine je odijeljen s tri linije valova i rovova koji su svojim karakterom imali više ritualni, nego obrambeni karakter.

U središnjem dijelu gradine, na većoj visini, blizu 70 m. iznad površine potoka, nalazio se, manje više okrugao, s ravnom površinom, trgić dijametra 35 m. Ono je odijeljeno nevisokim zemljanim valom sa sjevera, zapada i juga. Istočnu njezinu granicu ocrtava dio najjačeg zemljanog vala koji stvara vanjsku liniju obrane gradine. Analogno kao i u gradini-svetištu u selu Iljij, ovdje u istočnome dijelu trgića sačuvali se tragovi nevisokog, do 1 m., s dosta ravnom površinom, postolja koje je u planu imalo pravokutnu formu, blizu 6 x 8 m. Odmah do podnožja dobro se može vidjeti kontura plitke, do 0,8 m., ovalne jame. Površina gradine je pokrivena gustim žbunjem, što stvara dodatne zapreke za izučavanje ovih objekata. Ipak se dalo odrediti da je pravokutna površina bila postolje za stavljanje idola. Kao potvrda ovoga je sloj ugljena dubine 0,20 m. koji je zafiksiran odmah ispod grmova i prekriva prepaljenu do crvene boje zemlju, dubina koje na nekim mjestima je od 0,10 - 0,15 m. Na površini trgića i unutar jame nađen je velik broj kostiju životinja i ptica, a također djelići grnčarije napravljene na grnčarskome stolu, pretežito u X.-XI. st. (Crtež XXXVI; XXXVII)

Tijekom čišćenja gornjeg horizonta jednog od valova, na njegovom hrbtu vidjele su se velike mrlje gline ispečene do crvene boje. Ovo, također spominje u svojim istraživanjima M. Peleščišin (Peleščišin, 1987., str. 390.) Vjerojatno da su to tragovi ritualnih ognjišta koja su poznata iz istraživanja na brdu-svetištu u selu Iljiv. Tijekom proučavanja ovoga vala ustanovljeno je da je on bio nasipan u davnom horizontu od jednolike kontinentalne gline. U tri presjeka doznalo se da između donjeg sloja nasipa i davnog horizonta sačuvao se pepelno-ugljeni polusloj, a u nasipu vala nije pronađeno nikakvih tragove drvenih konstrukcija.

Isto tako moramo reći da na drugoj teritoriji gradine nije nađeno nikakvih stambeno-gospodarskih zgrada (obitavališta, staja, podruma i radionica). Ustanovljeno da je na unutarnjem trgiću gradine odsutan kulturni sloj, a pojedinačni nalazi koji su bili ispod grmova, tj na dubinu 0,2 m. ispod sadašnjeg nivoa horizonta pokazuju povremeno prebivanje ljudi. Odmah pore gradine, na južnoj padini i u podnožju Čorne Gore, a također iznad potoka, pronađeni su tragovi sinhronih naselja X.-XI. st. Na temelju gore navedenih činjenica, može se tvrditi da se u vremenu od IX. do XI. st. ovaj spomenik koristio kao svetište. Moguće je da jedan dio gradine ispunjavao druge funkcije, na pr. zbjeg, kao je to predvidio M. Smiško (Smiško, 1938., str. 93.-94.).

Broju gradina-svetišta koje imaju trokutastu površinu moramo pribrojiti i gradine u selu Nižnji Strutenj koju je 1934. g. istraživao J. Pasternak. Znanstvenik je označio da na utvrđenoj površini spomenika nije bio pronađen kulturni sloj. Upada u oči činjenica da je kamenom pokrivena površina okruglog oblika dijametra oko 2 m., bila pokrivena debelim slojem pepela i ugljena. U pepelu je znanstvenik pronašao veliki broj grnčarije izrađene na grnčarskome kolu i pojedine kosti životinja (Pasternak, 1937., str. 25.). Kao potvrda da je ovaj spomenik pripadao kategoriji gradina-svetišta, pokazuje karakter zemljanoga vala čija je površina pokrivena slojem riječnog šljunka i nema u njemu tragova prolaza ljudi.

Gore navedene oznake karakteristične za gradine-svetišta, podsjećaju na misao da ovome tipu spomenika treba pribrojiti i gradinu na toponimu Bič u okolici sela Kavsko koju je 1956. istraživao K. Bernjakovič (Bernjakovič, 1957., str. 20.). Ova gradina privlači pažnju zbog površine okrugle po obliku i još tri povišene površine pravokutnoga oblika 8 x 8 m. koje su neposredno prigrađene s unutarnje strane unutarnjeg vala. Površina ovih postolja dosta je ravna i stvara cjelovitu površinu s hrptom vala (crtež LXII). U našem istraživanju poznate su analogije da se povišena površina neposredno pripajala do hrpta vala. Zato je moguće govoriti da su opisane površine koje je opisao Bernjakovič kod vala mogle ispunjavati funkciju postolja za postavljanje idola. U prilog ovoj tezi svjedoči činjenica da je zemljani val, po riječima K. Bernjakoviča, bio nasipan od jednolike žute gline (Bernjakovič, 1957. str. 20.). Osim toga, u temeljima vala nađen je sloj ugljena i pepela, što je jedna od važnih oznaka za vale u gradinama-svetištima. Isto tako na trgu gradine u toponimu Bič nije bilo pronađeno nikakvih oznaka koje bi pokazivale njegovo stacionarnu stambeno-gospodarsku izgradnju. Odsutni su tragovi kulturnog sloja koji bi pokazivao da je spomenik bio trajno naseljen.

Između svih istraživanja autora, zaslužuje pažnju kultni centar IX.-XI. st. u okolici sela Romaniv, na planini Kamula koja je najveća visinska točka (472 m.) između Karpata i Urala. Na jednom od poluotočastih izbočina koja je malo niža od gore navedenog sljemena ove gore, je prirodna terasa površine blizu 2 ha. Njezina je površina vrlo ravna, bez sumnje je morala biti dodatno izravnana, strme kosine uzvišenja odvajaju trg gradine sa sjevera, istoka i zapada i dodatno su ekskarpirane. S južne strane površina gradine strmo se uspinje. Na dominantnoj visini, iznad tla se uzdiže ogroma kamena gromada visine preko 8 m. Istraživanjem je ustanovljeno da je veći dio gromade koja se nalazi na površini bio obtesan i imao je 4 grane 4 x 4 m. Važno je označiti da je površina ovoga kamena bila orijentirana, s nevelikim odstupom, prema stranama svijeta. Kod sjevernog podnožja zafiksirano je ovalno udubljenje. U smjeru od kamena do suprotnog kraja trga na distanci od 80 m. sačuvao se nevisoki do 0,5 m. širok u osnovi do 8 m., zemljani val. Kod njega nisu pronađeni tragovi rova. Istraživači su odredili da je bio nasipan na davnome horizontu sa žutom šumskom suginom. U temeljima je pronađen ugljeni sloj, a na njegovoj površini u u nasipu nije pronađen nikakav trag konstrukcije koja bi imala obrambeni karakter (crtež CXXXVIII). Uz pomoć nevelikog raskopa 10 x 6 m. koji je bio učinjen u podnožju kamena, zafiksirana je ugljeno-pepeljasta mrlja dijametra blizu 2 m. U njezinoj nutrini, na dubini 0,9 m. ispod suvremenog nivoa pronađeni su djelići grnčarije oblikovane na grnčarskome stolu tijekom IX.-X. st., te kosti životinja i ptica. Tijekom istraživanja na drugom dijelu trga nisu zafiksirani tragovi koji bi potvrđivali stambeno-gospodarsku izgradnju na utvrđenom dijelu gradine i trajno stanovanje ljudi.

Druga gradina IX.-XI. st. sačuvala se na sjeveroistočnoj okolici mjesta Mikolajiva koje je rajonsko središte u Lavovskoj oblasti. Na površini usječene piramide koja se nalazi na visini od 20. m. nad nivoom doline nalazi se okrugli trg s dijametrom od 25. m. Uzduž perimetra po krugu moguće je uočiti jedva vidljiv zemljani val. Na sredini trga na površinu izlazi veliki kamen koji zauzima njegov veći dio (crtež CXLI). Na njemu su urezana mnogobrojna udubljenja koja podsjećaju na solarne znakove. Kamen je snažno oštećen u vrijeme dvaju posljednjih svjetskih ratova, ali u njemu se sačuvala očigledno ritualna prostorija koja je imala dvije sobe, opće površine od 19 m2. U temeljima ovih soba pokrivenog debelim slojem treseta i prepaljene gline, pronađeni su pojedinačni fragmenti posuđa rađenog na grnčarskome stolu od IX-XV st. Ustanovljeno je da je zemljani val visine o,3 - 0,45 m. bio nasipan na izniveliranoj pješčanoj osnovi. Pod njim je zafiksiran sloj treseta, neznatna količina kamena pješčenjaka, komadići pečene gline. Tu su nađeni pojedini ulomci posuđa rađenog rukom i onoga rađenog na grnčarskome kolu, od IX-X st. Tragovi koji bi ukazivali na obrambeni karakter vala nisu zafiksirani. Na udaljenosti od nekoliko stotina metara na sjeverozapadu nalazi se malo naselje IX-X st.

Privlači pažnju kultni centar koji je pronašao i istražio autor ovoga rada u gradini X-XI st. u selu Pidgorodišče. Njegov trg, bez obzira na to što je smješten unutar granica velike gradine, odijeljen je od cijelog kompleksa nevisokim, od prilike do 1 m. zemljanim valom i rovom. Minijaturna gradina sačuvala se na vrhu odsječenog stožca, na visini 80 m. nad dolinom i u svome planu ima ovalnu formu 16 x 40 m. S tri strane - sjeverne, istočne i zapadne - odijeljena je od obližnjeg teritorija strmim kosinama. S južne donje strane štiti ju zemljani val dužine 8 m., visine 1 m. i Širine u temelju 3,5 x 4,0 m. Privlači pažnju činjenica što je rov prema utvrđenom trgu smješten ne s vanjske strane, već s unutarnje. To ukazuje na njegov ne obrambeni, već vjerojatno ritualni karakter. Pri tome u valu nema usjeka i drugih oznaka koje bi svjedočile o mogućem prolazu. U središnjem dijelu trga zafiksiran je i djelomično istražen dio trga popločen kamenom s površinom nepravilnog kruga. On je bio popločen velikim blokovima od mjesnog pješčanika debljine 0,35 - 0,45 m. Na njegovoj površini zafiksiran je debeli sloj od drvenog ugljena debljine 5,7 cm., ulomci posuđa rađenog rukom, te onog rađenog na grnčarskome kolu iz IX-poč. XI. st., a također i kosti od životinja i ptica. Kako je bilo ustanovljeno tijekom istraživanja popločeni dio prekrivao je davni horizont koji je bio pažljivo nasipan finim slojem bijelog pijeska s primjesom malih komadića drvenog ugljena.

Sabirući rezultate gore opisanih gradina-svetilišta mogu se izraditi sljedeći zaključci.

Sve ove spomenike na važnoj teritoriji istočno-karpatskog masiva Ukrajine objedinjuje niz zajedničkih oznaka, koje ih značajno razlikuju od brojnih drugih slavenskih gradina. Glavna je specijalno uređen trg-svetište na kojem se nalazio idol. Navedeni primjeri pokazuju da je trg mogao imati u planu različitu formu koja je ovisila od mnogobrojnih čimbenika, u osnovi od karaktera reljefa površine trga koji se odabirao kao mjesto za kult. Iako od broja na Bukovini i Podilji istraživanih gradina-svetilišta B.O. Timočuk izdvaja po vanjskim oznakama takove koje imaju u planu okruglu ili ovalnu formu, to u Gornjem Podnjistrovju one imaju više različitih formi. Važan atribut gradina-svetilišta bila su specijalna mjesta za pijedestale na kojima su se nalazila božanstva. Ona su poznata kod nalazišta toga tipa u Ilovu, Malim Gribovičima, Kavsku, ili popločeni s kamenom trgovi okrugle ili ovalne forme kao na Njižnom Strutinji, ili u Pidgorodišču. Na trgovima-svetištima mogli su se nalaziti također i kameni platoi koje su specijalno obradili kao u Roamovu i Mikolajivu, ili usječeni špiljski prostori. U posebnim slučajevima na gradinama-svetilištima pronađeni su i istraženi žrtvene jame u koje su bacali žrtvene prinose (Iljiv, Romaniv, Mali Griboviči). Tragovi ovih prinošenja žrtava zafiksirani su također i na površini pijedestala u mjestima gdje se nalazilo božanstvo.

Obveznim atributom svih gradina-svetilišta je postojanje kultnoga vala. On je odvajao svetište od okoline. Kako su pokazali rezultati istraživanja, na ovim spomenicima nalazištima u istraživanoj regiji, valovi nisu obvezatno okruživali cijeli trg-svetište. Njih su djelomično zamjenjivali terase-trgovi uzduž ruba trga, koji su odmah prelazili u oštre kosine, ili u urvišće. Ali postojanje ritualnog vala na gradinama-svetilištima, čak i neznatnog po dužini, ipak je obvezatna oznaka. Karakterizirajući njegove osnovne crte, skrećemo pozornost da se val značajno razlikuje od tih koji su imali obrambenu funkciju. Prije svega on nije imao obrambeni karakter, pretežito nije visok, a u njegovom nasipu odsutni su tragovi konstrukcije, na njegovoj površini nisu gradili obrambene zidove. Na istraživanom teritoriju gradili su ih od istovrsnog materijala, pretežito kamena ili gline. U svim slučajevima pod njihovim nasipom na davnoruskom horizontu, zafiksiran je sloj drvenog ugljena s tragovima ritualnog čišćenja. Od njega su također ostali odlomci posuđa rađenog rukom i na grnčarskom kolu od IX-X st. Na površini ovakvih valova zafiksirani su tragovi ritualnog ognjišta. Istraživanja potvrđuju riječi ljetopisaca da u vrijeme bogoslužja i građanskog prinošenja žrtava “Oganj neugasivi od hrastovog drva neprestano paljahu” (PMLJ, 1962., tom II., str. 207.).

Kao i valovi, važnu ulogu na gradinama-svetilištima imali su rovovi. Njihov vanjski izgled koji karakterizira ravno koritasto dno, dozvoljava smjestiti zadnji u tip kultnih. Kako naglašava B.O. Timoščuk, na ravnome dnu ovih rovova, također su gradili žrtvene trgove - oltare (Timoščuk, 1990., str. 55.). Isto takovi rovovi mi smo zafiksirali na gradinama u Ilovi i Kavsku.

Jedna od osnovnih oznaka koja karakterizira gradine-svetilišta je njihov smještaj u okruženju sinhronih naselja. U svakom konkretnom slučaju njihov broj može biti različit. Najčešće sinhrona naselja smještena su na neznatnoj udaljenosti od gradine-svetilišta. Poznati su slučajevi kada su tragovi nastambi u obliku zemunica zafiksirani neposredno u blizini same gradine-svetilišta (Iliv, Pidgorodišče, Mali Griboviči). Po mišljenju B.O. Timoščuka, u njima su živjeli služitelji kulta. Potvrdu ovoga, po mišljenju znanstvenika, je različitost ovih nastambi od običnih koje su poznate na teritoriji sinhronih naselja. One su pretežito bile manje obrađene i dostane hladne zbog toga što su bile ukopane u kamenu podlogu. U većini slučajeva ove nastambe smještene su u nezgodnom mjestu za život. Oko njih nisu zafiksirani kulturni slojevi, odsutni su tragovi gospodarsko-obrtničke djelatnosti kako u drugim naseljima. Sve ovo omogućuje da zaključimo da se stanovnici ovih nastambi, koje su bile smještene na trgovima oko svetišta nisu zanimali gospodarskom djelatnošću. Njihova misija bila je opsluživanje svetišta kao služitelja poganskog kulta.

Gradine - administrativno gospodarska središta.

Na prostoru Ukrajinskog Prikarpaća istraživani su navedeni tipovi gradina u Bukovini, i u Galičini-Gornjem Podnjistrovju. Ostatci ovih središta društvenog života IX-X st. po prvi su puta bili pronađeni u međuriječju Srednjeg Dnjistra i Pruta u selima Balamutivka, Dobrinivci, Gorišni Šerivci, Grozinci, Karančiv, Kobaki i Rivne II. Karakteristične crte koje su dale temelj za objedinjavanje ovih nalazišta u grupu pod uvjetnim nazivom “gradine-administrativna središta” bila je njihova socijalno-topografska struktura, vlastiti sistem obrambenih utvrđenja, tehnika građenja i karakter izvedbe utvrđenih trgova, njihova veza s okolnim naseljima. Na teritoriji Gornjeg Podnjistrovja ostatci takovih središta istraživao je autor ovoga rada u selima Stiljsko, Židačiv I, Pidgorodišče I, Ganačivka, Solonsko, Rokitno, Dobrostani i drugi.

Jedna od najvećih u srednjekarpatskom regionu i najbolje istraživana u Gornjem Podnjistrovju je gradina u selu Stiljsko u Lavovskoj oblasti (crtež CXIII). Ona zauzima značajan teritorij i smještena je uzduž platoa lijevog visokog brega rijeke Kolodnice koja je lijevi pritok Dnjistra. Obrambeni sistem gradine sačuvao se u obliku zemljanih valova i rovova koji u nekoliko linija opasuju njezin teritorij koji obuhvaća 250 ha. Opća dužina utvrde čini skoro 10 km. Istraživanja nalazišta autor je počeo 1981. g. s proučavanjem obrambenog sistema i konstrukcije utvrde.

Prva vanjska obrambena linija izgrađena je pretežito na donjoj istočnoj strani gradine i sačuvala se u obliku vala i rova. On ima neznatnu visinu oko 1,2-1,5 m. i bio je nasipan na davnom horizontu od istovrsne svijetložute sugline. Uzduž hrbta, ispod ledine, pronađeni su pougljenjeni ostatci donjih vijenaca obrambenog zida. Tijekom istraživanja ustanovljeno je da je zid bio izgrađen od horizontalno položenih klada, dužine 9-11 m. koje su svojim krajevima spajale su male drvene izbe razmjera oko 1,0 x 1,0 m. (crtež CXVI). Od njih do unutarnje strane trgova gradili su pregradne zidove koji su istovremeno dijelili gospodarske prostorije koje su bila prigrađene uz val.

Nešto jednostavnija bila je konstrukcija vanjskih obrambenih linija na gradinama-društvenim središtima u selima Pidgorodišče, Ganačivka, Rokitno, Dobrostani. Tijekom istraživanja ustanovljeno je da obrambeni zid se sastojao od horizontalno postavljenih klada koje su se svojim krajevima utvrđivale gradinu.

s ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović

Sub, 8-08-2020, 11:25:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.