Orest Korčinski: Ljetopisni Hrvati i problem formiranja državnosti u Prikarpatju

Problem raseljavanja ljetopisnih Hrvata, razina njihovog socijalno-ekonomskog i društveno-političkog razvoja, etnička pripadnost te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama - to je set pitanja koja su već duže vrije me u središtu pozornosti povjesničara-slavista, arheologa i lingvista.

Mnogi znanstvenici, među kojima su M. Karamzin, J. Golovacki, M. Barsov, L. Niederle, J. Pasternak, O. Šahmatov Bijela Hrvatskai drugi, misle da je pradomovina Hrvata Ukrajinsko Prikarpatje. Većina istraživača dopušta da su Hr vati bili dio stare skupine slavenskog pučanstva (do VII.st.) i važna karika slavenskoga svijeta pod nazivom VELIKA HRVATSKA. Druga skupina znanstvenika, poglavito M. Gruševski, nisu dijelili navedeno mišljenje. I danas neki poljski arheolozi negiraju postojanje Hrvata i njihovu istočno slavensku pripadnost, označavajući bazene Gornjeg Posjanja i Podnjistrovja kao prostor na kojem je oduvijek živjelo davnopoljsko pleme Lendzjani.

Tijekom raseljavanja Hrvati su se podijelili na zapadne, istočne i južne. ISTOČNI HRVATI naseljavali su ukrajinsko Prikarpatje, na što ukazu ju pisani izvori. Hrvati su bili ona skupina Slavena koja je među posljednjima ušla u sastav staroruske države. Oni su nastavali ne samo središnji dio slavenskoga svijeta, već su živjeli i u zemljopisnom središtu Europe.

Kako otkrivaju arheološka istraživanja, zajednički proces formiranja rano feudalnih država zbio se u Ukrajinskom Prikarpatju koje se nalazilo na važnom raskršću između Istoka i Zapada. S vremenom su na ekonomskom, političkom i kulturnom prostoru Velike Hrvatske u Prikarpatju iznikle feudalne kneževine Peremišljanska, Galička, Terebovljanska i Zvenigorodska koje su se na kraju ujedinile u Galičko, odnosno u Galičko-Volinjsko kneževstvo. Zbog toga što o Hrvatima koji su nastavali ukrajinsko Prikarpatje imamo nedostatak informacija na stranicama staroruskih ljetopisa i zapadnih kronika, poneki su znanstvenici izišli u javnost s koncepcijom ekonomskog i političnog kašnjenja Prikarpatskog kraja (1).

Danas je teško jednoznačno odgovoriti na pitanje što je bilo razlogom tih zakašnjenja: da li su to nedostaci RH Ukrajinaarheoloških materijala, da li tendencioznost sovjetske historiografije 30-70-tih godina koja je promatrala ukrajinsko Prikarpatje kao periferiju Kijivske Rusi.

Kako je vidljivo iz staroruskih ljetopisa, krajem X. st. ekonomski i politički utjecaj Rusi na sjever i zapad dosezao je do Beljzkog i Buzkog kraja. Teritorij bazena Dnjistra i Gornjeg Sjana koji se ujedinio u Galičko kneževstvo, bio je autonoman i nije ulazio u sastav niti jedne susjedne ranofeudalne države. Upravo ta činjenica objašnjava zbog čega ni u staroruskim ljetopisima, ni u zapadnim kronikama ne susrećemo nikakovih informacija o ovoj regiji.

Povjesničari vole citirati poznate retke iz Povijesti minulih ljeta: “I ži ve u miru Poljani i Drevljani i Severjani i Radimiči, Vjatiči i Hrvati.” Sljedeću obavijest o Hrvatima nalazimo pod 907. godinom, kada su oni sudjelovali u zajedničkome pohodu s kijivskim Kneževima na Bizant. Treći i poslije dnji put Hrvati se spominju pod 992. godinom: ”Ide Volodimir na Hrvate”. Po mišljenju većine istraživača upravo u to vrijeme bili su Hrvati pripojeni Kijivskoj državi.

No, postoje i drugačija mišljenja. Na primjer, V. Sedov misli da je pohod Volodimira Svjatoslaviča na hrvatsku zemlju bio izazvan time što ju je zauzeo poljski kralj Boleslav Hrabri (2).

Ali osnovno je pitanje ostalo bez odgovora: da li je Kijivskoj Rusi bio priključen teritorij ukrajinskog Prikarpatja kao posljedica pohoda Kneza Volodimira 992. g.? Na žalost, jednoznačan odgovor ne nalazimo u pisanim vrelima.

Što je u to vrijeme predstavljalo samo po sebi Ukrajinsko Prikarpatje?

Biznatski Imperator Konstantin Porfirogenet u svome radu :”O upravljanju Imperijom” svjedoči da dalmatski (kršteni) O upravljanju carstvomHrvati potječu od nepokrštenih Hrvata koji žive iza Ugra, pored nepokrštenih Srba. Tu zemlju Hrvata pljačkaju Ugri i Pečenezi. Susjedna njoj (Hrvatskoj) je rijeka Visla. Dakle, teritorij istočnih Hrvata treba tražiti između Ugra, Pečenega i Visle.(3)

Istražujući navedeni problem neki su znanstvenici koristili istočne izvore IX. - XI. st. o zemlji Slavena. Kako se ondje navodi, udaljenost do zemlje Slavena računa se od zemlje Pečenega desetak dana hoda, od Ugra - s dva dana. Ti izvori svjedoče o nepostojanju kod Slavena u IX.-X. st., mjesta, zamaka i utvrda. Glavno mjesto u zemlji je Džarvab, Džarvat, odnosno Hordat. To je najveće mjesto u zemlji i mjesto prebivanja vladara.

L. Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojem je centar bio Krakov. (4) Po tezi O. Šahmatova, Hrvati su nastavali Galičinu u IX. st. i stvorili su ondje polu-državu kojoj je glavno mjesto bio Džarvab. Analizirajući obiman toponomastički materijal, M. Barsov je dovodio u vezu s Hrvatima veliku teritoriju koja je obuhvaćala Prikarpatje, zatim područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru. (5)

V. Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed Duljeba i nastavalo sjeverne i južne oblasti Sjevernoga Prikarpatja koje se danas nalaze u sastavu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Mađarske. Znanstvenik dijeli mišljenje B.O. Timoščuka o tome da su slavenski stanovnici Bukovine potomci Hrvata.

Analizirajući na vedeni problem V.V. Aulih tvrdi da su problemi s njegovim rješavanjem povezani s nedostatnom IstraživanjaKako otkrivaju arheološka istraživanja, zajednički proces formiranja rano feudalnih država zbio se u Ukrajinskom Prikarpatju koje se nalazilo na važnom raskršću između Istoka i Zapada. S vremenom su na ekonomskom, političkom i kulturnom prostoru Velike Hrvatske u Prikarpatju iznikle feudalne kneževine Peremišljanska, Galička, Terebovljanska i Zvenigorodska koje su se na kraju ujedinile u Galičko, odnosno u Galičko-Volinjsko kneževstvo. Zbog toga što o Hrvatima koji su nastavali ukrajinsko Prikarpatje imamo nedostatak informacija na stranicama staroruskih ljetopisa i zapadnih kronika, poneki su znanstvenici izišli u javnost s koncepcijom ekonomskog i političnog kašnjenja Prikarpatskog kraja (razinom poznavanja materijalne i duhovne kulture Hrvata. (6) U istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana M. J. Smiško nalazi crte neposrednih predaka Hrvata, poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpiv. (7)

Početkom 80-tih godina otpočela su arheološka istraživanja rano-srednjevjekovnih gorodišča u Prikarpatju i na Zapadmome Podilju. Ja sam otkrio i istražio nekoliko desetaka slavenskih gorodišča koja su bila ekonomski, politički i kulturni centri određenih područja u IX. - poč. XI. st. Sakupljeni arheološki materijal daje jasnu sliku gustoće nastavanja istraživanog prostora, gdje se jasno ocrtavaju prostori znatne koncentracije naselja, grobišta te spomenika drugoga tipa, odnosno struktura istočnoslavenskog (hrvatskoga) društva toga razdoblja. Te je komplekse, uvjetno, moguće podijeliti u tri grupe: malene, srednje i velike. (8)

Bez obzira na različite dimenzije, oni imaju mnogo zajedničkih crta, iako svako od njih ima svoje posebnosti čime se razlikuje od ostalih analognih spomenika u danoj regiji.

Količina malih gorodišča IX. - poč. XI. st. iznosi približno 65 %. Oni su, kao po pravilu, razmješteni po visovima iznad dolina, potoka i malenih rijeka. Utvrđeni prostor tih gorodišča bio je okružen zemljanim valovima i rovovima, a njihova zajednička površina doseže 2000 m2. Uz takova gordišča nalazila su se sela, grobišta i kultni do-kršćanski centri koji su se sačuvali u selima Dobrostani, Vorobljačin, Ostorožec, Korčivka, na Ljvivščini.

U drugu grupu može se uvrstiti približno 20% gorodišča s utvrđenim prostorom zajedničke površine oko 20 000 m2. Ona, kao i prethodna grupa spomenika, smještena su na uzvisinama iznad dolinama rijeka i potoka. Ta su gorodišča utvrđena s tri-četiri obrambene linije koje su se sačuvale u obliku zemljajnih valova i rovova. U njihovoj okolici, na razmaku 3-4 km. nalazila se seoska naselja i grobišta od kurgana. U broj takovih spomenika mogu se uključiti kompleksi u selima Pidgorodišče, Ganačivka, Stradč, Stupnica, Rokitno, sve na Ljvivščini.

Trećoj grupi spomenika pripadaju gorodišča čija utvrđena površina iznosi više od 20 000 m2. Oni čine oko 15 %. Ova se gorodišča nalaze na uzbrđu i obuhvaćaju jedan, rjeđe nekoliko masiva i uzvisina pored rijeka. Oni imaju vrlo složen sistem obrane u obliku zemljanih valova i rovova koji dosežu nekoliko tisuća metara. Pored gorodišča nalazi se red naselja, kurgani i grobišta. Na Ljvivščini su takovi kompleksi istraženi u mjestu Židačiv, u selima Kuljčica, Solonjsko, Stare Selo, te drugima. Očevidno je da u tu grupu možemo ubrojiti velika gorodišča u selima Krilos u Ivano-Frankivskoj oblasti, Pidgirci u Lavovskoj oblasti, te u mjestu Terebovlja u Ternopiljskoj oblasti.

Približno u centru opisanih kompleksa ja sam 1981.g. otkrio i u dano vrijeme istražio jedno od najzanimljivijih gorodišča IX. - poč. XI. st. u selu STILJSKO, u Mikolajivskom rajonu, Lavovske oblasti.

Prvu obavijest o selu Stiljsko susrećemo na stranicama vatikanskih grčko-jezičnih izvora datiranih u 30-te godine XIV. st. Među, tada poznatim staroruskim mjestima, nalazimo mjesta iz Galičko-Volinjskog kraja i Galič, a također mjestašce pod nazivom Stiljsko koje je bilo jedna od rezidencija galičkih mitropolita. (9)

Na visokome pošumljenome platou, uzduž strme lijeve obale rijeke Kolodnice sačuvalo se gorodišče s površinom od 250 ha. Sa svih je strana bilo utvrđeno složenim sistemom zemljanih valova i rovova čija zajednička dužina iznosi više do 10 km.

Važna specifičnost svakoga ranosrednjovjekovnoga grada je njegova složena socijalno-topografična struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima kneževa forteca: u stiljskome gorodišču ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzdiže do visine 3,5 - 5,0 m., te širok im i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dva kronologična perioda u izgradnji toga vala - gornji se datira X. st., a donji s IX. st. Na hrptu vala javlja se osnova od sagorjelih odpiljenih komada koji su se sačuvali poslije požara. Prema kneževoj forteci vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruine valova, te rovova, a također i nazivi: “Veža”, “Željezna vrata”, “Bijela staza”, “Vrata” i drugi.

Uporedo s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe. Ono obuhvaća veličanstven teritorij koji je bio dosta gusto naseljen. Na istraženom prostoru od više od 5000 m2 javlja se oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa. Od njih 22 stambena, 4 gospodarska dvorišta, kompleks za taljenje željeza te dru ge gospodarske zgrade. Većina zdanja izgrađena je od glinene zemlje U do njim dijelovima kuća, a također ispod ostataka peći, javlja se velik broj ulomaka okruglih posuda, koji se datiraju IX. - poč. XI. st. Nađene su također i izradbe od željeza, te vodeni brusevi.

U istočnom dijelu mjesta nađeni su ostatci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji je bio izgrađen od specijalnih zdanja za pripremanje drvenoga ugljena, ostaci gline pomiješane sa željeznom rudom, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude) i iskopane jame u čistoj glini u donjim dijelovima gospodarskih zdanja s konstrukcijom od stupova, po sredini kojih je bila peć za taljenje željeza. Pod ostacima srušene peći našlo se 80 kg. rastaljenoga željeza, pet glinenih posuda izrađenih na grnčarskome kolu iz X. st., te drugi predmeti gospodarskoga značenja. Možda je za potrebe Stiljskoga grada postojao veliki metalurški centar, otkriven nedaleko sela Rudniki (10). U okolici stiljskoga gorodišča nalazila su se brojna sela, grobišta, te sakralni poganski centri. Među njih se mogu ubrojiti gorodišće-svetilište pored sela Iljiv, nedaleko sela Stiljsko (11), kultni centar u okolici sela Dibrova, te špiljski kompleksi na sjeveru od mjesta Mikolajiva, rajonskoga središta u Lavovskloj oblasti. Kao rezultat arheoloških istraživanja ustanovljeno je da su ta kultna zdanja stvorena za slavensko pučanstvo još u IX.-X. st. Njihove graditeljske specifičnosti svjedoče o njihovome do-kršćanskome podrijetlu. Ona su do danas jedini poznat izraz kultnoga graditeljstva do-kristijanskoga razdoblja među Slavenima. Možda su to oni slavenski hramovi o kojima pišu istočni izvori IX.-X. st. Na primjer, u opisu hrama boga Horsa na “Čornij Gori” i špiljskoga kompleksa na brdu s istim nazivom u okolici Mikolajiva, mnogo je zajedničkoga.

Prema rezultatima postojećih arheoloških istraživanja u Bokovini, a također i u Gornjem Podnjistrovju gdje su istraživanja vršena tijekom posljednjeg desetljeća, u oba je kraja pronađeno mnogo realnoga materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja državnosti na tom prostoru. Oni su počeli pojavom ogromnih gorodišča iz IX.-X. st. - centara administrativne vlasti (Revno, Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Kuljčici, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišće, Pidgorodja i drugi). Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razlikuju od sinhronih kompleksa u susjednim slavenskim zemljama Rusi, Poljskoj i Češkoj.

Na taj način postaje apsolutno razumljivim da se istraživana teritorija Ukrajinskoga Prikarpatja razvijala brzim tempom, postupno utvrđujući državnost, ekonomsku i obrambenu snagu, te međunarodni autoritet.

Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu Kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslaviča 992. g. na Hrvate, s arheološkim artefaktima koje danas imamo, može se ustvrditi da pohod na Prikarpatje nije donio rezultata.

S ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović

Literatura

1. Kotljar N.F. :Formirovanije teritorii i vozniknovnenije gorodov Galicko-Vo
linjskoj Rusi IX-XII vv. - Kijev,1985.
2. Sedov V.V. :Vostočnije slavjane v VI - XIII vv. - Moskva,1982.
3. Novoseljcev A.P.,Patišo V.T.,Čerenin L.V. i dr. Drevnjeruskoje gosudarstvo i jevo meždunarodnoje značenje - Moskva, 1965.
4. Niderla L. :Slavjanskije drevnosti - Moskva, 1956.
5. Barsov N.P. :Očerki ruskoi istoričeskoi geografiji - Varšava, 1985.
6. Aulih V.V. :Naselenja pivdeno-zahidnogo pograničja Kijivskoji Rusi (z isto
riji Galickoji zemlji V - X st.)// Kijivska Rus:kuljtura i tradiciji - Kijiv, 1982.
7.Smiško M.Ju. :Karpatski kurgani peršoji polovini I. tisjačolitja n.e. - Kijiv,
1960.
8.Korčinskij O.M. :Isledovanija gorodišč X-XI vv. v Sjevernom Prikarpatji i
Zapadnom Podolji - Suzdalj, 1987.
9. Priselkov M.,Fasmen M. :Otrivki V.N. Beneševiča po istoriji ruskoji cerkvi XIV veka // Izvestija Akademiji nauk. Otdelenije rukogo jazika i slovesnosti - Petrograd,1916. - T. 20.
10. Cigulik V.N. Raskopki u seli Rudniki. Arheologičkije otkritja 1980.g. - Moskva, 1981.
11. Timoščuk B.O. : Davnjoruska Bukovina - Kijiv,1982.

Pet, 18-10-2019, 12:22:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.