Prof. dr. sc. Zvonko Kovač o knjizi „Život večni“ Božice Brkan

Godine 2017. Božica Brkan predstavila je književnoj javnosti dvije knjige svojih proznih radova, Umrežena – knjiga kratkih priča, pisana na hrvatskome književnome standardu i Život večni, pisan na kekavskoj varijanti moslavačkog kajkavskog narječja. To je uspjeh vrijedan pažnje i dokaz marljivosti naše poznate novinarke, književnice, blogerice i znalca etno-kulinarske baštine Hrvata. Ovom prilikom želio bih učiniti nešto atipično - osvrnuti se na pogovor njezinim kajkavskim pričama „Život večni“, jednog od recenzenata knjige, stručnjaku za jugoslavensku književnost i uspješnom pjesniku, prof. dr. Zvonku Kovaču (r. u Čakovcu, 1951., obitelj iz Donje Dubrave) umirovljenom profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Predstojnik Katedre za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti). Profesor osim jugoslavenskih tema, piše pjesme, a član je Hrvatskog društva pisaca.

Zvonko KOvac

Prof. dr. Zvonko Kovač

Predgovor drugoj knjizi Brkaničinih kratkih priča, pisanih na hrvatskome književnome standardu, „Umrežena“, pod naslovom „Što ti je vrijeme, što su ti tjedni...“ napisao je književnik i književni kritičar Miroslav Mićanović, član Društva hrvatskih književnika. Njegov je tekst pisan korektno, akribično i stručno, bez umetanja osobnih estetskih i ideologemskih ekstemporacija

Zvonko Kovač je svome predgovoru/recenziji Božičinoj knjizi „Život večni – knjiga kajkavskih priča“, dao naslov „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Želio bih se osvrnuti na ovaj tekst jer ga smatram indikativnim, pa čak, možda, i stanovitom provokacijom. Doista, ili je riječ o neznanju ili provokaciji! Ili uvjerenju, što mi je teško zamisliti. Naime, dr. Kovač je napisao recenziju koja ne korespondira sa sadržajem knjige u kojoj je otisnuta i kojoj je naveden kao recenzent, dakle stručni prosuditelj (uz kutinsku folkloristicu Slavicu Moslavac), već umjesto o estetskim dosezima i predmetno-tematskoj širini dotičnoga i konkretnoga djela, mudruje o autoričinom cjelokupnome radu. O čemu je riječ pokazuje uvodn i dio Kovačevog članka:„Suvremena hrvatska književnost između postmoderne i tranzicije kao da je istinski iskorak doživjela sa svojim ženskim pismom. Uz vrsne suvremene pripovjedače, kao što su Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Ante Tomić, Renato Baretić, Robert Perišić ili Vlado Bulić, ženske autorice daju neobično velik doprinos obnovi hrvatske proze, i brojem i kvalitetom. Osim Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić ili Daše Drndić, svojim zapaženim proznim tekstovima javile su se među ostalima Julijana Matanović, Sibila Petlevski, Sanja Lovrenčić, Vedrana Rudan, Tatjana Gromača ili Maša Kolanović, i sve zajedno otvorile važan prostor posebnosti ženskog pisanja pa i kvaliteti ženskog književnog, književno – kritičkoga i akademskog angažmana.“

Pada u oči činjenica kako navedena imena pripadaju samo Društvu hrvatskih pisaca, dakle udruzi kojoj Božica Brkan ne pripada, ali toj udruzi prida prof. Kovač ( protiv čega u principu nemam ništa, ako bi navođenje njihovih imena kao uporišta i uzora, imalo uporište u recenziji). Dalje, navedeni pisci, nije nevažno napomenuti, suradnici su časopisa „Sarajevske sveske“ koji uređuje V. Visković kao integrativno neojugoslavensko glasilo. Prema svojim dosadašnjim radovima navedeni propulzivni autori pripadaju onoj skupini koju je Ivan Aralica nazvao „fukare“, a sami sebe nazivali su „fakovci“. Doista, čovjek se pita je li Kovač bio objektivan, pa i dobronamjeran, kada je u knjigu Božice Brkan (nije bila „fakovka“) koja obrađuje hrvatsku moslavačku zavičajnu tematiku uvrstio Miljenka Jergovića (Bošnjaka iz Sarajeva) ili Antu Tomića (Jugoslavena iz Splita), a još je čudnije što je ovu knjigu nazvao ženskim rukopisom i autoricu stavio u isto kolo s npr. Vedranom Rudan, beskrajno lošom ljevičarskom autoricom čija je jedina odlika prostačenje i provociranje. Naravno, riječ je, po meni, očito o ideologemu, a to upućuje, očito, na zloporabu povjerenja koje je recenzentu dala autorica knjige. Božica Brkan je bolja književnica od svih njih. Nameće se pitanje glede nje osobno: je li pročitala tekst profesora kojeg cijeni i smatra stručnjakom za kajkavsku književnost? Ako je pročitala i složila se, tada je to druga priča. Kovač je iz Međimurja, piše na tamošnjem kajkavskom narječju sela Donja Dubrava i to mu se ne može zanijekati. Dobar je pjesnik. Ali navedeni autori, njegovi uskličnici, nemaju nikakve veze s moslavačkom kajkavskom književnošću, niti s kajkavskom književnošću u cjelini, niti s moslavačkim kekavskim subdijalektom. A imamo uglednih hrvatskih književnika i stručnjaka za kajkavsku književnost, npr., dr. sc. Ivu Kalinskog, dr. sc. Božicu Pažur, prof. dr. Alojza Jebnriha, Božicu Jelušić, mr. sc. Ernesta Fišera, Božidara Brezinščaka Bagolu, i t. d. Sve njih Zvonko Kovač dobro poznaje, ali u ovoj recenziji na njih je zaboravio. Je li slučajno, ili ne, samo on znade.

Kako bi se moglo razumjeti zbog čega nizanka s navedenim fakovskim imenima potrebno je podsjetiti na neke najnovije Kovačeve istupe (koje navodim, bez nakane osporavanja njegovoga prava na iznesene stavove):

- „Moj danas najomiljeniji pisac Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, kao „svježi“ laureat prestižne nagrade za roman godine Meša Selimović, bili su s pravom književne zvijezde prvih Dana Mirka Kovača u Rovinju. Filip David ili Nada Gašić, Mile Stojić ili Vlaho Bogišić, Enver Kazaz, Božidar Koprivica ili Lordan Zafranović ipak su morali ostati u drugom planu, jer ako je riječ o književnosti, obojica spomenutih autora najviše su od svih u svom pisanju i djelovanju danas nalik Mirku Kovaču: ustrajni u svojim ponekad apartnim stavovima, zavodljivi, izvrsni pripovjedači i kad se tek oslanjaju na dokumente prošlosti ili autobiografske epizode, možda najviše od svih nas oni mogu ili su mogli braniti pisca od njegovih drugih uloga i pologa, koje je dakako sam birao i za koje je sam birao mjesto i vrijeme polaganja.

– Postjugoslavenska književnost je književnost koju pišu pisci na lošem glasu, ponudio je Jergović svoje objašnjenje, dodavši da postjugoslavensku književnost pišu antihrvati, antisrbi i antibošnjaci.

– Koje druge književnosti postoje? One koje se temelje na fantomskom umišljaju da Jugoslavija nije ni postojala. Postoje one nacionalne književnosti koje svoju jučerašnjicu vide u doba Drugoga svjetskog rata ili, u liberalnijem slučaju, u vrijeme Matice ilirske. Isto je, s malim modifikacijama, i u Srbiji. Ne mislim da postjugoslavenska književnost postoji kao javno izreciva sintagma na ovim prostorima – taj termin egzistira samo u stranim jezicima. Referirajući se potom na Štiksa koji je kazao da je Kiš bio ideološki neprofiliran, Jergović rezolutno demantira tu tezu.

– On je u političkom smislu bio savršeno precizno i jasno definiran i imao je savršeno jasnu i preciznu predodžbu o politici i sebi u odnosu na nju. To je u njegovom slučaju jako važno jer je to upisano u njegovu sudbinu. On je antikomunist, ali i radikalni antinacionalist. Pokazao je da je taj spoj moguć i jedini je takav slučaj kojeg ja znam u povijesti jugoslavenskih, južnoslavenskih naroda – ustvrdio je Jergović i dodao da je Kiša jako smetalo što se ističu zvjerstva Hitlerovih logora a ignoriraju se Staljinovi gulazi. Inzistirao je da u tome nema razlike.

Analizirajući postjugoslavensko pitanje, Štiks problem vidi u političkom projektu koji klasificira i imenuje jezik, a riječ je o nacionalističkom i reduktivnom modelu koji književnost svodi na pitanje krvi, biografije i ispravnih političkih stavova...“. (Književnost se ne piše samo jezikom).

***

Logičnost u izboru osobnih vertikala Zvonka Kovača očituje se i u citatu o ženskom pismu, odnosno o „suvremenoj hrvatskoj ženskoj prozi“, kojega preuzima iz e knjige prof. dr. Helene Sablić Tomić, članice Hrvatskog društva pisaca i HDK istovremeno (!). Nemamo ništa protiv ove dame i sveučilišne profesorice iz Osijeka, ali prije nje fenomen ženskog pisma stručno je obradila akademik Dubravka Oraić Tolić. Da je želio biti objektivan Kovač bi naveo i njezin rad (barem u podrubniku).

Zivot vecni

Nakon uvodne, vjerojatno, provokacije kojom je Božicu Brkan stavio u kolo kojemu njeno djelo ne pripada (druga je stvar, pripada li ona kao homopoliticus, istom ideološkom i svjetonazorskom krugu, ali u to nemamo pravo ulaziti, jer je to privatna stvar i mi u DHK o privatnim opredjeljenjima šutimo). Kovač je pokušao dati svoje viđenje njezinog cjelokupnog kajkavskog opusa. Na primjer, Brkaničinu prvu zbirku stihova Vetrenica on opisuje kao „stilizaciju etnografske slike, kakvoga jednostavnog recepta ili uspavanke, nepodobne obiteljske predaje – kao u pjesmi Rogači, koja je sažeta ljubavna novela o pradjedu Štefcu, a koja svoju priču temelji na onom nespoznatom: jel je – jel ne tak pripovedaju“. Uz to dodaje ulogu trača kojim „domišljati lirsko – narativni subjekt zna isplesti kakvu zgodnu narativnu situaciju“. Navedena ocjena zbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ ne stoji, jer je difuzna. Kovačeva ocjena je plošna i površna.

Kovač se dotakao i Brkaničinog odnosa prema Bogu, zapravo njezinog ateizma ili možda agnosticizma, premda je ona kroz svoja ranija djela dala do znanja kakav ima odnos prema vjeri i tu nema ničega tajnovitoga.

On piše:„Općenito, pitanja vjere ili svojevrsnoga narodskoga agnosticizma, koji stalno iznova pobija u stihovima Božice Brkan kao neko daleko pagansko iskustvo jezika, zaslužuje posebnu  analizu.“

Ne stoji tvrdnja o agnosticizmu hrvatskog moslavačkog puka. Možemo govoriti samo o kršćanskom vjerovanju, a onda o rubnom kršćanstvu, folklornom kršćanstvu ili kršćanstvu pomiješanom s pretkršćanskim sadržajima, pa čak i stanovitom manihejstvu, ali nikada o ateizmu i agnosticizmu, osim onih koji su ušli u Partiju zbog penzija ili zaposlenja. Oni koji su se iselili u industrijska središta, druga je priča. Moslavački hrvatski čovjek uvijek je, snažnije ili labavije, iskrenije ili pak više tradicijski, bio religiozan i nikada nije vjerovao kako su mu rođenje i smrt istovjetni rođenju i smrti mačaka, konja, krava ili svinja, premda ih je volio.

Nakon navedene rečenice slijedi tvrdnja pomalo denuncijantskog, pa i politikantskog sadržaja:„Rijetko tko danas, kada se vjerovanje prometnulo u svojevrsnu ideologiju hrvatskoga postdemokratskog društva, tako otvoreno govori o svojim dvojbama nevjernika uvjetovanim dvojnim nasljeđem, zabranama i uvjetnim vjerovanjima, bićima, održavanju tradicije nego li istinskom vjerovanju“.

Pada u oči Kovačev termin postdemokratsko društvo kojim osmišljava današnju hrvatsku stvarnost. To ukazuje na autorovu omašku ili političku pragmu po kojoj je današnje hrvatsko društvo postdemokratsko, a ono prije sadašnjega bilo je, dakle, demokratsko. Ovakav stav treba odbaciti. Kada govori „o dvojbama nevjernika“, misleći na autoričine junake, Kovač tvrdi kako se to odnosi na naše moslavačke seljake, na njihovo tobože dvojno nasljeđe itd. Ova tvrdnja nema uporišta u stvarnosti, jer moslavačkih seljaci Hrvati, nikada nisu bili nevjernici, odnosno sljedbenici poganskih kultova.

Kovač spominje i Brkaničine bistričke pjesme i naziva ih početnom duhovnošću. On piše:„Zadnji je trenutak da se ona, ta naša potisnuta, skromna, kršćanska duhovnost na granici svjetova, jer je svedena na usko kajkavsko ili čakavsko međugraničje, ili međujezičje prevede u suvremeni hrvatski jezik u  jezik naše unutarnje komunikacije i posrednički jezik naše komunikacije sa svijetom“.

Cijela tvrdnja je potpuno izvan konteksta i nameće pitanje što za jednog sveučilišnog profesora znače sintagme „skromna kršćanska duhovnost na granici svjetova“; odnosno „usko kajkavsko ili čakavsko međugraničje ili međujezičje“ itd.

DJuro

Profesor Kovač se nije potrudio dublje ući u kajkavsko pjesništvo i prozu Božice Brkan, jer ne poznaje moslavački kajkavski govor kao što ne razumije ni mentalitet moslavačkog puka. On razumije svoj međimurski kraj, njegov govor i mentalitet tamošnjih ljudi. Primjer je slijedeća njegova tvrdnja:„Upitao sam se je li moguće da Božica Brkan nema ni jedne kajkavske ljubavne pjesme, odnosno kako se ljubav pokazivala u Moslavini? Nije li to neka posebnost kajkavske ženske pripovijesti, čak i kajkavske osobne žens ke kulture, nesvjesno zatajivanje intimnoga?“ U slijedećem ulomku Kovač traži ljubavne motive u „ženskim pričama Božice Brkan“ i iznosi svoji pogrešan dojam o tim pričama, jer se po njemu „strasna ljubav u iskustvu kajkavske priče povezuje sa životinjskim nagonom, odnosno sa svijetom životinja“.

Naravno ako se postavi tvrdnja kako moslavački čovjek nije vjernik, dakle nema moralne ni skrupule ni kočnice kojima nas uči vjera, tada se njegova ljubav može svesti na obični životinjski nagon. Ovo je doista tvrdnja koju ne treba komentirati.

Božica Brkan ima kritičan stav prema hrvatskoj suvremenoj stvarnosti. To je poznato i ona to ne krije. Ali nikada nije napisala nešto što bi bilo otvoreno protukršćansko, blasfemično ili imalo protuhrvatski naboj kao što toga imamo u nekim djelima Jergovića, Ugrešičke, Drndićeve, Tomića, Rudanice, etc.

O tome Kovač piše:„Uz to svakidašnjici tranzicijske noćne more, s višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskog života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakidašnjice kao da ima neku zatamljenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku,  krvavu pozadinu.“

S ovom bi se tvrdnjom mogli i složiti, ali ona se ne tiče Brkaničinoga kajkavskog književnoga djela.

Kovača zbunjuje moslavački opus Božice Brkan i stoga piše:„Najprije, upitajmo se zašto se Božica Brkan odlučila o prevratnim povijesnim zbivanjima pisati na kajkavskom? Mislim zato što je odlučila o njima govoriti iz dvostruko autsajderske perspektive, iz perspektiva žena i jednog marginaliziranog jezika, koji se ali u naglašeno osobnom pripovijedanju, koji svakako ima i autobi ografskih elemenata, ne može prevesti na književni jezik“.

Sve je ovo teoretsko mudrovanje. Prvo, žene nisu autsajderi, drugo Božičin zavičajni kekavski idiom nije marginaliziran, već je asimiliran tijekom komunističkog razdoblja kada su se dijalekti namjerno zabacivali i odbacivali, a osim toga industrijalizacija i deagrarizacija koju su provodili komunisti, a u školama uvodili srpsko – hrvatski odnosno hrvatski – srpski jezik, morala je dovesti od urušavanja zavičajnih govora. Treće Brkaničine kajkavske priče i proza mogu se prevesti na hrvatski književni standard s istim estetskim dosegom i razglabanje Zvonka Kovača o dihotomiji kajkavsko narječje - književni standard kao nespojivih lingvističkih činjenica u smislu književnog iskaza, davno je teoretski prevladano.

Zvonko Kovač, na kraju svoga izlaganja Brkaničinu prozu naziva „ženska ruralna priča“. Prevedeno na običan govor, to bi značilo ženska seljačka ili ženska selska priča, što je degradacija njezinog proznog stvaralaštva. Ona nije seljački književnik, premda ovu književnost ne podcjenjujem. Prisjetimo se Mare Matočec, Mihovila Pavleka Miškine, Mije Stuparića, Antuna Mandića, Ive Čače, Pavla Varnice, Đuke Galovića...

Slažemo se s Kovačem kada tvrdi kako Božica Brkan u svojim djelima preko svojih likova hoda po rubu „s mogućnošću različitih ishoda“, te da dodatnu vrijednost ove knjige predstavlja zbirni rječnik „koji tumači ali i sam za sebe čuva govor i jezik koji izumire, idiom kajkavskoga sela Okešinca (Jokešinec) kraj Križa. Slažemo se s Kovačem kada tvrdi kako nije čudo da su njezine priče našle mjesto u „Antologiji hrvatske kratke priče“ akademika M. Šicela.

Recenzija Zvonka Kovača nije pomogla čitateljima jasnije sagledati vrijednosti knjige „Život večni“, a to joj je trebao biti zadatak. Što više, ona je zamaglila stvarne odlike stila i sadržaja ovoga djela. Autorici je, zapravo, učinjena medvjeđa usluga. Što, zaprafhoćejutovariš Zvonko Kovač? Jugoslavenski kulturni prostor nema veze s Moslavinom. Moslavina nije Kuršumlija, niti je Okešinec Ada Ciganlija.

Đuro Vidmarović

Pet, 18-10-2019, 12:18:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.