Orest Korčinski: „Išao je Volodomir na Horvate“

Završava se tisuću godina od vremena kada se na stranicama starorus'kog (srednjovjekovnog ukrajinskog, op. prev.) ljetopisa “Povijest minulih ljeta (PMLJ)” pojavilo priopćenje: “Ljeta 6501. (993.). Ide Volodimir na Horvate.”(PMLJ, knj. I., str. 81).

Tko su ti Hrvati, gdje su živjeli i čime je bio izazvan vojni pohod Velikog Kijivskog Kneza na njihovu zemlju? Ova, Nestorkao i velik broj drugih pitanja vezanih uz Ljetopisne Hrvate, već više od dva stoljeća zanimaju povjesničare, arheologe i proučavatelje zavičajne prošlosti (krajeznavce na ukr., op. prev.). Literatura o tom problemu prilično je opsežna. Mi ćemo se, među tim, ograničiti samo na pregled događaja koji ocrtavaju hrvatsko društvo krajem X. st.
U nedatiranom djelu “Povijest minulih ljeta” Ljetopisac ističe: “I življahu u miru Poljani, Drevljani i Severjani i Radimići i Vjatići i HORVATI” (PMLJ, knj. I., str. 14.) Iz Ljetopisa saznajemo da godine 6415. (907.), u pohodu Velikog Kijivskog Kneza Olega na Bizant sudjeluju i hrvatski vojnici. (PMLJ, knj. I., str. 23.) A nakon 86 godina Ljetopisac će zapisati: “Ide Volodimir na Horvate” (PMLJ, knj.I.,str.84). Naravno, da se postavlja pitanje: Koja se stvarana snaga u širem smislu te riječi, suprotstavila Knezu Volodimiru i koju su sudbinu doživjeli Hrvati nakon pohoda?

Bez obzira na vrlo oskudne informacije o Hrvatima, povjesničari i krajeznavci iznijeli su pretpostavke glede posljedica toga pohoda. Međutim, one nisu usuglašene. Većina povjesničara smatra da je Volodimir razbio Hrvate i pripojio ih Kijivskoj Rus'i. Drugi misle da ih je Knez išao oslobađati od poljskoga Kralja Boleslava Hrabrog. Navedena mišljenja samo su pretpostavke, obzirom da su ljetopisne bilješke kratke i da ne sadrže konkretne informacije. Neki među suvremenim povjesničarima obzirom na nedostatnu informaciju o Hrvatima, i na odsutnost povijesnih vrela s nazivom njihovih gradova, smatraju tu regiju periferijom Rus'i koja je zakasnila u društveno-gospodarskom i političkom razvoju. Zapadni slavisti pokušavaju dokazati pripadnost Hrvata zapadnoslavenskom svijetu (Labuda, 1988., Liewicki, 1949., Lowmianski, 1967).
Razmotriti ćemo bizantske i arapske izvore.

U knjizi “O upravljanju Carstvom” Konstantina Porfirogeneta, koja je napisana sredinom X. st., nalazimo na važno Porfirogenetpriopćenje o Hrvatima (K. Porfirogenet, 1989.,str 127-141). Bizantskome Imperatoru koji je također bio istaknuti političar i povjesničar, bili su na raspolaganju europski arhivi, odakle je i preuzeo dosta informacija koje se nisu sačuvale do naših dana.

“Hrvati - piše Car - koji sada (u X. st. - O.K.) žive u Dalmaciji, podrijetlom su od nekrštenih Hrvata koji su se zvali “Bijeli”, a živjeli su s druge strane Turkije (Mađarska - O.K.) i graniče sa Slavenima - nekrštenim Srbima” (K. Porfirogenet, 1889.,str. 135.). Hrvati na slavenskome znači“vladari velike zemlje”. VELIKU HRVATSKU Imperator spominje u opisu zemlje Srba, s kojom je ona graničila. Zajedno s tim, iz konteksta traktata može se saznati da je “VELIKA HRVATSKA, koja se drugačije zove i “Bijela’ ostala nepokrštena do današnjih dana, (odnosno do sredine XI. st.) kao ni susjedni joj Srbi”. Ona može staviti pod oružje manje konjanika i pješaka nego pokrštena Hrvatska. Zato je i pogodna za grabežljive napade Ugra i Pečenega. Konstantin Porfirogenet priopćuje dalje da Hrvati nemaju velikih brodova, trgovačkih brodova, jer im je zemlja daleko od mora koje se zove Crno, a vrijeme koje im je potrebno da do njega dođu iznosi 30 dana (K. Porfirogenet, 1989.,str. 141.).

Naše znanje o Hrvatskoj može se bitno dopuniti uz pomoć pismenih izvora s Istoka iz IX.-X. st. (Novoselcev, 1965.). U djelu o Slavenima, sačuvanom u redakciji Ibn Rust-Gardizija: “Al - Alak an - nafisa”, odmah na početku saznajemo gdje se nalazi ta zemlja Slavena: “Između zemlje Pečenega i Slavena na udaljenosti od 10 dana hoda...” (Novoselcev, 1965.,str. 354.). Ovdje nailazimo na vrlo zanimljive podatke o gospodarstvu, domaćinstvu i kulturi Slavena. Nailazimo na saopćenje da kod njih postoje gradovi, zamki (kala) i tvrđave (hisar). Prijestolnica zemlje Slavena je DŽARVAT, odnosno HORDAT. Orijentalisti su usporedili sve varijante ovih naziva i došli su do istoga zaključka, da je prilikom prepisivanja taj naziv bio izobličen, i da treba izgovarati kao HORVAT. Najveći grad u zemlji, Horvat, bio je ujedno i mjesto boravka vladara. On je posjedovao Krunu, a svi stanovnici zemlje priznaju ga i pokoravaju mu se. Ibn - Ruste ga naziva SVIT-MALIK, što znači SVIJETLI KNEZ. Analiziranjem izvora o zemlji Slavena može se doći do zaključka da se radi o slavenskom savezu Hrvata koji se spominje i u Povijesti minulih ljeta, te u traktatu K. Porfirogeneta. Moguće je da je postojao grad s imenom Hrvat koji je u IX.-X. st. bio centar Prikarpatskog saveza Slavena. U skladu s izvorima, on se nalazio u središtu slavenske zemlje, što odgovara teritoriju nastavanja istočnoga dijela Hrvata.

Poznati slavist L. Niederle smatrao je da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojstvom, PrikarpatjePoznati slavist L. Niederle smatrao je da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojstvom, a njegov je centar bio u Krakovu. U X. st. jedno je od hrvatskih plemena naseljavalo Istočnu Galičinu (Galiciju, op. prev.) i ono se spominje kod ruskog ljetopisca u Povijesti minulih ljeta.a njegov je centar bio u Krakovu. U X. st. jedno je od hrvatskih plemena naseljavalo Istočnu Galičinu (Galiciju, op. prev.) i ono se spominje kod ruskog ljetopisca u Povijesti minulih ljeta.

Prema teoriji O. Šahmatova Hrvati su naseljavali Galičinu u IX. st. i ustrojili su poludržavu s glavnim gradom koji se zvao DŽARVAT (Šahmatov, 1919., str. 32-33).

M. Barsov je temeljem analize bogatoga toponimičkog materijala smještao Hrvate na ogroman teritorij u Prikarpatju i na obronke Tatra od izvora rijeke Tise i Pruta ja jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru (M. Barsov, 1885.,str. 94,95).

Izvore hrvatskoga društva M. Smješko vidi u arheološkoj kulturi nalazišta - tzv. KARPATSKIH KURGANA - jer oni imaju više zajedničkih crta s kasnijim slavenskim starinama u Prikarpatju (Smješko, 1960.,str. 151.-152.).
Teško je doći do cjelovite slike o Hrvatima. Kao što je ispravno naglašavao V. Aulih, sve poteškoće uvelike su vezane uz nedostatan nivo proučenosti materijalne i duhovne kulture Hrvata (Aulih, 1982.,str. 9).

Arheološka istraživanja slavenskih starina počeo je u Sjevernoj Bukovini, odmah nakon rata B. Timoščuk (Timoščuk, 1976;1982). Prije svega ovog su znanstvenika zanimala slavenska mjesta VIII.-X. st. - gradine (ukr. gorodišča, op. prev.) Pronađeni bogati arheološki materijal omogućio je znanstveniku da kvalificira nalazišta prema određenim oznakama, kao kneževske utvrde, feudalne zamke, obrambene kule, društvena središta, poganska svetišta i staroukrajinske gradove. Sve to potvrđuje postojanje složene društveno-političke strukture slavenskog društva koje se nalazilo u sastavu Hrvatske Kneževine, a zauzimalo je njezin istočni dio.

Osamdesetih godina ovog stoljeća na Institutu društvenih znanosti Nacionalne Akademije Znanosti i Umjetnosti (NANU) Ukrajine u Lavovu, počelo se sustavno istraživati hrvatska nalazišta u Gornjem Podnjistrovju.

Od 1981.-1990. g. arheolozi su pronašli nekoliko desetaka novih slavenskih gradina i grobišta (Korčinskij, 1986.; 1987.a; 1987.b; 1988.a; 1990.; 1994. Pronađeni su slavenski sakralni centri IX.-X. st. koji ranije nisu bili poznati. U kompletnoj paleti tih nalaza fasciniraju slavenski gradovi koji su bili središta administrativno-gospodarske vlasti na određenome teritoriju. Na površini zemlje od njih su ostali snažni “zemljani nasipi” i rovovi - ostatci obrambenih kompleksa na kojima su se gradili (podizali) drveni zidovi. Veličina svake posebne gradine, dužina i složenost obrambenih linija, razmak između sagrađenih kuća, pokazuju visok nivo društvene organizacije.

Gornje Podnjistrovje istraženo je slabije od Sjeverne Bukovine, gdje je proučeno nekoliko stotina slavenskih arheoloških lokaliteta (Timoščuk, 1976.; 1982.) Međutim, gradine koje su nam danas poznate, mjesta, svetišta i grobišta, na određen način daju sliku razvoja slavenskog društva u Prikarpatju.

Najveću skupinu gradina IX.-poč. XI. st. predstavljaju ostatci feudalnih zamkova i tvrđava. U Lavovskoj oblasti ona su pronađena u selima SUDOVA VIŠNJA, ZAVADJIV, VOROBLJAČIV, BILJČE i drugima. Njihovi obrambeni zidovi građeni su od niza šupljih balvana (ukr. kljit, op. prev.), a koji su se često koristili u gospodarske svrhe. Podgrađa određenih gradina imala su gusti raspored stambenih i gospodarskih zgrada. Poseban interes izaziva karpatski sustav obrane u koji su ulazile gradine-tvrđave u selima TUHLJI, GROZJOVI, SPAS, URIČ, BUBNIŠČE i drugima.

Nešto manju skupinu predstavljaju gradine čiji zaštićeni teritorij doseže 10 hektara. One su, pretežito, imale složen obrambeni sustav koji se sastojao od 2 - 4 učvršćena obrambena pojasa koja su se sačuvala u obliku zemljanih nasipa i rovova. Teritorija gradina sastojala se od stambeno-gospodarskih zgrada. Ukoliko krećemo od vanjskih dijelova prema unutrašnjosti, visina nasipa i dubina rovova uočljivo se povećavaju. Zidovi vanjskih obrambenih linija su prilično jednostavni, dok unutarnji zidovi imaju složenu izradbu. Ta kategorija arheoloških lokaliteta pripadala je društvenim središtima i počecima stvaranja gradova. U Lavovskoj oblasti takve su gradine pronađene u mjestima KORČIVKA, BIRKI, GANAČIVKA, PIDGORODIŠČE, STUPNICA i drugima.

Posebnu skupinu čine velike gradine - gradovi IX.-X. st. Njihov teritorij koji se nalazio unutar obrambenog zida bio je veći od 30.000 m². Takvi su lokaliteti podizani na brežuljcima, ili na bregovima velikih rijeka. U Lavovoskoj oblasti istraženi su lokaliteti u gradu ŽIDAČEVU, te selima SOLONJSKO i STARO SELO na Dnjistru (Korčinski, 1984. - S.135,136; S. 15-18).

Približno u središtu svih navedenih kompleksa, godine 1981. pisac ovih redaka počeo je proučavati jedan po površini od najvećih, gradova-gradina IX.-poč.XI. st. u selu STILJSKO, u Mikolajivskome rajonu Lavovske oblasti (Korčinski, 1985; 1988 b).

Prvu informaciju o Stiljskom možemo naći u vatikanskim izvorima na grčkome jeziku koji su datirani 30-tim godinama XIV. st. (Priselkov, Fasmer, 1916. - S. 58,63). Među, u to vrijeme poznatim srednjovjekovnim ukrajinskim gradovima, nalazimo VLADIMIR i GALIČ, ali isto tako i Stiljsko, gradić u kojem se nalazila rezidencija galičkih mitropolita. Međutim, a to potvrđuju narodna predaja, legende i rezultati arheoloških istraživanja, tu je grad postojao već na prijelazu iz IX. u X. st. Na visokom pošumljeno platou, uzduž lijeve obale rijeke KOLODNICE, sačuvala se ogromna gradina. Njezin obrambeni kompleks očuvao se u obliku zemljanih nasipa i rovova, a čija dužina iznosi 10 km. Oni zatvaraju prostor veličine 250 ha.

Kneževa tvrđava nalazila se na dominantnom brežuljku i zaposjedala je površinu od 15 ha. Bila je opasana snažnim zemljanim nasipima, a na površini nasipa pronađeni su tragovi požara drvenog zida koji je na njemu bio podignut.

Pored kneževe tvrđave je utvrđeno podgrađe. Iskapanja su provedena na površini od 5000 m². Otkriveni su ostatci 30 stambeno-gospodarskih objekata, među njima 22 stambene zgrade, 4 ekonomska dvorišta, talionica željeza, te druga zdanja. Od stambenih zgrada sačuvali su se donji dijelovi ukopani u tle. U donjim dijelovima pronađeni su tragovi rupa od nosivih stupova, u uglovima peći-kamenke građene od pješčanika, oblutaka i slično. Ispod debelog sloja ugljena i pepela, isto kao i ispod srušene peći, pronađeni su predmeti gospodarske namjene i oružje.

Pronađeni su, također, i ostatci slavenskih kućišta VII.-VIII. st., što omogućuje pretpostavku da se na mjestu Stiljske gradine nalazilo drugo slavensko naselje. Vrlo mnogo mogu ispričati ostatci talioničkog kompleksa koji se nalazio u specijalnoj zgradi za pripremu drvenog ugljena, taložište blatne rude, peć za primarnu obradu rude, zgrade s tragovima stubišne konstrukcije i glavna talionička peć. Ispod ostataka ove peći pronađeno je 80 kg. čelika i 5 ćupova s kraja X. st.

Na rijeci Kolodnici što protječe uz zapadne dijelove gradine, funkcionirao je hidroobrambeni sustav. On je povezivao taj drevni grad s Dnjistrom, vodenom magistralom. Zemljane brane umjetno sagrađene na Kolodnici i pritocima, regulirale su razinu vode u sustavu tako da su čamci iz Dnjistra mogli ploviti uzvodno, sve do Stiljskog, kao i u suprotnom smjeru. Na jednoj od osnovnih brana rijeke dobro se sačuvao kanal za ustavu manjih čamaca. U predgrađu stiljske gradine zadnjih su godina pronađena brojna naselja, grobišta, do-kršćanska i kršćanska kultna središta (Timošćuk, 1993.a). U selu ILJIV koje se nalazi 2,5 km. istočno, na visokome brdu iznad rijeke Ilovec, nalazilo se pogansko svetište koje je bilo u funkciji u IX.- poč. XI. st. (Timošćuk, 1993.b). Na pijedestalu popločenom s velikim istesanim gredama uočavaju se udubljenja u kojima su, vjerojatno, stajali idoli. Oko podnožja tih pijedestala u malim je udubinama pronađen veliki broj kostiju divljih i domaćih životinja, te razbijenoga posuđa IX.-poč.XI. st.

Slični sakralni centri pronađeni su i u susjednim selima - VELIKA VOLJA i DIBROVA.

Arapski izvori IX. i X. st. govore o slavenskim poganskim hramovima na Čornij Gori. Slična nalazišta nalaze se blizu Stiljskog i nedaleko sela ROSTJANCA, VELIKA VOLJA i blizu rajonskog središta, grada MIKOLAJIVA. U Velika HrvatskaTvrdnje nekih povjesničara da su Hrvati bili u X. st. pokoreni i pripojeni Kijivskoj Rusi, više su tendenciozne, nego znanstvene. Mogu se smatrati bez osnove i razmišljanja nekih znanstvenika da su Hrvati ukrajinskog Prikarpatja pripadali Zapadnim Slavenima. Zapadne kronike ne spominju u to vrijeme ni hrvatske gradove, niti događaje uz njih vezane. Do najnovijega vremena arheolozi i povjesničari nisu imali dovoljno materijala s pomoću kojega bi opisali materijalnu i duhovnu kulturu prikarpatskog Slavenstva VIII.-XI. st., barem u općim crtama. Nova arheološka istraživanja pokazuju da je naša Galička, a na taj način i Galičko-Volinjska Kneževina nastala na temeljima VELIKE HRVATSKE.kompleksima isklesanim od pješčanika koji podsjećaju na tunele s okruglim prolazima između njih, pronađeni su ostatci slavenskog posuđa IX.-XI. st. Karakteristična oznaka ovih zdanja koja svjedoči o njihovome pripadanju poganskoj religiji jest jasna orijentacija njihovih pročelja prema jugu. Sunce je bilo glavno božanstvo Slavena, poznato pod imenom HORS. Na ulazu u svetišta nalaze se mali ritualni prostori koji su sa tri strane ograđeni zemljanim nasipima.

Cjelokupni ovaj slavenski kompleks X.- poč. XI. st., sa središtem u velikoj gradini Stiljsko pripada broju unikalnih nalazišta slavenske povijesti i kulture ranog srednjeg vijeka.

Dan za danom, godinu za godinom, arheologija vraća iz zaborava jasne slike gradova koji su davno nestali, zamaka, tvrđava i svetišta. Uočljivom pred nama postaje i VELIKA HRVATSKA iz vremena kada je na nju izvršio pohod Volodimir Veliki. Vidimo da naš kraj u X. st. nije bio zaostao i periferan. Ogromni slavenski gradovi (na to ukazuju rezultati arheoloških istraživanja) nemaju analoge u susjednim zemljama - Rus'i, Poljskoj, Češkoj. Oni su nekoliko puta, a ponekad i nekoliko desetaka puta veći od poznatih centara Europe toga vremena. Što se krije iza veličanstvenosti tih gradova? Prije svega, to je veliki gospodarski, obrambeni i demografski potencijal, što ukazuje na visok nivo političke organizacije društva.

Ukrajinsko Prikarpatje s njegovim prirodnim mogućnostima nalazilo se na mjestu dodira slavenskih etnosa u tzv. kontaktnoj zoni između Istočnih, Zapadnih i Južnih Slavena. Prikarpatje je kontroliralo važne transkontinentalne putove. Trgovina je davala značajne prihode u Kneževu riznicu. Naravno, u ovoj regiji akumulirala se napredna misao o gospodarstvu, politici i kulturi. Velika Hrvatska se našla između razvijenih europskih država. Iz sjevera i jugoistoka ozbiljno su joj prijetili Ugri i Pečenezi, što je zahtijevalo brz porast obrambene moći. Uzduž važnih trgovačkih putova Hrvati grade brojne tvrđave i zamkove.

Pohod Kijivskog Kneza Volodimira Svjatoslavoviča na Hrvatsku zemlju ne može se promatrati izdvojeno od međunarodnih događaja toga vremena. Nesumnjivo pohod na Ljahe (Poljaci, op. prev.) 981. g. koji je prethodio pohodu na Hrvate svjedoči o jasnoj vanjskopolitičkoj djelatnosti Kneza Volodimira. U prvom slučaju Ljetopisac opisuje povratak gradova Peremišlja, Červena i drugih, a u drugom slučaju opisuje vojni pohod na Hrvate 993. g. i završava obaviješću o napadu Pečenega na Kijevsku Državu. To je vrlo zanimljiv detalj kojemu povjesničari, zbog nekih razloga, nisu posvetili dovoljno pažnje. Volodimir je bio prinuđen prekinuti ekspediciju na Hrvate i hitno otpočeti zaštitu vlastitih granica. Međutim, ni jedna od strana u ovome sukobu, t.j. ni Rusiči (Ukrajinci, op. prev.), ni Pečenezi nije se odlučila krenuti na rat. Vjerujemo da takav stav Pečenega govori o njihovim vezama s Hrvatima. Kao saveznici Hrvata, oni su svojom akcijom opomenuli Volodimira da se uzdrži od planiranog vojnog pohoda. Jednako neki povjesničari smatraju da je 993. g. Kijivski Knez ipak Hrvate pripojio Rus'i. Postavlja se stoga prirodno pitanje: Zašto tijekom 90- godišnjeg razdoblja na stranicama staroukrajinskih ljetopisa ne postoji ni spomena o pripajanju zemlje ili gradova u Prikarpatju? Prvi spomen o Zvonigradu datira se (6595.) 1087. godinom. Prema našim razmišljanjima nisu ozbiljne kategoričke ocjene nekih znanstvenika koji tvrde da su požari i nestanak velikog broja slavenskih gradova djelo Kijivskog Kneza Volodimira. To se moglo dogoditi kao posljedica unutrašnjih borbi. Kao što je moguća pretpostavka da se radilo o intervenciji neprijateljskih snaga: Ugra, te čeških i poljskih feudalaca.

Tvrdnje nekih povjesničara da su Hrvati bili u X. st. pokoreni i pripojeni Kijivskoj Rusi, više su tendenciozne, nego znanstvene. Mogu se smatrati bez osnove i razmišljanja nekih znanstvenika da su Hrvati ukrajinskog Prikarpatja pripadali Zapadnim Slavenima. Zapadne kronike ne spominju u to vrijeme ni hrvatske gradove, niti događaje uz njih vezane.

Do najnovijega vremena arheolozi i povjesničari nisu imali dovoljno materijala s pomoću kojega bi opisali materijalnu i duhovnu kulturu prikarpatskog Slavenstva VIII.-XI. st., barem u općim crtama. Nova arheološka istraživanja pokazuju da je naša Galička, a na taj način i Galičko-Volinjska Kneževina nastala na temeljima VELIKE HRVATSKE.

S ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović

Pet, 18-10-2019, 12:14:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.