Oleksander Malycky: Ljetopisni Hrvati i Nestorovaronika

U siječnju 1989. g. održan je znanstveni skup na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod naslovom "Enogeneza Hrvata". Radovi pročitani na ovome skupu objavljeni su 1995. g. u zborniku pod istim naslovom, u nakladi Nakladnog zavoda Matice Hrvatske i Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Urednik ovoga zbornika bio je dr. Neven Budak, nastavnik na istome fakultetu. On je iskoristio mogućnost da uvrsti radove po svome nahođenju. Jedan od neuvrštenih priloga je studija kanadskoga slaviste ukrajinskoga podrijetla, prof. dr. Oleksandra Malyckoga, profesora na Odjelu za slavističke i germanističke studije Sveučilišta Calgary u Alberti. Profesor Malycky je svoj rad "Hrvati u uvodnom nedatiranom dijelu Nestorove kronike 'Povijest minulih ljeta" objavio 1990. g. u časopisu "Slavistika" XCVI., što ga izdaje Udruga za ukrajinski jezik iz Ottawe. Radi se višejezičnom glasilu namijenjenom proučavanju slavenskih i istočnoeuropskih jezika i kultura koje je utemeljeno u Augsburgu, 1948. g.

Profesor Malycky naglasio je kako je cilj njegovog rada "upoznati akademski svijet s prvotnim i novim pristupom problemu 'Bijelih Hrvata' koji su navedeni u Nestorovoj kronici Povijest minulih ljeta (oko 1113. g.)", te da se "nadopuni nedavno izdanje Enciklopedije Ukrajine, sv. I., (Toronto University Press, 1984., str. 624.) novim spoznajama".

Kao veleposlanik RH u Ukrajini došao sam do navedenoga časopisa. Objavljeni rad o Bijelim Hrvatima držim korisnim prilogom hrvatskoj historiografiji . Budući da se nalazi u svim slavističkim bibliotekama i na katedrama, bilo bi dobro da bude predočen i znanstvenoj javnosti naše zemlje. Zamolio sam gospođu Vesnu Lušić, savjetnicu u Odjelu za manjine, iseljeništvo i useljeništvo Ministarstva vanjskih poslova i poznatu hrvatsku novinarku-povratnicu iz Australije, da rad dr. Malyckog prevede na hrvatski jezik. Na tome joj se treba zahvaliti.

Đuro Vidmarović

Oleksandr Malycky (Sveučilište CALGARY, Kanada): Hrvati u uvodnom nedatiranom dijelu Nestorove kronike "Povijest minulih ljeta"

U Nestorovoj kronici Povijest minulih ljeta (dovršenoj u Kijevu, (najvjerojatnije 1113.) Hrvati se spominju pet puta. Dva puta[1] na sadašnjem balkanskom prostoru, a preostala tri[2], na područjima koja su nastanjivala istočnoslavenska plemena. Prvom od tri spomenute lokacije bavi se ova studija.

kartta1

Maria Regina Korzeniowska (1793.-1874.) ;povijesna karta: Poljska u vremenu 860.-1333. "Atlas historyczny, genealogiczny, chronologiczny i geograficzny Polski". Varšava, 1831. Prikazana je Bijela Hrvatska – Alba Chrobatia

Ni u jednom od navedena tri područja ne navodi se njihova precizna lokacija. Međutim, do danas, rezultat različitih interpretacija o prvoj od tri hrvatske skupine u Nestorovoj kronici, ukazuje na brojne pretpostavke o određenijoj lokaciji tih Hrvata (vidi kartu 1) od područja u južnoj Poljskoj (oko Gornje Vistule), do ukrajinskih Karpata (oko Gornjega Dnjistra i Gornjeg Siana, najčešće spominjana pretpostavka)[3] pa do središnje Rus'i (oko Gornjega Dona).[4]

U najstarijoj proširenoj preslici Nestorove kronike, u jednoj Laurentianovoj zbirci kronika (pisanoj 1377.), navedena analiza temelji se, izgleda, na popisu plemena koji je iznijet u uvodnom nedatiranom dijelu Kronike u kojoj, nakon tvrdnje da su Radimiči i Viatiči - Liahi npr. poljskoga podrijetla, čitamo iže biahu [ili živiahu] v mirĕ Poliane i Derevliane [i] Sĕver”[o] i Radimiči’ i Viatiči i H[o]rvate

Dulĕbi živiahu po Bũ[gu] gdĕ nyne Velyniane a Ouluči Tiver'tsi sĕdiahu bo po Dnĕstruprisĕdiahu k“ Dunaievi i stvarno i Poljane i Derevliane i Sĕver"[o] i Radimiči i Viatiči, H[o]rvate Dulĕbi žive [ili su živjeli] u miru uzduž Buga gdje danas obitavaju Ve[o]liniane, ali su se međutim, Uliči [i] Tivertsi, smjestili uzduž Dnistra (i) proširilise sve do Dunava[5]. U drugoj najstarijoj sveobuhvatnoj preslici Nestorove kronike, u zbirci Hypatianske kronike (napisane oko 1425.) piše: “i živiahu v mirĕ Poliane i Drevliane i Severo i Radimichi i Viatichi i Horvati[,] Dulĕbi že živiahu po Bugu kde nnĕ Volyniane a Ouliči i Tivertsi sĕdiahu po Bugu i po Dnĕpru ipri(pri)sediahu k”Dunaievi[6][7], što, prema tome, ne pokazuje nikakve devijacije glede navedenih plemena u neposrednom susjedstvu s Hrvatima.

kartta2

Francuz Houze Antoine Philippe objavio je 1844. Povijesnu kartu: „La Russie, la Suede, la Norwege et le Danemarck a la fin du IXe. siecle. Dresses sous la direction de A. Houze» (Rusija, Švedska, Norveška i Danska krajem IX. st.) u: «Atlas historique et geographique de la Russie, la Suede, la Norwege et le Danemarck”. Carte II. (Paris, Chez P. Dumenil, editeur, Paris, 1844). Na karti su označene granice Velike Hrvatske (teritorij je obuhvaćao današnju južnu Poljsku, dio Slovačke, ukrajinski prostor do rijeke Zapadni Bug), Crvene Hrvatske (obuhvaćala današnji grad Peremišlj i Galić, na istoku graničila s Volinjem, južna granica rieka Prut) i Zakarpatske Hrvatske (prostor uz dunavsku niziju, južna granica do rijeke Dunav, sjeverna – Tatre i Karpati)

Premda ovdje nije navedena određena lokacija Hrvata, kao ni za sva plemena koja im prethode, vjeruje se da redosljed plemena na popisu nije arbitraran, već da najvjerojatnije odražava njihove zemljopisne lokacije. Također, slijed spomenutih plemena po Nestorovu mišljenju upućuje na to tko je kome susjed. Za Hrvate u tekstu, plemenu kojemu nije određena zemljopisna lokacija, u preostala dva navoda, pretpostavka omogućuje, u najmanju ruku, da ih se smjesti do plemena čije su naseobine pouzdano poznate, ili iz ovoga teksta, ili iz drugih Nestorovih navoda ili pak iz drugih izvora.

Međutim, mišljenja o smanjenom broju hrvatskih lokacija su podijeljena. Oni koji zagovaraju tezu da Hrvati potječu s prostora oko Dnistra i Siana, kao i onih koji optiraju za područje Vistule, odbacuju činjenicu da se Hrvati spominju odmah nakon Viatiča (za koje se zna da su živjeli oko Gornje Oke), i podcrtavaju činjenicu da su Hrvati spomenuti odmah prije Dulĕba (koje Nestor ovdje smješta oko rijeke Bug, npr. u zapadnome dijelu ukrajinske provincije Volinj). Prema ovom tumačenju Hrvati se pojavljuju odmah zapadno ili južno od područja Dulĕba (vidi kartu 1.) Uz to, pobornici ove teze previđaju činjenicu da bi Nestorovo nabrajanje plemena moglo biti protumačeno kao podjela dvaju sintaktički i, i stvarno različitih skupina: prvu koja završava s Hrvatima, i u kojoj su sva nabrojana plemena povezana jedna s drugima - savezom i drugu koja počinje s Dulĕbima, a koja jest ili nije povezana “s” <ili, i=""> navedenim plemenima i kojima je lokacija evidentirana.

Protagonisti Don lokacije za Hrvate naglašavaju da takva podjela u dvije sintaktičke i stvarne skupine označava podjelu teksta na dva različita popisa, te da se Hrvati pojavljuju u prvom popisu odmah nakon (pa, prema tome graniče i susjedi su) Viatiča. Međutim, uz izuzeće područja oko Gornjega Dona, sva ostala područja do Viatiča, okupirana su ili s drugim dokazanim Istočnim Slavenima ili Finsko-Ugarskim plemenima. Zagovornici ove lokacije smještaju Hrvate u ovo “prazno” područje Gornjega Dona, jugoistočno od Viatiča (vidi kartu 1), i na taj način ne slažu se s činjenicom da se oni također spominju neposredno prije Dulĕba.

Uzimajući u obzir da plemena neposredno graniče ili da su susjedi jedno drugome, ova studija pokušava dokazati da se zemljopisna lokacija Hrvata u navedenome Nestorovom tekstu također može prilagoditi ovom njegovom stajalištu, npr. da se kao u ovome tekstu, Hrvati smještavaju u prostor iza Viatiča, a prije Dulĕba; također se mogu smjestiti između, kao i da graniče, s ta dva plemena. Kada bi ovako bili smješteni Hrvati bi morali biti locirani zapadno od Viatiča i sjeveroistočno od Dulĕba, npr. u području nastanjenom, prema različitim izvorima, od strane Kriviča i Dregoviča.

Ova dva plemena, međutim, izostavljena su s popisa plemena u ovom nedatiranom dijelu Nestorove kronike u kojem su glagoli korišteni u imperfektu; u trenutku dovršavanja Kronike za Nestora postaju već prošlost. Nestor ih spominje u drugim dijelovima svoje Kronike. Međutim, u presentu on opisuje situaciju u kojoj piše svoju Kroniku. Stoga razmotrimo, postoji li možda ikakva veze između Hrvata i ta dva navedena plemena.

Uz staroruski etnonim [хрвати/е], [-ti/e] je dodatak (sufiks), za koji mnogi vjeruju da je iranskoga podrijetla, a pojavljuje se, također, u Scytho-Sarmatskoj sferi kao (-ta)[8]. Korijen je, dakle, suglasni kostur (c-r-v). Međutim, ako se izbaci iz (Kriviči) sufiks (-iči), (<*[-itj-]), zajedničko u mnogim slavenskim etnonimima[9], ostavljeni su sa skoro identičnim konsonantnim kosturom korijena svoga etnonima, [k-r-v], s time što se samo početni suglasnik razlikuje između dva korijena. Izostanak bilo kakove semantičke korelacije između ta dva korijena, kako su neki etimolozi predložili[10], ne treba zabrinjavati ako pretpostavimo da ova očita sličnost korijena upućuje na migraciju dijela Hrvata (vidi kartu 2), ili iz Irana, ako su iranskoga podrijetla, kroz (via) Kavkaz i istočnu Ukrajinu, ili iz sjeverne Čehie, ili Lusatie, ili južne Poljske, ili jugo-zapadne Ukrajine kroz Poljsku ili zapadnu Ukrajinu na područje na kojem se kasnije pojavljuju Kriviči, te naknadno promjenu njihova imena u Kriviče. Ako je tako, onda ovdje prvo svjedočimo promjenu inicijala [c], kojega nema na Baltiku[11], i u baltičkim jezicima u nastajanju[12] , u [k] koji se nalazi od samoga početka (to se nije moglo dogoditi uslijed utjecaja susjednih slavenskih jezika koji su se razvili iz zajedničkoga slavenskog, [c] su naslijedili iz svoga domicilnoga jezika[13]. Kasnije, kroz dodatak slavenskoga sufiksa [-iči], slavenski utjecaj postaje očigledan.

Hrvati su izgleda najvjerojatnije iranskoga podrijetla, do te pretpostavke dolazi se na temelju putanje njihove migracije (vidi kartu 3): te stoga što osobna imena [CoroauoV] i [CoroanoV] ili [CoronauoV] pronađena na natpisu iz drugoga ili trećeg stoljeća p.k. iz grčke kolonije Tanais smještene na oboli Azovskoga mora[14]. Uz to, južno od Kijeva, protjeće rijeka koja se zove [Coрватка][15] (lijevi pritok Barahtianke, koja je desni pritok Stugne, koja je sama desni pritok Dnjipra [Dnipro]; i konačno, suglasnički kostur [c-r-v] identičan je s etnonimom [hrvat] ( u kojemu [h]označava [c]), i vjerojatno potječe od kasnijih legendarnih utemeljitelja Kijeva-atroponim [Cоривь], i izvedenice, oronim [Cоревиця][16], ime jednoga brda smještenog na teritoriju drevnoga Kijeva. Ova legenda zabilježena u Nestorovoj kronici[17], ima vrlo bliski armenski prijepis[18] zabilježen u VII/VIII st. p.k. U njemu, [Horean] korespondira s [Cоривь]u kijevskoj legendi, i u tom smislu usmjerava na područje Kavkaza i Irana, odnosno, pretpostavljeno podrijetlo i područje kroz koje su prošli Hrvati na putu do Ukrajine i, dalje do Bjelorusije, ukoliko je naša pretpostavka točna.

Da bi se ova hipoteza učvrstila, može se nadodati da se bjeloruski sjeveroistočni dijelovi preklapaju s teritorijem Kriviča, u kojima se dva imena mjesta mogu povezati s etnonimom [Hrvat]. Oba mjesta u svom nazivu imaju suglasnički korijen [k/h-r-v]; [Каравацiчы][19]U regija Rečica u županija (Oblast) Palesse; na rijeci Vedrač, desnom pritoku Dnjipra [na bjeloruskom Dniapro]), i [Гiрвяты][20] (u regiji Maladyečna, sjeverozapadno od Minska), oba su prema tome, smještena nadomak jugozapadne i sjeverne granice od teritorija dotičnih Kriviča, koji su, uz to, sjeverno od Kriviča, u blizini (Velikoga) Novgoroda, toponimi (npr. sela Županovo) i brojni hidronimi zabilježeni[21] koji potječu od administrativnog termina [župa] (<župan>), za potonje se vjeruje da su iranskoga podrijetla; ova terminologija prevladava među svim Južnim Slavenima, i također među Česima i Slovacima, ali je inače nepoznata na teritoriju starodrevne Kkijevske Rus¢i. Ako je tomu tako, njihova nazočnost oko Novgoroda mogla bi, najvjerojatnije, ukazivati na unutarnje miješanje nekadašnjih iranskih Kriviča s novgorodskim Slavenima, i, konačno u terminologiji njihove antropološke kompozicije, zapadni Kriviči od 13-15 st. u tri navrata pokazuju viši postotak armenoidskih elemenata od njihovih južnih susjeda – Dregoviča[22], koji, ako se uzme u obzir pretpostavka da tako visok postotak ukazuje na prisutnost iranske komponente (sada povučena na područje Kavkaza, ali u to vrijeme i na daleko širem području sjevera i sjeveroistoka)[23] također ukazuje na moguću iransku vezu.

Još ostaje pitanje je li Nestor svjesno odlučio neprokomentirati kronološki slijed onoga što očigledno upućuje na dva različita plemena pretpostavljajući istu lokaciju (on je to učinio u slučaju Dulĕba i Ve[/ol]yniana). Možda je to protumačeno činjenicom da je Kriviče smatrao plemenom koje je nastalo od Poločana[24] koji su kao pridošlice osvojili to područje i vjerojatno stoga što su došli iz mjesta Polatska.

kartta3

Каrl von Schprunner: Hrvatska (Chrobatia) V.-IX. St.: (Od izvora Visle do rijeke Zapadni Bug. Južna granica – Karpati i Tatre. (u «Europa im Anfange des VI. Jahrhundert's» (Europa na početku VI. st. u atlasu:«Historisch-geographischer Hand-Atlas zur Geschichte der Staaten Europa's vom Anfang des Mittelalters bis auf die Neueste Zeit”, Gotha: bei Justus Perthes. 1846.

Čak i ako pretpostavimo da su Kriviči evoluirali od Hrvata, još uvijek moramo dokazati da su Kriviči dodirnuli teritorij istočno-slavenskih Dulĕba (dva druga segmenta Dulĕba, onih u Češkoj i u Austriji ovdje se nas ne tiču). Međutim, neposredno južno od Kriviča, Nestor, u drugom dijelu svoje kronike, stavlja Dregoviče (između Gornjeg [Dzvina i Prypiata)[25] koji, kao što se sjećamo, nisu navedeni u nedatiranom popisu. Stoga je, prema tome, bitno za naš slijed razumijevanja, utvrditi, čak i u općim crtama, sjeverne i sjeveroistočne granice teritorija Dulĕbia. Općenito, živjeli su, prema Nestoru, uzduž Buga. Distribucija imena mjesta (vidi kartu 5) i rijeka (hidronimi) sadrže korijen [Dulĕbi] koji daje dodatnu informaciju prema kojoj se, najčešće, pretpostavlja da su Dulĕbi (koji su na istoku došli do Horyna, na jugu – Gornjega Dnjistra, i na zapadu do Siana/Sana) na sjeveru su došli do Prypiata[26], koji je također bio na južnoj granici

kartta4

Louis Dussieux; 1815-1894) : Hrvatska (Chrobacia) – od gornjeg toka rijeke Oder do Lisoje gore (Sandomirščina)u vremenu do 1125. g."Carte Ethnographique de L'Europe..." u: „Atlas Gene-ral De Geographie Physique, Politique Et Historique”. Paris,1856.

Dregoviča (vidi kartu 6). Ipak, antroponimski podaci[27] podržavaju moguće uključivanje područja oko Berestie (sada Bjelorusija; na bjeloruskom – Brest), npr. područje sjeverno od Prypiata, na teritorij Dulĕba, i, uz to, nekolicina mjesta i rijeka s korijenom [Dulĕbi] može se naći sjeverno od Prypiata (vidi kartu 7), na primjer selo [Дулебня] (u regiji Kličau, jugo-istočno od Mesnka)[28] i [Дулебы] (u regiji Berazino, istočno od Menska)[29], kao i rijeka [Дулебка] (pritok Ol¢se, koja je sama pritok Biarezine)[30]. Neki vjeruju[31] (smatra se da se prisutnost ovih imena, na dalekom sjeveru od područja Prypiata, može smatrati kao sjeverna granica teritorija Dulĕbia) da to u biti ukazuje da je riječ o naseljima s Dulebi zatočenicima. Ipak, sva ta imena na području zemljopisnoga dodira s teritorijem Kriviča, upućuju na bitan podatak za naše shvaćanje koje pretpostavlja da njihovo pojavljivanje na tom prostoru dokazuje rasprostranjenost dulĕbskih naseobina tako daleko na sjeveru. Ovo, za uzvrat, dopušta pretpostavku da je ili plemensko ime Dregoviči postalo nova oznaka što je u to doba bilo sjeveroistočni dio Dulĕba, ili da su Dregoviči bili u sastavu plemenskoga saveza Dulĕba (kasnije uvjerenje je već napredovalo[32]). Konačno, ako je bilo koja od ove dvije pretpostavke točna, onda su Kriviči, po našem mišljenju, preci Hrvata, koji su stvarno graničili s Dulĕbima i ovaj se podatak reflektira u Nestorovu nedatiranom spominjanju Hrvata.

S engleskoga prevela Vesna Lušić

[1]Полное собрание русских летописей, Vol. 1, Лаврентъевская летопись и Суздальская летописы по Академичесскому списку (Moscow: Издателъство восточной литературы, 1962) [Ponovno izdanje lenjingradske edicije iz 1926.] stupci 6., 45.

[2] Ibid., stupci 12-13, 29, 122.

[3] Anketirana literatura: Ljudmil Hauptmann, “Dolazak Hrvata”, u: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva (Zagreb: Jugoslavenska Akademija Znanosti i Umjetnosti, 1925., poglavlja “Beli Hrvati”, str. 93-103., i “Ruski Hrvati”, str. 103-111.; Юрiй М. Левицъкий, ²Ъiлi хорвати². Записки Чина св. Василiя Великого / Analecta Ordinis s Basilii Magni (Rome), izdanje II, svezak II (VIII), fascikla ¾ (1956.), str. 305-318, Janusz Kotlarczyk, ²Siedziby Chorwatów wschodnich². Acta Archaeologica Carpathica (Crakow), svezak XII (1971.), poglavlja ²Wstep², str. [161]-162, ²Stan wiadomósci o wschodnich Chorwatach², sa svojim dijelom ²Siedziby² str. 162-168, ²Ethnogeneza Chorwatów wschodnich², str. 168-170 "Przegląd krytyczny przeslanek lokalizacyjnych Chorwatów wschodnich" str. 170-176, i ²Analiza przekazów ¢Powieści lat doczesnych¢*, str. 176-179; В[алентин] В[асильевич] Седов,²Хорваты², u svojoj Восточные славяне в VI-XIII вв. (Moscow: Hayka, 1982.) str, 123., 125.; Vidi također: Vjekoslav Klaić, “Crvena Hrvatska i Crvena Rusija”, u: Hrvatsko kolo: Književno-naučni zbornik, autori B. Livadić i F. Jelašić, svezak VIII (Zagreb: Matica Hrvatska, 1927.) str. 120-126; Bogo Grafemauer, “Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata”, Historijski zbornik (Zagreb), svezak V (1952.), br-1/2, str. 36; Yaroslav Pasternak, “Peremyshl of the Cronicles an the Territory of White Croats”, u: Znenstveno udruženje Shevchenko, Povijesno-filozofski odjel, Proceedings (Paris – New York, N.Y. – Toronto, Ont.) svezak II (1957.) str. 36-40; Wladislaw Kowalenko, “Chorwaci ruscy “, Slownik starozytności slowiańskich, svezak I (Wroclaw-Warsow-Cracow: Zaklad Narodowy im. Ossolińskich – Polska Akademia Nauk, 1961.) str. 249-250; Gerard Labuda, “Chorwacja Biala, czyli Wielka, Bialochorwaci, czyli Chorwaci Biali”, ibid, str. 255-256; М[аркiян]Ю[лiянович] Смiшко,²Бiлi хорвати², Радянсъка енциклопедiя iсторii Украiни(Kiev: Головна редакцiя Украiнсъкоi енциклщпедii, 1969.) str. 144; Vjekoslav Klaić, Hrvati i Hrvatska: Ime Hrvat u historiji slavenskih naroda (Mainz: Liber Verlag, [1978.]), poglavlje “Hrvat u zemljama ruskim” str. 48-55.

Valja napomenuti da postoje oni koji sumnjaju u postojanost Hrvata oko Gornje Vistule (J. Kotlarczyk, op. cit. str. 164.) kao i postojanje istočnoslavenskih Hrvata, predmet ove studije (Michael Hrušewśkyj, “Gab es unter den ukrainischen Volsstämmen einen Volksstamm der Chorvaten?” Записки Наукового товариства iм. Шевченка (L¢viv), svezak XXXI/XXXII (1899.) str. 15-16 [u dijelu s vlastitom paginacijom], i ukrajinskom varijantom: М[ихайло] Грушевсъкий, “Чи було мiж русъкими племенами племя Хорватiв?”, ibid., st. 6; Михайло Грушевсъкий / Mykhailo Hrushevsky, Iсторiя Украiни-Руси /Povijest Ukrajine - Rusi, svezak I, До початку XI вика /Do XIst. (New York, N.Y.: Видавниче товариство “Книгоспiлка” / Knyho-Spilka, 1954.) [Ponovno izdanje kijevske edicije iz 1913.] str. 210-213.

[4] J. Kotlarczyk, op. ct. poglavlja “Próba nowej lokalizacji siedzib Chorwatów wschodnich”, str. 179-181, “Etnogeneza Chrowatów wschodnich”, str. 181-183, “Wskazówki innych źródel o istnieniu Chorwacji wschodniej” str. 183-185, i “Wnioski”, str. 185-186.

[5] Prijevod autora ove studije

[6]Полное собрание русских летописей, svezak II, Ипатъевская летщписъ (Moscow: Иэдателъство восточной литератургы, 1962) [Ponovno izdanje St. Petersburg iz 1908.), stupac 9.

[7] Prijevod autora studije

[8] О[лег] Н[иколаевич] Трубачев,“Иэ славяно-иранских лексических отношений“, Этимология:1965. (Moscow: Hayka, 1967.), str. 31-32.

[9] Stanislaw Rospond, “Struktura pierwotna etnonimόw slowiańskich: Formacje po rozpadzie dialektalnym (IX w. i nn.), Rocznik slawistyczny (Wroclaw-Warsow-Cracow), svezak XXIX (1969.), str. 27; Г[еоргий] А[лександрович] Хабургаев, Этнoнимия ²Повести временных лет² в связи с задачами реконструкции восточнославянского глотогенеэа (Moskva: Издателъство Москковского университета, 1979.), str. 190-198.

[10] Za etnonim [Hrvat] sažetak u: Max Vasmer “хорвáт, рl. – ы”, u njegovom Russisches etymologisches Wörterbuh, Fascikla 19. (Heidelberg: Carl Winter Universitätsverlag, 1955.), str. 261; “Chorwaci”, u: Slownik starożytności slowiańskich, svezak I (Wroclaw-Warsow-Cracow: Zaklad Narodowy im. Ossolińskich – Polska Akademia Nauk, 1961.) I dio, Tadeusz Lehr-Splawiński, “Ch[orwaci] (Charwaci, Karwaci)”, str. 247-248; II dio, Vilim Frančić, “Ch[orwaci] (Hrvati)” str. 248-249; također vidi: Andreas Tietze; Otto Kronsteiner, “Kroaten ein türkisches Ethnonym?”, Wiener Slavistisches Jahrbuch (Wien), svezak XXV (1979.) str. [140]-142; i Heinrich Kunstmann, “Über den Namen der Kroaten”, Die Welt der Slaven (München), svezak XXVII (N.F.VI) (1982), br. 1, str. 131-136.

Za etnonim [Kriviči] sažetak u: Max Vasmer, “кривичи рl.“, op. cit., svezak I (Heidelberg: Carl Winter Universitätsverlag, 1953.), str. 663; “Krywicze”, u Slownik starożytności slowiańskich, svezak II (Wroclaw-Warsoe-Cracow: Zaklad Narodowy im. Ossolińskich –Polska Akademia Nauk, 1964.), 1. dio, Tadeusz Lehr-Splawiński, “K[rywicze]”, str. 534.; također vidi: М[ихаил] Я[ковлевич] Гринблат, Белорусы: Очерки происхождения и этнической истории Mensk: Нayka и техника, 1968.), str. 93; ( В[адим] А[ндреевич] Жичкевич, “Кре¢во(Крэ¢ва )”, u svojoj Краткий топонимический словаръ Белорусии (Mensk: Иэдательство Б[улорусслого] Г[осударственного] У[ниверситета] им. В.И. Ленина, 1974), str. 182; Г.А. Хабургаев, op. cit., str. 195-196; Zbigniew Golọb, “The Origin and Etymology of Old Russian kriviči - Podrijetlo i etimologija staro ruskih Kriviča”, International Journal of Slavic Linguistics and Poetics (Columbus, Ohio), svezak XXXI/XXXII (1985), str. 167-174.

[11] Jānis Endzelīnes, Jānis Endzelīns¢ Comparative Phonology and Morphology of the Baltic Languages, prijevod: William Schmalsteig i Benjamins Jēgers (The Hague i Paris: Mouton, 1971), str. 89.

[12][c] se sada koristi u litvanskom i latvijskom, također u izumrlom pruskom jeziku, ali samo u riječima stranoga podrijetla; međutim, nije se koristio u drugim izumrlim baltičkim jezicima. Vidi: И.Н. Топорова, “Дистрибуция фонем литовского яэыка“. Балто-славянский сборник(Moscow: Наука, 1972.) str. 142; Trevor G. Fennell i Henry Gelsen, A Grammar of Modern Latvian, svezak I (The Hague-Paris-New York, N.Y.: Mouton Publishers, n.d. [c1980.], str. 27; В[ладимир] Н[иколаевич] Топоров, Прусский язык: Словарь:A – D (Moscow: Наука, 1975.), str.[279]-280; M. Lekomceva, “Zur phonologischen Rekonstruktion der Goljad¢-Sprache”, Baltistica (Vilnius), svezak XIX (1983.), br. 2. str. 119; Я.С. Отрембский, “Язык яатвягов“, Вопросы славянского яэыкоэнания (Moscow), br. 6 (1961.) str. 3-8.

[13] George Y. Shevelov, A Prehistory of Slavic: The Historical Phonology of Common Slavic (New York, N.Y., Morningside Heights: Columbia University Press, 1965.), str. 146, [635]; W.K: Mattews, Russian Historical Grammar ([London]: University of London, The Athlone Press, 1960.), str. 96. 156-157; Paul Wexler, A Historical Phonology of the Belorussian Language (Heidelberg: Carl Winter Universitätsverlag, 1977.), str. 68., 163.; George Y. Shevelov, A Historical Phonology of the Ukranian Language (Heidelberg: Carl Winter Universitätsverlag, 1979.), str. 203.,356.,391.); Z. Klemensiewicz, T. Lehr-Splawiński, S. Urbańczyk, Gramatyka Historyczna Języka Polskiego ([Warsow]: Państwowe Wydawnictwo Naukowe, 1965.), str. 141; Hanna Popowska-Taborska, Koszubszczyzna: Zorys dziejów (Warsaw: Państwowe Wydawnictwo Naukowe, 1980.), str. 41.,44.

[14]В.В. Иванов i В.Н. Топаров, “О древних славянских этнонимах ( Основные проблемы и перспективы)“ u: Славягские древности: Этногенез: Материальная культура Древней Руси (Kiev: Наукова думка, 1980.), str. 33.; О.Н. Трубачев,“Ранние славянские этнонимы – свидетили миграции славян”, Вопросы языкознания (Moscow), br. 6. (studeni/prosinac 1974.), str. 61.

[15] Iрина Михайлiвна Желеэняк et. al., comps.] “Хорватка “, u: Словник гiдронiмiв Украiни (Kiev: Наукова думка, 1979.), str. 593.

[16] Iрина Михайлiвна Желеэняк et. al., “Хоревица“, u: Етимологiчний словник лiтописних назв Пiвденноi Русi(Kiev: Наукова думка, 1985.), str. 169-170. Da[Хоривь]znači [crvat], već je pretpostavljeno u nekoliko drugih hipoteza (ibid., str. 170).

[17] Ibiḍ.

[18]Я. Е. Боровський, “Вiрменський вариант давньоруского переказу про заснування Киева“, Украiнський iсторичний журнал (Kiev), br. 9 (246.) (rujan 1981.), str. 82-87.

[19] В.Г. Руделев, “К истории зтнического имени славян“, u:Питання ономастики (Матерiали II Республiканськоi наради з питань ономастики(Kiev: Наукова думка, 1965.), str. 282.

[20] Ibid.

[21]В.Б. Вилинбахов, ²Топонимика и некоторые вопросьи истории дреиней Руси², Всесоюзная конференция по топонимике СССР: 28 января -февраля 1965 года: Тезисы докладов и сообщений(Leningrad: Географическое общество Союза ССР, 1965.),str. 86.

[22] Jan Czekanowski, Polska – Slowiańszcyzna: Perspektywy antropologiczne (Warsaw: [S. Arct], 1948.), str. 217.

[23] Ibid, str. 213-214.

[24]Лаврентъевская летописъ, stupci 10., 20.; Ипатъевская летопсъ, stupci 8., 14.

[25]Лаврентъевская летописъ, stupac 6; Ипатъевская летописъ, stupac 5.

[26]Н.П. Баросовъ, Очерки русской исторической географiи: Географiя Началъной (Несторовой) лътописи(Warsaw, 1885.), str. 102; Gerard Labuda, “Dud(d)lebowie”, u: Slównik starożytności slowiańskich, svezak I (Wroclaw-Warsaw-Cracow: Zaklad Narodowy im. Ossolińskich – Polska Akademia Nauk, 1961.), str. 399; В[олодомир] Д[анилович] Баран,²Археологiчнi пам¢яатки VI – VII ст[орiччя] на територii Захiдноi Волинi- важливе джерело до вивчення лiтописнх дулiбiв²,Украiнсъкий журнал, (Kiev) svezak XII (1969), br. 4. (travanj), str. 69; Idem., Раннi слов¢яни мiж. Днiстром i Прип¢яттю (Кiev: Наукова думка,1972.). str. 131; Я[рослав] Д[митриевич] Исаевич,¨¢Грады Червенские¢ и Перемышлъская земля в политических взаимоотношнеиях между восточными и эападныьи славянами [Конец XI – начало XXI века]¨, Исследовения по истории славянских и балканских народов: Зпоха средневековъя: Киевеская Русъ и ее славянские соседи(Moscow: Наука, 1972.), str. 114-115.

[27]Я[рослав] Д[митрович] Iсаевич, "До питання про захiднi кордони Киīвсъкоī Русi", Iсторичнi джерела та īх використання (Kiev), svezak VI (1971.), str. 88.

[28]В[адим] А[ндреевич] Жучкевич, "Дуле´бня", u: (Краткий топонимический словаръ Белорусии (Mensk: Издателъство Б[елорусского] Г[осударственного] У[нииверситета] им. В.И. Ленина, 1974.), str.113, i karta br. 6.

[29] Idem., "Дуле´бы (Дуле´бы)", Ibid.

[30] Idem., "Дуле´бка (Дуле´бка)", Ibid.

[31]В.Д. Баран, Раннī слов´яни мīж Днiстром i Прип´яттю, str.132.

[32] В[алентин] В[асилъевич] Седов, "Дулебы", u: Восточные славяне в VI-XIII вв, (Moskva: Наука, 1982.), str. 93. Autor pretpostavlja da su uz Vo[/e]lyniane, također Poliani i D[e]revlani pripadali istom plemenskom savezu.

Pet, 18-10-2019, 12:21:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.