Vasilij Bagrinec: Srebrni ljudi s Karpata

Problem podrijetla BOJKA do sada je slabo istražen. Smatra se da su Bojki slavenska grana koja je dobila svoje ime po nekoj riječi, vlastitom imenu, odnosno ime je moglo biti preuzeto i od Kelta. To su ime pokušavali prevesti uz pomoć poljske riječi bojak, što znači vol (I. Červinski), rumunjske riječi bou (boj) istog značenja (F. Papeje; Z. Štešeteljska-Grinbergova; A. Kučera), ruske riječi bojki, bojek što znači živahan (P.I. Šafarik, Naumović, A. Petrušević), izmišljene riječi bojko, što znači ratnik (N. Beskid), od glagola bojati se (O. Potebnja), dijalektalne čestice bojje (I. Verhradski; V. Ohrimovič; O. Brjuker, M. Fasmer), ili lokalnog oblika obraćanja Bogu - bogojku (Ozarkijevič) i t.d. Međutim, ni jedna od ovih teorija nije priznata zbog nedostatka uvjerljivog obrazloženja.

Često se koristi pretpostavka o podrijetlu etnonima Bojki od naziva keltskog plemena BOJIV koje je u razdoblju od VI. st. pr. n.e. do I. st. n. e. naseljavalo područje Središnje Europe. Prvi put ovu je pretpostavku lansirao I. Vagilevič 1841. g. U modificiranom obliku kasnije su je podržali J. Golovackij i O. Partickij (1). Od suvremenih ukrajinskih znanstvenika pozitivno se prema toj keltskoj teoriji o podrijetlu naziva Bojki odnosi O.S. Strižak (2). Međutim, bez obzira što se ova teorija oslanja na povijesnu činjenicu postojanja Kelta - Boja, ona nije u stanju dokazati da su Kelti živ-jeli na teritoriji Zapadne Ukrajine. Ovoj teoriji ne mogu pomoći ni neki zapadnoukrajinski toponimi koje O.S. Strižak, za razliku od drugih znanstvenika, svrstava u do-keltske. Ukoliko bi predci Bojka u Prikarpatju imali dodira s Bojima, tada bi to, na jedan ili drugi način, ostavilo utjecaja na duhovnu kulturu i njihov antropološki sastav, a što ne možemo zabilježiti. Glede tjelesnog izgleda Bojka, poznati antropolog Jan Čekanovskij je smatrao da su oni predstavnici stepskih naseljenika (3). On dokazuje da su Bojki vrlo bliski Ukrajincima lijeve obale Dnjipra, t.j. stanovnicima Dikanskog rajona Poltavske oblasti (4).

Krajem 70-tih godina lavovski znanstvenik M.L. Hudaš lansirao je teoriju o podrijetlu etnonima Bojki po vlastitom imenu Bojko koje, prema njegovome mišljenju, predstavlja umanjeni oblik antroponima Boj (5).

Međutim, i ova teorija izaziva sumnje, obzirom da: 1) takovo ime Bojki nisu poznavali, a nadimak ili prezime Bojko koje se ponekad može sresti, ima podrijetlo od etnonima Bojko. Obzirom na migraciju ono se proširilo na čitav slavenski svijet, čak i izvan njegovih granica. Jednako kao i sarmatski etnonim ALAN koji se proširio u zapadnoj Europi u obliku antroponima Alan, Allan, Alen (ukr. oblik Galan); 2) deminutivni antroponim Bojko (isto kao i Lemko) nikako nije mogao u istome obliku, bez odgovarajućeg sufiksalnog oblikovanja postati etnonim, jer to ne bi dopustili jezični zakoni. Kao primjer može biti ime ljetopisnog Kneza VJATKA. Od njegovog imena nastao je etnonim VJATIČI. Od antroponima Bojko, mogao se oblikovati etnonim Bojčići, ali nikako ne Bojki. To potvrđuje u Verhovini poznato prezime Bojčić; 3) naziv Bojki, a koji je datiran sredinom X. st. nesumnjivo je stariji od antroponima Bojko koji se može naći u pismenim izvorima Južnih Slavena samo od XIII. st. Na taj je način još jedan pokušaj objašnjenja podrijetla naziva Bojki, ostao bezuspješan.

Bojki1

Ljetopis bojkivskoga kraja

Poznato je da je etnikon Bojki prvi puta spomenut kod bizantskog Imperatora i književnika Konstantina Porfirogeneta u djelu :”O upravljanju Carstvom” (948-952). Tamo gdje se radi o balkanskim Srbima i Hrvatima (!?), on bilježi ”Treba znati da su Srbi podrijetlom od nekrštenih Srba, a koji se zovu također i Bijeli i koji žive iza Tjurkije (Ugarska), u zemlji koju oni zovu Bojki. S njima graniči Frankija, te Velika Hrvatska, nekrštena, a koja se također zove Bijela.” (6) Malo prije ovoga, autor govori da su Hrvati prije doseljenja jednog njihovog dijela na Balkan, živjeli iza BAGIBAREJE, te su bili podređeni Ottonu, velikom Kralju Frankije, drugačije rečeno Saksonije.

Kao što vidimo, Bojki su spadali u pleme Srba, te su zauzimali veliku teritoriju čiji se naziv poklapao s njihovim samonazivom, što je bilo karakteristična pojava za srednji vijek. Ta se pojava sačuvala do danas u nekim slavenskim jezicima i dijalektima. U Kronici Konstantina Porfirogeneta uočava se zapadna granica Bojka. Tu su oni graničili s Bijelim Hrvatima koji su živjeli iza Bagibareje (gledano iz Bizanta). Obzirom da je taj naziv na prvi pogled blijed, istraživači su ga komentirali na različite načine. Međutim, pomoću detaljne analize objašnjava se da je ovaj naziv doživio metatetzu i kao Bagibareju treba razumjeti kao Babje Gorje, odnosno planinski naziv moravskih Beskida s najvišim vrhom Babja Gora (1725 m.) na granici između Slovačke i Poljske. Planina koja dominira u toj regiji dobila je naziv po slavenskoj boginji BABI koja je bila poznata u do-kršćanskom slavenskom svijetu.

Dakle, Bijeli Hrvati su živjeli u sjeverozapadnom Prikarpatju. To potvrđuje i činjenica da su, prema riječima Kronista, na njih napadali Pečenezi. U slučaju da su Hrvati živjeli zapadnije, kao što to netko smatra, onda Pečenezi do njih ne bi mogli doći. Osim toga, K. Porfirogenet direktno spominje rijeku Vislu, odakle su predci zahumskih kneževa (Zahumlje - jugoistočni dio današnje Hercegovine) krenuli na Balkan.

Slijedeći zapadni susjed zemlje Bojka bila je Frankija (Saksonija), odnosno preciznije, drevna Češka država (sastavljena od Čehije, Moravije i zapadne Slovačke), a na koju su pretendirali Franački (germanski ) kraljevi, te je ona s vremena na vrijeme bila ovisna o njima. Jedan od kraljeva Otton I. (koji se spominje u Kronici) budući Imperator Svetoga Rimskoga Carstva, tijekom 14 godina je vodio rat protiv Boleslava Češkog. Taj se rat završio mirom u njegovu korist tek 950. godine.

Polazeći od gore navedenoga, može se zaključiti da je granica između Bijele, odnosno Velike Hrvatske i Bijele Srbije, odnosno zemlje Bojka, identična sa sadašnjom zapadnom etnografskom granicom sadašnjih Ukrajinaca. Istina je da se izričitost te granice tijekom stoljeća ponešto brisala. Ali i danas je ona uočljiva po rijekama Dunajac i Poprat. Glede toga zanimljiva su istraživanja dunavskih granica I.S. Nečuj-Levickog koji je u 2. polovici prošloga stoljeća boravio u dolini Dunajca, te posjećivao tamošnja sela, uključujući i jedno od najzapadnijih, rusko-ukrajinsko selo Šljahtov koje se nalazi nadomak odmarališta Sčavnica. To je on opisao u zapisu “U Karpatima” (1885.) (7). On bi mogao biti prvi koji je obratio pažnju na antropološku srodnost tamošnjih Verhovinaca (Gorana, Brđana, op. prev.) sa stanovnicima južne Ukrajine, Podilja i Volinja.

Srbi Bojki su zauzimali teritoriju, ne samo u Karpatima i u Prikarpatju, nego i u u Zakarpatju. Upravo zato Zakarpatje su zvali Sribljana, odnosno Srpska zemlja (u starosrpskom jeziku Srblji znači Srbi). Kasnije je taj naziv oblikovan u Sribernu, Sribnu zemlju.

Prema svjedočenju K. Porfirogeneta ispada da je zeml ja Bojaka neposredno graničila s Bijelom Hrvatskom i istočnim dijelovima drevne Češke. O Lemkima Kronist ne govori ništa. Ispada da naziva Lemki, kao takovoga, tada nije bilo. On je nastao znatno kasnije kada su se Lemki izdvojili iz Bojka, zbog razlike rodova, pojačane utjecajem susjednih, uglavnom vladajućih etnosa. To usputno potvrđuje i konfiguracija teritorija Lemkivščine koja se vuče uskom trakom preko Karpata sa sjevera na jug, skoro paralelno s drevnom etnografskom granicom. Proces izjednačavanja etnografskih posebnosti Bojka obuhvatio je, također, sjeverne i južne dijelove njihove zemlje.Sadašnja je Bojkivščina svedena na planinsku regiju.

Zahvaljujući K. Porfirogenetu, nama je poznato da je zemlja Bojka primarno zauzimala teritorij sadašnjih Bojkivščine, Lemkivščine i njihovih susjednih regija na sjeveru i jugu. Međutim, on ne daje nikakvih podataka o podrijetlu samih Bojaka. Glavni je razlog tome, vjerojatno to što se njihovo rodoslovlje gubi u dubini vjekova. Jedan od istraživača rekao je istinu kada je istakao, da “u etnonimu Bojki, kao i u čitavom nizu drugih slavenskih etnonima, krije se nekakav odjek duboke do-povijesne stvarnosti, jer da taj etnonim svojim korijenima seže još u do-slavensku epohu.”(8)

Kao i susjedna plemena, Bojki su imali općeslavensko podrijetlo. Na njihovu etnogenezu može baciti svijetlo novija koncepcija o skitovenetskom podrijetlu Slavena (9). U skladu s njom Slaveni su se pojavili do početka nove ere, zbog unije Skolota i Veneta. Skoloti, odnosno Skiti, kako su ih zvali Grci, u III. st. pr. n.e. bili su izloženi ekspanziji Sarmata. Izgubivši snagu u dugotrajnim ratovima s Makedonijom, Skoloti su bili natjerani popustiti već u 2. st, pr. n.e.

Sarmati su postali vladari u stepama između Dona i Dnjipra. Skoloti su se uspjeli učvrstiti u Tavriji (sadašnji Krim), u Dobruđi te stvoriti tamo svoje male države. Sudeći po svemu, najveći broj Skolota krenuo je u jugo-zapadnom pravcu. U Sjevernom Prikarpatju oni su stvorili državu, sklopivši uniju s lokalnim Venetima. Zbog toga su se pojavili Slaveni (Sklo-Veni: Skoloti-Veneti- bez formanta - ti) kasnije Slaveni - Slovjani. Kao slabiji odjek te prošlosti, može se tretirati sjećanje na Slaviju koju je, uz Kujaviju i Artaniju, poznavao arapski geograf Džaigani. U etnogenezi Slavena uzeli su učešće i malo poznati Bojiski, jedno od skolotskih plemena koje je živjelo na kraju Skitije u Priazovlju, zapadnije od rijeke Don, a koja se skitski zvala Sin (10). Svaki puta ovdje ih locira Jordanes (VI. st.) kada prepričava drevnu legendu o prijelazu Huna preko Kimerijskog Bospora (sadašnji Kerčanski prolaz) (11). Taj prijelaz se dešavao oko sredine IV. st. Čim su prešli taj prolaz Huni su zarobili priazovske Bojiske i prema običajima toga vremena pripojili ih sebi. O Bojkima koji su živjeli već na donjem Dunavu govori Prisk Panijski (V.st.) kada spominje namjere Huna da ih kazne zbog saveza s Bizantom. (12)

Sarmatska ekspanzija u Skitiju koju smo spomenuli izazvala je seobu više plemena i posebnih rodova, a što je u tom slučaju bilo praćeno miješanjem i nastankom međuplemeskih saveza. Pod pritiskom Sarmata, dio Bojiska, zajedno s drugim skitskim plemenima, odlazi u Prikarpatje i ostaju u podplaninskim i planinskim zonama. U novim uvjetima oni su uspjeli sačuvati svoje etničko ime koje je bilo, doduše pojednostavljeno. Dakle, sklotsko (skitsko) pleme Bojiska bilo je poznato u stepama sadašnje Ukrajine negdje do VI. st. Od sredine X. st. pojavljuje se slavensko pleme Bojki u regiji Beskida (Karpati).

Bojki2

Zanimljivo je da se sličan slučaj desio i u zapadnoj Europi. Jedno od starih plemena nepoznatog podrijetla koje je živjelo u Središnjoj Italiji zvalo se Voljski. U V.-IV. st. pr. n.e. Voljski su vodili žestoku borbu protiv Rima. Međutim, 338. g. pr. n.e. bili su pokoreni od strane Rima. Nakon toga ime Voljski nestaje sa stranica povijesti. Samo u I. st. n.e. na jugu Galije (Francuske) pojavljuje se keltsko pleme koje se zove Voljki.

Bojiski - Bojki donijeli su sa sobom niz skitskih toponima, uključujući i hidronime. Prije svega, među njih se može svrstati hidronim Sjan koji proizlazi iz naziva Sin (ovdje se desilo mijenjanje samoglasnika kao u riječima sik-prosjak). Oni su imali utjecaj na širenje naziva Dnjistar na njegov gornji tok koji se prije njih nazivao Agaljing (13), a i na lokalni naziv Galič (odavde naziv Galičina/Haličina - Galicija, op. prev.) u Karpatskoj regiji. Zahvaljujući njima pojavili su se skitski hidronimi Strij, Strivigor, Opir, Bistrij (sada Rika u Zakarpatju), kao i Orljava, Oslava, Ondava, Iršava (sada Iršavka), Boržava i drugi. Zapadni od ovih primjera imaju doduše dvojezični karakter, a koji odražava proces konsolidacije u stanovništvu tadašnje zemlje Bojka.

Dakle, zemlja Bojka, sredinom X. st. zauzimala je znatno veći teritorij, nego sadašnja Bojkivščina. Njena zapadna granica dosezala je do Dunajca i Poprata. Bojki su direktni potomci stepskih Bojiska koji su prošavši teritorij sadašnje Ukrajine, s jednog kraja na drugi, uzeli učešće u etnogenezi Slavena. Uz to oni su sačuvali svoje etničko ime u nešto jednostavnijem obliku. Taj etnonim koji je došao do nas iz pamtivijeka, spada u najskuplje bogatstvo naše povijesti.

S Ukrajinskog preveo i pripremio Đuro Vidmarović

B i lj e š k e

1. Bojkivščina. Istoriko-etnografične doslidženja. Kijiv, 1983., str. 38-41

Kirčiv R.F.: Etnografične doslidženja Bojkivščini. Kijiv, 1978., str. 104-108

Ukrajinski Karpati. Kultura. Kijiv, 1989., str. 25-26

2. Strižak O. S.: Etnonimija Herodotovoji Skifiji. Kijiv, 1988., str. 74-80.

3. Czekanowski J.: Wstep do historiji Slowjan. Poznanj, 1957., str. 363.

4.Bojkivščina... str. 38.

5. Hudaš M.L.: Antroponim Bojko i pitanja joho genezisu, u: “Movoznanvstvo” 1978., br. 1.,str, 66-73

6. Konstantin Bagranorodnij: Ob upravljeniji imperijej, Moskva, 1989., str. 140.

7. Nečuj-Levickij I.S.: Zibranja tvoriv u X tomah. Tom IV., Kijiv, 1966.

8. Bojkivščina... str. 44.

9. Bagranec V. M.: Počatok našogo rodovodu, u: “Dzvin”, 1992., br.1-2.

10. Trubačov O. N.: Nazvanije rijek pravoberežnijoj Ukrajini. Moskva, 1968.,148.

11. Jordan: O proishodženiji i dejanijah Getov. Moskva 1960.,91.

12. Jordan ... (komentarij Skraženskoji O. S.) Moskva 1960, str.273.

13. Petrov V. P.: Skifi, mova i etnos. Kijiv, 1968., str, 96.

 

Uto, 17-09-2019, 22:28:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.